Jedini način za prevazilaženje
razine ega jest neopiranje, a ujedno i razlog zbog čega je toliko teško. Živeći
u kolotečini svakodnevlja, nošen njenom strujom, i bez želje da se išta
mijenja, egu ova istina neće biti očita, pa čak ni onda kada se, s nakanom da to
povjerujemo, nađemo njome izazvani. Tek tada, naime, ego započinje vaditi sva
svoja oružja, pa što više ustrajete u svojoj nakani, i on ustraje u svojoj da
vas u tome omete i zaustavi. Najvjerojatniji scenarij, u tom slučaju, su
različite nevolje i nevoljice koje će, baš kao napasti, pretjecati jedna drugu,
pa bi ste lako mogli pomisliti kako zacijelo radite nešto pogrešno. U
protivnom, zar bi se Božji svijet, kom ste se otvorili, mogao pokazati mučnijim
od onoga od kojeg bježite?
Upravo tu i leži zamka. Bježanje od svijeta, nije pravi izbor za tragatelje Istine. Umjesto suprotstavljanja, opiranja i bježanja, treba stati, prihvatiti i neopirati se „svijetu“ kako ga, samim tim činom, ne bi ste vrednovali kao nešto što je, po sebi, zlo. Nitko se, naime, ne odupire dobru, a ako želimo Boga spoznati kao jedini Bitak u kojem sve jest, onda iz te stvarnosti ništa ne može biti isključeno, pa čak ni samo „zlo“. Zlo je kategorija u temelju kojeg stoji iluzija o odvojenosti, i zato je tu iluziju nužno prevazići uz pomoć Duha Istine koji svjedoči sam za sebe, a kojeg je Isus obećao onima koji ustraju. Taj Duh Branitel, branit će istinu ljubavi pred nasrtajima zloga i tako svjedočiti za Isusa (ljubav).
Upravo tu i leži zamka. Bježanje od svijeta, nije pravi izbor za tragatelje Istine. Umjesto suprotstavljanja, opiranja i bježanja, treba stati, prihvatiti i neopirati se „svijetu“ kako ga, samim tim činom, ne bi ste vrednovali kao nešto što je, po sebi, zlo. Nitko se, naime, ne odupire dobru, a ako želimo Boga spoznati kao jedini Bitak u kojem sve jest, onda iz te stvarnosti ništa ne može biti isključeno, pa čak ni samo „zlo“. Zlo je kategorija u temelju kojeg stoji iluzija o odvojenosti, i zato je tu iluziju nužno prevazići uz pomoć Duha Istine koji svjedoči sam za sebe, a kojeg je Isus obećao onima koji ustraju. Taj Duh Branitel, branit će istinu ljubavi pred nasrtajima zloga i tako svjedočiti za Isusa (ljubav).
Ljubav, dakle, ima moć da samu sebe obrani ukoliko ju prihvatimo kao svoju istinu. Kada dođe Branitelj, kojeg ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za me. I vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom. (Iv 15,26). Ljubav će, dakle, sama za sebe svjedočiti i ne treba joj sila ega da bi to postigla, ali joj treba naša sloboda oslobođena od ega, a to se ne postiže opiranjem zlu ili zlomu. Stoga, kada navale teškoće, a teško da neće, treba uistinu 'sagraditi kuću na stijeni Duha, a ne na pijesku' samozavaravanja koja neće odoljeti ni najmanjem vjetru, pa gdje bi mogla odoljeti oluji koju je pritisnuti ego kadar podići. A Branitelj pouzdano neće doći dok, i posred najžešće oluje, ne budemo sigurni u svoje utočište. Kako se više suprotstavljamo egu i njegovoj istini, to on poseže za snažnijim uraganima. Ta, to mu je i uloga. Ali tko se ne pokoleba, bit će spašen, obećava Isus. Nije mi uvijek bilo najjasnije o kakvom je tu spašavanju riječ.
Od čega ćemo biti spašeni, i kako
će se to očitovati. Nema dvojbe kako se radi o spašavanju od ropstva egu koji
će, prema tome, izgubiti moć koju je nad nama imao. Samo u tom kontekstu
spašavanje možemo poistovijetiti sa spašavanjem (izbavljenjem) od grijeha o
kojem govore evanđelja. Spasenje se ne događa na način da mi griješimo, a Bog anulira
grijehe (oprašta), nego na način da se odupremo porivu da činimo grijeh jer
tako postajemo robovi grijeha, a onaj tko
ne griješi, već je spašen, odnosno slobodan, tvrdi Isus. Ukoliko je grijeh
ropstvo egu, onda je sloboda njemu suprotna. No najprije moramo biti sigurni da
doista želimo tu slobodu i da u nju čvrsto vjerujemo, a to nećemo učiniti tako
da izgovorimo riječ „vjerujem u Isusa“, nego da to dokažemo „na terenu“ odnosno
samim životom.
