Zloupotreba gladi za ljubavlju (nastavak 12.)

 U srazu s vlastitim egom, moja se teorija pokazala presudnom. Do tada, se ustaljeno iskustvo nije značajnije mijenjalo, sve ako se svijest i mijenjala. Beskonačno dugo pokušavala sam ulijevati novo vino u stare mješine, uporno ne shvaćajući da je vino, uistinu, novo, ali mješina uporno ostaje ista, stara i trošna pa ne može zadržati silinu novoga, nego se još više pohaba. Mudrost ovih riječi bila mi je i prije poznata, i često sam ju koristila u svojim razmišljanjima, pa ipak nisam uspijevala promijeniti, ili barem temeljito očistiti, posudu u koju bih mogla prihvatiti tu svetost. S kojim pravom bih, dakle, mogla govoriti drugima o tome, ukoliko sama ne uspijevam oživotvoriti ono o čemu iznosim stav, bez obzira što je on ispravan. Napokon, zar je Isusovim riječima uopće potrebno tumača? Ta, ne mogu biti izravnije i nedvosmislenije nego što jesu.

Tako sam se počela osjećati poput blagoglagoljivih političara koji, manje više, lijepo i pametno zbore, ali nikako da promjene tu 'mješinu', mjesto da samo ponavljaju, ono što znamo i bez njih, da ju treba zamijeniti. Nikome, naime, ne treba ničija pamet ukoliko od nje nema životne koristi. Isto vrijedi i za duhovnost. Ne treba nam znanje poradi znanja, nego nam treba djelovanje iz znanja poradi života. Dokle to nisam mogla ponuditi, nisam se držala mjerodavnom za istinu sve ako sam se i cijeli život oko nje iznimno trudila. Napokon, prva verzija ove knjige je, posve opravdano, čekala toliko dugo kako bih, u potpunosti, mogla stajati iza svoje riječi.Tako se i mnoge nedaće u našem životu, u dogledno vrijeme, pokažu mudrijima od nas samih, odnosno ega koji nas najčešće u njima zastupa kao oštećenu stranku.

Moja teorija o zlu kao putokazu u stilu dječje igre „vruće-hladno“, kako se čini, zadobiva svoju potvrdu, ali na način koji mi je onomad još uvijek izmicao, ali se ni sad ne zanosim mišlju kako je to posljednja riječ koju Svejedna Mudrost ima za reći. Nije li tipično da se prvašići osjećaju prepuni znanja već nakon par dana škole, a ushit koji uz to ide, tjera ih da svima dosađuju s tom bujicom noviteta koju su otkrili. U takvu zanosu je nastala prva verzija ove ispovijesti, a do nastanka druge, zamalo da nisam potonula pod teretom oluje koju sam prvom pokrenula, a da toga nisam bila svjesna. Ovo je upozorenje svima koji se nadaju preko noći dokopati kraljevstva Nebeskog. Da bi breme postalo lako i slatko, kao ono o kojem govori Isus, treba mu najprije okusiti svu težinu i gorčinu. Ukoliko netko zna zaobilazni put neka mi dojavi. Krist ga, naime, nije promovirao. Možda zato što zbilja ne postoji, koliko god nam to našoj slabosti zvučalo okrutno.

Nema laganog puta u borbi sa egom kao što nema laganog uspona na najveće vrhove svijeta. Ne bude li teškoća, neće biti ni napretka, to je univerzalno pravilo duhovnosti koje potvrđuje Isus, kao i svi oni koji su stremili najvišim vrhuncima, ne u smislu traganja za nagradom, nego za istinom. Jedni je poistovjećuju s prosvjetljenjem, drugi s produhovljenjem, treći sa svetošću, no po srijedi je sto uzdizanju svijesti na višu razinu, odnosno prevazilaženje ega. Budući je svijest duhovna, a ona je u temelju materijalne stvarnosti, Isus je duhu davao prednost pred tijelom u smislu zakona po kojem se treba ravnati, a ne u smislu nijekanja vrijednosti tijela kao takvoga, jednako kao  što je to učinio i s bogatstvom koje nije zlo po sebi, nego je zla navezanost na njega koju stvara ego zanemarujući zakon duha koji se, u konačnici, svodi na zakon ljubavi.

