Sloboda je jedini prostor
mogućnosti zla, ali to ne znači i nužnost. Bog je, naime, čovjeku ponudio
slobodu kao dar ljubavi, ali mu je ostavio izbor da se sam opredijeli. To je
jedini razlog zbog kojeg nije od njega sakrio stablo dobra i zla, kako bi ego očekivao od dobronamjernog Boga,
nego mu je postavio stupicu samo zato da bi upao u nju. Ego namjerno previđa
činjenicu jasnog upozorenja koju im je Bog dao. Ne samo da, zbog njihova dobra,
nije zabranio jesti sa tog stabla, nego ga čak nisu smjeli ni dirati kako se ne
bi onečistili. Bilo bi jednostavnije kada to stablo ne bi ni postojalo, no tada
ni sloboda ne bi postojala, kao ni ljudski rod kakvog poznajemo.
U trenutku kada je prvim ljudima zamamnost stabla postala snažnija od Božjeg upozorenja, i bolja od Božje stvarnosti, tada su uplovili u svijet patnje koji se krije iza te zavodljivosti. U tome leži tajna prvoga grijeha, odnosno ega koji se od tada zakraljio mjesto ljubavi. Odabrati za sebe bolje od onoga što je Bog za nas odabrao, poruka je prvoga i svakoga grijeha. Patnja, kao plod grijeha, odnosno ega, glasno ispovijeda ono što smo u tišini svojega bića odabrali: Vjerujem egu, on je moja stvarnost! Ljubav ispovijeda suprotno. Obično vjerujemo kako sami nismo odabrali robovanje egu, nego nam je ono nametnuto, no to je samo još jedna majstorija ega, kako bi smo slegnuli ramenila i ostali gdje jesmo.
U trenutku kada je prvim ljudima zamamnost stabla postala snažnija od Božjeg upozorenja, i bolja od Božje stvarnosti, tada su uplovili u svijet patnje koji se krije iza te zavodljivosti. U tome leži tajna prvoga grijeha, odnosno ega koji se od tada zakraljio mjesto ljubavi. Odabrati za sebe bolje od onoga što je Bog za nas odabrao, poruka je prvoga i svakoga grijeha. Patnja, kao plod grijeha, odnosno ega, glasno ispovijeda ono što smo u tišini svojega bića odabrali: Vjerujem egu, on je moja stvarnost! Ljubav ispovijeda suprotno. Obično vjerujemo kako sami nismo odabrali robovanje egu, nego nam je ono nametnuto, no to je samo još jedna majstorija ega, kako bi smo slegnuli ramenila i ostali gdje jesmo.
Znajući što su učinili Bog, u
vidu pitanja, zapravo tumači posljedice odabira ega: Tko ti kaza da si gol? (Post 3,11). Do maločas nisu znali za ikakvu
pogrdnu stvar ili osjećaj, a sad, najednom osjećaju strah i sram, a odmah potom
slijedi opravdavanje i prebacivanje krivnje; tipični obrazc po kojem ego djeluje.
Kazna je tek neminovna posljedica koju ne odmjerava Bog,
nego sam grijeh, odnosno zmija (ego) koja ih je i zavela. Koliko puta smo
jedino mi znali za grijeh koji smo učinili, pa ipak smo osjećali njegovu
golotinju. Tko nam, dakle, kaza da smo goli i da se zbog toga moramo sramiti?
Skoči li tko sa nebodera, nećemo za
to okriviti silu gravitacije. Analogija je posve primjerena jer, kako sila teža
nikoga ne tjera da ju se iskušava, tako ni Bog nije drovao slobodu da bi ga se
iskušavalo, tim više što to ide na štetu 'izazivača'. Izabravši grijeh, postali
su robovi grijeha, a ropstvo, samo po sebi, jest patnja. Ne može, prema tome,
Bog biti uzrokom ikakve, i ičije patnje ukoliko smo ropstvo sami odabrali. Adam i Eva, prema tome, nisu bili istjerani iz raja Božjom, nego svojom, voljom, svojim
odabirom. Sami su odabrali svijet neprijateljstva koji ne postoji u Božjoj
stvarnosti, osim kao oblik stvaralačke slobode; kao darovana moć da se svojom
voljom prihvati Božja stvarnost kao vlastiti odabir, a ne kao nametnuta prisila.
Opredjeljenjem za drugačiju stvarnost, suprotnu Božjoj, slijede i takve posljedice.
