Dokle god za svojom božanskom
biti tragamo posredstvom tuđih umova i srdaca (kao da nemamo svoje), ta je potraga bezlična i jalova
baš kao i duh koji joj, iz puke inertnosti, pribjegava. Kao kad bi majka išla kod
susjeda ili prijatelja kako bi tražila mišljenje o vlastitom djetetu koje je
rodila i s kojim živi. To nipošto ne znači kako se tuđe mišljenje ne smije
respektirati, ali svakako znači da Bog ne može mojemu duhu jasnije i stvarnije
govoriti posredstvom tuđega duha nego direktno mojemu. Zar nas Bog dijeli na one
vrijedne spoznaje i one bezvrijedne? Ukoliko je odgovor ne, pitam se, zašto
uporno tragamo za Bogom u sebi robujući tuđem vodstvu. Čime je bilo tko pred
Bogom mjerodavniji za nas od nas samih? Zar netko mjesto nas može odlaziti u
posjet našem ocu, prijatelju, liječniku..?
Božja je narav ista u svima nama
i zato je iskustvo susreta s Bogom, manje više, univerzalno, pa nema nikakve
potrebe i još manje smisla da svoj duh iznajmljujemo drugome kako bi to
iskustvo učinio autentičnijim. Upravo suprotno. Nikada nećemo biti kadri
susresti Boga u sebi ukoliko ga tražimo svugdje osim tu gdje jedino prebiva. Ne
postoji toliko sveta molitva, stvar, mjesto ili osoba koja će nas više
približiti Bogu osim našega vlastitiga duha koji jest očitovanje samoga Božjega
Duha.
Bog se, naime, ne otkriva uz
pomoć formula, pa ma kako djelovale sveto i uzvišeno. Sve što je duhu blisko u
traganju za Bogom jest molitva i jest sveto. Istinsko traganje je, prema tome,
istinska molitva. Mnogi teolozi molitvu definiraju kao razgovor s Bogom što je
tek djelomično točno budući se najčešće taj razgovor svodi na puko izgovaranje
riječi, a Bog na nekoga „gore“ tko ima dovoljno živaca i strpljenja slušati to
nesuvislo, isprazno brbljanje. Tako se tobožnji razgovor svodi na monolog
kojega ne sluša ni onaj tko ga izriče. Isus je bio posve jasan u pogledu takve
molitve. Puste riječi nikoga neće spasiti. U protivnom bi, među tolikim moliteljima
moralo biti mnogo više plodova no što ih opažamo u svijetu?
Inertnu duhu je, na žalost, lakše
vjerovati da je netko drugi za njega pronašao ono što bi trebao sam pronaći.
Kao da je Bog stvar koja se može posuđivati, naručivati, preuzimati,
prisvajati, baš po potrebi ega koji to odvijeka čini kako bi svoje suprotstavio drugome kao bolje,
vrijednije, istinitije... Žalosno, zbilja žalosno. Kraljevstvo Božje je u vama – riječi su Isusove koje se, u pravilu,
shvaćaju i prevode svakako samo ne onako kako bi trebale. Strahuje se, naime, da
bi mogle djelovati previše slobodoumno, a to nije po volji ega koji ne podnosi
ni slobodu ni savršenstvo. Upravo suprotno. Sa sviješću da smo uistinu biće
božanskoga Bića, sva samodopadnost se topi i nestaje čemu se ego ni malo ne
raduje. Zato je mnogima više do poučavanja, nego do spašavanja; više do osobne
moći, nego do pomoći, više do učenja o Isusu nego učenju od Njega.
Kada se to napokon shvati moći će
otpočeti novo doba duha, nikako prije. Tko može misliti slobodu dok se duh
izvrgava ropstvu tuđega duha; tko je čuo za ljubav bez slobode? Nije li sloboda uvjet svih uvjeta? Napokon, zašto bi Bog davao slobodu svima
ukoliko ona ne bi bila dostatna za takvu odgovornost i zašto bi smo bili osobno
odgovorni Bogu kada ga osobno nismo upoznali? Ne možemo preuzeti tuđu spoznaju
niti za nju preuzimati odgovornost. Možemo, naime, blagovati za zajedničkim stolom, ali nitko mjesto
nas i za nas ne može blagovati. Nadam se da je to dovoljno očito i dovoljno
znakovito budući bez toga nema Istine koja je kadra oslobađati od tereta ega.