Pogrešna interpretacija i smisao tih riječi urodila je tolikom neprimjerenom, i ni malo svetom zapostavljanju i podcijenjivanju  tijela, daleko od Duha Isusova. Ta, nije li i On sam bio tjelesan, pa nikada nije omalovažio ni svoje, ni ičije, tijelo, a kamo li savjetovao 'sveto' zlostavljanje. Zbrka u terminima, kako vidimo, može uroditi katastrofalnim zabunama, pa se iz banalnog shvaćanja nerijetko isčita nešto posve suprotno smislu stvarne pouke. Duh je onaj koji oživljava, a tijelo ne vrijedi ništa. Riječi koje sam vam ja rekao jesu duh i život. (Iv 6,63). Da se riječ tijelo prevela rječju prolazno ili raspadljivo, ne bi se tolika jadna tijela kroz povijest besmisleno trapila.

Nije li ironično da su kroz tolike vjekovi kršćani držali tijelo nečim, ako ne grešnim, a ono barem opasno blizu toga dok su istovremeno slavili Euharistiju kao svetinju nad svetinjama. Zar je toliko teško shvatiti kako ljubav sve posvećuje, pa ne može biti sveta u duhu, a profana u tijelu. Kroz čitavu povijest religije i duhovnosti, ništa nije bilo toliki kamen spoticanja koliko je to bilo pitanje tijela kao materijalne manifestacije duha i bilo bi krajnje vrijeme da, napokon, dobije mjesto koje mu, po božanskom zakonu pripada.

Nije li Bog stvorio i tijelo, i nije li jedna jedina živa stanica dovoljno veličanstvena da bude savršeno očitovanje Božje Mudrosti u svijetu materijalnoga? Kada bi smo sami životu služili toliko predano i toliko bezuvijetno koliko to čine sićušne stanice našega tijela, bili bi smo savršeno sveti. Nije, dakle, Isus odricao vrijednost tijelu, kao što to dobro zna apostol Pavao koji ga smatra hramom Duha Svetoga, nego je vrijednosti samoživog ega, držao lažnom vrijednošću budući propadljivo pretpostavlja neraspadljivom, a tijelo je najbolji simbol te raspadljivosti i zato se može metaforički upotrijebiti kao simbol svekolikog blaga ega. Odijelo je tijelu potrebno, to svi znamo, ali ono je zbog tijela, a ne obrnuto kako to ego sugerira. Jedino u tom kontekstu 'tijelo ne vrijedi ništa'; u kontekstu alternative duhu.

Ukoliko bi tijelo bilo po sebi zlo, svakako ga Bog ne bi stvarao. Napokon, zar bi se sama Ljubav utjelovila u nečem bezvrijednu i grešnu. Tijelo doista ne vrijedi ništa ukoliko ga pretpostavimo duhu; ukoliko od njega napravimo kult ega i zbog njega zaboravimo svoju istinsku bit koja je ljubav, ali u tom slučaju nije sagriješilo tijelo, nego duh. Ta, on je taj koji mu daje život i jest mjera života. Tijelo je tu posve nedužno i njegova jedina 'grešnost' se sastoji u tome što je stvoreno kao prolazno. Pa ipak, Isus je liječio tijela bolesnih koristeći svaku priliku da tim činom ukaže na dublju, neprolaznu stvarnost koja leži ispod te prividne nesavršenosti.

Kao što je ego samo putokaz za suprotnu stvarnost, tako je i tjelesno, prolazno samo putokaz za suprotnu, vječnu stvarnost koja se ne smije brkati sa samim znakom. Krenemo li na put u neko određeno mjesto, svakako se nećemo utaboriti pored putokaza, nego ćemo putovati u naznačenom smjeru. Ego, međutim, čini upravo to. Budući je i sam prolazan i u funkciji putokaza, želi se postaviti namjesto stvarnosti kojoj je putokaz, obožavajući  sebe namjesto Boga, a kako bi samoga sebe uvjerio u tu mogućnost, ide suprotno od znaka kojim je opečaćen. Božje zapovijedi zapisane u ljudskoj savjesti za ego su crvena krpa kojom se smatra izazvan da potvrdi svoju ravnopravnost s Bogom.

