Placebo - moć povjerenja (nastavak 28)

 Onima koji Bogu prigovaraju ravnodušnost spram zla u svijetu, nedostaje svijest o tome da Bog nije stvarnost nasuprot čovjeka koja mu 'izvana' pomaže ili odmaže, nego je moć u njemu samome koja mu pruža mogućnost da sebe spozna kao ljubav, ukoliko je to kadar prihvatiti. Bog nije netko tko je moćan; On jest Moć. Čovjek sam bira kako će upotrijebiti tu moć, bez obzira koliko imao potrebu da odgovornost za svoje loše izbore svali na drugoga, pa tako i na samoga Boga. Napokon, nije li prebacivanje odgovornosti i okrivljivanje drugoga temeljno svojstvo ega? Nisu li tako postupili i 'prvi ljudi', ne pitajuć se zašto su to učinili i mogu li išta popraviti, nego su radije ustrajali oko prebacivanja odgovornosti na drugoga, što dakako, nije ni malo učinkovito. Baš naprotiv.

Kao biće gladno ljubavi, i posljedično pravednosti, dobrote, ljubavi...čovjek se s pravom osjeća prikraćeno u svijetu ega u kojem caruje suprotna stvarnost. Nije li onda ironično da se toliki umovi naprežu u nastojanju da mu oduzmu tu nadu u bolju stvarnost mjesto da joj i sami, razmjerno svojim darovima, pokušaju pridonijeti? Zar bi liječnici bolesniku uskratili djelotvoran lijek samo zato što su uvjereni kako je to pusti placebo. Nevjerojatno je kako se ne shvaća bit istine. Kada bi postojao kakav placebo za uskrsnuće od mrtvih, bismo li ga i dalje držali obmanom. Ta, tko garantira da svi lijekovi nisu placebo lijekovi? I zar to ne bi bila, zapravo, odlična vijest. Radosna vijest o veličanstvenoj moći našega uma da snagom vjere mijenja stvarnst. Ne zvuči li ovo od nekud poznato?

Zaboga miloga, lijek nije nešto što su liječnici proglasili lijekom, nego nešto što liječi. Jedina definicija i funkcija lijeka jest da liječi. Sve ostalo je irelevantno. Zašto uopće postoji fenomen placeba? Zašto je to nerijetko jedini djelotvorni lijek? Jesu li znanstvenici ikada sebi postavili takvo pitanje mjesto što ulažu toliko napora da ga, kao obmanu, učine ništavnim? Doznavši da ih je izliječio "lažni lijek", ljudi se najčešće ponovno vraćaju u stanje bolesti, a znanstvenici likuju evidentirajući još jedan fenomen kojeg tada imenuju nocebom (kao negativno usmjereni placebo, antiplacebo, odnosno neutralizacija placebo učinka novim placebo učinkom). Kako besmisleno i kako se namjerno propušta bit placeba kao fenomena!

Tko nam garantira da svaki, pa i najjači lijek, ne djeluje kao placebo kojeg karakterizira, ne u obmana, kako nas želi uvjeriti znanost, nego moć koju mu čovjek, vjerujući, pridaje. Njegova učinkovitost, dakle, nije svojstvo lijeka (bio on stvarni ili lažni), nego ljudskoga duha. Dok to ne shvatimo i dalje ćemo biti osupnuti, a onda i nepovjerljivi prema svemu što ne sadrži jake kemijske supstance koje smo, zahvaljujući trajnim sugestijama "onih koji znaju", naučili držati učinkovitima. I jest tako, no treba znati još nešto: I to je placebo. Sve u što nepokolebljivo vjerujemo djeluje u skladu s tom vjerom - to je najjednostavnija i jedina istinita i smislena definicija placeba i njegovog negativnog parnjaka noceba.

Naučeni smo vjerovati da lijek ne može biti 'obična' šećerna otopina, pa se očajni vraćamo bolesti ne shvaćajući da je duh onaj koji ozdravljuje i onaj koji stvara bolest, a čini to u skladu s našim dubokim uvjerenjem. Pravo je čudo da znanstvenici i liječnici to još nisu shvatili, stoga je vjerojatnije da ne žele shvatiti iz mnogobrojnih, svima nam poznatih, pa čak i shvatljivih razloga s pozicije ego-svijesti. Farmaceutska industrija ne živi od našega zdravlja, nego od bolesti, a vjera se ne može prodavati barem onda kada se spozna da ona liječi, a ne lijekovi. No, sve dotle dok su nam oni (lijekovi) potrebni da bi ju potakli i održali, moći će trljati ruke stvarajući uvijek nove strahove i nove lijekove koji će ih otklanjati. 

Slično je i s mnogim religijama.

Kada bi najveći duhovni autoriteti svih religija najednom objavili zabludu u vezi s Božjom opstojnošću, bolnice bi, bez sumnje, umah preplavile kolone ozbiljnih bolesnika koji su izgubili smisao života. Nije li to smiješno i porazno za neizmjerno veličanstvo ljudskoga duha? Dati nekome drugome moć da određuje narav i istinu tvoga vlastitog duha, pogrda je tom duhu. Ne zovite nikoga svojim učiteljem, reče najveći Učitelj svijeta, ali učenici ne slušaju, oni svoj duh ne drže svetim tlom unutar kojega sam Bog prebiva nego tu svetost traže na način koji im netko 'svetiji od njih' odredi, propiše ili preporuči.

(nastavlja se)

Zlo nije kategorija bića (nastavak 27)

Ukoliko bi naš osobni angažman na polju duhovnosti bio posve irelevantan, sloboda bi bila tek suvišna prtljaga, štoviše, nepotrebni teret koji nam je, ni krivima ni dužnima, natovaren na pleća, tek toliko da nešto vučemo. Nije li se briga oko istine mogla prepustiti nekolicini 'bistrih' mjesto gnjavaže sa svakim pojedincem koji okreće uho čas jednom, čas drugom, bistrijem umu od svoga vlastitoga, ne bi li doznao nešto o sebi samome.

Hvala bogu što ih imamo, reći ću u ime onih kojima je najmučnije pokrenuti vlastiti duh, ali u ime onih kojima on ne služi samo za ukras, očekujemo barem minimum poštovanja i uvažavanja. Molbu, dakako, adresiramo na sve one koji se, bez njegova pristanka, drznu postavljati učiteljem našemu duhu, pa i više od toga.

Isusov nauk mi se, naime, doima dovoljno mudrim da bi mogao biti savršen putokaz ka božanskoj svijesti, pa ipak ga nisam prihvatila bez ikakve kritičnosti. Zadaća uma je da ispituje, istražuje i verificira, a ne da prepisuje riješenja. Isusov nauk testirala sam u laboratoriju života kao jedinom mjerodavnom načinu spoznavanja istine. Rezultati su doista uznemirujući: Isus je, po svemu sudeći, znao nešto što običnom smrtniku ostaje skriveno neprobojnom koprenom ega; nešto toliko daleko i toliko blizu koliko to otajstvo uopće može biti. Poznavao je stvarnost koju većina nas ne poznaje; stvarnost suprotnu egu: stvarnost ljubavi. Naravi ega teško je i predočiti, a kamo li shvatiti narav ljubavi, ali to mu ne daje pravo da joj odriče stvarnost.

Zašto se, dakle, Isus nazivao Sinom Čovječjim, ali i Sinom Božjim, dok nama jedva uspjeva biti ljudskim bićem? Nismo li, zajedno s Njim, svi potekli od istoga Tvorca i svi baštinili istu, sinovsku narav? Jesmo. Svi smo baštinili istu narav, ali je svi nismo osvijestili. Ljubav je, naime, narav Božja u ljudskoj biti, koja se može, ali ne mora, očitovati kao izraz slobodne volje. Jedino u tom kontekstu jesmo, odnosno nismo, istobitni Ocu. Kao kad netko od zemaljskoga oca, vrsnog umjetnika, naslijedi dobru genetsku predispoziciju, ali ju ne realizira, zbog ovog ili onog razloga. I dalje smo nositelji očeva potencijala, ali ga nismo oživotvorili. Nismo postali umjetnici, nego, recimo, pijanci.

Iz perspektive ljudske svijesti, Božja stvarnost je nužno osobne naravi. Samo čovjek, naime, može postati umjetnik, sve ako i u životinjskom svijetu postoje izvanredne genetske predispozicije da se postane vrhunska životinja. Posve je nedvojbeno kako Bog, kao Bitak, jest u svemu što jest, ali je isto tako nedvojbeno da je taj 'Jest' svjestan sebe kao Bitka jedino u ljudskoj svijesti. Bez obzira da li postoji kakva svijest mimo ljudske, spoznaja bitka uvijek se događa na način svijesti koja ga spoznaje.

Bitak, naime, spoznaje sebe samoga na način na koji se očituje sebi samome. On jest onaj jesam u svakome ja koji ga izriče. Čovjek, dakle, ne može spoznati Božju narav (narav Bitka)  do li kroz svoju vlastitu narav. Stvarnost naše slobode jest onaj ja koji toliko svojatamo, no stvarnost koja mu osigurava to zadovoljstvo jest Bog koji izriče svoj biti u toj biti.

U svijesti osobe, Bog je nužno osoba budući je stvaralački Bitak moć da nešto bude ono što jest. Ukoliko imamo moć biti ovo ili ono, imamo to samo zato jer participiramo u Svejednom Bitku s kojim smo istobitni, ali ne istovijetni, kao što je to i morska kapljica s morem.

Da se najednom pojavi kakva nova moć koju čovjek do tada nije poznavao, bila bi to moć Bitka da se na taj način očituje u ljudskoj biti. Pojedinac kao takav nema u tome nikakve zasluge. Njegova slobodna volja po kojoj odabire stav spram te božanske moći, jedina je moć njega kao individue; moć koja mu je darovana. Hoće li ju uvažavati živjeći u skladu s njom, ili će joj se opirati suprotstavljajući joj, izbor je na koji Bog nema nikakva upliva. Ne zato što ne bi bio kadar, nego zato što je moć slobodnog izbora Njegov temeljni dar svijesti koja sebe spoznaje kao stvaralačko ja.

Sloboda nas čini sustvarateljima stvarnosti koju ne zatičemo zadanu. Život je dinamična stvarnost u kojoj je nakana temeljni pokretač svega. Bez slobode nakana bi bila iluzija. I dobro i zlo niču iz djelatne nakane. Ona, pak iz temeljnog stava o naravi naše biti kao takve. Zlo nije moć po sebi, nego je nemoć da se živi u skladu sa svojom božanskom biti. Nemoć proizišla iz sumnje u svoju božansku narav. Ona je otpor spram ljubavi kao očitovanja te naravi u ljudskoj biti. Zlo, dakle, ne ide u red bića, nego u red ne-bića: onoga što nije. Mogli bi smo ju, stoga, u nasuprot moći, smatrati za nemoć. Nemoć da ostvarimo svoj ljudski potencijal.

