LOGOS - Mudrost koja Jest u svemu što jest (nastavak 7.)

  

Ljudska svijest se nezaustavljivo razvija, to je neosporno, a u tom usponu, kao da se svekoliki svemir stavio na raspolaganje težeći i sam evoluirati zajedno s nama što se, između ostalog, slaže s mnogim biblijskim izričajima, uključujući i Novi zavjet. Jesmo li doista opasali bokove mudrošću i žarom kako bi smo bili spremni na skok u novu, preporođenu stvarnost koju je Isus naviještao?
Svaki, iole osviješten, pojedinac shvaća kako je svijet mnogo više od onoga što o njemu vjerujemo, pa i mnogo više od onoga što smo uopće u stanju misliti, kako to lijepo reče jedan znanstvenik, o krajnjim konsekvencijama koje u sebi sadrži kvantna teorija, kao izraz načina na koji svijet djeluje. Pa što onda reći o misteriju svijesti koje je taj svijet odraz? Više ni znanost ne zazire od svijesti kao duhovne stvarnosti, nego ju, naprotiv, koristi kao znanstvenu tezu za objašnjavanje primarne stvarnosti iz koje je, po riječima oca kvantne teorije, M. Plancka, 'sve derivirano'.

Budno uhodeći um ne bi li ga ukebala inflagranti, i sama sam došla do sličnog zaključka. Čini se, naime, kako vanjski svijet nije ništa drugo do li ogledalo svijesti koje se mijenja sukladno promjenama svijesti. Naoko ova teza zvuči poprilično nategnuto, pa i odbojno, ali ipak, ono što zovemo stvarnost upravo tako funkcionira, neovisno o argumentu kvantne fizike koji to, nedvojbeno, potvrđuje.

Ne zadubljujući se u bilo kakva pitanja, obično vjerujemo kako je svačiji pojam stvarnosti isti, te da se naš pojam svijeta može jednostavno preslikati na bilo čiji pojam svijeta, što je daleko od ostine. Naime, svima nam je već bjelodano kako je svekolika materijalna stvarnost očitovana posredstvom energije, te da u realnosti, primjerice, ne postoje nikakve boje, zvuci, mirisi, glazba..., nego da se tek radi o različitim titrajima (frekvencijama) energije koju onda svatko od nas percipira na sebi svojstven način.

Nitko, naime, ne može doživjeti Čarobnu frulu na način na koji ju ja doživljavam, niti itko percipira ljepotu cvijeta identično onoj koju ja percipiram, što znači da je sama percepcija, po sebi, svojevrsni stvaralački čin svijesti, te da je ljepota svojstvo svijesti, a nije svojstvo svijeta. U protivnom ju ne bi smo mogli spoznavati. Životinje, primjerice, također posjeduju neku vrstu svijesti, ali nisu kadre uočavati ljepotu onako kako je to svojstveno čovjeku. Kako ni jedan čovjek ništa ne doživljava isto, pa tako ni ljepotu, nije li to potvrda da tu ljepotu stvara svijest samim činom promatranja. Da nije tako, svekolika umjetnost bila bi jednoobrazna.

Kvantna fizika uvelike potvrđuje ovaj stav, ali više od toga, potvrđuje ga samo iskustvo. Primjera radi; katkad se toliko usredotočim na neku glazbu da mi ne promakne ni jedna nota, ni jedna nijansa, ni jedan osjećaj.., i tada ju doživljavam posve drugačije nego li onda kada sam zaokupljena nečim drugim. U drugom slučaju glazba biva tek kao neka pozadinska kulisa koja, gotovo na nesvijesnoj razini, tek amortizira ostalu buku, unutarnju i vanjsku, i ništa više od toga. U tom slučaju ju ne doživljavam kao glazbu, nego tek kao puki zvuk.

