JA SAM KRUH ŽIVOTA (nastavak 13.)

Mnogo je nesporazuma i mnogo površnih i doslovnih tumačenja Isusovih riječi koje su uvelike pridonijele formalizmu u koji je kršćanstvo doskora skliznulo posvećujući više pažnje odijelu, nego tijelu kako je Isus i naslućivao. Tako na više mjesta govori o sebi kao o kruhu živom koji je sišao s neba; kruhu života od kojeg se nikada ne gladni, da bi to posljednji put izrekao i noć uoči svoje smrti kada je s učenicima blagovao pashu, starozavjetni spomen Božjeg izbavljenja.  Bilo je, dakle, višestruko prigodno budući će po Isusovoj žrtvi doći novo, ne više simbolično, izbavljenje od ropstva kakvo je bilo ono egipatsko. Događa se, naime, sveljudsko oslobođenje od ropstva čija je posljedica bilo i spomenuto ropstvo i sva ostala zla svijeta: oslobođenje, ne više od pojedinačnog zla, nego od sveopćeg zla - od vladavine ega. Takvo nešto može osigurati samo utjelovljena Ljubav kao jedina moć suprotna zlu. Jednom nadvladana, sila zla (ega), nikada više neće imati čovjeka u šakama kao što mu nikada više Mjesec neće biti nepremostiva daljina. 

Možemo ostati pod vlašću ega još tisućama i milijunima godina, ali zauvijek ostaje činjenica kako je već poražen u ljudskoj naravi te je put spasenja zauvijek otvoren.

Govoreći, dakle, o sebi kao o kruhu života, Isus govori o kruhu ljubavi kojom se moramo hraniti kako bi smo baštinili život vječni. Za razliku od materijalnog svijeta u kojem gospodari ego čineći ga svojim oruđem, ljubav je kategorija vječnosti. Ljubav je Duh Sveti u kojem je sve stvoreno kao i Isusove riječi koje svjedoči za nju: Riječi koje vam govorim Duh su i Život. Kruh koji je sišao s neba, stvarnost je Ljubavi koja je iznad razine svijesti ega, dakle, 'silazi s neba' na nižu razinu.

 'Nebo' je, dakle, viša razina postojanja; razina ljubavi na kojoj vrijedi zakon ljubavi – vječni zakon Božjeg stvaralaštva. Jedinstvo Oca i Sina jest jedinstvo ljubavi i zato je blagovanje kruha života istovjetno blagovanju ljubavi, življenju u ljubavi pa ne može sam čin blagovanja, pa ma kako svet, biti zamjena za ljubav, kao što se obično poima izlazeći u susret nastojanju da se izborom lakšeg puta, zaobiđe teži, pa makar i jedini ispravan.

Zamijenimo li riječ 'kruh' rječju ljubav, s kojom je poistovijećivao sebe i Oca, bit će očitiji smisao blagovanje Tijela i Krvi. Ovo je onaj kruh (ljubav) što s neba silazi da onaj tko od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh (ljubav) koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha (ljubavi), živjet će zauvijek. Kruh (ljubav) koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta. (Iv 6,50-52). Svaka od ovih riječi predstavlja teologiju ljubavi u skladu sa svim Njegovim riječima i djelima. Isus (trs) je očitovanje Božanske svestvarateljske Ljubavi (vinogradar) utjelovljene u ljudskoj osobi po kojoj svi imamo udjela u toj Ljubavi (mladice). Da bi se ta Ljubav i u nama očitovala, nužno je ostati u Isusovoj ljubavi (božanskoj naravi), odnosno hraniti se istom ljubavlju kojom se On hranio i koju je utjelovio bijući sam Ljubav.

U ime Ljubavi, i kao utjelovljena Ljubav, darovao je sebe, kao čovjek, po krvi i tijelu, svemu što raspadljivost može uzeti, i tako ostvario puninu ljubavi ostavljajući je u baštinu ljudskome rodu. Stoga je za nas postao kruh živi koji je sišao s neba. Nebo, dakako, ne predstavlja nekakvo zagonetno mjesto, daleko iznad zvijezda, nego naprosto božansku svijest, svijest Ljubavi u kojo je ljubav jedina istina, dok je to ego, u svijetu ega. Ljubav, dakle, ne može poteći „odozdo“, sa razine ega, nego isključivo sa više razine, pa zato kažemo da silazi s neba, ili kraće  „odozgor“.  Zato se, u 'Očenašu' obraćamo Ocu koji jest na nebesima moleći da ljubav bude stvarnost kako na nebu, tako i na zemlju, jer samo ona (ljubav) može biti volja Oca koji je sve stvorio, i koji jest Ljubav.