Ljubav je, naprotiv, životvorna moć dok je zlo rušilačka sila i zato protivna životu, pa dakle i ljubavi kao stvaralačkoj naravi tog života. Zahvaljujući slobodnoj volji, čovjek je jedino biće koje ima moć ne živjeti u skladu sa svojom biti i zato trpjeti duhovnu bol.

(nastavlja se)

Tražite i naći ćete (nastavak 26)

 Bitak u kojem jest sve što jest, stvarnost je koju imenujemo Bogom, a Njegova narav jest stvaralačka Ljubav. Zašto uopće išta postoji, vjekovno je pitanje filozofa. Zašto je radije bitak mjesto nebitka? Stanje čiste potencije (Aristotelova materia prima), latentno je stanje bitka koje nema alternativu u ne-bitku. Dokle god je nešto u stanju mogućnosti, onda je to isključivo mogućnost s obzirom na bitak. U protivnom ne bi bila mogućnost, potencija. Nebitak, dakle, ne može imati potenciju, pa tako ni aktualizaciju. 'Nebitak nije' – to je njegova apsolutna definicija kako je to već odavno shvatio mudri Parmenid. Stoga nemamo nikakve potrebe baviti se nebitkom, tim više što još nismo proniknuli ni u tajnu Bitka premda smo njegovo očitovanje.

Zadovoljavamo se pukim imenovanjem tog Bitak i u najboljem slučaju mu pripisujemo stvaralačku moć kao da smo od nje posve odijeljeni? Može li uopće postojati išta protivno bitku? Odgovor na to pitanje može nam unekoliko približiti pojam Boga, Tvorca života, no stvarnost Boga Oca, o kome je Isus govorio, može nam i dalje ostati tek prazni, tradicijom usvojeni, pojam čije otajstvo nam potpuno izmiče baš kao što nam izmiče i Njegovo Sinovsko otajstvo.

Zašto, dakle, Boga nazivamo svojim Ocem poimajući Ga, kako to skeptici vole reći, previše antropomorfno? Ta, nije li isti Bog, pored ljudske, stvorio i sve ostale biti. S kojim pravom, onda, Boga shvaćamo kao osobu? Pitanja su to s kojima se um koji misli, prije ili poslije, mora susresti. Njemu, dakako, neće biti dovoljna riječ kakva teologa, svećenika ili gurua. 

Kršćanin će se, dakako, osjetit pozvanim vjerovati Isusu, no sve dotle dok ne pronikne u tajnu Njegova sinovskog otajstva, to neće biti moguće. Sama riječ, naime, nema nikakva značenja ukoliko nije duhu prispodobiva. Tek kada Isusova spoznaja postane i naša osobna, tada ćemo Njegovu riječ moći doživjeti kao Istinu i Život, a On sam nam je rekao kako to postići: Ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca. (Lk 11, 9-11). Oni koji ne čine tako, nemaju nikakvog prava suditi o tome. Bilo bi to kao da se a priori osporava neki znanstveni eksperiment tvrdeći kako je neponovljiv.

Ukoliko se, prema Einsteinovoj teoriji, svjetlosna zraka zakrivljuje pri prolasku pored neke masivne zvijezde, onda to moramo provjeriti prije nego li ju prihvatimo ili odbacimo. Zašto se na području duha ne poštuje isto pravilo, nego se mnogošta drži nevjerodostojnim samo zato što netko drugi ne vjeruje. Mnogi ljudi, primjerice, ne vjeruju da postoji išta manje od onoga što je oko kadro percipirati i to je njihovo pravo, no svakako ih nećemo držati mjerodavnima za prezentiranje znanstvene istine. Pojedini znanstvenici, a napose samoprozvani 'bistri vitezovi', čine upravo tu pogrešku. 'Ne vjerujem, dakle, nije istina'.

Neupitno pravo svakoga pojedinca jest njegovo osobno uvjerenje o bilo čemu. To je minimum dostojanstva koje zahtjeva slobodan um, pa me silno čudi činjenica da se to pravo osporava upravo od strane onih koji bi ga trebali najviše promicati. Ukoliko je njihovo nepovjerenje u bilo što dovoljan razlog da isti stav nametnu i onima koji s njima ne dijele to mišljenje, onda zbogom slobodoumnosti - vratimo se lomačama i vješticama. Kada bi smo se morali za pomoć obraćati kakvom 'bistrom' među nama kako bi procijenio jesmo li, i koliko, gladni ili žedni, život bi uistinu bio vražja tvorevina. Ma koliko bili bistri (možda i prebistri), naši vitezovi nisu uspjeli shvatiti kako svaka potraga za istinom, bilo znanstvena ili duhovna, ne predstavlja ništa drugo do potragu za nama samima, a to, već po definiciji, isključuje bilo kakvu vrstu prisilnog nametanja.

Na pitanje tko sam ja mjerodavan odgovor mogu dati jedino ja sama. Badava će me netko uvjeravati da Bog postoji, da ga je on susreo, sve dotle dok se i moj um u to sam ne uvjeri, tuđe svjedočanstvo je za njega tek neprovjerena imformacija. Bog je osobna stvarnost ukoliko je prispodobiv mojemu duhu, jer duh je stvaralački princip koji se ne preuzima kao gotova datost. 

Istina, stoga, ne trpi nikakve prisile, pa dolazila ona od ma koga. Upravo tu prisilu, po sudu 'bistrih vitezova', čini religija. Može biti. Ne kanim ovdje braniti ničije pravo upliva na slobodu duha, pa ni od strane religije, ali ne kanim ni propustiti priliku da skrenem pozornost kako upravo to čine i oni, 'bistri' osporavajući religiji isto ono što sami nameću kao svoje ekskluzivno pravo. Pa, koliko god meni osobno to djelovalo smiješno, ponekad čak i simpatično, činjenica je da svojim nemudrim istupima negiraju upravo ono što tobože zagovaraju: slobodu osobnog izbora i osobnog doživljaja božanskoga.

Dopusti, čovječe, čovjeku pravo da ima svoj vlastiti razbor, svoj um i svoj duh i svoju mudrost! Ta, od kud ti pravo da mjesto drugoga sudiš o njegovoj istini? Zar vi osjećate njegovu glad bolje od njega, ili ju vi utažujete? Ukoliko već netko nema temeljne svijesti o biti i dostojanstvu ljudske slobode, bilo da se nalazi u taboru religije ili protiv nje, svejedno, treba dobro razmisliti o stvarnosti slobode i njenoj ulozi u ljudskoj, odnosno božanskoj stvarnosti. Ukoliko ni to ne pomogne, poslušajmo riječi najvećeg i najmudrijeg među ljudima: Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! (Mt 23,9). Samo se, dakle, bezumnost može postavljati na mjesto Boga i prisvajati Njegovo pravo da se očituje u svakom duhu na način tog duha.

Dajući podrobne upute o tome što je za naš duh štetno, a što ne, 'bistri vitezovi' i ne pomišljaju da time automatski pretpostavljaju kako to sami nismo kadri odvagnuti, pa su nam neophodne upute nekog, u svemu, vrsnijeg uma – njihovog, razumije se. Sam Isus, koji je, po svemu sudeći, znao ponešto bolje o stvarnosti duha od naših 'vitezova', nikada nije poučavao one koji ga nisu sami pitali za mišljenje. On je, naime, znao vrijednost i ulogu slobode koju je uvažavao čak i onda kada je ona bila očigledno krivo usmjerena. Nije Mu padalo na pamet da ikoga silom uvjerava. Njegova mudrost ne potječe od ega i zato je autentična. Ne vjerujte, dakle, nikome, tko vam nastoji zarobiti slobodu, pa bio to i sam bog. Takav bog, razumije se, ne bi mogao biti Bogom.

(nastavlja se)

Opraštanje (nastavak 25)

Oproštenje grijeha, ne podrazumijeva oslobođenje od neke kazne koja bi se, u protivnom, provela na štetu grešnika, nego znači raspoloživost duha za ljubav. Odemo li k liječniku da nam sanira ranu, ona će vremenom zacijeliti i tijelo će ponovno biti zdravo, ali liječnik ne može, mjesto nas, poštovati i čuvati naše tijelo od novih ozlijeda. Isto vrijedi i za grijeh. Sve dotle dok smo pod vlašću ega patnja je neizbježna. Obratite se, dakle, i vjerujte evanđelju, odnosno Radosnoj vijesti o kraljevstvu ljubavi u kojem patnja nije moguća. Kraljevstvo koje nam stoji na raspolaganju ukoliko smo spremni slijediti put ljubavi ne popuštajući zamkama ega.

Što to znači u konkretnom životu? Treba li se pretvarati da ne boli kada boli i glumiti da nismo povrijeđeni kada se sve u nama buni? Ni slučajno. Emocije je opasno potiskivati, blokirati i zanemarivati. Oni su gorivo života i zato u njegovoj službi. Emocije po sebi nisu ni pozitivne ni negativne, one su naprosto emocije i treba im dopustiti da budu ono što jesu bez suvišnih etiketiranja. Čim smo, naime, emociju etiketirali, odmah smo ju vrednovali, odnosno označili pozitivnom ili negativnom; korisnom ili štetnom. Čineći tako utječemo na njih i usmjeravamo ih prema toj etiketi, pa ćemo 'dobre i vrijedne' osjećaje očekivati, kadkada i s izrazitim nestrpljenjem ili čak frustracijom, a one 'loše i bezvrijedne' nastojati izbjegavati i prikrivati. Na taj način jednima i drugima dajemo moć da nama upravljaju i mjesto nas određuju jesmo li i koliko vrijedni.

Ulovljena u tu zamku, dugo sam proučavala vlastite osjećaje s izrazitom pomnjom da bih napokon shvatila da im sami pridodajemo oznake pozitivnih i negativnih koje oni po sebi nemaju kao što ih nema snijeg, kiša, vjetar, sunce...sve dok mi ne odlučimo što oni nama predstavljaju. Je li kiša jednako ružan i nepodnošljiv dan, ili je romantika neba, ne odlučuje kiša nego mi. Nije drugačije ni s emocijama. Osjećajna smo bića, pa su osjećaji prirodna pojava koju možemo dočekati osuđivanjem ili prihvaćanjem, baš kao i kišu ili snijeg. Oni, naime, nisu tu da nama naštete, ali ako u to sebe dovoljno uvjerimo, bit će nam po našoj vjeri, u to nema nikakve sumnje.