Što se, dakle, promijenilo ukoliko se radi o istoj osobi i istoj glazbi? Promijenio se način percepcije stvarnosti, a  s njom i sama stvarnost. Isto vrijedi za bilo koji vid stvarnosti. U tom kontekstu stvarnost je onakva kakvom je sami učinimo. Katkad se potpuno sjedinimo s ljepotom, osjećajući je kao nešto istinski svoje, dok drugi put prolazimo pored nje kao da ne postoji. Mačka, međutim, može danima zuriti u cvijet, ali nikada u njemu neće vidjeti ljepote. U mačjem svijetu, ljepota nije stvarnost. Što nam to govori o nama? Nemamo više osjetila od pasa i mačaka, niti su ona savršenija, a ipak će Mozartova glazba zvučiti psu kao i svaki drugi zvuk, u najboljem slučaju. Stvar je u tome da svi osjećaji, utisci, dojmovi.. koje pripisujemo glazbi, nisu svojstveni glazbi. Tu su psi „realističniji“ od nas, ukoliko bi uopće postojala ikakva realnost po sebi, ili legendarna Kantova stvar po sebi.

Nije li očito kako ljudska svijest ne nalazi ljepotu u vanjskom svijetu, nego ju u njega utiskuje, a isto vrijedi i za sve ostale pojavnosti svijeta kojih u njemu, realno, nema. Ono čemu jedino možemo pridati, kakvu takvu, realnost u vanjskome svijetu, jest energija, ali i to je tek uvjetno. Naime, po načelu neodređenosti, subatomske čestice se u prirodi nalaze tek u stanju potencije sve dotle dok ne posegnemo za njima u potrazi za svojim vlastitim očekivanjem koje u njih preslikavamo. A oni savršeno slijede to očekivanje. Doslovno tako.

Takozvani eksperiment sa dva proreza, između ostalog, dovoljno svjedoči sam za sebe. Drugi, još neobičniji eksperiment, nazvan eksperimentom odgođene namjere, donosi krajnje bizaran zaključak: elektroni, naime, ne samo da nekako znaju što se od njih očekuje, nego se mogu i predomišljati i to, ni manje, ni više, nego u natrag tj. post festum. I kako god znanstvenici nastojali iznaći novo lukavstvo kako bi doskočili tom misteriju, elektroni se pokažu dostojni tog lukavstva, kao da ga nepogrešivo predviđaju.

Čemu nas poučavaju ti, nezamislivo sićušni, dijelovi ničega? Pa, o nama samima, naravno. Naša se svijest preslikava u tim elektronima, fotonima i ostalom zagonetnom svijetu nevidljivoga, pa domalo i nepostojećega, od kog smo sazdani. Kako bi moglo biti da je tvar od koje smo izgrađeni toliko čudesna, a mi sami tako obični, blijedi i nezanimljivi, i kako bi moglo biti da je materija svestranija od duha po kojem je postala?

U početku - kako se čini, uistinu -  bijaše Riječ koja je sve sazdala, a mi smo, kako se čini, očitovanje tog Logosa koji je sebe postao svijestan. S tog stanovišta, nije neobično da je isti Logos prisutan i u materiji koja je tek očitovanje tog osviještenog Logosa. Tako se Logos posredstvom ljudske svijesti očituje i u svijetu materije kao Logos. Sve je, dakle, jedan, isti, nepodijeljeni Logos. Imajući to na umu, više se ničemu ne čudim, pa ni činjenici da je svijest, možebit, uistinu kadra utjecati na prošlost, jednako kao i na budućnost, ukazujući na mogućnost da su i te kategorije tek kategorije uma, a ne stvarnosti kao takve. U svijetu Logosa sve je Logos.

Kakve blage veze to ima s našom temom, odnosno egom, božanskom naravi, Isusom..? Mnogo više no što se na prvi pogled doima, rekla bih. Upravo ove činjenice, mnogostruko potverđene iskustvom, navode na dublje poniranje stvarnosti u traganju za istinom. Onima koji nisu tragaoci, ovi argumenti, kao ni bilo koji drugi, ne predstavljaju ništa, baš kao što ni skepticima Isusova čudesna djela ništa ne potvrđuju.

U temelju svakog stava, stoji primjereno uvjerenje koje se onda naknadno opravdava, pa nije neobično što svatko nalazi dostatne argumente za svoj stav. Tako, naime, duhovni svijet i funkcionira, što nije bilo nepoznato svim prosvijetljenim duhovima kroz svekoliku povijest, pa tako i najveći među njima Isus Krist. Govoreći u kontekstu istine svijeta, opominje učenike da budu ustrajni u vjeri u drugačiju stvarnost od one koja se nameće kao jedina istina svijeta. U tu svrhu im obećava pomoć u obliku Branitelja, Duha Istine koji će postati i njihova stvarnost kada se za nju duhovno pripreme: Ovo vam rekoh da se ne biste pokolebali. (Iv 16,1).

