HRABRI BUDITE, JA SAM POBIJEDIO SVIJET (nastavak 18.)

Kada bi bistri vitezovi darvinizma shvatili da nas ne kažnjava Bog, nego sam ego (grijeh), kao što stoji u evanđelju, a isto tako, ne nagrađuje za odanost i revnost, kako spomenuti podrugljivo negoduju , nego to čini sam Duh Mudrosti koji nije izvan nas, onda bi svi njihovi argumenti, poro i contra Božje opstojnosti, izgubili smisao sve ako bi im propitkivanje religija i moglo ostati kao utješna vjetrenjača. Tko je, dakle, pozvan da mjesto čovjeka odlučuje kome će, i zašto, povjeriti svoj um, duh i srce, ukoliko ga već nekome želi povjeravati, bila to crkva, džamija, sinagoga..., ili kakva god 'Dobrovoljna zaklada za bistro učenje o istini'. 

Nasuprot njima, Isusov savjet je nedvosmislen: Ne dopustite da vas nazivaju rabbi, jer imate samo jednog Učitelja, a svi ste braća. Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga. (Mt 23,8-9)  Samo bih dodala ono znakovito: Tko ima uši, neka čuje! Suprotno ovom naputku, učenici su se još za Isusova života prepirali o tome tko će biti veći i glavniji u Njegovu kraljevstvu, i to pred njim osobno, pa kako bi to propustili nakon Njegove smrti. Žalosno je što se to nastavlja i kroz cijelu kršćansku i ljudsku povijest, tako da se božanska baština koju je Isus ostavio u naslijeđe ljudima žalosno zapostavila pred natjecanjem oko toga tko je bolje i ispravnije nešto shvatio i time postao 'bolji vjernik' od onoga drugoga.

Među nama uvijek ima više Učitelja nego učenika i više poučavanja o Kristu, nego učenja od Njega. Kao kršćanka, osjećam se i pozvanom i odgovornom, tako da mi se, za razliku od onih 'bistrih', ne može optužiti za neznaboštvo pomoću kojeg se lako otresa pepeo odgovornosti.

Svekolika stvarnost trebala bi služiti životu, a ne obrnuto. Život nije stvoren da služi bilo čemu do li sam sebi zato jer je očitovanje Božanskog stvaralaštva koje je suprotno zgrtanju već i samom činjenicom što je zgrtanje motivirano strahom od oskudice koju stvaralačka Ljubav ne poznaje. Zgrtanje, dakako, ne podrazumijeva samo materijalna blaga, nego sva blaga ega u koja se ubraja i licemjerno dobročinstvo radi samouzdizanja, da spomenem samo jedno, a popis je, vidjeli smo, neugodno predugačak.

Slobodni od straha kadri smo vidjeti Boga u svemu, pa i u samim nevoljama koje i nisu ništa drugo do li prigoda da se, suprotno Adamu i Evi, ne povjeruje zavodniku koji ih je i učinio stvarnima. Tada su one ispunile svoju Božansku svrhu, pa više nemaju smisla. 

Kada se prestanemo osjećati osiromašenima gubitkom blagodati ega, i poniženi pred njegovim ispruženim prstom, tada samo uistinu dosegli neraspadljivo blago koje smo stekli na nebesima. No do njega vodi strm i naporan put s kojeg se lako sklizne, a teško ponovno dosegne, pa ipak, to nije samo jedini put, nego i jedini ispravan put, onaj kojeg smo uporno, strastveno i uvjerljivo zaobilazili ocjenjujući ga ništavnim ne vjerujući tako da je i samome Bogu moguće da izabere nešto što je bezvrijedno u očima svijeta kako bi po njemu očitovao svu svoju slavu. Pa, lutajmo onda drugim putevima, onim širokim i prostranim, sve dok ne shvatimo kamo oni, zapravo, vode.