Gledajući na taj način, dolazak nevolja posve je logičan i opravdan slijed stvari. Kako ćemo, u protivnom, dokazati svoju spremnost i jakost ukoliko se ne moramo boriti u tu svrhu. Sjećam se kako sam se često znala šaliti da ću prestati moliti za nešto budući su se, neposredno poslije najusrdnijih nastojanja, obično događale nevolje. Mudrost bi to znala prepoznati kao uslišanu molitvu, ali, pod kopitom ega, nisam to bila u stanju ni naslutiti, a kamo li povjerovati. Kada bi se situacija donekle primirila, opet bih navalila „na nebo“ i, naravno, ponovno bila uslišana, na isti način, dakako, što je dovodilo do iste, ili slične reakcije. Buum! I tako u krug.
Čak i onda kada sam donekle
shvatila mudrost uslišane molitve kao davanje prilike da se ostvari ono što se
moli, još uvijek sam ostajala dovoljno tvrde
šije da bi ju mogla prignuti pod jarmom u kojem nikako nisam umjela okusiti
onu lakoću o kojoj Isus govori. Pa, zar baš mora biti toliko teško, Bože moj!? -
očajavala sam kada bi iza jedne dobro podnesene nevolje uslijedila druga, pa
treća, četvrta... Zar se ne možeš zadovoljiti baš ničim manjim osim patnje? Mrmljala
sam tužeći se na nepravdu, molila, pa opet pravila nove stare odluke dok se
nekako nisam počela miriti s nevoljama, kad ih već nisam mogla zaobići. Svaki
put kada bih to učinila iskreno, redovito bi došla nova, veća od prethodne,
koja bi poljuljala i taj novi temelj oko kojeg sam se toliko namučila.
Napokon su sve moje utvrde bile
porušene pa sam odustala od pokušaja da išta više sagradim. Bio je to trenutak
kad mi se činilo da ni sama metoda neopiranja ne daje drugačijeg ploda do onoga
kojeg su dale sve druge molitve (u najširem smislu te riječi) samo patnju. Na
kraju sam prihvatila nešto što do tada nisam mogla ni pomisliti bez užasavanja;
da je patnja, možebit, jedino što se ima spoznati u ovome svijetu, a neopiranje
koje je Isus pokazao, najveći stupanj koji je moguće doseći u ovom svijetu,
svijetu dominacije ega. Tako sam, hoćeš nećeš, prihvatila sve svoje poraze, ali
ne zato što sam shvatila da su to bile prigode za pobjede, nego zato što sam ih
naprosto bila prisiljena prihvatiti jer sam ih sama za sebe izmolila, a da toga
nisam ni bila svjesna, ili barem ne na onakav način kako to razumijem iz
ovdašnje distance.
Budući su mi se događale upravo
one stvari od kojih sam najviše strahovala bježeći glavom bez obzira, obrazac
je bio i previše očit da ne bi bio uočen, pa ipak, to mi nije pomagalo da se
prestanem bojati. Naprotiv. Najviše što sam mogla, po tom pitanju, bilo je
prestati moljakati Boga da se takvo što ne dogodi, a kad se dogodi, nastojati
se s tim nositi na najbolji mogući način. Tako sam i činila¸sve do trenutka dok
nisam ostala doslovno bez ičega, ne samo u materijalnom smislu. Do tada sam već
bila odustala od prakse molitava u vidu prošnje budući sam, još prije toga,
dugo vremena poimala Boga kao nekoga čiji sam dio, pa mi je, s obzirom na tu
istinu, bilo krajnje neobično moliti Boga da bude ono što jest. Prestala sam i s
navadom tuženja, premda se nevolje nisu smanjivale, ali nisam prestajala težiti
ka istini, Bogu, ljubavi.
Usamljena u svom novom
dostojanstvu, zaklonjenu od svakog pogleda, hranila sam se tim dostojanstvom
dok sam ga istovremeno, vrtoglavo gubila u očima svijeta što je bilo i više
nego bolno. Toliko bolno da sam iskusila mnogobrojne 'tamne noći duše' o kojima
svjedoči svekoliko ljudsko iskustvo na putu istinske duhovnosti. Taj gubitak
poštovanja svijeta, pa i samopoštovanja koje se na njega naslanjalo, dugo nisam
bila kadra vidjeti kao uzdrmanost ega na putu približavanja kraljevstvu
nebeskom, nego sam samo manje ili više strpljivo, podnosila i čekala u tom neznanju.
