Za razliku od dostojanstva, i
dosljedno samopoštovanja, ponos je utemeljen na svijetu ega i zato pod njegovim
nadzorom. Gubitkom vrijednosti iz njegova svijeta, gubi se i 'veličina' odnosno
uznositost, oholost ili ponos koju on daruje; imetak, bogatstvo, položaj, status, značenje, slava,
odobravanje, čašćenje, pohvale... Sve su to odlike kojima se hrani naš ego, pa
dakle i ponos, a kada se kula od karata sruši, s njome se ruši i on, što
strahovito boli ukoliko ne znate da vam Mudrost Božja, zapravo čini uslugu nastojeći
vas osloboditi tog ispraznog robovanja.
Zar
nije život vrijedniji od hrane, a tijelo od odijela? (Mt 6,25).
Želim naglasiti činjenicu kako sam i ovaj citat otvorila isprve, istoga trena kad mi je
ustrebao, što uistinu mnogo znači, ne samo zato što sam uvjerena u njegovu istinitost, nego i zbog vremena i truda koje time štedim i napose zbog znakovite podudarnosti koja nadilazi i sam pojam sinhroniciteta.
Božanska Mudrost , očito, svjedoči za
sebe savršenije nego što to umijemo shvatiti. Ali, za nju se, pokatkada, treba
doslovno znojiti krvavim znojem.Ne zato što je Bog okrutan, nego zato što je takav ego.
Kad sam, dakle, ostala bez svih
stvari s kojima sam mogla, kako tako, konkurirati, na tržištu vrijednosti ega,
pogodite kako se taj svijet postavio? Kada
bi ste bili od ovoga svijeta, svijet bi svoje poštovao, tješi Isus sve koji
su doživjeli sličan 'izgon iz raja', ali kako utješiti nekoga tko je s korovom
počupao i dobro sjeme? Zasijati ga ponovno, bila je zadaća koju sam dobila na vlastiti
zahtjev premda to nisam znala u trenucima njegova podnošenja.
Dobro da nisam
znala, u protivnom bih se, najvjerojatnije, lijepo zahvalila i zadovoljila 'sigurnim'
vrapcem u ruci za koji se ne treba toliko izlagati, tim više što sam ionako već
bila iscrpljena uzaludnom borbom s vjetrenjačama, pa tko bi još ponudio i ono
malo što mu je ostalo u zamjenu za kljuse tipa Rosinante na kojem je trebalo
izvojevati tu borbu. Ne shvaćajući bit svih apsurdnih ponuda, ustrajavah na
svom zahtjevu sve dok nisam „razljutila“ Mudrost koja je povukla sve ponude
ostavivši me na pustoj vjetrometini, oči u oči s pomahnitalim, neprijateljski
nastrojenim vjetrenjačama.
Božanska Mudrost je, međutim, taj zahtjev stavila ad acta, a na vrata
izvjesila obavijest: „zatvoreno“. Strašno! Dugo mi je trebalo
da shvatim poruku. Bilo je više nego očito da se radi o važnoj pouci, i to mi
je donekle olakšavalo hrvanje s mučnim okolnostima, ali tek s njenim dešifriranjem
mogla sam početi učiti.
Naučiti se osjećati
dostojanstveno u posvemašnjoj lišenosti ponosa, bila je bit te, za mene nedokučive, poruke i
smisla zadatka koji se tek nazirao.
„Gospode, Bože, ta nisam se osjećala dobro ni s onom mrvicom koja mi je bila preostala, pa kako ću još i bez
nje!?“ – vapila sam ni malo oduševljena. 'Baš zato.' – glasio je ravnodušan
odgovor izvjesivši obavijest „ne smetaj!“
Tada sam počela intenzivno
razmišljati o smislu uzimanja od onih koji nemaju da bi se dalo onima koji
imaju, i malo po malo naučila da sam, tužeći za gubitkom ponosa koji se topio s
topljenjem svjetovnog blaga i sukladno tome, preziru ega, istovremeno gubila i
samopoštovanje koje sam, na svoju žalost, s njime poistovjetila, pa kako sam
gubila vrijednost u očima ega, tako sam ga gubila i u svojim vlastitim što je
bio pouzdan znak da i samu sebe vrednujem tuđim, iskrivljenim mjerilima; utezima ega. Sve oko
mene bilo je tome svjedokom.
Samo što mi još nije bilo nacrtano
da upravo po tim teškim okolnostima koje je, specijalno za to, odabrala sama
Mudrost mojega bića kojoj se svakodnevno molih za oslobođenje od svakoga
ropstva; da jedino po njima može doći oslobođenje od tog ropstva. Preuzevši uzde mog života, dovela me u situaciju da doslovno živim tuđe živote, mjesto svoga,
te da neprestalno budem pod prismotrom tuđih očiju i ušiju, te da me, isto
toliko vremena, tlači tuđa nesnošljiva buka od kojih se nigdje nije moglo sakriti,
i od koje svoj vlastiti glas ne bih mogla čuti dok se svi ostali ne bi utišali.
Doista maestralna, i nada sve
znakovita, pouka dolična one koja nosi ime Višnja Mudrost.
I makar je i više nego mučna,
štoviše, gotovo nepodnošljiva, shvatila sam da je, upravo zato, i više nego
istinita. Što bi i moglo, u očima Stvoritelja, biti veći grijeh do li da od
Njegova doma učinimo špilju razbojničku,
dakle, nešto nepodnošljivo? I dok te On uporno uvjerava kako si 'dragocijen i
vrijedan u njegovim očima', ti radije, poput prvih ljudi, vjeruješ zlotvoru
koji tvrdi suprotno. A onda ti Bog da to u što si vjerovao. Neka ti bude kako si vjerovao! Strašno!