'Sve ima svoje vrijeme' kaže Propovijednik i doista je tako. Kako za promjenu vremena postoje prirodni razlozi, tako i za promjenu osjećaja. Na koncu konca, zar itko može sebe zamisliti u jednom jedinom raspoloženju, jednim jedinim osjećajem, jednom jedinom mišlju... Život je neprestalno stvaranje, neprestalni tok i mijena i apsurdno je očekivati od njega nepokretnost, jednoličnost, ostajanje na mjestu. Svatko od nas ima najomiljenije jelo, no to nipošto nije razlog da zanemarimo sva ostala, ne samo zbog raznolikosti, nego i zbog zdravlja. Život se gradi iz raznolikosti. On jest raznolikost. Kada bi smo iz svojega života nekako odstranili sva iskustva i osjećaje koje ne držimo odveć vrijednima, vrlo brzo bi smo shvatili da nam nije previše toga ostalo, da život nije potpun. 

Da bi struja tekla potreban je i pozitivni i negativni naboj i ni jedan nije bolji ili pozitivniji od drugoga. Naboj označava tek smjer kretanja elektrona, a ne vrijednosnu kvalifikaciju. Ovo jednako vrijedi i za osjećaje kod kojih brkamo činjenice s vrijednosnim sudovima i zato postajemo nesretni, jadni, bezvrijedni... Sve su to utjelovljeni vrijednosni sudovi koje smo sami donijeli. Ne postoji osjećaj nesreće ili osjećaj bezvrijednosti. Za razliku od tuge, boli, ljutnje, bijesa, straha, radosti, veselja..., ne(sreća) je plod uvjerenja, a ne samih osjećaja.

Sreću najčešće doživljavamo kao osjećaj ugode s onim tko jesmo i kako jesmo, a to je posve subjektivna procjena. Jedno siromašno djete iz tkz-og Trećega svijeta, ima posve drugačije viđenje sreće od sitog, zbrinutog i sveimajućeg djeteta koje će, vrlo vjerojatno, biti nesretno ukoliko nema najnoviji model najskupljeg mobitela. Je li, dakle, ne(sreća) nešto po sebi razumljivo i nedvosmisleno. Dakako da nije, ali izvorni osjećaji jesu. Oni, za razliku od sreće, imaju temelj u objektivnim okolnostima. Oni su tok života, a ne njegova interpretacija. Sve, dakle, što podliježe vrijednosnoj kvalifikaciji ne spada u osjećaje, nego u uvjerenja. Ako smo na nekoga ljuti, time ne iznosimo nikakav vrijednosni sud, ali ako nekoga mrzimo, onda to svakako činimo. Osjećamo li se tužno, to je osjećaj, osjećamo li se bezvrijedno, to je negativno uvjerenje, negativna kvalifikacija vlastitog života.

(nastavlja se)

JEZIK EGA: JA,JA,JA (nastavak 23)

Duh, kao stvarnost suprotna egu, spontano teži ljubavi, miru, ljepoti..., i neće se osjećati ugodno u okolnostima koje su mu protivne, no ako je čvrsto ukorijenjen u tim vrijednostima nikakve okolnosti ne mogu mijenjati njegovu izvornu narav. U postizanju takve postojanosti duha svijest igra presudnu ulogu. Želimo li se uzdići iznad razine ega, najprije moramo shvatiti da jesmo na toj razini, te da je temeljna značajka ega samoživost – 'ja, ja, ja'. Najveći problem, međutim, leži u činjenici što je rijetko koji pijanac svjestan svog stanja.

Kao što je svima poznato, oni najčešće tvrde suprotno. Što je pijanstvo veće, nijekanje je veće. Ego se, poput temperamenta, može manifestirati kao agresivni, napadački ili kao pasivni, defanzivni ego. Jedan, kako mu i samo ime govori, napada dostojanstvo drugoga kako bi prikrio nedostatak vlastitoga, a drugi sredstvima ega brani napadnuto dostojanstvo upravo zato jer je sam prema njemu skeptičan, najblaže rečeno. I jedan i drugi, dakle, pate od nedostatka svijesti o nepovredivosti dostojanstva koje je dostojanstvo samoga Boga u ljudskoj stvarnosti, pa oba plaćaju cijenu tog straha u vidu gubitka samopoštovanja, što je najkraći put do vrata pakla. Vrata koja sam i sama otvorila. Kraljevstvo Božje nije izvan nas, pa nije ni pakao; jedno i drugo stvaramo sami, sada i ovdje.

Kao što fizička bol signalizira da nešto nije u redu, tako isto čini i emocionalna bol, odnosno patnja, a liječenje može otpočeti tek kada postavimo točnu dijagnozu; onu koja otkriva pravi uzrok bolesti. Učinimo li to u iskrenoj nakani da budemo iscjeljeni, zacijelo nam neće biti uskraćena božanska pomoć, ali ne prije toga. Svestvarateljska Mudrost je u temelju slobode pa ju ne može dokidati. Težimo li toj Mudrosti, od presudne je važnosti ta distinkcija između stvarnosti boli i patnje skrojene po mjeri i diktatu ega. One nipošto nisu istoznačne. Patnja je ogorčenost i očajavanje zbog činjenice što nam se nešto dogodilo, a bol je tek očitovanje same činjenice. Objasnimo to na primjeru vremenske nepogode: Pada snijeg i kolnici su zaleđeni. To je činjenica. Ukoliko smo se zatekli u vozilu bez adekvatne zimske opreme, mogu se dogoditi svakave neugodnosti, pa i tragedija. I to je činjenica.

Doživjeti bilo koju nevolju nije ugodno. I to je činjenica, ali i vjerojatnost da se one događaju pod određenim okolnostima, također je činjenica koju treba uvažavati. No, kada se to dogodi, a mi se latimo očaja, bijesa, zdvajanja..., to nisu objektivne činjenice, nego naš osobni izbor. To je plamen patnje, plamen ega, odnosno zla jer predstavlja ogorčen otpor protiv bolnih iskustava koja su neizbježna stvarnost ljudskoga roda.

Za razliku od boli, patnju stvaramo sami. Patnja je bol koju bez potrebe namećemo svojoj duši. Ta bol je razorna i ima dugotrajne posljedice budući predstavlja pobunu protiv stvarnosti kao takve. Ona a priori osuđuje ne uvažavajući argumente Istine i zato je najjače oružje ega koje život pretvara u bizarni teret uvjetujući njegovu vrijednost odsustvom svake boli. Patnja zanemaruje činjenicu da je život jednako neprocjenjiv i božanstven unatoč činjenici što nas boli zub i zato duh, koji je iznad razine ega, nužno biva ranjen. Kako, dakle, razlikovati patnju (zdvajanje, očaj, opiranje...) od objektivne boli (bolest, tuge, žalost...)? Po njihovim plodovima, dakako. Misli i osjećaji prate svaki pokret duha, pa tako i patnju. Obratimo li na njih pozornost, shvatit ćemo pritišće li nas bol ili je u pitanju patnja. Razlika je golema. Patnja poseže za tmurnim, mračnim i očajnim mislima koristeći osjećaje kao brane protiv struje života, dok bol mogu pratiti intenzivni osjećaji, ali oni nisu negativni, pa ma kako bol bila teška. Baš kao što naš, mudrošću obdareni, imunosni sustav povisuje temperaturu tijela kako bi se ono obranilo od infekcije, tako i sama bol liječi od nje same ukoliko patnja ne umiješa svoje nečiste prste.

 Kao slobodna bića imamo moć staviti mudrost ega iznad Božje mudrosti, no svaki izbor nužno nosi posljedice u skladu s tim izborom. Tako je i s patnjom. Kada budemo u stanju osjećati bol bez prisustva patnje, znat ćete da ste od nje iscijeljeni. Savršen primjer takve slobode jest Isusova muka i smrt. Lišena svakog žalca patnje kao glasnika ega, bila je čista, dostojanstvena bol kojom je ego razoružan za sve vjekove. Takva bol, za razliku od patnje, podržava dostojanstvo života, odnosno dostojanstvo Boga u tom životu.

 Zar ćemo ruži, zbog njenog trnja, odricati ljepotu? Ukoliko nismo pažljivi, trnje nas može ogrebati, ali ta činjenica ni malo ne umanjuje ljepotu i miris ruže. Na žalost, prema životu se odnosimo upravo suprotno. Bezumno sjekući trnje, nerijetko posječemo i ruže zbog kojih trnje jedino i postoji. Prispodoba o ljulju (Mt 13,24ss) jasno potvrđuje ovu istinu. Na pitanje kako je mogao niknuti kukolj iz dobra sjemena, Isus upućuje na neprijatelja istine – kneza ovoga svijeta, ili jednostavno ego koji podržava iluzornu odvojenost od Boga, odnosno naše izvorne biti čineći nas nesretnima pri susretu s boli koju onda osuđujemo kao nepravdu poslanu od samoga Boga ili, što je još gore, zbog činjenice patnje počimamo sumnjati u Božju opstojnost. Ozdravljajući bolesne Isus jasno ukazuje na prirodu bolesti kao takve: Idi, oprošteni su ti grijesi. Grijeh, koji je ukorijenjen u naravi ega, onaj je koji nas kažnjava, a ne Božja volja kako to shvaćaju oni koji ju kritiziraju kao nesavršenu. Stvarnost koja je suprotna egu, pa dakle i grijehu, jest ljubav i zato je ona jedina kadra opraštati ih, odnosno iscjeljivati patnju koja leži unjihovu temelju.

 (nastavlja se)

Ne uvedi nas u napast (nastavak 22)

 Živimo u svijetu ega, dakle, u svijetu prožetom patnjom koju je nemoguće izbjeći, ali postoji način da joj se otupi oštrica, odnosno da ju se liši razornosti kojom stvara rane na duši koje, ponekad, ostaju do kraja života. Prvo i osnovno je ono o čemu smo govorili ranije; moći razlikovati subjektivnu patnju od objektivne boli. To je, naime, preduvjet praštanja bez kojega nema iscjeljenja, a bez iscjeljenja, nema duhovnog napretka budući ego savršeno koristi rane da bi nas držao pokornima. Kadkad se doima kao da ta slijepa sila ima samostalnu, od nas odvojenu volju, koja se obično imenuje kao grijeh, zlo, ili vrag.