To je sva misterija prvoga grijeha. Što
tko sije, to će i žeti. Zmija (svijet ega, svijet zla) je tako postala bog
onima koje je uspjela uvjeriti da će biti kao bogovi, pa i više od toga, ali im
je prešutjela drugu stranu medalje – patnju koja ide uz takav odabir: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i
žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu
vrebati petu. (Post 3,15). Nije, dakle, Bog stvorio zlo, pa
se sad mi jadni moramo nositi s njim kako znamo i umijemo, nego nam je
mogućnost neposluha Bogu darovana kao znak apsolutne slobode, a ne kao nužnost.
Nitko nas ne prisiljava da više vjerujemo stvarnosti ega, nego stvarnosti Boga,
niti itko ima moć odabrati mjesto nas, uključujuć i samoga Boga.
Kakva bi to sloboda bila kada bi je Bog darovao, a onda ju ograničavao, ili čak birao mjesto nas? Svaki teški ovisnik o drogama zna koliko je mučna i koliko snažna ta ovisnost, pa ipak nikome ne pada na pamet da odgovornost za nju prebaci na drugoga, sve ako je štošta i pogodovao i doprinijelo. Bio on svjestan ili nesvjestan, podupiran ili ne, odabir je, u konačnici naš. Olakotne okolnosti mogu poslužiti da izbjegnemo osjećaj samookrivljivanja, ali ništa više od toga. Sloboda je cjelovita i ne trpi kompromisa.
Kakva bi to sloboda bila kada bi je Bog darovao, a onda ju ograničavao, ili čak birao mjesto nas? Svaki teški ovisnik o drogama zna koliko je mučna i koliko snažna ta ovisnost, pa ipak nikome ne pada na pamet da odgovornost za nju prebaci na drugoga, sve ako je štošta i pogodovao i doprinijelo. Bio on svjestan ili nesvjestan, podupiran ili ne, odabir je, u konačnici naš. Olakotne okolnosti mogu poslužiti da izbjegnemo osjećaj samookrivljivanja, ali ništa više od toga. Sloboda je cjelovita i ne trpi kompromisa.
Sve što ego, po svojoj naravi
jest, sažeto je u toj, kratkoj, više no simboličnoj, pričici o Prvom čovjekovu grijehu. Razlog koji nas
mami da se priklonimo egu je upravo to: bit ćemo veći bogovi od samoga Boga,
jer nam se Božja stvarnost ne doima dovoljno primamljivom, niti On dovoljno
mjerodavnim da mjesto nas odlučuje što je za naše dobro. Odabravši ego kao izraz svoje
volje nasuprot Božjoj, dali smo mu nad sobom onu vlast i moć koja je prije toga
pripadala Bogu. No, za razliku od ega, Bog nije zloupotrijebio ni jedno ni
drugo. U rajskom vrtu, svijetu ljubavi, naime, Božja narav nije bila podvojena
na ljudsku i božansku. Ego nije ništa drugo do očitovanje te svojevoljne podjele
putem slobode izbora. Dar koji se preobrazio u prokletstvo. Jedino u tom smislu
postoji zlo kao suprotnost Božjoj stvarnosti koja je u sebi nepodijeljena.
Autor knjige Postanka bio je toga svjestan baš kao i autor Knjige o Jobu, a napose Isus koji je pozivao na povratak k jedinstva ljubavi s Bogom, što se, dakako ne može postići sredstvima ega koji nas je i degradirao na nivo suprotnosti. Ispod maske zavodljive zamamnosti zla, ne leži ništa drugo do patnja, tamnica naše izvorne punine. Stoga je Isusov poziv morao biti beskompromisan budući se ne može biti polovično oslobođen od ropstva. Ili smo slobodni, ili to nismo. Nije neobično što sam se, već i samim uvidom u ovu istinu, osjetila dovoljno slobodnom da, po prvi put, duboko odahnem kao kad se zbaciuje kakvo teško breme koje je tlačilo leđa. Znati u kojem smjeru treba ići, najbitiniji je korak ka cilju.
Znakovito je kako su mi mnoge od
navedenih stvari naprosto nadošle same od sebe, onako u hodu, tijekom isanja,
pa se više ne čudim što se sinhroniciteti redaju jedan za drugim kao da se
otvorila kakva slavina koja je do tad bila skrivena. To je, kako se čini,
zajedničko iskustvo svih duhovnih tragalaca, pa čak i onih na čisto znanstvenoj
razini što potvrđuje istodobno otkriće nekolicine znanstvenika nakon mnogo
vremena traganja za riješenjem nekog problema. Vjerojatno nam se takvo
riješenje i prije nudilo na različite načine, ali ga možemo uočiti tek kad
budemo posve spremni za njega.