Tvrda je to besjeda u ušima ega, ali ne onima koji imaju drugu vrsu sluha. Poruka nije u tome da svi moramo biti osiromašeni, poniženi, ili što god nezgodnoga, nego u tome da će, kada se odlučimo krenuti suprotno egu, on doći po svoje, tako da će tražiti upravo ono što ste najmanje spremni dati. Ukoliko toga ima puno, tada će se puno i tražiti. „Molim te Bože, spremna sam na sve, samo ovo ne traži od mene!“, a ego tada pouzdano zna gdje treba udariti, a Bog dopušta jer ima naš pristanak. Niste li spremni na takve žrtve, prestanite težiiti za ljubavu i moliti za nju. To je jedini način da joj se oduprete. 

Cijenu koju moramo platiti, ne odabiremo sami, no ukoliko ustrajemo u Istini,  Ona će se sama za sebe pobrinuti. Tražite Istinu i Istina će vas osloboditi.

Evanđeoska riječ će nas upozoriti kako ništa ne može biti preskupo za cijenu spasenja, a spasenje može doći jedino oslobođenjem od ropstva u koje smo zapali. Grijeh, naime, i nije ništa drugo do robovanje, kako je to i Isus naučavao. Robovanje nečemu čemu nije nužno robovati sve ako je i silno zavodljivo, a zavodljivo će biti sve dokle ne shvatimo da nismo zbog njega zavodljivi, nego zavedeni, neslobodni, potlačeni u našem božanskom dostojanstvu.

Božja stvarnost je jedna i sveobuhvatna. Ako nas bilo što iz te stvarnosti plaši, znači da nije uzdignuta na razinu na kojoj nema straha. Kako, dakle, možemo prihvatiti različite nedaće i nevolje kao dio božanske stvarnosti, a da ne budemo licemjerni? Samo tako da ih shvatimo kao put do oslobođenja od straha pred njima; kao smjernice i pouke Božje Mudrosti koja zna što nam treba prije nego što zaištemo, a ponekad su to upravo nevolje premda nam se najteže pomiriti upravo s tim djelom spoznaje, ili barem dotle dok one ne minu. Kako nas, zaboga, zlo može poučavati dobru? 

Opiranjem zlu automatski potvrđujemo njegovu moć dok istovremeno poričemo Božju stvarnost koja je u temelju cjelokupne stvarnosti. Dakako da nismo kadri spoznati tu božansku stvarnost dokle god u nju sumnjamo.

Svako zlo, naime, nosi u sebi neku pouku, no trebamo biti voljni tragati za njom. Obično smo previše zaokupljeni očajem, bijesom i osuđivanjem da bi smo mogli ostaviti prostora ičemu drugome. Ukoliko su nevolje, na putu istine, beznačajne najčešće je takva i mudrost koja se po njima stječe. Tko, naprotiv, želi puninu, morat će iskazati mnogo više spremnosti da ju primi. Dok plešemo po taktu ega osjećamo se relativno zaštićeno, pa donekle i zadovoljno u njegovu carstvu. Ta, koji gospodar ne daje plaću svojim podanicima, i tko konju koji vrše uskraćuje zobi?

Dok savršeno služimo egu, naše će zobnice, u pravilu, biti pune, ali srca prazna. Kada to pokušamo obrnuti i naš svijet će se obrtati u skladu s uvjerljivošću kojom to činimo. Za izgradnju novog doma, možda neće biti dovoljno samo nekoliko sitnih popravaka budući smo, u većini slučajeva, do grla uronjeni u pekmez ega, pa ga neće biti lako prenamijeniti bez radikalnih promjena. Ukoliko je Ljubav stvarnost koja se istinski želi, (Ljubav pisana velikim početnim slovom), i ukoliko se ustraje u toj želji, Ona će se već pobrinuti za sve što se mora mijenjati.

Trenuci su to u kojima, mjesto očajavanja, valja tragati za Mudrošću kojoj nije svrha iskušavati, nego graditi novi svijet, novu stvarnost suprotnu egu, a to nije ni malo lak zadatak s obzirom da imamo posla s moćnim protivnikom kojeg se nikako ne smije podcijeniti, ali ni precijeniti.