MJEROM KOJOM MJERITE VAMA ĆE SE MJERITI (nastavak 20.)

Svi znamo kako, poprilično dugo, diljem bogatog, zapadnog svijeta, postoji bolest ovisnosti o kupovanju koja se liječi podjednako teško kao i od najjačih droga, pa, ako uistinu nismo kadri čitati, tako očigledne, znakove vremena, kako li ćemo čitati one suptilnije? Svijet naprosto vrvi znakovima za čije odgonetanje ne treba nikakva specijalna inteligencija, bilo duhovna ili umna. Sami sebe glasno i jasno iščitavaju pa ih je nemoguće ne uočiti sve ako se i ne želi. A ne želi se, to je očito. Sve vrijednosti ega koje je čovjek postavio za svoja božanstva, toliko su se već okrenule protiv njega da se nalazi samo korak od ruba ponora. 

Ne želim zvučati apokaliptično, niti mi je to namjera, ali kada promislite o tim 'vrijednostima' koje nam sada dolaze na naplatu, lako ćete i sami uvidjeti njihovu pouku. Potrošački mentalitet i bezdušna grabež srozala je čovjeka na razinu robe kojoj je vrijednost toliko pala da ju nitko ne želi kupiti čak ni kad se daje u bescijenje, tako da ljudi više nisu samo robovi ega, nego i robovi robova. Naime, oni robusniji među robljem, na sve načine tlače ostatak roblja koje je tako dvostruko porobljeno. Ukoliko slijepac ne može voditi slijepca pravome putu, kako će rob roba voditi slobodi? Dogodi li se ikada kakav 'strašni sud' od kojeg čovječanstvo toliko zazire, bit će to isključivo nemilosrdni sud ega kojeg smo najprije učinili svojim kraljem, potom svojim bogom. A bogovi su silno moćni, to nam je svima znano. Ta, nismo li im sami podarili vlastitu, božansku, moć? Bez te moći, ego je prazan i njegova iluzija se brzo rasplinjava.

Neopiranjem egu suprotstavljamo se, dakle, njegovim napadima izvana, a onima iznutra, pomnim osvještavanjem i prevladavanjem. Postanemo li dovoljno svijesni svog ropskog položaja koji nam je ego namijenio uzurpirajući našu božansku slobodu, zar ćemo i dalje birati ropstvo? Ego, međutim, svoje robove toliko obmanjuje i zasljepljuje da oni niti mogu, niti žele, vidjeti. Gledaju, a ne vide, slušaju, a ne čuju kao i Izraelci koji lutahu pustinjom, a s kojima je Isus uspoređivao i ljude svojega vremena koji su činili isto. Koliko će još naraštaja trebati da se ljudska šija savije, i koliko će još zla morati protutnjati ovom zemljom prije nego što shvatimo da smo sami to zlo koje tako brutalno harači svijetom i da ga, stoga, jedino mi možemo zaustaviti? Nije potrebno dizati bune i ustanke, niti se penjati na zvonike i bubnjati u bubnjeve, dovoljno je zaviriti u svoju nutrinu i tamo se obračunati sa egom koji je jednako moćan u 'malim', kao i u velikim stvarima. 

Svaki veliki grijeh rodio se iz tih 'malih', prividno bezazlenih,  koji, ničim ometani, samo čekaju svoju prigodu da pokažu kako uopće nisu bezazleni. Da nije tako, zlo bi odavno bilo iskorijenjeno iz ovoga svijeta. I bez Svetog pisma, naša savjest poznaje Isusove riječi kao svoje: Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu nagradu zaslužujete? I grešnici ljube one koji njih ljube. (Lk 6,31), pa ipak ne činimo tako, niti vjerujemo da će nam se mjeriti mjerom kojom sami mjerimo. Naprotiv, najčešće činimo upravo suprotno i zato sve više grcamo u vlastitoj patnji, bijedi i ispraznosti.

Vrhunac 'sreće' koju je ego kadar dati, iscrpljuje se u bolesnoj strasti za bivanjem moćnim da se nekoga upregne i potlači, što se, pogrešno, shvaća kao moć dok joj u temelju leži nemoć da se bude čovjekom dostojnim svog imena. Ego je majstor u preokretanju vrijednosti pa nije čudno što Isus govori o tome kako je, mrsko u očima Božjim,  ono što je u očima svijeta veliko i cijenjeno, i obrnuto, razumije se. Oči svijeta nisu ništa drugo do oči ega koje vrednuju suprotno od očiju ljubavi. Kako bi i moglo biti drugačije?  Biti u svijetu, ali ne biti od svijeta mogu samo oni snažni duhom koji vjeruju da postoji nešto mnogo više od onoga što ego može ponuditi, a takvih je, na žalost, tek neznatan broj. Zašto je tomu tako? Teško je dati zadovoljavajući odgovor, ali mogli bi smo barem pokušati koristeći neke paralele i analogije. Ne uči li nas sam život kako se ni jedna dragocijenost ne dobiva badava, te kako cijena i trud rastu s porastom vrijednosti? Možda se tu skriva odgovor na naše pitanje.

Malobrojnost tragalaca za istinskim blagom govori dovoljno sama za sebe. Za takvo nešto nije dovoljno puko htijenje, nego daleko više od toga. Tromi duh se, međutim, užasava svakog pokreta, pa kako ne bi teške, beskompromisne borbe. Linija manjeg otpora, omiljeno je plandovalište mlaka, nepokretna duha, i rijetki mu odolijevaju, a kada, nekim čudom, i promole nos, nerijetko se još više skupe, kao odjeća na neprimjerenoj temperaturi, ne želeći se dalje izlagati neugodama na koje se nije spremno. Ako ne mogu dobiti besplatno, neće se ni truditi. Trud je za budale, zavarava se lijeni duh ne bi li opravdao nastavak plandovanja. 'Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani', potvrđuje i njegova omiljena poslovica, pa se nastavlja plivanje niz struju sve dotle dokle ga ne zaustavi kakav nesavladiv sprud. 

Sprudovi, naime, i postoje samo zato jer ih je svuda uokolo razasula stvaralačka sloboda duha koja se užasava mrtvila koje nameće ego.

(nastavlja se)