TKO JE OD VAS BEZ GRIJEHA, NEKA PRVI BACI KAMEN (nastavak 6.)

Ego, na žalost, ne posustaje u traženju novih rješenja za svoje potrebe tako da sam se, s vremenom, zamalo počela diviti njegovoj silnoj lukavštini koju sam sve više raskrinkavala, ali do tada je trebalo proteći mnogo vode i mnogo očajavanja zbog nemoći pred tim robusnim Golijatom protiv kojega se sićušna praćka mojeg nastojanja doimala smiješnom. Pa ipak se ta malena praćkica pokazala presudnom jer je zauvijek poljuljala gorostasovu ravnotežu.

Uvidjevši koliko je mnogo svjesnoga truda i muke  potrebno da bi se, makar i za mrvicu, pokrenulo s mrtve točke, shvatila sam svu bezočnost grijeha osuđivanja i prosuđivanja. Naime, svijesno sam nastojala obezvlastiti ego ulažući vrijeme, trud i muku, pa ipak su rezultati bili tako spori, tako neprimjetni, ili bi, na moje silno zaprepaštenje, potpuno izostali. S kojim, dakle, pravom osuđujem one kojima ide jednako teško, ako ne i teže? Zašto smo, a priori, uvjereni da se drugi ne trude, ili barem ne toliko koliko mi? Pa, sve kada se i ne bi trudili kao mi, pa ni uopće, to ipak ne znači da su gori od nas, nego tek otkriva da su na ponešto različitom dijelu puta, i to je sve.

Tipična karakteristika ega upravo i jest u tome da, ne poštujući slobodu drugoga, silom svodi tu slobodu na svoju vlastitu kao da je njegovo vlasništvo. On se, općenito, prema svemu tako odnosi. Ukoliko u tome ne uspije, osudit će to kao nevaljalo, nedostojno, grešno ili barem pogrešno. Ego, doista, teži biti mjerom svih stvari, koje jesu da jesu, i koje nisu da nisu.

U kraljevstvu gdje „ja, ja, ja“ caruje, i sam Bog je podanik.  Na tom tragu Isus govori o brvnu u oku ega koje ga - gle čuda!, ipak ne sprječava da se drži sposobnim vidjeti maleni trun u tuđemu oku. Zato nas On poziva da s egom budemo oštri i beskompromisni: Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih želio da se već zapalio! ... Mislite li da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor. (Lk 12, 49-52) Prije dosta vremena, kad sam čvrsto povjerovala da Bog uistinu jest stvaralačka Ljubav u svemu što jest, naivno sam vjerovala kako ću se zbog toga, istoga momenta,  naprosto preobraziti u drugog, novog čovjek koji više nije pod vlašću ega, pa s mirom živjeti svoju blaženu stvarnost. Oh, kako sam se samo prevarila!

Kad se prvotni ushit stišao, pokazalo se kako se ništa nije promijenilo osim činjenice da sam ostala bez posljednjeg Pedra kojeg bih mogla okrivljavati za tolike loše stvari, pa sam postala još više frustrirana tako da mi se, s vremena na vrijeme, činilo kako je prije bilo daleko lakše. Ta, barem sam na nekome mogla ispuhati silne frustracije, a ovako...Koga da dograbim! Prvi izbor je pao na mene, ali to se pokazalo nedostatnim, pa i beskorisnim. Em se nisam osjećala krivom za mnoge stvari, em nisam znala kako se na sebe pošteno ispuhati ako sam i bila kriva, em mi je sve to djelovalo blesavo.

Tako me ego vitlao čas u vodu, čas u vatru, a čas u beznađe izmjenjujući se s trenucima radosti zbog nedvojbene bliskosti  Boga s kojim sam osjećala istinsko jedinstvo što je uvelike razblaživalo gorčinu činjenice da se ništa drugo u mojoj stvarnosti nije promijenilo na bolje. Štoviše, sve što je bilo loše krenulo je na gore, a ono što nije bilo tako loše, pogoršalo se. Najmanje bezbroj puta sam se susrela sa pojmom kušnje koju Bog šalje vjernim dušama, što je u meni stvaralo silnu odbojnost prema takvoj predodžbi Boga i onih koji su je nudili kao provjerenu iz prve ruke, pa bih, ne bez ljutnje, običavala reći: „Kakav čovjek, takav mu i Bog.“, misleći na tu predodžbu, razumije se.