Blagovati kruh o kojem Isus govori, doslovno znači hraniti se ljubavlju da bi se uzdiglo na razinu ljubavi, pa ako tko toga ne čini, svakako ne može vidjeti Oca (Svestvaralačku Ljubav). Na žalost, i ova besjeda se uskoduho interpretira, kao i mnoge druge, pa mjesto da se hranimo ljubavlju, radije se zaustavimo na spomenu te ljubavi. Blagovanje kruha i vina sam Isus je odabrao kao spomen na svoju žrtvu u ime ljubavi, ali spomen ne može biti bez duha onoga što on predstavlja.

Prvo je, naime, trebalo činiti, a drugo ne propustiti kaže farizejima jer su zdušno prijanjali uz formalnosti zanemarujući bit, baš kao što i mnogi kršćani najčešće ne vide te bitne distinkcije, samo zato jer je tako lakše. Tako vjerujemo kako smo spašeni već i zbog same činjenice što smo blagovali od toga kruha, sve ako smo, s obzirom na ljubav, daleko od Isusova duha koji, pouzdano, nije kanio poučavati kako se božanska stvarnost ljubavi dostiže kakvim god obredom, pa bila to i sveta uspomena na Njegaovu žrtrvu.

Isus, naime, nije imao potrebe da osigura sjećanje na sebe ukoliko to nije u svrhu ljubavi. Bez ljubavi, blagovanje kruha je čista farsa. U protivnom, već bi za života bio spasio cijeli svijet, ta bio je među nama i tijelom i duhom. Vjerujem da je ova istina, i bez pomoći toliko nedvojbenih Isusovih riječi, očita sama po sebi te da naše tobožnje neznanje o tome ide na račun namjernog zavaravanja u svrhu lagodnosti.

Odemo na ispovijed; opravdamo za pokoji sitni prijestup, a onda blagujemo posvećeni kruh i vraćamo se kući zadovoljni baš kao i naš netaknuti ego. 'Nisam redovito išla na sv. misu; malo sam dijete lupila po guzi; zaspala sam prije nego sam dovršila krunicu...' Ma koga zavaravamo! Ispada da smo svi sveci, a svijet nam svakodnevno gura pod nos ogledalo da se u njem ogledamo. I što vidimo? Mučna, sebična, bezočna, nepravedna, bezbožna svakodnevnica – naše je ogledalo dok se svi uporno i bezočno zavaravamo kako je cijeli svijet loš, osim nas. Ta, pričestili smo se, dakle smo pravedni.

Pa, tko pokvari svijet kad svi smo bezgrešni? Naši korumpirani političari su kršćani, kao i naši bezdušni poslodavci, naši nepošteni trgovci, baš kao i silnici na čelu gigantskih kompanija koje se sramotno bogate na račun bolesti, siromaštva, gladi i smrti; velika većina svih, spomenutih i nespomenutih, jesu vjernici, najčešće kršćani. Od vremena kada je Diogen tražio čovjeka sa svjetiljkom, on se još rijeđe susreće među nama bez obzira što smo se toliko puta 'posvetili' svetim kruhom. Nismo se, naime, posvetili jedinom hranom koja je kadra mijenjati egom zatočena srca: ljubavlju.

Evanđelist Ivan, koji je, po svemu sudeći, najdublje zaronio u otajstvo ljubavi, ne propušta, uvijek iznova, naglašavati kako se, u otajstvu Euharistije, ne radi o tjelesnom kruhu kakav su jeli Židovi u pustinji i pomrijeli, nego o kruhu duše koja se hrani ljubavlju Božjom. Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. (Iv 6,44). Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. (Iv 6,56). Bezbroj puta je Isus objasnio što znači 'ostajanje u Njemu', pa kad bi to bilo tako jednostavno, zašto je tome poklanjao toliko pažnje, i zašto se svijet ne mijenja unatoč blagovanju?

