Savršeni smo takvi kakvi jesmo,
to je istina s obzirom na svoju izvornu, božansku narav, no ne smijemo
zaboraviti činjenicu da smo jedina bića pod Suncem koja imaju moć ne živjeti u
skladu s tom prirodom. Naša je sloboda prostor koji nam to omogućava, a ego
snaga koja tu mogućnost realizira. Koliko smo istinski savršeni govori nam
snaga ega koja je u obrnutom srazmjeru s tim savršenstvom, odnosno božanskom
moći koja nam stoji na raspolaganju. Biti savršen ne znači ništa drugo do
življenja u skladu sa svojom božanskom naravi koja je suprotna egu.
Još jedna česta
i pogubna zabluda u vezi s duhovnošću jest naivno vjerovanje kako Bogu činimo
neku uslugu kada se molimo, trudimo oko pravednosti, dobrote i td. Sve što
činimo po pitanju duhovnosti, ne činimo Bogu, nego sebi i zato je egoistično od
Njega očekivati nagradu za nešto što činimo u svoju korist, pa bila to molitva,
post, odricanje ili što god. „Toliko molim, činim dobra djela, žrtve i pokore,
ali Bog nikako da se smiluje“, često čujemo vjerničke jadikovke na Božju
bešćutnost koja se, između ostalog, s čuđenjem pita zašto Bog daje da se loše
stvari događaju dobrim ljudima.
Takav stav automatski pretpostavlja
- da se a priori držimo dobrima (savršenima)
- da su stvari koje nam se događaju doista loše
- da nam Bog uskraćuje one dobre.
Nijedno od toga zapravo nije istinito. Da
smo savršeni ne bi smo se imali potrebe tužiti; Naše procjene o tome što je
dobro, a što loše, u kontekstu duhovnog razvoja, najčešće su pogrešne i ono
najbitnije; Bog nikome, pa ni nama ništa ne uskraćuje. Naprotiv, On čini upravo
suprotno pružajući nam uvijek novu priliku da naučimo nešto iz tih „loših“
iskustava. Stoga nam samosažaljenje neće biti od ikakve pomoći, ali otvoren duh
hoće. Zapitajmo se za moguće razloge zbog kojih nas 'pravedne Bog progoni'.
Najčešća
zamjerka na Božju pravednost ide za tim da ukaže na činjenicu da mnogi manje
pobožni i bogobojazni od nas doživljavaju manje zla od nas. Ova pretpostavka
sadrži još više proizvoljnih stavova koji ne moraju imati nikakve veze s pravom
istinom. U prvom redu ona dolazi od strane ega koji uvijek pretpostavlja da je
u svemu ispred drugoga, pa tako i u pogledu duhovnosti, te samoga sebe već time
demantira. S tim u vezi ide i procjena 'dobra', odnosno 'zla' koje se događaju
jednome, odnosno drugome kao i već spomenuta naivna pretpostavka da nešto
činimo Bogu, a ne sebi.
Vođena sličnim
predrasudama i sama sam dugo imala pogrešnu sliku Boga koji je uvijek na strani
onih drugih koji baš i ne zaslužuju toliku naklonost, dok mene, koja ju,
zacijelo, zaslužuje više od njih, zaobilazi u velikom luku. Pa, šta će nam onda
takav Bog, mislimo se mazeći svoj ego prerušen u bezbroj ruha. Svi smo
vjerojatno iskusili sličan osjećaj, a on je najbolja potvrda naše sebičnosti
koja je sklona sebi pripisati više zaslužnosti od drugoga. Ego će iznaći tisuće
razloga da potkrijepi tu našu pretpostavku, no njegova uloga i jest u tome -
opravdati sebe i okriviti druge.
(nastavlja se)