Ta sila, koja evidentno postoji, nema nikakvu moć izvan nas i stoga je važno osvijestiti ju. Glavno uporište ega ionako je niska razina svijesti.  Kada nas netko uvrijedi, doživljavamo patnju razmjerno subjektivnoj procjeni „težine“ uvrede. Ona, dakako, ovisi o mnogobrojnim faktorima koje također odvagujemo na temelju osobne percepcije. Tako se isto iskustvo jednima može doimati ovako, drugima onako. U svakom slučaju, ta procjena utječe na veličinu patnje, a ona, kako rekoh, ostavlja, manje više, trajne tragove na duši. Što više i dulje patimo, to dublje duhovno bolujemo. Od te bolesti nas Isus želi spasiti; od mentaliteta 'svijeta' iz kojega niču sve patnje.

Budući je čovjek multidimenzionalno biće to će se duševna bol manifestirati i na svim ostalim razinama, uključujuć i tjelesnu i stoga je rane potrebno liječiti, ukoliko ih već nismo bili kadri izbjeći. U Očenašu molimo: Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Što to zapravo znači? Zar Bog ne zna kako uvrede bole, pa još traži da ljubimo one koji ih nanose? Nipošto. Božja Mudrost zna nešto što mi ne znamo: Zna da moleći za 'neprijatelje' zapravo molimo za sebe jer praštanje nije nešto što činimo drugima, nego dar koji darujemo sami sebi. Dar koji oslobađa ogorčenosti koja izjeda nas, a ne one na koje smo ogorčeni.

Praštajući 'neprijateljima', ništa se ne mijenja u njihovoj stvarnosti, ali se mijenja u našoj. Naš se duh oslobađa nepotrebnog tereta. Duh bi nam, naime, trebao biti barem toliko dragocijen da ga ne opterećujemo tuđim grijesima. Kao da nam naši vlastiti nisu dovoljni. Uvreda boli, to je sigurno, ali to ne znači da uz bol moramo trpjeti i patnju koja boli neusporedivo jače. Sama bol nema moć povrijediti dušu, zato je patnja, kao subjektivna interpretacija boli, pravi žarač koji ostavlja trajne biljege na duši. Patnja je ona koja se opire boli i što je otpor veći, to je i patnja veća. Za razliku od boli koja traje toliko koliko traje njen uzrok, patnja ima znatno produženo trajanje koje ponekad ostaje i dugo nakon što smo zaboravili njene razloge. Takva potisnuta patnja može biti okidač za negativne osjećaje i reakcije, a da toga uopće nismo svjesni. Dakle, na objektivnu bol, poput zubobolje, zaboravimo istoga trenutka čim je uklonjena, dok uvrede pamtimo mnogo duže nego što je to naša svijest spremna priznati.

Iz duhovne perspektive, bolna sjećanja zapravo predstavljaju rane koje trebaju iscijeljenje, a ono je nezamislivo bez praštanja i svijesti o tome što patnja uistinu jest. Ukoliko se možemo barem na trenutak odvojiti od svoje subjektivne percepcije uvrede, te promatrati događaj bez prosuđivanja ne dodajući boje osjećajima i težinu prosudbama, sve bi se doimalo posve drugačije. Uočili bi smo činjenicu da netko nešto govori ili čini u skladu sa razinom svijesti na kojoj se nalazi i ostali distancirani i nepomućena mira. Pa, tko ima moć nad našom slobodom do nas samih? Tko ima moć da nas izbacuje iz vlastite kože ukoliko mu to ne dopustimo? Prihvaćanjem uvrede zapravo dajemo moć vanjskim okolnostima (ljudima, stvarima, događajima) da budu gospodari naše slobode, a to je znak ropstva u kojem nam nije dostupno naše božansko dostojanstvo koje je po sebi nedodirljivo. Čim prihvatimo uvredu negiramo to dostojanstvo iz kojeg niče moć slobode da bude slobodna.

Osjećati se uvrijeđeno nečijim postupkom znači predati svoju slobodu drugome. Kada bi smo se uznemiravali zbog svega što nam se doima nesavršenim bili bi smo trajno lišeni mira. Tako netko može više patiti zbog neuspjelog ručka i bruke pred gostima od nekoga tko je izgubio posao, stan, imanje... Mi smo oni koji stvaramo patnju koja, po sebi, nije u naravi događaja, nego u načinu na koji ga doživljavamo Razlikovanje patnje od boli, tuge od ogorčenosti, žalosti od očaja zahtijeva, dakako, višu razinu svijesti. Bića smo osjećaja i nezamislivo je očekivati da budemo ravnodušni spram svih događaja života, no duh bi trebao imati moć da se s tim događajima nosimo u skladu s Mudrošću koja zna razliku između dostojanstva i ponosa. Uvreda, naime, može dotaknuti ponos, ali ne ne i dostojanstvo.

(nastavlja se)

Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (nastavak 21.)

Kao božanski plamen u nama, sloboda se ne da ušutkati, ma kako se ego trudio. Ne ide li  milom, možda će silom. Odlučni u nakani da zadržimo status quo, proklinjat ćemo sprudove i onoga tko ih je postavio, a neprijateljem proglasiti sve koji bi se drznuli pomisliti da su oni, možebit, korisni za naš duh, da su, štoviše, jedini način da nas se trgne iz mrtvila. Nipošto ne pokušavajte biti takav savjetnik! Ego se, naime, ne da poučavati. Taj privilegij pripada krotkima. 

Sjetite se farizeja kako su, upravo zbog toga, bili raspomamljeni nazivajući Isusa samim Belzebulom. Lako bi mu oni oprostili čudesna znamenja, ali znamenje koje je činio prokazujući ih licemjerima, zavrijedilo je biti proglašeno vražjim djelom.

Kada se čovjek dovoljno osvijesti da bi mogao podnijeti istinu o sebi, tada će sam tražiti pomoć od svih na kojima se nada zaustavi. I sama sam to ustrajno činila tragajući za najlakšim među putovima, ali se onaj najteži, na koncu, pokazao jedinim ispravnim. Radi se, dakako, o križnom putu. Doista nema izbavljenja bez križa koliko god se nad njim sablažnjavali. 

Dok nisam shvatila mudrost neopiranja, bila sam najglasniji vrisak protiv patnje. Ni jedno se dijete toliko ne opire injekciji koliko sam se ja opirala patnji, kako osobnoj, tako i onoj sveljudskoj. Zato je bila prisiljena ustrajno me slijediti sve dok ju ne budem kadra prihvatiti kao blagoslov. Trebao mi je gotovo cijeli život, ali sam ipak uspjela. Da sam to prihvatila ranije, učinila bih sebi veliku uslugu i poštedjela se brda užasa,  no kako već rekoh, nisam bila te sreće, a budući nikome ne želim takav, odveć mučan, put, nastojim vam olakšati tako da pokušate učiti iz mojih, a ne svojih, pogrešaka, kako to rade oni mudriji među nama.

Pravednost ega je zakon reciprociteta čija pravda služi zakonodavcu (egu): 'oko za oko', dok je Božja pravednost zakon ljubavi koji služi ljubavi i jest Ljubav. Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga: kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. ...Po tome će svi upoznati da ste moji učenici. (Iv 13, 34-36). Ljubimo li jedni druge tako da bi smo za te 'druge' (koji nam nisu 'ništa' i od kojih ne dobivamo ništa) bili u stanju otrpjeti i najmanju neugodnost? 

Gotovo mogu vidjeti zlotvora kako se grohotom smije. S pravom se smije. Ta, jedva podnosimo i svoje ukućane ukoliko ničim ne podebljavaju račun ega, jedinu vrijednost koju priznajemo u njegovu kraljevstvu. Uzalud se nazivamo Isusovim učenicima, većinu nas nikada nije ni susreo, a kamo li stanovao u našem domu.

Umjesto da nosimo breme jedni drugih, mi ga radije tovarimo jedni drugima. Pouzdano znamo koliko ga je teško nositi, ali to znanje nas ne čini milosrdnima. Zašto se, onda, čudimo što je patnja jedina kadra učiniti ono što znanje nije? Patnja je najjača, ali i najslabija karika ega. Njegova 'Ahilova peta'  koja ga dohvaća na najdubljoj i najskrivenijoj razini razotkrivajući sebičnost u samoj njenoj biti. 'Patim, dakle, i druge, možda, ponešto boli'. To je početak suosjećanja, iskorak s terena ega.

Kada nas netko ošamari, ne boli nas toliko obraz, koliko povrijeđeni ponos, odnosno ego. On je onaj koji se guši od patnje, jer patnja nije objektivna bol, nego je subjektivni osjećaj: osjećaj povrijeđenosti. Takav osjećaj može iskusiti samo netko tko nije siguran u svoju nepovrijedivu božansku vrijednost. Zato je toliko teško okrenuti drugi obraz i u najmanjoj tričariji. Držimo, naime, da se time još više unižavamo. Uvrijeđenost je znak uvjerenja da naša vrijednost ovisi o drugima; znak nemoći i zastrašenosti, a patnja ih sve ujedinjuje. 

Kako je, u primjeru šamara, moguća patnja bez prisustva boli, tako je moguća i bol bez prisustva patnje. Oslobođenje od patnje je realan cilj kojem se može nadati svaki iskreni tragalac, a kakav blagoslov se time prima najbolje znaju svi koji su ikada ičim bili povrijeđeni ili posramljeni. Toga tereta se duh oslobađa, a on, znate i sami,  predstavlja veliku većinu svih naših jada. Nije li to, za početak, dovoljno


(nastavlja se)

MJEROM KOJOM MJERITE VAMA ĆE SE MJERITI (nastavak 20.)

Svi znamo kako, poprilično dugo, diljem bogatog, zapadnog svijeta, postoji bolest ovisnosti o kupovanju koja se liječi podjednako teško kao i od najjačih droga, pa, ako uistinu nismo kadri čitati, tako očigledne, znakove vremena, kako li ćemo čitati one suptilnije? Svijet naprosto vrvi znakovima za čije odgonetanje ne treba nikakva specijalna inteligencija, bilo duhovna ili umna. Sami sebe glasno i jasno iščitavaju pa ih je nemoguće ne uočiti sve ako se i ne želi. A ne želi se, to je očito. Sve vrijednosti ega koje je čovjek postavio za svoja božanstva, toliko su se već okrenule protiv njega da se nalazi samo korak od ruba ponora. 

Ne želim zvučati apokaliptično, niti mi je to namjera, ali kada promislite o tim 'vrijednostima' koje nam sada dolaze na naplatu, lako ćete i sami uvidjeti njihovu pouku. Potrošački mentalitet i bezdušna grabež srozala je čovjeka na razinu robe kojoj je vrijednost toliko pala da ju nitko ne želi kupiti čak ni kad se daje u bescijenje, tako da ljudi više nisu samo robovi ega, nego i robovi robova. Naime, oni robusniji među robljem, na sve načine tlače ostatak roblja koje je tako dvostruko porobljeno. Ukoliko slijepac ne može voditi slijepca pravome putu, kako će rob roba voditi slobodi? Dogodi li se ikada kakav 'strašni sud' od kojeg čovječanstvo toliko zazire, bit će to isključivo nemilosrdni sud ega kojeg smo najprije učinili svojim kraljem, potom svojim bogom. A bogovi su silno moćni, to nam je svima znano. Ta, nismo li im sami podarili vlastitu, božansku, moć? Bez te moći, ego je prazan i njegova iluzija se brzo rasplinjava.