Kako bi se mogao nositi s tako zahtjevnom ulogom, razvio je učinkovit sustav mrkve i batine kojem robuju sve njegove sluge. Biti moćniji i zavodljiviji od Boga koji mu je namijenio tako sporednu ulogu, vjekovna je želja ega kojom tlači um i tijelo ne bi li ju osigurao. Kako je Isusov um bio slobodan od te napasti, mogao je još jedino tlačiti tijelo u nadi da stvori patnju, svoju vjernu zaručnicu. Kako je ostao poražen i nakon svih najmoćnijih oružja stvorenih za tu svrhu, ostao je zauvijek pobijeđen kako duhom, tako i  tijelom.

Nije li time Isus u svojemu tijelu posvetio sva ljudska tijela vrativši im ono dostojanstvo koje im je ego prividno oduzeo vjekovnom patnjom? Nije li uskrsnuo s proslavljenim tijelom dokazujući da je i ono zaslužilo vječnost budući je, u ime Ljubavi, bilo kadro pobijediti stvarnost boli, prolaznosti i podložnosti? Nije li, dakle, zaslužilo barem toliko poštovanja da se prema njemu odnosimo kao prema nečem što je dokazalo svoju vrijednost već i samim utjelovljenjem Sina Božjega?

I danas je mnogo onih koji, robujući svojoj neosvještenosti, o tijelu i općenito materiji, govore kao o nečem grešnom i protubožnom ne pitajući se o naravi Tvorca iz kojih su potekli. Ta, zar bi tako protuslovan tvorac mogao nositi ime Boga kada bi sam stvarao, a onda druge osuđivao za svoje stvorenje? Ne bi li takav tvorac djelavao šizoidno, u najmanju ruku? U iskrenu nastojanju da ne zaobiđem ni jedno vrelo mudrosti ljudskoga duha, zavirila sam u mnogo različite literature, različitih kultura, raznolikog svjetonazora i uvjerenja, te se uistinu svega nagledala, od pravih dijamanata mudrosti do običnog brbljanja s naljepnicom duhovnosti koje služi najnižim porivima ega, da bih ponekad znala doslovno iskakati iz kože zbog činjenice što netko uopće ima potrebu obmanjivati ionako lijeni i kaotični ljudski um koji voli preuzimati gotove istine oko kojih se ne treba truditi, kao što to, u posljednje vrijeme, čine i mnogi lakovjerni autori, prodajući instant duhovnost drevnih religija čineći od njih nepodnošljivo iritantni cirkus pred kojim duh ostane naprosto zgranut.

Ne poznajući niti religiju u kojoj su odgojeni, drže se mjerodavnima tumačiti onu s kojom su se susreli na par stranica nekog teksta iz tisućite ruke, ili u najboljem slučaju pročitali po koji drevni spis, dakako, u lošem zapadnjačkom prijevodu. Muka mi je od tih sitnih preprodavača istine da bih najradije ponovno uvela onaj ozloglašeni Index na kojem bi velikim crvenim slovima stajala opomena: 'Pazi! Opasno po duh!', te bi ih smjeli čitati samo ljudi provjerene mudrosti. Svi ostali bi spadali u rizičnu skupinu.

Naime, na odjelu knjižnica koji nosi oznaku duhovne i teološke literature, mogu se pronaći takve svinjarije da naprosto moramo redefinirati termin duha prije nego razvrstamo raspoloživu literaturu, a svim zapadnjacima koji tako rado, i tako samouvjereno zloupotrebljavaju  svete spise drugih naroda, preporučam da prije toga pročitaju barem jednu knjigu D. Chopre, duhovno osviještenog Indijca koji ima dovoljno širok duh koji zna da se Bog ne može ugurati ni u jedan spis, pa ma kako svet, a još manje svesti na to.

