Car je gol (nastavak 14.)

Jednom kada se doista odvažite na put Božjeg sinovstva, zaboravite na sve kompromise, polovičnosti i površnosti, jer, tko stavi ruke na plug, pa se osvrće, taj zacijelo još nije spreman za taj put. Štoviše: Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik. (Lk 14,26-28). Toliko o kompromisima i izlikama kao i o lakoći puta koja se nudi po različitim vrstama literature zloupotrebljavajući 'znakove vremena' koji su već svima očiti. Kao što je već rečeno, lako ćete ih prepoznati po njihovim plodovima. Nude li mudrost veću od Mudrosti same, to je pouzdan znak mudrosti ega, jer sinovi su ovoga svijeta mudriji od sinova svjetla u držanju prema svojoj vrsti. (Lk 16,8).

Prvi su ljudi sagriješili vjerujući egu koji ih je uvjeravao kako postoji mudrost iznad Božje mudrosti. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. (Post 3,7). Dakako, u Božjem svijetu nema pojmova kao što su stid, sram, nedostatak, sumnja, laž, obmana..., a prvi ljudi su to spoznala u onom trenutku kad su prekršili Božju zapovijed i zato bijahu istjerani iz raja zemaljskog, odnosno vrta edenskog kao simbola svijeta ljubavi u kojem su do tada boravili. Jeli su sa stabla dobra i zla, simbola suprotnosti, koja postoji samo na razini ega koju su sami odabrali jedući s tog stabla premda ih je Bog jasno upozorio.

Učinili su to zato jer  stablo bijaše dobro za jelo, za oči zamamno, a za mudrost poželjno, što su sve odlike ega kojeg simbolizira zmija, zavodnica. Kasnije to postaje simbol zloga, zavodnika, neprijatelja ljudi ili zlotvora, a zapravo se radi o istoj zmiji koja bijaše lukavijoj od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Isti je to ego koji je jedini kadar u Božjemu svijetu razlučivati dobro od zla, kakvo u Božjoj stvarnosti ne postoji. U protivnom, zar bi Bog bio zadovoljan na koncu šestoga dana kada je konstatirao kako je sve dobro, pa potom počinuo.

Svijet kakav je Bog stvorio uistinu je savršen sve dok ne dođemo do čovjeka i njegove slobodne volje. Tek tu se otvara prostor za zlo. Isključimo čovjeka iz svijeta, pa mu probajmo naći barem i trag nesavršenstva. Oni koji su posvećeni prirodnim znanostima znaju o čemu govorim, uključujući i Don Quiota darvinizma, zajapurenog i bezazlenog Richarda Dawkinsa, koji grmi zbog sličnih stvari zbog kojih bi, kada bi bilo po istini, i sami vjernici trebali grmjeti: formalizma i nedosljednosti religija, da ne upotrijebim koju težu riječ koju je Isus upotrebljavao bez ustezanja. Samo što to Dawkins i istomišljenici čine ponešto netaktičnije i naivnije. Poistovjećujući Boga s nedosljednošću religija, pa i samom religijom, čine sebi medveđu uslugu.

Vidi li tkogod opasnost u njihovim jurišima, zacijelo nije svoju kuću sagradio na pijesku, pa ako je tako, srušit će se s Dawkinsom ili bez njega. Osobno u njemu ne vidim ni neprijatelja, ni zlotvora, ni ikavu opasnost. Ne vidim čak ni bezbožnost, tek protureligioznost kao odraz prezira spram formalizma u kojem je nemoguće vidjeti ikakve naznake zdravoga, a kamo li Božjega duha.  

Kad već nemamo pri ruci Isusa da isuče bič i raspali po tolikom  licemjerju, a mi sami ne želimo, neka to učini netko drugi. Zašto ih držati tolikim neprijateljima? Zar imaju toliku moć ugrouiti ičiju vjeru? Jesu li ti zagriženi protivnici religioznosti dovoljno mjerodavan i moćan da 'dokažu' kako Boga ima ili nema samom činjenicom ukazivanja na slabosti organizirane religije. Ta, ne moramo biti previše mudri da ih sami uočimo.
i da ih ne poistovijetimo s Božjom opstojnošću per se.

Napokon, držati dokaze evolucije argumentom protiv Božje opstojnosti, ili nužnosti, samo je naivno poimanje kako znanosti tako i teologije. I makar ne razumijem smisao njihove uzaludne borbe, a još manje neshvatljive revnosti za njom, logično je  očekivati kako će sličnih prozivki biti sve više, ali nitko tko čvrsto stoji u istini nema razloga za  opiranje, a kamo li gnjev, ili bijes, kakav se susreće kod jednako revnih '“čuvara vjere“. Ne priznaju li time težinu argumentima koji se iznose kao optužba?

Onaj tko se ne osjeća osobno pogođenim, svakako se neće razgnjeviti na razglabanja dokonih znanstvenika. To ionako ide u opis njihova posla; da svugdje zabadaju svoj nos. A zašto ne? Tko ima monopol na istinu, i tko ima pravo braniti duhu da traga za njom, na način na koji to jedino umije? Koliko god bilo očito da Dawkins, Dennett i slični proroci antireligije ne shvaćaju kako čine filozofski nedopustivu zamjenu teza, ipak s pravom upiru prstom u mnogobrojne nedosljednost i licemjerje koje se neda sakrit ni uz najglasniju viku. Prava je šteta što slični povici ne dolaze iz redova samih vjernika.