Neopiranjem egu suprotstavljamo se, dakle, njegovim napadima izvana, a onima iznutra, pomnim osvještavanjem i prevladavanjem. Postanemo li dovoljno svijesni svog ropskog položaja koji nam je ego namijenio uzurpirajući našu božansku slobodu, zar ćemo i dalje birati ropstvo? Ego, međutim, svoje robove toliko obmanjuje i zasljepljuje da oni niti mogu, niti žele, vidjeti. Gledaju, a ne vide, slušaju, a ne čuju kao i Izraelci koji lutahu pustinjom, a s kojima je Isus uspoređivao i ljude svojega vremena koji su činili isto. Koliko će još naraštaja trebati da se ljudska šija savije, i koliko će još zla morati protutnjati ovom zemljom prije nego što shvatimo da smo sami to zlo koje tako brutalno harači svijetom i da ga, stoga, jedino mi možemo zaustaviti? Nije potrebno dizati bune i ustanke, niti se penjati na zvonike i bubnjati u bubnjeve, dovoljno je zaviriti u svoju nutrinu i tamo se obračunati sa egom koji je jednako moćan u 'malim', kao i u velikim stvarima. 

Svaki veliki grijeh rodio se iz tih 'malih', prividno bezazlenih,  koji, ničim ometani, samo čekaju svoju prigodu da pokažu kako uopće nisu bezazleni. Da nije tako, zlo bi odavno bilo iskorijenjeno iz ovoga svijeta. I bez Svetog pisma, naša savjest poznaje Isusove riječi kao svoje: Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu nagradu zaslužujete? I grešnici ljube one koji njih ljube. (Lk 6,31), pa ipak ne činimo tako, niti vjerujemo da će nam se mjeriti mjerom kojom sami mjerimo. Naprotiv, najčešće činimo upravo suprotno i zato sve više grcamo u vlastitoj patnji, bijedi i ispraznosti.

Vrhunac 'sreće' koju je ego kadar dati, iscrpljuje se u bolesnoj strasti za bivanjem moćnim da se nekoga upregne i potlači, što se, pogrešno, shvaća kao moć dok joj u temelju leži nemoć da se bude čovjekom dostojnim svog imena. Ego je majstor u preokretanju vrijednosti pa nije čudno što Isus govori o tome kako je, mrsko u očima Božjim,  ono što je u očima svijeta veliko i cijenjeno, i obrnuto, razumije se. Oči svijeta nisu ništa drugo do oči ega koje vrednuju suprotno od očiju ljubavi. Kako bi i moglo biti drugačije?  Biti u svijetu, ali ne biti od svijeta mogu samo oni snažni duhom koji vjeruju da postoji nešto mnogo više od onoga što ego može ponuditi, a takvih je, na žalost, tek neznatan broj. Zašto je tomu tako? Teško je dati zadovoljavajući odgovor, ali mogli bi smo barem pokušati koristeći neke paralele i analogije. Ne uči li nas sam život kako se ni jedna dragocijenost ne dobiva badava, te kako cijena i trud rastu s porastom vrijednosti? Možda se tu skriva odgovor na naše pitanje.

Malobrojnost tragalaca za istinskim blagom govori dovoljno sama za sebe. Za takvo nešto nije dovoljno puko htijenje, nego daleko više od toga. Tromi duh se, međutim, užasava svakog pokreta, pa kako ne bi teške, beskompromisne borbe. Linija manjeg otpora, omiljeno je plandovalište mlaka, nepokretna duha, i rijetki mu odolijevaju, a kada, nekim čudom, i promole nos, nerijetko se još više skupe, kao odjeća na neprimjerenoj temperaturi, ne želeći se dalje izlagati neugodama na koje se nije spremno. Ako ne mogu dobiti besplatno, neće se ni truditi. Trud je za budale, zavarava se lijeni duh ne bi li opravdao nastavak plandovanja. 'Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani', potvrđuje i njegova omiljena poslovica, pa se nastavlja plivanje niz struju sve dotle dokle ga ne zaustavi kakav nesavladiv sprud. 

Sprudovi, naime, i postoje samo zato jer ih je svuda uokolo razasula stvaralačka sloboda duha koja se užasava mrtvila koje nameće ego.

(nastavlja se)

Teže će deva kroz ušicu igle, nego objesnik u kraljevstvo nebesko (nastavak 19.)

Sjetimo se Abrahama i njegova sina, miljenika njegova srca, Izaka. Poznajući Abrahamovu privrženost sinu, Bog ga, kao osvjedočenog štovatelja, stavlja na nezamislivu, gotovo sotonsku, kušnju: traži od njega da žrtvuje upravo njega, svoga sina, svoga jedinca, koga ljubi kako bi dokazao posvemašnju poslušnost Bogu, odnosno slobodu od svake navezanosti koja bi mogla stati između njega i Boga. Čitajući tu priču, svatko je morao osjetiti odbojnost prema takvom, neshvatljivo samoživom, Bogu koji se pokazao nezasitan u iznalaženju sve gorih kušnji za ugađanje svojoj božanskoj taštini, a žrtvu sina može zahtijevati samo bolesno morbidni um. Priča, međutim, ne govori o Božjoj zloći, nego o našem, neizmjerno dubokom, ropstvu koje nam je ego nametnuo kako bi obezvrijedio našu slobodu.

Slika je to Isusa koji se, poput Abrahama, bio spreman odreći svega čime bi ga svijet mogao sputati i zarobiti. Za jednoga je to bio voljeni sin, a za drugoga njegovo tijelo. Poruka jedne i druge drame jest poruka mogućnosti oslobođenja iz ropske omče ega. 

Pokazao je to Abraham svojom spremnošću da vjeruje mimo svake pameti, a Isus i samim činom „mimo svake pameti“. Napokon, nije li i sam Isus jednako radikalan spram ega kao i starozavjetni Jahve koji se, kako smo vidjeli, ne zaustavlja samo na obitelji, nego traži da se zamrzi i vlastiti život ukoliko se on želi sačuvati.

Ove su riječi oduvijek izazvale mnoge prijepore, no kad se one stave u kontekst svih ostalih riječi izravno uperenih spram ega, kojeg Isus naziva ovaj svijet, ili samo svijet, onda takav zahtijev, mjesto nerealan i bezočan, postaje logičan. Ništa, dakle, što nas uvodi u napast kako bi smo ostali sluge ega, ne smije biti spašeno, ukoliko predstavlja jedinu alternativu, pa bilo to tvoje oko, tvoja ruka ili tvoj život. Sve je zlo ukoliko služi zlu (egu) i sve je dobro ukoliko služi dobru, tako je čistima sve čisto, čak i kad je izvana zaprljano.

Koliko puta smo se ogriješili o ljubav samo zato jer smo robovali nekoj svojoj navezanosti bilo da se radi o nečem što volimo ili što ne volimo? Za svoj 'dobar glas' kadri smo činiti najpodlije stvari, a da svoju imovinu, svoj ugled i svoju rodbinu i ne spominjemo. Zbog mojosti i svojosti,  prekrajat ćemo i Božju i ljudsku pravdu, bez ikakvog problema, svodeći je na prljavo oruđe ega. O tome je Isus govorio tražeći slobodu od takvih navezanosti iz kojih najlakše niču grijesi, jer ako volimo samo one koji nas vole, što posebno činimo do li potvrđujemo svoje sebeljublje. Suprotno tome, kiša pada jednako dobrima i zlima jer Otac nebeski ne dijeli ljubav po zaslugama, nego po naravi koja jest sebedarje.

Biti jedno s Ocem znači dijeliti s njim tu narav što nikako nije moguće tamo gdje postoje podjele na 'moje i ne-moje'. Prema tome, Isus ni svoj vlastiti život nije držao svojom svojinom i zato ga se mogao odreći kad ga je ego zatražio kao dokaz posvemašnje slobode svojstvene jedino ljubavi. Naša je ljubav, na žalost, mnogo svjetovnija, najčešće isključivo svjetovna, pa se uglavnom svodi na običnu, tek ponešto suptilniju, trgovinu robama i uslugama: 'ti meni hraniti ego, ja tebi uzvratiti'. Budući rijetko kada prelazi te okvire ega, njenim imenom nazivamo sve i svašta, pa čak i ono što joj je potpuno oprečno, a sve to svjedoči o dubini ropstva u koje smo zaglavili toliko da ga više i ne prepoznajemo kao ropstvo.

Hodamo slijepi pored očiju, a kada se i poželimo štogod promijeniti, najčešće tražimo savjet i pomoć drugih slijepaca te se ubrzo uvjerimo kako se i nema što mijenjati, pa se vratimo u gospodarev dom kao jedino poznato pojilište. Ne činimo li ono što je ispravno u očima ega, ego će nas svakako osuditi, kazniti i izopćiti iz svog tabora, suprotstavljajući tako jedne protiv drugih: oca protiv sina, brata protiv brata, jer ego ne poznaje obzira kada je sam ugrožen.  Zahvaljujući toj tvrdokornosti i nepopustljivosti, i najveći prorok ostaje bez časti u svojoj kući i svom zavičaju. Ta, egu je mučno u svojim redovima iznaći „izdajnika“, a kada na to bude prisiljen, onda će ga i osuditi kao takvoga; neprijatelja.

Najgorljiviji i najustrajniji uvjek su, dakako, oni najpravovjerniji, dakle, najodaniji gospodinu egu. Tako su i Isusa najstrože optuživali upravo oni koji su bili najdalji od Njegova Duha, a potom svjetina koja se ne povodi vlastitim sudom, nego se prepušta struji trenutka, pa ako trenutak kaže da je netko vrijedan divljenja, divit će se, a već slijedećeg trenutka će kuditi i suditi jer se trenutak promijenio. Na osobnoj razini stvari su ponešto delikatnije.