Ukoliko sam sebe kanila
vrednovati tuđim mjerilima i gledati se tuđim očima, dao mi je priliku da to
bukvalno iskusim kako bih, za sva vremena, shvatila što znači živjeti bez sebe
u sebi; živjeti bez života. Ukoliko ti se to sviđa, nemaš se zašto žaliti,
ukoliko nisi zadovoljna, mijenjaj to! Ta, to je slika života koju sam sama sebi
nametnula, a On ju samo oživotvoruje.
I doista, ni jedna jedina nepodnošljiva
okolnost u kojoj sam se zatekla, nije bila bez očite pouke dovoljno znakovite
da ju je bilo nemoguće ne zamijetiti. Kao što vidite, nisam se pomolila u Ime
Isusovo i probudila se kao nova osoba, nego sam prošla kao onaj jadničak iz
prispodobe kojem je gospodar oduzeo i onaj jedini talent zato što ga nije znao
cijeniti. Tako djeluje zakon duha, odnosno zakon Ljubavi, pa dakle, i molitva u
Ime Isusovo. Otvara oči za Istinu koja je jedina kadra osloboditi nas našeg
mučnog robovanja egu (svijetu površnih vrijednosti i najnižih sebičnosti).
Do
tada sam bila uvjerena kako je moja duhovnost (vjera i pripadajuće bogoštovlje),
manje više, autentična i vjerodostojna, no kako se pokazalo, falio je osnovni
temelj svake duhovnosti: svijest o nepovredivosti osobnog dostojanstva koje
proizlazi iz naravi Božjega Bitka, a ne našega sebstva (ega), i zato ne može
biti umanjeno ili obezvrijeđeno svijetom ega budući od njega nije ni poteklo.
Ukoliko se to ipak dogodi, podlegli smo zabludi lišenoj temeljne mudrosti.
Da
je Isus na križu podlegao istoj zabludi, smatrajući kako je izgubio svoje
dostojanstvo, tada bi ga bio i izgubio. No, za razliku od onih koji ga izrugivahu, znao je da upravo tako potvrđuje božansko dostojanstvo toliko strano egu. Osobno nisam imala te
mudrosti, a još manje snage, sve ako mi je Isusova i bila poznata. Znanje po sebi, naime, nema nikvu moć bez Duha Životvorca i zato se agonija može samo produbljivati.
Posve
sam uvjerena kako sve to ne bih morala prolaziti na tako drastičan način da
nisam toliko dugo i tako ustrajno i srčano molila cijelim svojim životom.
Molila za istinsku Ljubav i silno težila za njom. Naprosto znam da sam izmolila
svoj teški križ na kojem sam, poput Isusa, morala potvrditi svoje dostojanstvo
budući sam ga na njemu i izbubila, još onda kada nije bio toliko strahotan.
Sablažnjavajući se nad svojom patnjom, odnosno križem, nisam ni slutila da se
sablažnjavam nad Kristovim Duhom u sebi premda sam sve o Njemu znala, ali sve to mi nije pomoglo da s puninom vjere
zagrlim svoj križ s čvrstom vjerom da se upravo na njemu događa oslobođenje.
Mnogi, poput mene, križ pretvaraju u patnju upravo zato što su nesposobni u
njemu vidjeti blagoslova, čak ni onda kada vjeruju da takva mogućnost postoji. No, kako
rekoh na mnogo mjesta, lako je vjerovati dok se ne dira naše kože. Svi kršćani vjeruju u križ kao izvor spasenja, ali ne žele shvatiti kako je križ
doslovno simbol patnje, pa kad ona dođe u bilo kom obliku, teško da se itko
osjeti blagoslovljenim zbog prilike da u sebi proslavi Duh Božji. Naprotiv,
teške patnje najčešće nas udalje, ili čak otuđe od Boga, sve ako to sebi ne
priznajemo nastavljajući ga štovati isključivo samosažaljenjem kojim zapravo
poručujemo Bogu otprilike ovo: 'Iako uopće nisi milosrdan, ni pravedan prema meni, ipak Te, evo, štujem kako
bih Ti pokazala kako si se prevario u vezi sa mnom.'
Ovo je jedan od najčešćih oblika
pritužbe koje izričemo samosažaljenjem, ulogom žrtve i progonjenog
pravednika. Bol, dakako, nije nikome ugodna, niti treba biti, ali je neizbježna. Trpio ju je i sam Isus,
no nije se zbog toga osjećao od Boga izdanim, čak ni onda kada je vapio: Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio?
(Mt 27,46). Bio je to tek krik boli, najprirodnija ljudska reakcija, a ne znak
sumnje. Da je i jednoga trenutka posumnjao, svakako bi se bio oslobodio tog
užasa boli i pogrde. Imao je tu moć, kako smo već ranije istaknuli.
Njegova Božanska veličina ne očituje se u tome što je mogao sići s križa, nego u činjenici što ju nije iskoristio. Nije sišao s križa iako je mogao. To je misao koja paralizira um.
A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo....
Za razliku od Njega,
ja sam iskoristila sve svoje prigode da to učinim i to mnogo, mnogo puta sve
dotle dok mi ta prilika napokon nije uskraćena. Onda kada je sazrjelo vrijeme
da se suočim sa svojim ropstvom, nije mi ostavljena mogućnost uzmaka.
(nastavlja se)