Površna interpretacija lako dovodi do formalizma za kojima tako rado poseže tromi duh kako se ne bi morao pokrenuti, a svijet naprosto vrvi od tromih duhova. O da ste barem vrući ili hladni!, zdvaja starozavjetni prorok nad mlakim duhovima ogrezlim u samougađanju. Zar se danas išta promijenilo; zar još uvijek nad ljudima ne izričemo smrtnu presudu, između ostalog, zauzimajući mjesto Boga? Suviše rado se igramo bogova, u svemu osim u onome u čemu nam je to jedino dano i zadano.

Na samom početku Crkve, među učenicima i ostalim Isusovim slijedbenicima, također se lomio kruh u spomen na Isusovu žrtvu ljubavi, no svakako blagovanje kruha nisu pretpostavili ljubavi, kako to čini većina današnjih kršćana. 'Baš me briga ako i umrem, barem znam da ću otići u raj, jer sam se pričestila.' Ma nemoj! Kad bi spasenje bilo tako jednostavno ne bi nam ni trebao Isus. Ovakav stav je posve uobičajen, ne zato jer se čovjek uistinu osjeća sjedinjen s ljubavlju (Kristom), nego zato jer vjeruje da je sam čin pričesti (kao čin blagovanja tijela Kristova) zamjena za tu ljubav. Žalosno, ali istinito.

Ispovijed se, dakako, podrazumijeva prije blagovanja (ukoliko nemamo smrtnog grijeha), no jako je diskutabilna naša ispovijed i naš pojam grijeha. Nismo li fizički ubili čovjeka, osjećamo se, manje više, čistima. Ako čistimo čaše da bi smo se napili obične vode, koliko li tek trebamo čistiti duh da bi smo se napojili vodom života. Ego, naime, lako pronađe ispriku kako bi ostao netaknut, a ipak naoko djelovao posvećeno, za što su sveti obredi i rituali idealni. To nipošto ne znači da su oni, po sebi, izlišni, ali takvima postaju u situaciji kada vjerujemo da su zamjena za ono što simboliziraju. Uz usrdnu težnju za ljubavlju, pomoći će svaka molitva, od krunice do Euharistije, no kada one predstavljaju puku naviku, obvezu ili zamjenu za ljubav, onda su tek pobožnjački cirkus.

Pričešćivati se ljubavlju, jer Krist je utjelovljena Ljubav, to je smisao kruha s neba koji Euharistija simbolizira. Ne budu li sami kršćani čuvali svetost Kristova otajstva, doista će nas u kraljevstvu Božjem preteći bludnice i carinici, kako je Isus i opomenuo. Je li i slutio s kolikim pravom je to rekao? Ako ništa drugo, spomenuti grešnici, barem za sebe ne tvrde da su sveti, za razliku od mnogih koji se uzvisuju i po samoj svetosti. Njima je rečeno da će biti poniženi, jer ego je taj koji ima potrebu za samouzdizanjem ne birajući sredstva, pa ni samu svetost ne preza koristiti u tu 'plemenitu' svrhu.

Ne postoji, dakle, nikakav način da 'Isus ostane u nama i mi u Njemu' do li Zapovijedi ljubavi,  i u njoj sadržanog Zlatnog pravila kao mjere te ljubavi. Samo tako naše blagovanje Kristu na spomen, zasigurno neće biti bez Njegove nazočnosti. Ljubiti Boga cijelim svojim bićem, kako to zahtijeva spomenuta zapovijed, ne znači puko izgovaranje tih riječi, nego znači ono što je Isus naveo kao svoje jelo i svoju hranu – živjeti ljubav na svim razinama bića, a to, u svijetu ega, nije ni malo lako. Na sreću, ljudska se svijest nužno razvija, pa, u skladu s tim, postaje sve lakše, ali još uvijek dovoljno teško da olako tražimo svakojake isprike koje, na žalost, neće olakšati, nego otežati breme slobode na uskom putu do Ljubavi na kojem će nas, svaka izlika kojom smo se poslužili, čekati znatno ojačana.

(nastavlja se)