Onaj tko se smatra pogođen istinom o licemjerju postupit će na isti način kao što su postupili i farizeji; posegnut će za Belzebulom kako se ne bi morali pognuti. Ta, cijela ova priča, pisana u kršćanskom duhu, juriša na očita licemjerja na koja jurišaju i ti samoprozvani 'bistri'.  Osobno ih držim posve neškodljivima. Nitko, naime, nema moć utjecati na našu istinu ukoliko to sami ne dopustimo. Na koncu konca, od ateista ne možemo očekivati nešto što ni sami nismo kadri dati, pa čemu osuđivati ljude radi njihovih stavova.

Isus, kako nam je poznato, nije činio tako. Ukoliko netko od kršćana poistovjećuje Isusa s religijom, to gore za kršćanstvo. Moja vjera u Njega ne može biti umanjena, nagrđena, niti ugrožena bilo kakvim tuđim stavom. U protivnom, zapravo i nemam pravoga stava. Ukoliko bi nas netko pokušao uvjeriti kako nemamo roditelje, bi smo li se našli ponukanima da ih razuvjeravamo? Sumnjam. Problem je, dakle, u onima koji se ogorčeno brane, pa meni kao kršćanki (a kršćani se drže najviše prozvanima, pa i najviše uvrijeđenima) samim tim djeluju poprilično sumnjivo, dok me ovi drugi (njihovi 'ljuti neprijatelji') nerijetko nasmiju biranom duhovitošću, između ostalog. Kad smo već kod toga, navest ću par primjera koji će, vjerujem, i vama djelovati zgodno, uz pretpostavku da ste otvorena uma, dakako.

Navodeći jednog drugoga autora D.C. Dennett u knjizi Kraj čarolije ističe: Koje vrste bogova su najprivlačnije?- pita se autor zbog činjenice što mnoge religije, i još više vjernici, Boga ne poimaju istovjetno -  Ljudima je stalo do bogova zato što su oni, ako postoje, potencijalni partneri za razmjenu koji posjeduju goleme resurse. (str 192-193) Govoreći o religiji na marketinški način i sukladno zakonima tržišne ponude i potražnje, gdje vrijedi osnovni princip: uložiti što manje za što veću dobit, isti navod duhovito nastavlja o ponudi na koju se oslanja religija: Nagrade se uvijek nude u ograničenim količinama, a nekih uopće nema u ponudi – barem nisu dostupne ovdje i sada, konvencionalnim sredstvima. Ključni marketinški problem za religije je, dakle, kako navesti klijenta da čeka. (str. 195)

Nasmijah se, ne samo zato što je duhovito, nego i zato što poprilično točno opisuje ego svijest kao i činjenicu kako mučan dojam ostavlja svako uvjeravanje kada je uzaludnost očigledna. U slučaju teške bolesti i sličnih tražbina, primjerice, za koje se uglavnom nema, ni volje ni želje, dugo iščekivati uslišanje molitve, stavljajući one koji su, već po naravi službe, dužni obećavati u Božje ime, u krajnje nezgodnu poziciji. Ono što daje posebnu notu duhovitosti jest izraz klijent kojim se šaljivo dočarava činjenica kako ego, uistinu, svemu pristupa kao robi, pa i samome Bogu. To i jest razlog očitog robovanju formi, kojoj, manje više, pridajemo više važnosti nego sadržaju slijediteći taj osnovni zakon tržišta, pa makar se, s one strane 'pulta', nalazio i sam Bog. Upravo zato se silno vrijeđamo kad netko zaprijeti razotkriti mutne radnje ega kojih, najčešće, nismo ni svjesni. Licemjerni ego će ovu činjenicu spremno zanijekati nesvjestan činjenice kako će ga upravo to odati. Pravi tragalac, međutim, neće učiniti isto budući njegova zadaća i jest otkrivanje, a ne prikrivanje, istine.

U ovakvim i sličnim 'neprijateljskim' knjigama može se mnogo više naučiti o sebi nego što smo to sami kadri priznati. Upitamo li se iskreno zašto je tome tako možda napokon postane bjelodano. Pazite se farizejskog kvasca, to jest licemjerja! - upozoravao je Isus. 'Nitko ne udara bespomoćno pseto', dodaje narodna izreka, pa se na bistre vitezove od Manche ne bi trebalo toliko obazirati osim kao na opasnu i opaku prijetnje samom licemjerju koje se boji, ne samo Dawkinsa, nego i svih onih koji bi mogli uzviknuti: Car je gol!  Dao nam Bog mnogo Dawkinsa! - pomolit ću se.Budemo li, naime, čekali samokritičnost, bojim se da ćemo se načekati: barem još dva tisućljeća. Svaka uznemirenost dolazi isključivo od nesigurna duha. Takvoga čija vjera ovisi o tome što drugi o njoj misli. Koji vjeruje samo ukoliko je siguran da i svi ostali vjeruju.

Uostalom, bistri vitezovi, između ostalog, zanemaruju činjenicu da naš stav o nekome govori najviše o nama samima te da ne čine ništa drugo nego jedan mem (po njihovom viđenju fenomena religioznosti), zamjenjuju drugim. Onim koji se njima više sviđa, iz bilo kog razloga. Osjećamo li se bespomoćno, imamo potrebu tražiti krivce bilo koje vrste. Univerzalni je to zakon ega na koji ni jedan um nije imun bilo znanstvenika ili laika, vjernika ili ateista.

(nastavlja se)