Nisam znala što bih trebala očekivati, ni da li se išta treba očekivati.
Sjedila sam na svojim ruševinama
poput Joba, naizmjenično tugujući i iskazujući spremnost da, unatoč svega
odolim kušnji nevjere i „proklinjanja Boga“ zbog Njegove okrutnosti, kako je to
sugerirala Jobov žena, nedvojbeni simbol ega koji sam i sama, 'nepravedno'
pritisnuta teretom života, utjelovljavala dugo vremena. Zbog mnoštva ruševina koje su bile sve što mi
je od svijeta preostalo, dok ničega drugoga nije bilo na vidiku, osjećala sam
posvemašnju bespomoćnost. Bijah posve osiromašena, ponižena i prezrena, bez
igdje ikoga i ičega na što bih se mogla osloniti; ikoga i ičega u što bih se
mogla pouzdati i ičega kamo bih se, s nadom, mogla okrenuti. Živjeh doslovno
kao onaj 'rasipni sin' iz evnđeoske priče koji se hranio ostacima namjenjenim
svinjama, ali, za razliku od njega, nikako nisam znala put povratka Ocu gdje će
se žalost u radost preobratiti, kako
najavljivahu svi proroci.
Sve oko mene upućivalo je na
činjenicu da je takva nada neumijesna, budući je ego odabrao idealne okolnosti
i idealan trenutak kada će zadati svoj odlučujući udarac. I učinio je to
dostojno sebe. Tek kad se prašina slegla, a njegov boj završio, shvatila sam
kako mi više nema što oduzeti, a ipak dušu nije oduzeo što znači da nije
pobijedio on, nego Duh Branitelj koji ga je porazio njegovim oružjem i na
njegovu terenu. Tada sam mogla skinuti njegove istrošene haljine shvativši
koliko su bezvrijedne u Božjim očima. Iskusila sam, dakle, koliko je teško biti u svijetu, a ne biti od svijeta,
ali ta teškoća više nije istovjetna patnji. Patnja je, naime, iščezla onda kada
sam joj se prestala opirati. Ni malo privlačna ponuda onima koji od života „više
traže“, pa ipak, osobno nikada nisam osjećala takav spokoj kakav osjećam oslobođena
najmoćnijeg oruđa ega: navezanosti na blago u očima svijeta i sve mojosti koje
sa sobom nosi, od materijalnih dobara do pustog ponosa.
Najteži od svih koraka bio je
razlučiti dostojanstvo i na njemu utemeljeno poštovanje, kao kategorije
ljubavi, od ponosa, odnosno uznositosti kao kategorija ega. Dostojanstvo je
božanska stvarnost i prema tome vječna i nepovrediva. Pripada čovjeku kao
očitovanju Božje stvarnosti na način ljudske biti i neotuđivi je dio te biti.
Ono je dostojanstvo samoga Boga u stvarnosti čovjeka dok je samopoštovanje
osobni doživljaj tog dostojanstva, što znači da je podložno ljudskoj percepciji
istine koja, dakako, može biti i posve pogrešna što dokazuje nisko
samopoštovanje ili čak i njegov nedostatak, a jednako tako i potreba da
vrijeđamo tuđe dostojanstvo koja je siguran znak nedostatka samopoštovanja. Nadam
se da ste to već naučili, ako ne iz mjerodavne literature, a ono iz
svakodnevnog iskustva koje je najbolji učitelj.
Nedostatak samopoštovanja je, dakle,
najveće svetogrđe koje čovjek uopće može iskazati budući je istovjetno
nijekanju božanskog dostojanstva u sebi. Zbog dugotrajng gaženja tog dostojanstva
od strane onih koji ga nisu zapažali u sebi, a još manje u drugome, zamalo sam
ga zatrla nesposobna razlučiti dvije, po sebi nespojive, naoko istovijetne,
stvarnosti: ponos i dostojanstvo. Internalizirajući tuđe viđenje sebe, počela
sam gledati sebe tuđim očima i mjeriti svoju vrijednost tuđom ego-mjerom. Bio je to početak pada koji me odveo do samoga dna gdje stoluje
posvemašnja otuđenost od sebe samoga
(nastavlja se)
(nastavlja se)
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala za posjetu ovim duhovnim stranicama!