S obzirom na tu činjenicu, daleko mjerodavniji davati mišljenje o Novom zavjetu od mnogih kršćana , pa ipak nikada ne nastupa kao Božji glasnogovornik kao što to čine mnogi zapadnjaci koji su se najednom silno pomamili za svim, njima egzotičnim, religijama. Vjerojatno zato jer nisu kadri razumjeti svoju vlastitu ili zato jer bi ova potonja bila pod budnim povećalom neugodnih kritičara što sa nepoznatim religijama nije slučaj. Par citata iz Veda posve je dovoljno da se netko drzne predstavljati za Učitelja duhovnosti.

Uman čovjek, dakako, neće prezati pred svekolikom ljudskom tradicijom na svim područjima života, ta nikli smo iz njenih temelja, ali će samo bezumnik donositi sudove o stvarima o kojima doslovno nema blagoga pojma do li ono što je čuo na kakvom brzopoteznom tečaju za stjecanje statusa Učitelja, Majstora, čega god. Oslobodi nas Bože takvih proroka ega koji niču kao gljive poslije kiše nudeći svijetu sve osim duhovnosti.

Koristeći dobrodošlu glad za duhovnošću koju sve više pokazuje neuhranjeni ljudski duh, pojam duhovnosti se toliko izbanalizirao da već i sami naslovi knjiga na spomenutim 'policama za duhovnost' svjedoče o naravi duhovnosti koja se najčešće nudi i najčešće trži: Kako se dobro posvađati? Kako se dobro provesti?Kako postati najpopularniji? Među pravom poplavom ovih kakodakalica ipak nedostaje jedan koji bi ih sve mogao odmijeniti: Kako od nekoga napraviti debila, a da to ne shvati? Tako da čita takvu literaturu, glasio bi najsažetiji odgovor. Žalosna je činjenica da mnogobrojni autori ovakve i slične literature vlastiti prizemni duh prodaju kao robu ispod štanda; onu za kojom je tolika potražnja samo zato jer se, zbog sumnjive autentičnosti i porijekla, prodaje po sniženim cijenama koje odgovaraju najvećem broju duhovno osiromašenih džepova.

Za razliku od tog intelektualnog i duhovnog smeća, prava duhovnost je najčešće tvrda besjeda za kojom se ni jedan ego neće polakomiti, a još manje ju pokušati slijediti, nego će ju radije nastojati omekšati sve ako zbog toga bude trebalo ići i na kraj svijeta i promijeniti tisuće religija. Na nesreću takvih tragalaca, kraljevstvo Božje nije ni malo bliže sa padina Himalaja, niti ispod ašrama kakvoga gurua, pa ma kako se ta zamisao doimala privlaćnom iz Dalekog Zapada.

Duhovnost je božanska stvarnost; stvarnost suprotna egu, dakle stvarnost ljubavi, i to je jedini put do nje, sviđalo se to nekome ili ne. Može se cijeli život meditirati i mantrati, pa i steći kojekakve vještine, ali se istovremeno može ostati jednako daleko od Boga kao da se to vrijeme provelo spavajući. Ljubav je jedini jezik koji Bog razumije pa ako je bilo kakav slog kadar mijenjati ego-svijest u svijest ljubavi, blago si ga nama. Pa ipak, svijet tisućljećima ostaje isti kao da i nije toliko jednostavno. U čemu je, dakle, problem? Želimo da postane jednostavno. Silom to želimo. U tome je problem. Ne sviđa nam se opomena koju smo čuli od Isusa kako neće svaki koji mu govori Gospodine, Gospodine, ući u kraljevstvo Božje, (a to bi baš bilo tako cool), pa se nadamo da će Krišna biti popustljiviji. Božje ime na ustima ne može biti sveto ukoliko to nije u srcu. Ponešto revniji zagovornici instant duhovnosti iznose znanstvenu utemeljenost navodne moći koja se pridaje  svetim slogovima koji bi, kako objašnjavaju, mogli biti ona praiskonska prafrekvencija od koje je sve poteklo na početku stvaranja. Gotovo se, kao kršćanka, osjetim prikraćenom, pa i zakinutom, što nam Isus nije ponudio tako lagan, a tako efikasan način prosvjetljenja kad Mu je već bilo toliko stalo da je za to dao i vlastiti život.

