Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (nastavak 21.)

Kao božanski plamen u nama, sloboda se ne da ušutkati, ma kako se ego trudio. Ne ide li  milom, možda će silom. Odlučni u nakani da zadržimo status quo, proklinjat ćemo sprudove i onoga tko ih je postavio, a neprijateljem proglasiti sve koji bi se drznuli pomisliti da su oni, možebit, korisni za naš duh, da su, štoviše, jedini način da nas se trgne iz mrtvila. Nipošto ne pokušavajte biti takav savjetnik! Ego se, naime, ne da poučavati. Taj privilegij pripada krotkima. 

Sjetite se farizeja kako su, upravo zbog toga, bili raspomamljeni nazivajući Isusa samim Belzebulom. Lako bi mu oni oprostili čudesna znamenja, ali znamenje koje je činio prokazujući ih licemjerima, zavrijedilo je biti proglašeno vražjim djelom.

Kada se čovjek dovoljno osvijesti da bi mogao podnijeti istinu o sebi, tada će sam tražiti pomoć od svih na kojima se nada zaustavi. I sama sam to ustrajno činila tragajući za najlakšim među putovima, ali se onaj najteži, na koncu, pokazao jedinim ispravnim. Radi se, dakako, o križnom putu. Doista nema izbavljenja bez križa koliko god se nad njim sablažnjavali. 

Dok nisam shvatila mudrost neopiranja, bila sam najglasniji vrisak protiv patnje. Ni jedno se dijete toliko ne opire injekciji koliko sam se ja opirala patnji, kako osobnoj, tako i onoj sveljudskoj. Zato je bila prisiljena ustrajno me slijediti sve dok ju ne budem kadra prihvatiti kao blagoslov. Trebao mi je gotovo cijeli život, ali sam ipak uspjela. Da sam to prihvatila ranije, učinila bih sebi veliku uslugu i poštedjela se brda užasa,  no kako već rekoh, nisam bila te sreće, a budući nikome ne želim takav, odveć mučan, put, nastojim vam olakšati tako da pokušate učiti iz mojih, a ne svojih, pogrešaka, kako to rade oni mudriji među nama.

Pravednost ega je zakon reciprociteta čija pravda služi zakonodavcu (egu): 'oko za oko', dok je Božja pravednost zakon ljubavi koji služi ljubavi i jest Ljubav. Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga: kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. ...Po tome će svi upoznati da ste moji učenici. (Iv 13, 34-36). Ljubimo li jedni druge tako da bi smo za te 'druge' (koji nam nisu 'ništa' i od kojih ne dobivamo ništa) bili u stanju otrpjeti i najmanju neugodnost? 

Gotovo mogu vidjeti zlotvora kako se grohotom smije. S pravom se smije. Ta, jedva podnosimo i svoje ukućane ukoliko ničim ne podebljavaju račun ega, jedinu vrijednost koju priznajemo u njegovu kraljevstvu. Uzalud se nazivamo Isusovim učenicima, većinu nas nikada nije ni susreo, a kamo li stanovao u našem domu.

Umjesto da nosimo breme jedni drugih, mi ga radije tovarimo jedni drugima. Pouzdano znamo koliko ga je teško nositi, ali to znanje nas ne čini milosrdnima. Zašto se, onda, čudimo što je patnja jedina kadra učiniti ono što znanje nije? Patnja je najjača, ali i najslabija karika ega. Njegova 'Ahilova peta'  koja ga dohvaća na najdubljoj i najskrivenijoj razini razotkrivajući sebičnost u samoj njenoj biti. 'Patim, dakle, i druge, možda, ponešto boli'. To je početak suosjećanja, iskorak s terena ega.

Kada nas netko ošamari, ne boli nas toliko obraz, koliko povrijeđeni ponos, odnosno ego. On je onaj koji se guši od patnje, jer patnja nije objektivna bol, nego je subjektivni osjećaj: osjećaj povrijeđenosti. Takav osjećaj može iskusiti samo netko tko nije siguran u svoju nepovrijedivu božansku vrijednost. Zato je toliko teško okrenuti drugi obraz i u najmanjoj tričariji. Držimo, naime, da se time još više unižavamo. Uvrijeđenost je znak uvjerenja da naša vrijednost ovisi o drugima; znak nemoći i zastrašenosti, a patnja ih sve ujedinjuje. 

Kako je, u primjeru šamara, moguća patnja bez prisustva boli, tako je moguća i bol bez prisustva patnje. Oslobođenje od patnje je realan cilj kojem se može nadati svaki iskreni tragalac, a kakav blagoslov se time prima najbolje znaju svi koji su ikada ičim bili povrijeđeni ili posramljeni. Toga tereta se duh oslobađa, a on, znate i sami,  predstavlja veliku većinu svih naših jada. Nije li to, za početak, dovoljno


(nastavlja se)