Mimo mnogobrojnih, najčešće meni neprihvatljivih i odbojnih, vizija Boga koje su se nudile kroz različite teologije i teologe, ustrajno sam tragala za Bogom kojeg će, kada ga pronađe, znati prepoznati moja duša koja je od Njega potekla. Nisam se, stoga, zabrinjavala oko tolikih, Boga nedoličnih, predodžbi, nego činjenicom što joj nikako nije polazilo za rukom da pronađe tu jednu jedinu odliku koji je od Boga, kao Boga, očekivala potvrditi: da bude savršeno savršen. Ona je, naime, oduvijek znala da je Bog nužno savršen, ali je um tražio potvrdu tog uvjerenja, jer savršena Ljubav ne šalje nevolje kako bi iskušavala, ne uvodi u napast kako bi potom kažnjavala i td. i td. Sve to, i još mnogo toga, Bog nije mogao činiti ukoliko je, pred budnim okom mojega uma, želio zadržati tu Narav. (Blagoslovljen um što na tom ustrajao, dodala bih). No, nije bilo ni malo lako udovoljiti tom zahtjevu.

Kamo god bih se okrenula u potrazi za doličnom teodicejom, uvijek bi se ispriječio kakav neprelazni zid, a čim bih ga nekako zaobišla, pojavio bi se drugi, treći...Kako sam već bila posve uvjerena da Bog jest i da jest savršen bez obzira što, ni uz pomoć slobodne volje, nisam bila kadra iznaći razlog za svaku vrstu patnje, to sam se pomirila s činjenicom da umu, možebit, i nije dano da baš sve shvati. Napokon, nisam znala razlog ni za svoju vlastitu, pa dalje nisam ni morala ići. Razlika je, međutim, ipak bila ogromna u odnosu na negdašnji stav. Budući više Boga nisam poimala kao silu iznad i izvan sebe same, to je svaki prigovor na Njegov račun izgubilo smisao, pa sam se riješila barem jednog grijeha.

Shvatila sam, naime, kako je Bog u temelju svakog dobra koje u sebi zatičem i kako to onda nisu moje, nego Njegove odlike što me potpuno razoružalo unatoč činjenici što, još uvijek, nisam znala čije su one druge od za koje, isto tako, ne želim preuzeti zasluge. Nije li moje dobro, onda je zlo još manje, mudrovala sam. A orgije ega su se nastavljale. Uvidjevši da mu se 'neprijatelj' približava, naoružao se do zuba i rigao vatru gdje god je stigao. Nevolje su se sustizale kao u kakvu crtiću tako da nisam dugo uživala u svom novom ruhu. Ovlaš njime zaogrnuta, više ga gotovo i nisam primjećivala. Svu energiju trošila je borba s nečim što nisam znala ni imenovati, a kamo li prepoznati.

Bio je to ego kojeg, na moje iznenađenje, pa i ogorčenost, Bog ipak nije bio kadar ukloniti kao nešto što nije primjereno u Njegovu kraljevstvu. No, nije li On  moć u meni, a ne izvan mene, pa kako će moći ukoliko ja ne mogu? Ako se, pak, Njegova moć iscrpljuje u mojoj osobnoj moći, ajme si ga meni! Ta, da mogu sama ne bi mi Bog ni trebao. I tako sam se, nevoljna, iznurivala iz dana u dan ne znajući više ni kako moliti, ni što molitva uopće jest ukoliko sam i sama biće Božjega bića, što sam nepokolebljivo vjerovala. Da sam tada znala što sada znam poštedjela bih sebe tolikih jada.

Bilo mi se boriti protiv najjače sile svijeta, a da toga uopće nisam bila svijena: protiv svoga vlastitog ega, a to nitko ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. On je, naime, i darovao slobodu da bi smo, po stvaralačkom duhu, bili Njemu nalik. Sam Stvoritelj dao nam je moć da budemo moćni ukoliko vjerujući poštujemo taj dar. Zato se On za mene borio premda se doimalo kako to činim tragično usamljena. Njegova Mudrost je, naime, stvarala prigode kako bih se mogla izboriti za oslobođenje od ropstva za kojim sam težila i za koje sam ustrajno molila, ali toga nisam razabirala. Svaka nevolja bila je, ništa drugo, do moja uslišana molitva.

(nastavlja se)