Tražite i naći ćete (nastavak 26)

 Bitak u kojem jest sve što jest, stvarnost je koju imenujemo Bogom, a Njegova narav jest stvaralačka Ljubav. Zašto uopće išta postoji, vjekovno je pitanje filozofa. Zašto je radije bitak mjesto nebitka? Stanje čiste potencije (Aristotelova materia prima), latentno je stanje bitka koje nema alternativu u ne-bitku. Dokle god je nešto u stanju mogućnosti, onda je to isključivo mogućnost s obzirom na bitak. U protivnom ne bi bila mogućnost, potencija. Nebitak, dakle, ne može imati potenciju, pa tako ni aktualizaciju. 'Nebitak nije' – to je njegova apsolutna definicija kako je to već odavno shvatio mudri Parmenid. Stoga nemamo nikakve potrebe baviti se nebitkom, tim više što još nismo proniknuli ni u tajnu Bitka premda smo njegovo očitovanje.

Zadovoljavamo se pukim imenovanjem tog Bitak i u najboljem slučaju mu pripisujemo stvaralačku moć kao da smo od nje posve odijeljeni? Može li uopće postojati išta protivno bitku? Odgovor na to pitanje može nam unekoliko približiti pojam Boga, Tvorca života, no stvarnost Boga Oca, o kome je Isus govorio, može nam i dalje ostati tek prazni, tradicijom usvojeni, pojam čije otajstvo nam potpuno izmiče baš kao što nam izmiče i Njegovo Sinovsko otajstvo.

Zašto, dakle, Boga nazivamo svojim Ocem poimajući Ga, kako to skeptici vole reći, previše antropomorfno? Ta, nije li isti Bog, pored ljudske, stvorio i sve ostale biti. S kojim pravom, onda, Boga shvaćamo kao osobu? Pitanja su to s kojima se um koji misli, prije ili poslije, mora susresti. Njemu, dakako, neće biti dovoljna riječ kakva teologa, svećenika ili gurua. 

Kršćanin će se, dakako, osjetit pozvanim vjerovati Isusu, no sve dotle dok ne pronikne u tajnu Njegova sinovskog otajstva, to neće biti moguće. Sama riječ, naime, nema nikakva značenja ukoliko nije duhu prispodobiva. Tek kada Isusova spoznaja postane i naša osobna, tada ćemo Njegovu riječ moći doživjeti kao Istinu i Život, a On sam nam je rekao kako to postići: Ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca. (Lk 11, 9-11). Oni koji ne čine tako, nemaju nikakvog prava suditi o tome. Bilo bi to kao da se a priori osporava neki znanstveni eksperiment tvrdeći kako je neponovljiv.

Ukoliko se, prema Einsteinovoj teoriji, svjetlosna zraka zakrivljuje pri prolasku pored neke masivne zvijezde, onda to moramo provjeriti prije nego li ju prihvatimo ili odbacimo. Zašto se na području duha ne poštuje isto pravilo, nego se mnogošta drži nevjerodostojnim samo zato što netko drugi ne vjeruje. Mnogi ljudi, primjerice, ne vjeruju da postoji išta manje od onoga što je oko kadro percipirati i to je njihovo pravo, no svakako ih nećemo držati mjerodavnima za prezentiranje znanstvene istine. Pojedini znanstvenici, a napose samoprozvani 'bistri vitezovi', čine upravo tu pogrešku. 'Ne vjerujem, dakle, nije istina'.

Neupitno pravo svakoga pojedinca jest njegovo osobno uvjerenje o bilo čemu. To je minimum dostojanstva koje zahtjeva slobodan um, pa me silno čudi činjenica da se to pravo osporava upravo od strane onih koji bi ga trebali najviše promicati. Ukoliko je njihovo nepovjerenje u bilo što dovoljan razlog da isti stav nametnu i onima koji s njima ne dijele to mišljenje, onda zbogom slobodoumnosti - vratimo se lomačama i vješticama. Kada bi smo se morali za pomoć obraćati kakvom 'bistrom' među nama kako bi procijenio jesmo li, i koliko, gladni ili žedni, život bi uistinu bio vražja tvorevina. Ma koliko bili bistri (možda i prebistri), naši vitezovi nisu uspjeli shvatiti kako svaka potraga za istinom, bilo znanstvena ili duhovna, ne predstavlja ništa drugo do potragu za nama samima, a to, već po definiciji, isključuje bilo kakvu vrstu prisilnog nametanja.

Na pitanje tko sam ja mjerodavan odgovor mogu dati jedino ja sama. Badava će me netko uvjeravati da Bog postoji, da ga je on susreo, sve dotle dok se i moj um u to sam ne uvjeri, tuđe svjedočanstvo je za njega tek neprovjerena imformacija. Bog je osobna stvarnost ukoliko je prispodobiv mojemu duhu, jer duh je stvaralački princip koji se ne preuzima kao gotova datost. 

Istina, stoga, ne trpi nikakve prisile, pa dolazila ona od ma koga. Upravo tu prisilu, po sudu 'bistrih vitezova', čini religija. Može biti. Ne kanim ovdje braniti ničije pravo upliva na slobodu duha, pa ni od strane religije, ali ne kanim ni propustiti priliku da skrenem pozornost kako upravo to čine i oni, 'bistri' osporavajući religiji isto ono što sami nameću kao svoje ekskluzivno pravo. Pa, koliko god meni osobno to djelovalo smiješno, ponekad čak i simpatično, činjenica je da svojim nemudrim istupima negiraju upravo ono što tobože zagovaraju: slobodu osobnog izbora i osobnog doživljaja božanskoga.

Dopusti, čovječe, čovjeku pravo da ima svoj vlastiti razbor, svoj um i svoj duh i svoju mudrost! Ta, od kud ti pravo da mjesto drugoga sudiš o njegovoj istini? Zar vi osjećate njegovu glad bolje od njega, ili ju vi utažujete? Ukoliko već netko nema temeljne svijesti o biti i dostojanstvu ljudske slobode, bilo da se nalazi u taboru religije ili protiv nje, svejedno, treba dobro razmisliti o stvarnosti slobode i njenoj ulozi u ljudskoj, odnosno božanskoj stvarnosti. Ukoliko ni to ne pomogne, poslušajmo riječi najvećeg i najmudrijeg među ljudima: Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! (Mt 23,9). Samo se, dakle, bezumnost može postavljati na mjesto Boga i prisvajati Njegovo pravo da se očituje u svakom duhu na način tog duha.

Dajući podrobne upute o tome što je za naš duh štetno, a što ne, 'bistri vitezovi' i ne pomišljaju da time automatski pretpostavljaju kako to sami nismo kadri odvagnuti, pa su nam neophodne upute nekog, u svemu, vrsnijeg uma – njihovog, razumije se. Sam Isus, koji je, po svemu sudeći, znao ponešto bolje o stvarnosti duha od naših 'vitezova', nikada nije poučavao one koji ga nisu sami pitali za mišljenje. On je, naime, znao vrijednost i ulogu slobode koju je uvažavao čak i onda kada je ona bila očigledno krivo usmjerena. Nije Mu padalo na pamet da ikoga silom uvjerava. Njegova mudrost ne potječe od ega i zato je autentična. Ne vjerujte, dakle, nikome, tko vam nastoji zarobiti slobodu, pa bio to i sam bog. Takav bog, razumije se, ne bi mogao biti Bogom.

(nastavlja se)