MOLITI U ISUSOVO IME (nastavak 8.)

Isusove riječi, u pravilu, ne shvaćamo onako kako bi trebalo, nego onako kako nam nam više odgovara; kako je lakše. Zašto kršćani, između ostalih, uzdišu  za stvarnošću o kojoj je Isus govorio, a ipak su toliko daleko od nje? Gledano iz Njegove perspektive, odgovor je samo jedan: Ne činimo što je savjetovao kako nas je poučio i zato ne možemo doseći Njegova Duha, Njegove ljubavi iz koje jedino dolazi Branitelj koji posreduje djela Njegova. A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja. (Iv 1,12).

Vjerovati u ime Isusovo, kao što se navodi u Proslovu, ne znači ništa drugo do li vjerovati u stvarnost koju je On utjelovljavao kao stvarnost svih koji u njoj budu živjeli, za što je On sam svjedočio svojom riječi, djelom i obećanjem.

Kad nam čovjek, kojeg držimo vjerodostojnim, nešto obeća, svakako u to ne sumnjamo, a ako se zakune, i sami bi smo se zakleli u njegovo obećanje. Zašto to Isusu nije pošlo za rukom? Odgovor je jednostavan, iz razloga što nas Njegovo obećanje obvezuje više no što smo se voljni obvezati. Zato badava urlamo planinama da se iz naših srdaca pobacaju u more, i uzalud ištemo u Njegovo ime, jer do Oca ne stiže ta molitva. Ne stiže jer nije upućena u Isusovo ime, sve ako smo bukvalno tako sročili molitvu. 'Molim Te, Bože, u Isusovo ime.' Štoviše, upravo to dokazuje kako ništa nismo razumjeli, baš kao ni onomad učenici nad kojima je Isus zdvajao: O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati ostati s vama? (Mt 17,17). I učenici su zapovijedili demonima u Isusovo ime, a ovi se okrenuli i jurnuli na njih, na što su se čudom čudili. No, Isus se nije čudio.

Njegovo ime, naime, ne služi kao valuta razmjene dobara pa zato i nije djelotvorno na toj, površnoj, banalnoj razini vjere koja nije kadra mijenjati stvarnost budući ni sama nije stvarna. To je jedini razlog svih neuslišanih molitava. Kada bi smo uistinu vjerovali na način kojem smo poučeni, molitva nam više ne bi ni trebala. Cijeli život bi postao uslišana molitva jer bi se u njemu očitovala naša božanska bit iz koje potječe svekoliko stvaralaštvo. Bez toga, naša je molitva puko traženje nepostojećeg.

Samo se u božanskoj stvarnosti, naime, mogu činiti božanska djela, a ta stvarnost se ne može doseći ukoliko se u nju ne vjeruje. To je poanta njenog ustrajnog naglašavanja. Vjerovati u Isusa znači prihvatiti Njegovu stvarnost kao svoju vlastitu.

Samo to može biti sinonim za molitvuu Njegovo Ime. Moliti nešto u Ime Isusovo, znači moliti u ime ljubavi koju je On utjelovljavao i zato je to Ime nad svakim imenom; ime koje otvara vrata raja.

Kad ovo čuje, čovjeku dođe da digne ruke od svakog pokušaja budući ego sugerira kako je takvo što nemoguće. S jedne strane nas uvjerava božanska stvarnost Isusa Krista, a s druge plašljiva stvarnost ega. Kome ćemo dati prednost? Egu, dakako. Ta, njegova stvarnost je jedina koju poznajemo i zato joj vjerujemo. Najviše što smo, pak, kadri po pitanju Isusa, jest da mu vjerujemo kada govori u prvom licu. Bogu božje, caru carevo. Isusu božanska stvarnost i božanska moć, a onima koji ne vjeruju da bi ona mogla biti i njihova, stvarnost ega. Svakome ono što mu, po vlastitom izboru, pripada.

Isus, začudo, nema ništa protiv tog izbora, ali se trudi pokazati nam da on postoji, i da smo mi oni koji biramo. Zato se ni jednom jedinom rječju nije obrušio na rimske okupatore, Pilata, pogane, ili samog cara, utjelovljenje najviše moći u svijetu ega, dok, istovremeno, nije štedio farizeje, pismoznance i ostale, naoko pobožne, bogobojazne ljude i, k tome, svoju subraću. Nije li to pomalo neobično, ako ne i čudno? Nisu li oni prvi, ipak, činili više zla u svijetu od onih drugih? Dobro pogađate: nisu.

Isus, naime, grešnost poima kao neusklađenost sa svojom božanskom biti, lutanje daleko od istine, pa kad se netko, tko je poprilično daleko, postavlja za suca onima koji su, u najgorem slučaju, jednako daleko, a sve to čini u ime pravednosti, istine ili, jednom riječju, Boga, tu se više ne radi samo o osobnoj kategoriji i o pukoj zabludi, nego o zloupotrebi Božjeg imena. Oni, dakle, nisu licemjeri samo u odnosu na čovjeka, nego i na stvarnost koju tvrde da predstavljaju, dakle, da je Božja stvarnost, a ne stvarnost ega, njihov izbor.