Pitat, kojem od Isusova nauka nije prijetila nikakva opasnost u stvarima ega, nije na Isusu nalazio nikakve krivice, a kamo li takve koja zavrijeđuje smrt, ali jesu oni koji su njome bili izravno pogođeni. Čak se i 'vjerni' Petar, pred topotom tolikih kopita, pokolebao i pobojao za svoju sigurnost. Nije li Bog zaštitio Isusa, što li tek on, jadnik, može očekivati. Strah je najmoćnije oružje za kojim ego poseže kada sva ostala zakažu. Zbog njega je Petar zanijekao svog Učitelja, a svi učenici se posakrivali u mišje rupe premda ih je Isus pripremao na taj trenutak, a oni se zaklinjali na odanost.

Pitamo se, kako bi se tek ponašali da im nije rekao? Sudbina učenika ponavlja se na svima koji krenu Kristovim putem. Nakon početnog oduševljenja i krivog poimanja suštine i nagrada, stižu nevolje i strah, kolebanje i bježanje pred svijetom koji se ruši. Petar je, vjerojatno, svim srcem želio ostati vjeran Isusu do kraja, kako je i obećao, ako ništa drugo, barem zbog toga jer se nadao nekom dobrom položaju u Isusovu novom kraljevstvu, ali sve kada bi i duh bio spreman, tijelo je slabo da ne bi pokleknulo pred strahom od ugroze, pa gdje ne bi pokleknulo kada se obje slabosti udruže. 

A strahova je bezbroj: Što ako me osude, izrugaju, ponize, obezvrijede, prezru..? Isus je poznavao Petrovu narav i njegov nagli temperament i zato mu ne bi bilo teško pogoditi, sve kad ne bi znao, da će ga, uistinu, pokušati slijediti. Ali je isto tako znao kako se strah doima tisućostruko strašnijim na terenu ega, nego li izvan njega. Svi smo to, barem jednom, iskusili u mnogo pitomijim situacijama od one Petrove. Tada najčešće molimo Boga da nas poštedi situacija pred kojima strahujemo sve ako su i za naš duhovni napredak, što dakako, iskreno sumnjamo.

Uporno se zavaravamo kako svemogući Bog može iznaći neki lakši put do oslobođenja od tog strašnog prepuštanja križu. Naprosto nam neopiranje ne djeluje prirodno. I nije prirodno u smislu u kojem mi poimamo prirodnost, odnosno narav. Narav ega ima svoje zakonitosti, a narav ljubavi svoje. Međusobno su oprečni i zato su jedni u očima drugih neprirodni što je po sebi logično i smisleno. To je jedina logika neopiranja. Ego se ne može pobijediti njegovim duhom kao što vatru ne možemo ugasiti vatrom. Neopiranje zlomu tako ne raspiruje njegovu snagu, a ljubav je voda koja je jedino kadra ugasiti plamen. Mi obično činimo suprotno šibajući oganj bijesnim bičem koji ga samo razbuktava. To je pakao ega u kojem i ne može biti drugo do plač i škrgut zuba. Želimo li se osloboditi tog uzništva duše, morat ćemo surađivati s Mudrošću kada nas bude suočavala s našim najvećim strahovima i zazorima jer će se lekcije ponavljati sve dotle dok ih ne shvatimo ozbiljno.

Ne možemo, naime, težiti k slobodi, a ustrajavati u ropstvu. Dvije suprotne stvarnosti ne mogu supostojati u istom duhu. Ili smo u ropstvu ili na slobodi. Trećega nema sve ako smo i potrgali po koji lanac. Dok postoji i jedan jedini, zarobljeni smo. Što vrijedi skinuti okove ukoliko nismo kadri preskočiti zatvorske ograde? Svaki robijaš zna da bijeg iz tamnice nije lagan, ali ni jedna cijena nije previsoka za blagoslov slobode, a jedini put iz tamnice ega jest neopiranje zlomu. Neopiranje će, u očima ega, izazvati mnogobrijne osude i poruge, i tako uzrokovati patnju,  ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! - uvjerava nas Isus izjednačavajući se s nama u našoj borbi sa svijetom. Što, u stvari, znači to ohrabrenje do li obećanje Duha koji će pritjecati u pomoć onima koji ostanu ustrajni? Moje osobno iskustvo potvrđuje tu istinu, pa iako nije spektakularno, posve je vjerodostojno.

Naime, za razliku od Višnje Mudrosti, ego najviše voli spektakle tipa obraćenja Savla na putu u Damask budući ga uvijek privlači forma, a ne sadržaj, pa će radije slušati uzbudljivu priču, makar i lažnu, nego li suhoparno svjedočanstvo o svijetu uzvišenog Duha koji, premda stvaratelj stvarnosti, nema potrebe za takvom vrstom razmetanja. Ne zato što je samozatajan i skroman, nego zato jer je stvaralaštvo njegova narav, a s time se nitko ne razmeće. Kada bi se neki vuk počeo na trenutak kretati dvonožno, vjerojatno bi to u očima ostalih vukova djelovalo fascinantno, pa ipak ni jedan čovjek se zbog toga neće osjećati ponukan da se razmeće lakoćom kojom to on čini. Dosljedno svom duhu, Isus nikada nije koristio svoju božansku moć kako bi hranio glad za spektaklima ili glad taštine toliko svojstvene egu. 

Ne shvaćajući suštinu iscjeljenja koja ne može biti parcijalna, a još manje se može darovati, poplava današnjih iscjelitelja čini ljudima medvjeđu uslugu čak i ako se i ne radi o šarlatanima i prevarantima. Iscjeljenje se, u prvom redu, tiče duha, a tek posljedično tijela, baš kako je to i s bolešću. Kada bi smo, naime, mjesto ego, živjeli na razini ljubavi, ne bi smo bili podložni bolestima jer ljubav je sveprožimajuća sila života koja sve stvara, suprotno grijehu koji je razorna sila. Misli se na grijeh u najširem smislu, onom u kojem je govorio Isus: duhu ovoga svijeta koji je po prirodi samoživ, dakle neslobodan. 

Tipičan obrazac ega izgleda ovako: najviše optužuje za ono što sam najviše čini. Tuđe grijehe tisućostruko preuveličava, a svoje umanjuje, ili još češće, uopće ih ne vidi pa makar strše poput goleme planine (priča o 'brvnu i trunu u oku'). Da bi se opravdao, svoj grijeh nastoji prikazati kao nešto što to nije, pa ako to nikako nije moguće, neće se libiti laži, prijevara i podmetanja, što se, s vremenom, pretvori u uobičajeno ponašanje, a dvoličnost postane jedino lice. Lišen dostojanstva, svim sredstvima i u svim prigodama se obrušava na tuđe dostojanstvo ne bi li se njegov nedostatak učinio manjim. Tako postiže upravo suprotno onome čemu se nadao, baš kako to čini u svim stvarima, a kako smo svi kapljice istoga mora, na sve se odražava svojstvo svake od njih. Stoga je zlo (ega) sveljudski problem, a ne samo individualni.

Da je, u vrijeme sklapanja Sinajskog saveza, Jahve imao ikakvog pojma o rastrošnosti, svakako bi ju bio uvrstio kao jedanaestu, i najbitniju zapovijed. Ovako se čovječanstvo, bez ikakve grižnje savjesti, može ponašati tako obijesno kako je zdravu duhu nemoguće zamisliti. U svijetu u kojem, s jedne strane, svakodnevno umiru tisuće i tisuće izgladnjele djece i odraslih, a s druge se toliki novci bezumno rasipaju na bizarne stvari.

Rastrošnost ne samo da je grijeha, nego pravo svetogrđe, a svoj vrhunac doseže u raznoraznim bizarnim dražbama na kojima se, za kakvu krpicu neke glumice, primjerice, bezočno daju deseci milijuna dolara; onih istih koji bi bili dostatni za spas tolike umiruće djece. Svaka rastrošnost je svetogrdna dotle dok uokolo ima gladnih usta, pa što je ona veća i bezosjećajnija, to veći grujeh oholosti. Tko je nevjeran u malome - kaže Isus – nevjeran je i u velikom, stoga je naša svakodnevna rastrošnost manje bizarna i manje strašna od tih aukcijskih orgija samo utoliko ukoliko si ju ne možemo priuštiti.

Prilika čini lopova i mnogi su pošteni samo zato jer im se nije ukazala, ili pak, nisu imali dovoljno odvažnosti, a to Bog svakako ne uračunava u pravednost kako se mnogi preuzetno nadaju.

HRABRI BUDITE, JA SAM POBIJEDIO SVIJET (nastavak 18.)

Kada bi bistri vitezovi darvinizma shvatili da nas ne kažnjava Bog, nego sam ego (grijeh), kao što stoji u evanđelju, a isto tako, ne nagrađuje za odanost i revnost, kako spomenuti podrugljivo negoduju , nego to čini sam Duh Mudrosti koji nije izvan nas, onda bi svi njihovi argumenti, poro i contra Božje opstojnosti, izgubili smisao sve ako bi im propitkivanje religija i moglo ostati kao utješna vjetrenjača. Tko je, dakle, pozvan da mjesto čovjeka odlučuje kome će, i zašto, povjeriti svoj um, duh i srce, ukoliko ga već nekome želi povjeravati, bila to crkva, džamija, sinagoga..., ili kakva god 'Dobrovoljna zaklada za bistro učenje o istini'. 

A, On je naše bolesti ponio... (nastavak 17.)

Za razliku od dostojanstva, i dosljedno samopoštovanja, ponos je utemeljen na svijetu ega i zato pod njegovim nadzorom. Gubitkom vrijednosti iz njegova svijeta, gubi se i 'veličina' odnosno uznositost, oholost ili ponos koju on daruje; imetak, bogatstvo, položaj, status, značenje, slava, odobravanje, čašćenje, pohvale... Sve su to odlike kojima se hrani naš ego, pa dakle i ponos, a kada se kula od karata sruši, s njome se ruši i on, što strahovito boli ukoliko ne znate da vam Mudrost Božja, zapravo čini uslugu nastojeći vas osloboditi tog ispraznog robovanja.

Zar nije život vrijedniji od hrane, a tijelo od odijela? (Mt 6,25).

Želim naglasiti činjenicu kako sam i ovaj citat otvorila isprve, istoga trena kad mi je ustrebao, što uistinu mnogo znači, ne samo zato što sam uvjerena u njegovu istinitost, nego i zbog vremena i truda koje time štedim i napose zbog znakovite podudarnosti koja nadilazi i sam pojam sinhroniciteta. 

Božanska Mudrost , očito, svjedoči za sebe savršenije nego što to umijemo shvatiti. Ali, za nju se, pokatkada, treba doslovno znojiti krvavim znojem.Ne zato što je Bog okrutan, nego zato što je takav ego.