U svakom slučaju, istinski poštujem svaku kulturu, svaku religiju i svakoga čovjeka kao i svaki trud koji duh ulaže oko Istine, bez obzira s koje pozicije i u kom svojstvu, pa ipak, držim da je Mudrost izvorna narav Istine, a Ona (Mudrost), nikako ne može biti banalna. Pored duhovnosti, veliki sam štovatelj znanosti koju poimam kao jednan vid jedinstvene stvarnosti iz koje ništa nije, i ne može biti isključeno. Štoviše, od znanosti sam naučila podjednako mnogo kao i od same duhovnosti, jer Istina je nedjeljiva, i ništa, baš ništa, ne upućuje na mogućnost mijenjanja svijesti s pomoću ponavljanja slogova, sve da ih se izgovara danonoćno.

Jednako vrijedi i za ponavljanje  Isusova imena što se također može smatrati svojevrsnom kršćanskom mantrom koja će ostati samo to ukoliko Njegov Duh ne prebiva u nama.

Ljubav je jedina mantra koju duh poznaje, a ona se ne izgovara nego živi.

(nastavlja se)

Nije shvatio tko se najprije nije sablaznio (nastavak 11.)

Prije nego sam počela pisati ovu duhovnu priču utemeljenu na vlastitom iskustvu, nisam baš imala razrađenu viziju njenog sadržaja. Imala sam samo iskrenu nakanu da svojim osobnim iskustvom pomognem svim istinskim tragaocima kojima će, ako je svjedočiti po mojemu iskustvu, trebati sva moguća pomoć, pa sam ovu knjigu i zamislila tako da bude od pomoći onima koji za njom tragaju kao što sama to i sama tragala zahvalna za svaku mrvicu koja bi se pokazala 'jestivom'.

Ma kako bila malena, svaka mrvica je dobrodošla ukoliko ste uistinu gladni istine. Ponekad je to bila jedna jedina, ali značajna, misao koja je mnogo toga otvarala; poneko slično iskustvo, ili tek naznaka nečega što se kasnije moglo suvislo uobličiti; U svakom slučaju, sve je vrijedilo, ako ništa drugo, a ono, da se barem jasno odredite i još jasnije utvrdite u svom stavu, kakav god on bio.

Tako, pored onih koje smo ocijenili dobrima, mogu biti od pomoći čak i 'loše' knjige, na svoj specifičan način, baš kao što to čine i naši 'pozitivni', odnosno 'negativni' osjećaji iz kojih jednako možemo naučiti o Mudrosti Božjoj koja stoji u njihovu temelju suprotstavljajući ih međusobno iz istog, ili sličnog, razloga koji vrijedi i za knjige. Bez negativnih osjećaja, teško da bi smo išta znali o pozitivnim, kao što nikada ne bi smo bili kadri vrednovati dobro u svoj punini, bez njegove suprotne stvarnosti, odnosa zla.

U očima Višnje Mudrosti, sve što postoji, postoji zbog spoznavanja punine Božjeg stvaralaštva. Zlo, dakle, postoji jedino u tom kontekstu. Ono je orijentir i putokaz koji usmjerava toj istini. Nije riječ o tome da se zlo relativizira, niti da se proglasi dobrim. Naprotiv, što smo udaljeniji od pravoga puta, to smo u većem mraku, većem strahu i većoj patnji. Grijeh nije ništa drugo do otuđenost od svoje izvorne biti, pa dakle, i Božje stvarnosti u kojoj se naš duh jedino osjeća cjelovitim. Ova činjenica nije uvjetovana vjerovanjem, ona je istina po sebi.

Što smo udaljeniji od Sunca, to manje topline od njega primamo, bez obzira što osobno o tome mislili i da li u to vjerovali. Ista analogija vrijedi i za udaljavanje od Božje stvarnosti iz koje smo potekli. Prostor naše slobode jest radijus našeg svemira kojem je središte Bog. Slobodni smo lutati prostranstvima tog svemira do najudaljenijih granica, no budimo svjesni u što smo se upustili jer duša je stvorena da živi od topline Božje ljubavi, pa joj svakim udaljavanjem oduzimamo božansku snagu bez koje je izuzetno ranjiva i laka lovina svakomu zlu. 