Tako se više ne radi samo o pogrešnom izboru, nego o lažnom predstavljanju tog izbora. Zloupotrebljava se ljubav u svrhe ega (zla). Za razliku od njih, pogani naprosto slijede svoj svjetovni izbor ne pokušavajući se izdavati za ono što nisu, što znači iskrenost koju je Isus poštovao iako je predstavljala izbor suprotan Njegovu. Isus, dakle, nije osuđivao sam izbor, nego hipokriziju.

Na tom tragu je i upozorenje o nemogućnosti služenja dvojici, po sebi isključivih, gospodara kao što su ego (u ruhu bogatstva) i Bog budući će jedno od tih služenja nužno biti licemjerno. Ne treba biti odveć pametan da se shvati očigledno. Rimljani nisu ni pokazivali nakanu služenja Bogu da bi im mogao spočitavati licemjerje, a to je jedino na što se strastveno obarao.

Sloboda izbora ionako je nedodirljiva u očima Božje mudrosti, ali u trenutku kad se opredijelimo za Boga, onda počimaju vrijediti druga pravila, baš kao što to vrijedi u promjeni zanimanja, sportske igre ili čega god. Nije slučajno što, izrazima poput ako tko žel, ne propušta naglasiti slobodu izbora. Znači li to da, zapravo, ne osuđuje krivi izbor, odnosno put grijeha? Poslušajmo što sam o tome govori: Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi? „Nitko, Gospodine“, odgovori ona. Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više. (Iv 8,11).

Ukoliko bi Isus osuđivao, činio bi suprotno svemu što je naviještao. I sam bi tada reagirao s razine ega. Izuzetak su farizeji kojima nije spočitavao grešnost kao takvu, nego njeno poturivanje pod pravednost i u ime Pravednoga. Ona preljubnica, očito, to nije činila. Umanjuje li to, dakle, njen grijeh? Dakako da ne umanjuje. Grijeh, naime, nema cijenu. On je naprosto posljedica krivog izbora koja će čovjeka, kad tad, primorati da ga promijeni, ukoliko se bude želio osloboditi patnje i boli koje svijet ego sa sobom donosi. Bez te odluke, Isus nikoga ne može od njih osloboditi budući su dio svijeta suprotnosti u kojem sloboda izbora predstavlja stvaralački čin.

Jedina svrha sloboda, pa dosljedno i postojanja suprotnosti, jest spoznaja svoje božanske stvarnosti činom vlastitog stvaranja unutar te slobode. U svejednoj Božjoj stvarnosti, dana nam je moć da i sami budemo stvaratelji. Bez mogućnosti izbora, takvo što bi bilo nemoguće. Zavide li nam, onda, savršeni anđeli koji nemaju takvoga izbora jer su se od početka opredijelili? Ostavljam vam da sami pokušate odgovoriti na to pitanje, ali pazite da to ne činite ishitreno. Razmislite, prije toga, što bi bila svjetlost bez postojanja tame, ili bilo koja stvarnost koju vrednujemo kao pozitivnu naspram negativne. Možda se iznenadite vlastitim zaključkom kao što sam se i sama iznenadila.

Shvativši kako je i samo zlo u službi dobra, pa kao takvo, ne može postati cilj samo sebi budući se svejedan bitak (Mudrost koja je u temelju svekolikog stvaranja) ne može poništiti, gotovo sam doživjela šok. Kakav god put čovjek odabrao, na ovaj ili onaj način, Bog će, kao što već rekosmo, uvijek biti Onaj koji Jest u svemu što jest, uključujući i moć slobode da bude stvaralačka moć. Zato sloboda nosi u sebi božansko dostojanstvo i po njemu odgovornost za svoje stvaralaštvo i posljedice koje iz njega proizlaze.

Nikakav, dakle, izbor ne može umanjiti uzvišenost dara slobode, ali ga može učiniti teretom. U protivnom, Višnja Mudrost ne bi bila dostojna svojega imena. Za razliku od teškog i gorkog jarma ega, Isus nam svjedoči kako je njegovo breme, breme njegove slobode, lako i slatko i zato ga nudi kao kruh s neba od kojeg se ne može ogladnjeti i izvor žive vode od koje se više ne žeđa, pozivajući one koji su umorni od tereta ega: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. (Mt 11,28). Potpuno je razvidno kako je ovo poziv, a ne zapovijed. Poziv upućen slobodi koja je svjesna kako se prometnula u teret. A isus zna da to nije svrha tog božanskog dara. Upravo suprotno.

(nastavlja se)