Ne uvedi nas u napast (nastavak 22)

 Živimo u svijetu ega, dakle, u svijetu prožetom patnjom koju je nemoguće izbjeći, ali postoji način da joj se otupi oštrica, odnosno da ju se liši razornosti kojom stvara rane na duši koje, ponekad, ostaju do kraja života. Prvo i osnovno je ono o čemu smo govorili ranije; moći razlikovati subjektivnu patnju od objektivne boli. To je, naime, preduvjet praštanja bez kojega nema iscjeljenja, a bez iscjeljenja, nema duhovnog napretka budući ego savršeno koristi rane da bi nas držao pokornima. Kadkad se doima kao da ta slijepa sila ima samostalnu, od nas odvojenu volju, koja se obično imenuje kao grijeh, zlo, ili vrag.

Ta sila, koja evidentno postoji, nema nikakvu moć izvan nas i stoga je važno osvijestiti ju. Glavno uporište ega ionako je niska razina svijesti.  Kada nas netko uvrijedi, doživljavamo patnju razmjerno subjektivnoj procjeni „težine“ uvrede. Ona, dakako, ovisi o mnogobrojnim faktorima koje također odvagujemo na temelju osobne percepcije. Tako se isto iskustvo jednima može doimati ovako, drugima onako. U svakom slučaju, ta procjena utječe na veličinu patnje, a ona, kako rekoh, ostavlja, manje više, trajne tragove na duši. Što više i dulje patimo, to dublje duhovno bolujemo. Od te bolesti nas Isus želi spasiti; od mentaliteta 'svijeta' iz kojega niču sve patnje.

Budući je čovjek multidimenzionalno biće to će se duševna bol manifestirati i na svim ostalim razinama, uključujuć i tjelesnu i stoga je rane potrebno liječiti, ukoliko ih već nismo bili kadri izbjeći. U Očenašu molimo: Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Što to zapravo znači? Zar Bog ne zna kako uvrede bole, pa još traži da ljubimo one koji ih nanose? Nipošto. Božja Mudrost zna nešto što mi ne znamo: Zna da moleći za 'neprijatelje' zapravo molimo za sebe jer praštanje nije nešto što činimo drugima, nego dar koji darujemo sami sebi. Dar koji oslobađa ogorčenosti koja izjeda nas, a ne one na koje smo ogorčeni.

Praštajući 'neprijateljima', ništa se ne mijenja u njihovoj stvarnosti, ali se mijenja u našoj. Naš se duh oslobađa nepotrebnog tereta. Duh bi nam, naime, trebao biti barem toliko dragocijen da ga ne opterećujemo tuđim grijesima. Kao da nam naši vlastiti nisu dovoljni. Uvreda boli, to je sigurno, ali to ne znači da uz bol moramo trpjeti i patnju koja boli neusporedivo jače. Sama bol nema moć povrijediti dušu, zato je patnja, kao subjektivna interpretacija boli, pravi žarač koji ostavlja trajne biljege na duši. Patnja je ona koja se opire boli i što je otpor veći, to je i patnja veća. Za razliku od boli koja traje toliko koliko traje njen uzrok, patnja ima znatno produženo trajanje koje ponekad ostaje i dugo nakon što smo zaboravili njene razloge. Takva potisnuta patnja može biti okidač za negativne osjećaje i reakcije, a da toga uopće nismo svjesni. Dakle, na objektivnu bol, poput zubobolje, zaboravimo istoga trenutka čim je uklonjena, dok uvrede pamtimo mnogo duže nego što je to naša svijest spremna priznati.

Iz duhovne perspektive, bolna sjećanja zapravo predstavljaju rane koje trebaju iscijeljenje, a ono je nezamislivo bez praštanja i svijesti o tome što patnja uistinu jest. Ukoliko se možemo barem na trenutak odvojiti od svoje subjektivne percepcije uvrede, te promatrati događaj bez prosuđivanja ne dodajući boje osjećajima i težinu prosudbama, sve bi se doimalo posve drugačije. Uočili bi smo činjenicu da netko nešto govori ili čini u skladu sa razinom svijesti na kojoj se nalazi i ostali distancirani i nepomućena mira. Pa, tko ima moć nad našom slobodom do nas samih? Tko ima moć da nas izbacuje iz vlastite kože ukoliko mu to ne dopustimo? Prihvaćanjem uvrede zapravo dajemo moć vanjskim okolnostima (ljudima, stvarima, događajima) da budu gospodari naše slobode, a to je znak ropstva u kojem nam nije dostupno naše božansko dostojanstvo koje je po sebi nedodirljivo. Čim prihvatimo uvredu negiramo to dostojanstvo iz kojeg niče moć slobode da bude slobodna.

Osjećati se uvrijeđeno nečijim postupkom znači predati svoju slobodu drugome. Kada bi smo se uznemiravali zbog svega što nam se doima nesavršenim bili bi smo trajno lišeni mira. Tako netko može više patiti zbog neuspjelog ručka i bruke pred gostima od nekoga tko je izgubio posao, stan, imanje... Mi smo oni koji stvaramo patnju koja, po sebi, nije u naravi događaja, nego u načinu na koji ga doživljavamo Razlikovanje patnje od boli, tuge od ogorčenosti, žalosti od očaja zahtijeva, dakako, višu razinu svijesti. Bića smo osjećaja i nezamislivo je očekivati da budemo ravnodušni spram svih događaja života, no duh bi trebao imati moć da se s tim događajima nosimo u skladu s Mudrošću koja zna razliku između dostojanstva i ponosa. Uvreda, naime, može dotaknuti ponos, ali ne ne i dostojanstvo.

(nastavlja se)