Shvativši ovu istinu, bila sam tako osupnuta koliko, vjerojatno, nisu bili ni fizičari kada su nabasali na kvantnu teoriju i sve konzekvencije koje su iz nje zjapile pred njihovim zapanjenim umom. Pa ipak, taj um je upravo za njom tragao. U protivnom, svakako ju ne bi iznašao. Poprilično vremena sam bila uvjerena kako sam otkrila najveću misteriju svijeta, te da je to konac moga traganja koje bi se sada trebalo smiriti u mojem unutarnjem miru. Savršenom, dakako. Niste ni dvojili kako nije ispalo baš tako. Prvobitna euforija je, malo po malo, minula, a život se ni malo nije promijenio, ili se barem tako doimalo. Nedugo zatim, zaredale su nevolje koje ni malo nije umanjivala činjenica što su, možebit, najbolja prigoda potvrđivanje, ili opovrgavanje, te  moje, toliko grandiozne, teze koja se u početku, i meni samoj, doimala ponešto sablažnjivom, pa dakle, i blasfemičnom, baš kao i kvantna teorija onima koji su je, po riječima samoga Bohra, uopće kadri shvatiti.

Na svojoj strani sam imala i ohrabrujuću misao B. Russella koji je tvrdio kako je svako, istinski veliko, otkriće započelo kao svetogrđe, pa ipak se nisam usuđivala nikome ni zucnuti o svom otkriću za koje se, još do jučer, gorilo na lomači, tim više što oko sebe nisam baš bila okružena umovima poput Russellovog. 

U svom prvom susretu s famoznom kvantnom teorijom, pobrala je sve moje simpatije, a kasnije mi je upravo ona pomogla da učinim taj neslućeni 'kvantni skok' u svejednu božansku stvarnost koja nikako ne može biti u sebi podijeljena, parcijalna i izolirana. Stvarnost prirode uči nas o stvarnosti svijesti koja je u njenom temelju, pa ako je svemir kao cjelina nelokalan (ništa od ničega nije izolirano i neovisno), onda je takva i svejedna svijest iz koje je potekao. Zaronivši što dublje u poruku te čudesne teorije, brzo mi se nametnula paralela s Kristovim naukom; da je, naime, Isusov nauk za kršćane, svojevrsni pandan kvantnoj teorije za znanstvenike, te da Bohrova, sada već legendarna, izreka podjednako vrijedi za jedne i za druge, premda se Bohra, s punim pravom, može optužiti za plagiranje Isusovih navoda, s tek obrnutim predznakom.

Dok je Bohr sablažnjenost nad kvantnom teorijom držao znakom, pa gotovo i uvjetom, njenog razumijevanja, dotle ju je Isus držao kamenom spoticanja za svoj nauk. Blago vama ako se nada mnom ne sablaznite! Bilo mi je i više nego očito zašto je Bohr upotrijebio sablazan kao prikladan termin budući sam se doslovno sablaznila nad veličinom Isusove ljubavi onoga trenutka kada sam zaronula u tu neshvatljivu dubinu o kojoj sam prethodno govorila. Sablaznila sam se na način o kojem je govorio Bohr, a ne na onaj o kojem je govorio Isus. Njegova sablazan se odnosi na sablazan ega pred neopiranjem koje doživljava slabošću i od nje zazire, a što je Pavao kasnije nazvao 'sablazan križa'. Nije me, dakle, sablaznio križ, premda me užasavao, nego veličina ljubavi koja nadilazi moć uma da ju zamisli.