Kad sam, dakle, ostala bez svih stvari s kojima sam mogla, kako tako, konkurirati, na tržištu vrijednosti ega, pogodite kako se taj svijet postavio? Kada bi ste bili od ovoga svijeta, svijet bi svoje poštovao, tješi Isus sve koji su doživjeli sličan 'izgon iz raja', ali kako utješiti nekoga tko je s korovom počupao i dobro sjeme? Zasijati ga ponovno, bila je zadaća koju sam dobila na vlastiti zahtjev premda to nisam znala u trenucima njegova podnošenja. 

Dobro da nisam znala, u protivnom bih se, najvjerojatnije, lijepo zahvalila i zadovoljila 'sigurnim' vrapcem u ruci za koji se ne treba toliko izlagati, tim više što sam ionako već bila iscrpljena uzaludnom borbom s vjetrenjačama, pa tko bi još ponudio i ono malo što mu je ostalo u zamjenu za kljuse tipa Rosinante na kojem je trebalo izvojevati tu borbu. Ne shvaćajući bit svih apsurdnih ponuda, ustrajavah na svom zahtjevu sve dok nisam „razljutila“ Mudrost koja je povukla sve ponude ostavivši me na pustoj vjetrometini, oči u oči s pomahnitalim, neprijateljski nastrojenim vjetrenjačama. 

Božanska Mudrost je, međutim, taj zahtjev stavila ad acta, a na vrata izvjesila obavijest: „zatvoreno“. Strašno! Dugo mi je trebalo da shvatim poruku. Bilo je više nego očito da se radi o važnoj pouci, i to mi je donekle olakšavalo hrvanje s mučnim okolnostima, ali tek s njenim dešifriranjem mogla sam početi učiti.

Naučiti se osjećati dostojanstveno u posvemašnjoj lišenosti ponosa, bila je bit te, za mene nedokučive, poruke i smisla zadatka koji se tek nazirao.

„Gospode, Bože, ta nisam se osjećala dobro ni s onom mrvicom koja mi je bila preostala, pa kako ću još i bez nje!?“ – vapila sam ni malo oduševljena. 'Baš zato.' – glasio je ravnodušan odgovor izvjesivši obavijest „ne smetaj!“ 

Tada sam počela intenzivno razmišljati o smislu uzimanja od onih koji nemaju da bi se dalo onima koji imaju, i malo po malo naučila da sam, tužeći za gubitkom ponosa koji se topio s topljenjem svjetovnog blaga i sukladno tome, preziru ega, istovremeno gubila i samopoštovanje koje sam, na svoju žalost, s njime poistovjetila, pa kako sam gubila vrijednost u očima ega, tako sam ga gubila i u svojim vlastitim što je bio pouzdan znak da i samu sebe vrednujem tuđim, iskrivljenim mjerilima; utezima ega. Sve oko mene bilo je tome svjedokom.

Samo što mi još nije bilo nacrtano da upravo po tim teškim okolnostima koje je, specijalno za to, odabrala sama Mudrost mojega bića kojoj se svakodnevno molih za oslobođenje od svakoga ropstva; da jedino po njima može doći oslobođenje od tog ropstva. Preuzevši uzde mog života, dovela me u situaciju da doslovno živim tuđe živote, mjesto svoga, te da neprestalno budem pod prismotrom tuđih očiju i ušiju, te da me, isto toliko vremena, tlači tuđa nesnošljiva buka od kojih se nigdje nije moglo sakriti, i od koje svoj vlastiti glas ne bih mogla čuti dok se svi ostali ne bi utišali.

Doista maestralna, i nada sve znakovita, pouka dolična one koja nosi ime Višnja Mudrost.

I makar je i više nego mučna, štoviše, gotovo nepodnošljiva, shvatila sam da je, upravo zato, i više nego istinita. Što bi i moglo, u očima Stvoritelja, biti veći grijeh do li da od Njegova doma učinimo špilju razbojničku, dakle, nešto nepodnošljivo? I dok te On uporno uvjerava kako si 'dragocijen i vrijedan u njegovim očima', ti radije, poput prvih ljudi, vjeruješ zlotvoru koji tvrdi suprotno. A onda ti Bog da to u što si vjerovao. Neka ti bude kako si vjerovao! Strašno!

Ukoliko sam sebe kanila vrednovati tuđim mjerilima i gledati se tuđim očima, dao mi je priliku da to bukvalno iskusim kako bih, za sva vremena, shvatila što znači živjeti bez sebe u sebi; živjeti bez života. Ukoliko ti se to sviđa, nemaš se zašto žaliti, ukoliko nisi zadovoljna, mijenjaj to! Ta, to je slika života koju sam sama sebi nametnula, a On ju samo oživotvoruje. 

I doista, ni jedna jedina nepodnošljiva okolnost u kojoj sam se zatekla, nije bila bez očite pouke dovoljno znakovite da ju je bilo nemoguće ne zamijetiti. Kao što vidite, nisam se pomolila u Ime Isusovo i probudila se kao nova osoba, nego sam prošla kao onaj jadničak iz prispodobe kojem je gospodar oduzeo i onaj jedini talent zato što ga nije znao cijeniti. Tako djeluje zakon duha, odnosno zakon Ljubavi, pa dakle, i molitva u Ime Isusovo. Otvara oči za Istinu koja je jedina kadra osloboditi nas našeg mučnog robovanja egu (svijetu površnih vrijednosti i najnižih sebičnosti). 

Do tada sam bila uvjerena kako je moja duhovnost (vjera i pripadajuće bogoštovlje), manje više, autentična i vjerodostojna, no kako se pokazalo, falio je osnovni temelj svake duhovnosti: svijest o nepovredivosti osobnog dostojanstva koje proizlazi iz naravi Božjega Bitka, a ne našega sebstva (ega), i zato ne može biti umanjeno ili obezvrijeđeno svijetom ega budući od njega nije ni poteklo. Ukoliko se to ipak dogodi, podlegli smo zabludi lišenoj temeljne mudrosti. 

Da je Isus na križu podlegao istoj zabludi, smatrajući kako je izgubio svoje dostojanstvo, tada bi ga bio i izgubio. No, za razliku od onih koji ga izrugivahu, znao je da upravo tako potvrđuje božansko dostojanstvo toliko strano egu. Osobno nisam imala te mudrosti, a još manje snage, sve ako mi je Isusova i bila poznata. Znanje po sebi, naime, nema nikvu moć bez Duha Životvorca i zato se agonija može samo produbljivati.

Posve sam uvjerena kako sve to ne bih morala prolaziti na tako drastičan način da nisam toliko dugo i tako ustrajno i srčano molila cijelim svojim životom. Molila za istinsku Ljubav i silno težila za njom. Naprosto znam da sam izmolila svoj teški križ na kojem sam, poput Isusa, morala potvrditi svoje dostojanstvo budući sam ga na njemu i izbubila, još onda kada nije bio toliko strahotan. Sablažnjavajući se nad svojom patnjom, odnosno križem, nisam ni slutila da se sablažnjavam nad Kristovim Duhom u sebi premda sam sve o Njemu znala, ali sve to mi nije pomoglo da s puninom vjere zagrlim svoj križ s čvrstom vjerom da se upravo na njemu događa oslobođenje. 

Mnogi, poput mene, križ pretvaraju u patnju upravo zato što su nesposobni u njemu vidjeti blagoslova, čak ni onda kada vjeruju da takva mogućnost postoji. No, kako rekoh na mnogo mjesta, lako je vjerovati dok se ne dira naše kože. Svi kršćani vjeruju u križ kao izvor spasenja, ali ne žele shvatiti kako je križ doslovno simbol patnje, pa kad ona dođe u bilo kom obliku, teško da se itko osjeti blagoslovljenim zbog prilike da u sebi proslavi Duh Božji. Naprotiv, teške patnje najčešće nas udalje, ili čak otuđe od Boga, sve ako to sebi ne priznajemo nastavljajući ga štovati isključivo samosažaljenjem kojim zapravo poručujemo Bogu otprilike ovo: 'Iako uopće nisi milosrdan, ni pravedan prema meni, ipak Te, evo, štujem kako bih Ti pokazala kako si se prevario u vezi sa mnom.' 

Ovo je jedan od najčešćih oblika pritužbe koje izričemo samosažaljenjem, ulogom žrtve i progonjenog pravednika. Bol, dakako, nije nikome ugodna, niti treba biti, ali je neizbježna. Trpio ju je i sam Isus, no nije se zbog toga osjećao od Boga izdanim, čak ni onda kada je vapio: Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio? (Mt 27,46). Bio je to tek krik boli, najprirodnija ljudska reakcija, a ne znak sumnje. Da je i jednoga trenutka posumnjao, svakako bi se bio oslobodio tog užasa boli i pogrde. Imao je tu moć, kako smo već ranije istaknuli. 

Njegova Božanska veličina ne očituje se u tome što je mogao sići s križa, nego u činjenici što ju nije iskoristio. Nije sišao s križa iako je mogao. To je misao koja paralizira um. 

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo....

Za razliku od Njega, ja sam iskoristila sve svoje prigode da to učinim i to mnogo, mnogo puta sve dotle dok mi ta prilika napokon nije uskraćena. Onda kada je sazrjelo vrijeme da se suočim sa svojim ropstvom, nije mi ostavljena mogućnost uzmaka.

(nastavlja se)

BUDITE U SVIJETU, ALI NE OD SVIJETA (nastavak 16.)

Jedini način za prevazilaženje razine ega jest neopiranje, a ujedno i razlog zbog čega je toliko teško. Živeći u kolotečini svakodnevlja, nošen njenom strujom, i bez želje da se išta mijenja, egu ova istina neće biti očita, pa čak ni onda kada se, s nakanom da to povjerujemo, nađemo njome izazvani. Tek tada, naime, ego započinje vaditi sva svoja oružja, pa što više ustrajete u svojoj nakani, i on ustraje u svojoj da vas u tome omete i zaustavi. Najvjerojatniji scenarij, u tom slučaju, su različite nevolje i nevoljice koje će, baš kao napasti, pretjecati jedna drugu, pa bi ste lako mogli pomisliti kako zacijelo radite nešto pogrešno. U protivnom, zar bi se Božji svijet, kom ste se otvorili, mogao pokazati mučnijim od onoga od kojeg bježite?

Upravo tu i leži zamka. Bježanje od svijeta, nije pravi izbor za tragatelje Istine. Umjesto suprotstavljanja, opiranja i bježanja, treba stati, prihvatiti i neopirati se „svijetu“ kako ga, samim tim činom, ne bi ste vrednovali kao nešto što je, po sebi, zlo. Nitko se, naime, ne odupire dobru, a ako želimo Boga spoznati kao jedini Bitak u kojem sve jest, onda iz te stvarnosti ništa ne može biti isključeno, pa čak ni samo „zlo“. Zlo je kategorija u temelju kojeg stoji iluzija o odvojenosti, i zato je tu iluziju nužno prevazići uz pomoć Duha Istine koji svjedoči sam za sebe, a kojeg je Isus obećao onima koji ustraju. Taj Duh Branitel,  branit će istinu ljubavi pred nasrtajima zloga i tako svjedočiti za Isusa (ljubav). 