Kolebati se znači sumnjati u vlastito opredjeljenje što ego svestrano koristi izlazeći u susret toj sumnji. On će, kad dođe, dokazati svijetu zabludu s obzirom na grijeh, na pravednost i na sud. (Iv 16,8). Kao Svjetlo istinito koje svijetli u tami, Isus je poznavao ljudsku narav i zato je mogao govoriti kao onaj koji je mjerodavan, onaj koji poznaje istinu, i svjedoči za nju. Njemu nije trebalo da mu tko dadne svjedočanstvo o čovjeku, jer je sam poznavao čovjekovu nutrinu. (Iv 2,25). Nije potrebno biti kršćaninom da bi se u Isusu vidjelo, ako ništa drugo, a ono barem najvećeg među ljudima, pa zašto onda ne vjerujemo njegovoj viziji svijeta, radije nego nečijoj drugoj?

Bijući svjestan tog paradoksa, i sam Isus nije tražio riječi s kojima bi prispodobio takvu vrstu bezumnosti, ali nije propustio zaključiti kako je sam život sebi najbolja potvrda. Ali mudrost opravdaše sva njezina djela. (Lk 7,35). Sve ono što je Isus vjerovao i poučavao, to je i činio, na zaprepaštenje onih koji poznavahu samo jedno lice svijeta. Tko je, dakle, ovaj da zapovijeda vjetrovima i vodi, i da mu se pokoravaju? (Lk 8,25). Tko je, dakle, taj koji ima moć nad bolestima, pa čak i nad samom smrću; Tko ima vlast da oprašta grijehe i hrabrost da izjavi kako je čovjek gospodar subote? I k tome, posred onih koji su u takvim djelima iščitavali đavolsku rabotu kažnjivu smrću.

Tko je taj koji nas uvjerava da je vjera preduvjet svake stvarnosti, kako božanske, tako i đavolske? Vjerujući u dobro, odnosno zlo, mi ih stvaramo. Vjera je, prema tome stvaralački čin. Zaista, zaista, kažem vam, tko vjeruje u me, i on će činiti djela koja ja činim.Činit će i veća od ovih, jer ja idem k Ocu. I što god zamolite u moje ime, učinit ću, da se proslavi Otac u Sinu. (Iv 14,12-14). Kada bi nekoga izliječio, nije govorio o svojoj osobnoj snazi, ni o svojoj spasiteljskoj ulozi, nego o snazi vjere onoga tko je bio ozdravljen. A on reče ženi: „Tvoja te vjera spasila“ (Iv 7,50).

Kroz cijeli Novi zavjet nalazimo istu misao: 'Neka ti bude kako si vjerovao. Tvoja će ti riječ suditi. Vjera te tvoja spasila.', da spomenemo samo neke. Zašto je Isus toliko inzistirao na toj, naoko bizarnoj, odlici u koju ne treba ulagati naročita trda? Mnogo je zabluda s obzirom na vjeru kojoj Isus pridaje toliki značaj. Vjerovanje se, za razliku od uvriježene zablude utemeljene na lagodnosti, ne svodi na puko priznavanje činjenica kako je Isus doista Sin Božji, Spasitelj svijeta, ili što god se na taj način priznaje. Takvo priznavanje, samo po sebi, ništa ne znači, niti ima ikakve moći koje sam Isus pripisuje činu vjerovanja.

Vjera o kojoj govori, nije iskaz, nego djelatni čin istovijetan životu koji se živi. Život je, prema tome, ogledalo vjere, pa bi smo to mogli izraziti jednostavnom krilaticom: Kako vjeruješ, tako živiš. Ako me tko ljubi, držat će moju riječ, i moj će ga Otac ljubiti; k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti. (Iv 14,23). Na bezbroj mjesta u evanđeljima nailazimo na isti smisao vjere na kojoj Isus ne bi poklanjao toliko pozornosti kada ne bi bila presudna. Nije to činio iz ludog sebeljublja ili da nam oteža spasenje, nego iz jednostavne činjenice što je jedino živa vjera djelotvorna; ona koja samu sebe životom potvrđuje. Ako ostanete u meni, i ako moje riječi ostanu u vama, tražite što god hoćete i bit će vam. (Iv 15,7).