Kako su znanstvenici bili intelektualno sablažnjeni nad dubinama kvantne teorije, to su, na moje neskriveno oduševljenje, sve više koristili termine koji više priliče teolozima ili filozofima, nego li fizičarima. No, vratimo se mojoj novopečenoj hipotezi koja je trebala biti nešto mnogo više od kvante teorije i s daleko upečatljivijim posljedicama po moj um. Nešto poput duhovnog pandana spekulativne Teorije svega, budući su u njoj, baš kao i u, toliko priželjkivanoj, teoriji fizikalnog svijeta, bile pomirene sve suprotnosti. Zlo više nije stršilo izvan Božjeg svijeta kao što sila gravitacija uporno i tvrdoglavo strši izvan svih unificiranih paketa u koje ju se pokušava ugurati.

Tvrdoglavost gravitacija me, međutim, nije zabrinjavala, ali tvrdoglavost zla, još kako jest. Pa sam se svojski radovala kao što će se, vjerujem, i fizičari radovati kada sve četiri sile objedine pod jednu kapu. No, za razliku od njih, nisam računala na to da će se i moja teorija morati eksperimentalno potvrđivati, u laboratoriju vlastita života što je brzo rastakalo i ushit i radost, a kasnije i samu relevantnost novopečene teorije. Što mi, naime, koristi ikakvo znanje o bilo čemu ukoliko je u pogledu konkretnog života irelevantno. Što vrijede utješna, ali luckasta, teorija o multiverzumu u kojem ima mjesta za sve moguće verzije života svake osobe, samo što su oni nespoznatljivi, kada je to posve istovijetno kao da i ih nema. Tako bi neka verzija mene same, tamo negdje u tami nedostižnog, već otkrila sve ono što sama nastojim otkriti, al' kakva mi od toga pomoć i utjeha? To je kao s pojmom deističkog Boga. Postoji, ali se 'ponaša' kao da ne postoji. Nemoguće je tu objasniti u čemu se sastoji razlika između postojanja i nepostojanja.

'Multiverzum' je pandan takvom, deističkom Bogu. Ništa se ne mjenja s činjenicom što, možebit, postoje. Na sličan način sam nekako, pritisnuta brdom nevolja s kojima se nisam umjela dostojno nositi, počela doživljavati i svoju teoriju svejednosti kojom se ništa nije mijenjalo. Bilo je potrebno mnogo više od po kojeg zrnca soli da bi se proniknulo u njenu primjenu. No, sad sam već odlutala u digresiju digresije, pa se vraćamo onoj prvoj.Kako već spomenuh na početku, nisam se specijalno pripremala za pisanje ove storije, premda se ona u duhu pripremala već godinama, ali kako nije zadobivala konkretan oblik gotovo sam odustala od te nakane. No, kako imam običaj mnogo i svašta pisati, to nije  nedostajalo materijala za ovakav tip knjige, pa ipak, nikako nisam dobivala poriv  da se ozbiljno primim posla. Kad se to, napokon, dogodilo, sve te hrpe pisanog materijala ležale su po strani, a da, ni jedan jedini put, nisam imala potrebe zaviriti u njih. Koncepcija priče nekako se stvarao sam od sebe, a on, kako primjećujete, sadržava dosta citata iz četiriju evanđelja, koje je trebalo, onako, uz put, bez pripreme, pronalaziti u tolikoj hrpi citata, kakvima već evanđelja obiluju.

Kako većinu tih citata znam na pamet, a cijela Biblija iscrtana, od korica do korica, ponekad i višekratnim zaokruživanjima,  to sam se poprilično namučila da bih pronašla neki citat.
Zašto to spominjem, i kome je to uopće važno. Možda će nekima od vas biti važno, baš kao što je to i meni, a napose zato što mi se toliko često događalo da tražim jednu jedinu rečenicu i baš otvorim stranice gdje se ona nalazi, sve ako, nekim čudom, i nije podcrtana.