Priroda svijesti je nelokalnu i
zato se otkrića najčešće događaju istovremeno, premda fizički odvojeno i, naoko,
nezavisno jedna od drugih. Dugo se i sama susrećem s tim fenomenom na svim područjima
kojima se istinski posvetim, duhovnom, znanstvenom ili 'najobičnijim'
međuljudskim odnosima. Nađem li odgovor kojim sam posve zadovoljna, najednom na
svakom koraku stanem nailaziti na ista riješenja baš kao da su svi čučali
negdje u prikrajku i samo čekali da ga iznađem, a onda ga, brže bolje, ponudili
kao svoje. Oni koji se bave stvaralačkim radom zacijelo znaju o čemu govorim,
pa su se, možebit, i sami ljutili na tu iritantnu činjenicu 'preotimanja ideja'.
Na razini dublje stvarnosti,
međutim, nema ni govora o takvoj „krađi“ jer svijest je nepodijeljena, pa ne
postoje pojedinačne istine, osim na razini ega koji stvara iluziju odvojenosti.
Iznad njegove razine očituje se jedinstvo svekolike stvarnosti u kojoj nema
podjela na 'moje i tvoje', a to, razumije se, predstavlja smrt ega pa nije čudo
da se upravo tome smrtno suprotstavlja. Evanđeoska priča o bogatom bogobojaznom, mladiću, potvrđuje sablazan ega
pred zahtjevom ljubavi da se drugoga doživljava kao sebe samoga.
Ne mogavši siromahe pojmiti drugačije osim kao stvarnost posve odijeljenu, pa i suprotstavljenu svojoj, pa se sablaznio nad odgovorom koji mu je Učitelj dao, unatoč činjenici što je, kako Isus reče, bio blizu kraljevstva Nebeskog, no još uvijek je stvarnost doživljavao iz perspektive ega odnosno iluziji odvojenosti koja ne vjeruje u kategoriju jedinstva, pa tko bi se lud odrekao svojega u korist tuđega, i, k tome, toliko mnogo svojega, koliko je mladić imao, što je i same učenike navelo da negoduju pitajući se u čudu tko se, onda, uopće može nadati spasenju ukoliko mu je cijena tako neshvatljivo visoka.
Sablaznio ih je tim zahtjevom kao i poznatom prispodobom o devi i ušici igle kojom je dao do znanja kako bogatstvo, na putu k Bogu, najčešće predstavlja teret, ali ne zato što bi bogatstvo po sebi bilo loše, nego zato jer se zbog njega strahovito teško odričemo kategorije 'mojosti'. Starog kaputa bi smo se, naime, lako odrekli zbog nekog siromaha, ali golema bogatstva... Znate i sami.
Kada shvatimo da taj drugi nije odvojen od nas, a još manje nama nasuprot, tada će pojam odricanja postati iluzoran kao što je i odvojenost iluzorna. Isus je imao iskustvo takvoga jedinstva u kojem se poistovijećivao sa svakim čovjekom, pa je s pravom mogao reći da Njemu činimo sve što činimo drugime. Do ove spoznaje prethodi nam dug i mukotrpan put na kojem se nije mudro zavaravati vlastitim egom.
(nastavlja se)
Ne mogavši siromahe pojmiti drugačije osim kao stvarnost posve odijeljenu, pa i suprotstavljenu svojoj, pa se sablaznio nad odgovorom koji mu je Učitelj dao, unatoč činjenici što je, kako Isus reče, bio blizu kraljevstva Nebeskog, no još uvijek je stvarnost doživljavao iz perspektive ega odnosno iluziji odvojenosti koja ne vjeruje u kategoriju jedinstva, pa tko bi se lud odrekao svojega u korist tuđega, i, k tome, toliko mnogo svojega, koliko je mladić imao, što je i same učenike navelo da negoduju pitajući se u čudu tko se, onda, uopće može nadati spasenju ukoliko mu je cijena tako neshvatljivo visoka.
Sablaznio ih je tim zahtjevom kao i poznatom prispodobom o devi i ušici igle kojom je dao do znanja kako bogatstvo, na putu k Bogu, najčešće predstavlja teret, ali ne zato što bi bogatstvo po sebi bilo loše, nego zato jer se zbog njega strahovito teško odričemo kategorije 'mojosti'. Starog kaputa bi smo se, naime, lako odrekli zbog nekog siromaha, ali golema bogatstva... Znate i sami.
Kada shvatimo da taj drugi nije odvojen od nas, a još manje nama nasuprot, tada će pojam odricanja postati iluzoran kao što je i odvojenost iluzorna. Isus je imao iskustvo takvoga jedinstva u kojem se poistovijećivao sa svakim čovjekom, pa je s pravom mogao reći da Njemu činimo sve što činimo drugime. Do ove spoznaje prethodi nam dug i mukotrpan put na kojem se nije mudro zavaravati vlastitim egom.
(nastavlja se)
Nema komentara:
Objavi komentar
Hvala za posjetu ovim duhovnim stranicama!