Ljubav, dakle, ima moć da samu sebe obrani ukoliko ju prihvatimo kao svoju istinu. Kada dođe Branitelj, kojeg ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za me. I vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom. (Iv 15,26). Ljubav će, dakle, sama za sebe svjedočiti i ne treba joj sila ega da bi to postigla, ali joj treba naša sloboda oslobođena od ega, a to se ne postiže opiranjem zlu ili zlomu. Stoga, kada navale teškoće, a teško da neće, treba uistinu 'sagraditi kuću na stijeni Duha, a ne na pijesku' samozavaravanja koja neće odoljeti ni najmanjem vjetru, pa gdje bi mogla odoljeti oluji koju je pritisnuti ego kadar podići. A Branitelj pouzdano neće doći dok, i posred najžešće oluje, ne budemo sigurni u svoje utočište. Kako se više suprotstavljamo egu i njegovoj istini, to on poseže za snažnijim uraganima. Ta, to mu je i uloga. Ali tko se ne pokoleba, bit će spašen, obećava Isus. Nije mi uvijek bilo najjasnije o kakvom je tu spašavanju riječ.

Od čega ćemo biti spašeni, i kako će se to očitovati. Nema dvojbe kako se radi o spašavanju od ropstva egu koji će, prema tome, izgubiti moć koju je nad nama imao. Samo u tom kontekstu spašavanje možemo poistovijetiti sa spašavanjem (izbavljenjem) od grijeha o kojem govore evanđelja. Spasenje se ne događa na način da mi griješimo, a Bog anulira grijehe (oprašta), nego na način da se odupremo porivu da činimo grijeh jer tako postajemo robovi grijeha, a onaj tko ne griješi, već je spašen, odnosno slobodan, tvrdi Isus. Ukoliko je grijeh ropstvo egu, onda je sloboda njemu suprotna. No najprije moramo biti sigurni da doista želimo tu slobodu i da u nju čvrsto vjerujemo, a to nećemo učiniti tako da izgovorimo riječ „vjerujem u Isusa“, nego da to dokažemo „na terenu“ odnosno samim životom.

Gledajući na taj način, dolazak nevolja posve je logičan i opravdan slijed stvari. Kako ćemo, u protivnom, dokazati svoju spremnost i jakost ukoliko se ne moramo boriti u tu svrhu. Sjećam se kako sam se često znala šaliti da ću prestati moliti za nešto budući su se, neposredno poslije najusrdnijih nastojanja, obično događale nevolje. Mudrost bi to znala prepoznati kao uslišanu molitvu, ali, pod kopitom ega, nisam to bila u stanju ni naslutiti, a kamo li povjerovati. Kada bi se situacija donekle primirila, opet bih navalila „na nebo“ i, naravno, ponovno bila uslišana, na isti način, dakako, što je dovodilo do iste, ili slične reakcije. Buum! I tako u krug.

Čak i onda kada sam donekle shvatila mudrost uslišane molitve kao davanje prilike da se ostvari ono što se moli, još uvijek sam ostajala dovoljno tvrde šije da bi ju mogla prignuti pod jarmom u kojem nikako nisam umjela okusiti onu lakoću o kojoj Isus govori. Pa, zar baš mora biti toliko teško, Bože moj!? - očajavala sam kada bi iza jedne dobro podnesene nevolje uslijedila druga, pa treća, četvrta... Zar se ne možeš zadovoljiti baš ničim manjim osim patnje? Mrmljala sam tužeći se na nepravdu, molila, pa opet pravila nove stare odluke dok se nekako nisam počela miriti s nevoljama, kad ih već nisam mogla zaobići. Svaki put kada bih to učinila iskreno, redovito bi došla nova, veća od prethodne, koja bi poljuljala i taj novi temelj oko kojeg sam se toliko namučila.

Napokon su sve moje utvrde bile porušene pa sam odustala od pokušaja da išta više sagradim. Bio je to trenutak kad mi se činilo da ni sama metoda neopiranja ne daje drugačijeg ploda do onoga kojeg su dale sve druge molitve (u najširem smislu te riječi) samo patnju. Na kraju sam prihvatila nešto što do tada nisam mogla ni pomisliti bez užasavanja; da je patnja, možebit, jedino što se ima spoznati u ovome svijetu, a neopiranje koje je Isus pokazao, najveći stupanj koji je moguće doseći u ovom svijetu, svijetu dominacije ega. Tako sam, hoćeš nećeš, prihvatila sve svoje poraze, ali ne zato što sam shvatila da su to bile prigode za pobjede, nego zato što sam ih naprosto bila prisiljena prihvatiti jer sam ih sama za sebe izmolila, a da toga nisam ni bila svjesna, ili barem ne na onakav način kako to razumijem iz ovdašnje distance.

Budući su mi se događale upravo one stvari od kojih sam najviše strahovala bježeći glavom bez obzira, obrazac je bio i previše očit da ne bi bio uočen, pa ipak, to mi nije pomagalo da se prestanem bojati. Naprotiv. Najviše što sam mogla, po tom pitanju, bilo je prestati moljakati Boga da se takvo što ne dogodi, a kad se dogodi, nastojati se s tim nositi na najbolji mogući način. Tako sam i činila¸sve do trenutka dok nisam ostala doslovno bez ičega, ne samo u materijalnom smislu. Do tada sam već bila odustala od prakse molitava u vidu prošnje budući sam, još prije toga, dugo vremena poimala Boga kao nekoga čiji sam dio, pa mi je, s obzirom na tu istinu, bilo krajnje neobično moliti Boga da bude ono što jest. Prestala sam i s navadom tuženja, premda se nevolje nisu smanjivale, ali nisam prestajala težiti ka istini, Bogu, ljubavi.

Usamljena u svom novom dostojanstvu, zaklonjenu od svakog pogleda, hranila sam se tim dostojanstvom dok sam ga istovremeno, vrtoglavo gubila u očima svijeta što je bilo i više nego bolno. Toliko bolno da sam iskusila mnogobrojne 'tamne noći duše' o kojima svjedoči svekoliko ljudsko iskustvo na putu istinske duhovnosti. Taj gubitak poštovanja svijeta, pa i samopoštovanja koje se na njega naslanjalo, dugo nisam bila kadra vidjeti kao uzdrmanost ega na putu približavanja kraljevstvu nebeskom, nego sam samo manje ili više strpljivo, podnosila i čekala u tom neznanju. Nisam znala što bih trebala očekivati, ni da li se išta treba očekivati.

Sjedila sam na svojim ruševinama poput Joba, naizmjenično tugujući i iskazujući spremnost da, unatoč svega odolim kušnji nevjere i „proklinjanja Boga“ zbog Njegove okrutnosti, kako je to sugerirala Jobov žena, nedvojbeni simbol ega koji sam i sama, 'nepravedno' pritisnuta teretom života, utjelovljavala dugo vremena.  Zbog mnoštva ruševina koje su bile sve što mi je od svijeta preostalo, dok ničega drugoga nije bilo na vidiku, osjećala sam posvemašnju bespomoćnost. Bijah posve osiromašena, ponižena i prezrena, bez igdje ikoga i ičega na što bih se mogla osloniti; ikoga i ičega u što bih se mogla pouzdati i ičega kamo bih se, s nadom, mogla okrenuti. Živjeh doslovno kao onaj 'rasipni sin' iz evnđeoske priče koji se hranio ostacima namjenjenim svinjama, ali, za razliku od njega, nikako nisam znala put povratka Ocu gdje će se žalost u radost preobratiti, kako najavljivahu svi proroci.

Sve oko mene upućivalo je na činjenicu da je takva nada neumijesna, budući je ego odabrao idealne okolnosti i idealan trenutak kada će zadati svoj odlučujući udarac. I učinio je to dostojno sebe. Tek kad se prašina slegla, a njegov boj završio, shvatila sam kako mi više nema što oduzeti, a ipak dušu nije oduzeo što znači da nije pobijedio on, nego Duh Branitelj koji ga je porazio njegovim oružjem i na njegovu terenu. Tada sam mogla skinuti njegove istrošene haljine shvativši koliko su bezvrijedne u Božjim očima. Iskusila sam, dakle, koliko je teško biti u svijetu, a ne biti od svijeta, ali ta teškoća više nije istovjetna patnji. Patnja je, naime, iščezla onda kada sam joj se prestala opirati. Ni malo privlačna ponuda onima koji od života „više traže“, pa ipak, osobno nikada nisam osjećala takav spokoj kakav osjećam oslobođena najmoćnijeg oruđa ega: navezanosti na blago u očima svijeta i sve mojosti koje sa sobom nosi, od materijalnih dobara do pustog ponosa.

Najteži od svih koraka bio je razlučiti dostojanstvo i na njemu utemeljeno poštovanje, kao kategorije ljubavi, od ponosa, odnosno uznositosti kao kategorija ega. Dostojanstvo je božanska stvarnost i prema tome vječna i nepovrediva. Pripada čovjeku kao očitovanju Božje stvarnosti na način ljudske biti i neotuđivi je dio te biti. Ono je dostojanstvo samoga Boga u stvarnosti čovjeka dok je samopoštovanje osobni doživljaj tog dostojanstva, što znači da je podložno ljudskoj percepciji istine koja, dakako, može biti i posve pogrešna što dokazuje nisko samopoštovanje ili čak i njegov nedostatak, a jednako tako i potreba da vrijeđamo tuđe dostojanstvo koja je siguran znak nedostatka samopoštovanja. Nadam se da ste to već naučili, ako ne iz mjerodavne literature, a ono iz svakodnevnog iskustva koje je najbolji učitelj.

Nedostatak samopoštovanja je, dakle, najveće svetogrđe koje čovjek uopće može iskazati budući je istovjetno nijekanju božanskog dostojanstva u sebi. Zbog dugotrajng gaženja tog dostojanstva od strane onih koji ga nisu zapažali u sebi, a još manje u drugome, zamalo sam ga zatrla nesposobna razlučiti dvije, po sebi nespojive, naoko istovijetne, stvarnosti: ponos i dostojanstvo. Internalizirajući tuđe viđenje sebe, počela sam gledati sebe tuđim očima i mjeriti svoju vrijednost tuđom ego-mjerom. Bio je to početak pada koji me odveo do samoga dna gdje stoluje posvemašnja otuđenost od sebe samoga

(nastavlja se)