Svi koji su čuli za pojam sinhroniciteta, znat će o čemu govorim, pa ću, iz tog razloga, posebno istaknuti citat koji sam otvorila doslovno iz prve, istoga trenutka kada mi je zatrebao. Još više čudi činjenica da je to bio prvi put da mi Biblija nije bila otvorena na Novom, nego na Starom zavjetu, pa ipak je baš citat koji sam nakanila potražiti izronio pred mojim očima čim sam, onako odoka, okrenula hrpu stranica. Radi se o citatu kojeg sam navela neposredno prije ove digresije, što je, ujedno, i razlog te digresije. Znala sam, dakako, taj citat na pamet, ali pronaći ga, u šumi svih ostalih, može poprilično potrajati. Premda me od samog početka iznenadila lakoća s kojom ih pronalazim, ni jedan od njih nisam otvorila iz prve, niti sam se tome mogla nadati pored toliko male vjerojatnosti, a kad se to ipak dogodilo, nisam se uopće uznenadila s obzirom da sam upravo tom citatu pridavala veliko značenje. Sinhronicitet je samo potvrdio moje uvjerenje. Nisam sigurna hoće li to i vama biti dovoljan znak, no za one kojima hoće, nisam to mogla prešutjeti.

Tko ima uši - rekao bi Isus - da čuje, neka čuje. Što se mene tiče, to samo dokazuje istinu kako Mudrost, uistinu, sama potvrđuje sva djela svoja. Nije to ni prvi, ni najneobičniji, od svih sinhroniciteta s kojima sam se susretala, no za mene ovaj ima najveću težinu budući je dovoljno znakovit, s obzirom na nakanu ove knjige u kojoj, možebit, tražite okrepu na svom putu. Pa, neka vam je podari ona Mudrost koja je izgovorila one riječi, i koja ih je, tako spremno, ponudila!

A, Mudrost je jedna, toliko smo, valjda, već shvatili. Završila bih ovu malu digrasiju jednim nedužnim priznanjem: Još jedan razlog zbog kojega sam toliko odugovlačila s ovom ispovijedi, između ostalog, je i taj što sam osobno vrednovala tuđe priče po njihovoj vjerodostojnosti u odnosu na osobno iskustvo samog autora koje je, po meni, moralo biti u skladu sa slovom. U protivnom bih se brzo okanila čitanja, pa ma kako sadržaj bio slatkorječiv. Štoviše, to je ponekad prvi znak pukog, ad hock sročenog, brbljanja  iza kojeg ne stoji nikakva vjerodostojnost.

Najčešće je, za takvu procjenu, dovoljan i sam duh autora, koji se lako očituje posredstvom riječi, ali je neko konkretno iskustvo, poput spomenutog sinhroniciteta, ponekad vjerodostonije i od bilo koje riječi. Kako mi se u početku činilo da će ova priča biti lišena bilo kakvog spektakularnog iskustva, koje mnogima predstavlja jedini znak vjerodostojnosti, to je bio dodatni razlog zbog čega sam sve manje i pomišljala na ideju da ju napišem. Ovaj 'malecki' spektakl sa citatom, uvjerio me da nisam pogriješila, kao što nije pogriješila ni Mudrost koja me doslovno prisilila da pričekam sa prvom verzijom ove priče koja je već davno bila napisana i zaboravljena negdje u ladici, čekajući kao nebrušena potka na kojoj se imalo štošta izglancati i doraditi.

Sinhronicitet je, dakle, najbolja potvrda teorije jedinstva svega stvorenja, pa nije nikakvo čudo što su od tada naprosto iskakali iza svakog ugla. Obično se radilo o banalnim, rekli bi smo bezvrijednim stvarčicama, u stilu da netom izgovorenu rečenicu, ili misao, netko doslovno ponovi, najčešće na radiju ili TV-u, no ja ne bih baš toliko banalizirala. Poruka, naime, glasi otprilike: Pazi što misliš jer cijeli svemir čuje i sudjeluje u toj misli! To, pak, nije ni malo banalna i beskorisna informacija. Naprotiv.


Tezu o nelokalnosti svemira znanost je potvrdila mnogo puta i na različite načine, a fenomen sinhroniciteta dokazuje kako materijalna i duhovna stvarnost nisu dvije različite stvarnosti. Dakle, pazite kako slušate! Jer nema ništa skriveno što neće trebati da se očituje; ništa tajno što sigurno neće trebati da se sazna i na javu iziđe. (Lk 8,17). 

(nastavlja se)