petak, 2. kolovoza 2013.

Iskonska narav duše

Nekoć se,  na temelju mnogih indicija, vjerovalo kako se inteligencija, nikako ne može, i ne smije, svoditi samo na onu intelektualnu, koja se, šablonizirani i nedostatno, izražava takozvanim kvocjentom inteligencije, čuvenim IQ indeksom, i kao takav nipošto nije stvarni odraz nečije "pameti"ili tuposti, no ovdje je to ionako posve irelevantno. Nikakva vaga, naime, ne može izvagati ljubav, baš kao što ne može ni bilo koju vrlinu ili manu. Uostalom, da bi smo mogli procijeniti bilo čiju vrlinu, nužno je da ju i sami posjedujemo u barem u mjeri u kojoj je posjeduje onaj koga procjenjujemo. Loš matematičar, dakle, ne možete procjenjivati znanje boljega od sebe. Jednostavno pravilo kojeg se nitko ne drži kada su u pitanju duhovne stvari, između ostalih. To je jedan od glavnih razloga zbog kojega tako lako, ishitrenio i neosnovano optužujemo, kritiziramo, prozivamo, držimo prodike jedni drugima i td. Tako je kroz čitavu povijest glavnu riječ vodila regula mediokriteta, a ne genijalaca, ili barem, prema Platonovoj sugestiji, probrano vijeće mudraca. Pitanje koje se samo od sebe nameće jest: Tko bi birao to vijeće....Ponovno mediokriteti, i to u najboljem slučaju. I tako u krug. Mudrost je, kako se čini, već unaprijed, osuđena na čekanje boljih vremena....kada če ona (mudrost) imati većinsko biračko tijelo, a do tada....

Kao što rekoh na početku, inteligencija je višedimenzionalna stvarnost i samo se uzgredno, gotovo kao nus- pojava, širi i na intelekt. Ona se prvenstveno očituje putem srca, kao emocionalna inteligencija najočitije izražena kroz suosjećanje i altruizam.; putem duha, kao duhovna inteligencija koja se očituje kroz duhovnost, a konkretizira u ispravnom življenju: takvom koja je u skladu sa vlastitom iskonskom biti; inteligencija intuicije koja djelotvorno i konstruktivno surađuje sa božanskom mudrošću cijele Prirode te se očituje kroz mnogobrojne sinkronicitete, unutarnju sigurnost i beskrajno povjerenje u Božju stvaralačku Mudrost. Uzete sve zajedno ćine ono što nazivamo mudrošću koja, dakako, uključuje i um, ali ga mnogostruko nadilazi. Um, dakle, nije ishodište mudrosti nego tek jedna od stvarnosti gdje se ona ulijeva. Njen izvor je Bog koji Jest u svemu što jest. On je Izvor Mudrosti i Mudrost sama svakome jednako raspoloživa, ali nejednako tražena.

Mnogi se stoga samo-obmanjuju tražeći zamjenske, jeftine supstrate kao supstituciju iskonske potrebe duše za svojom urođenom naravi. Iskonska narav duše jest mudrost i stoga je razumljiva potreba za samo-obmanjivanjem, ali nije riješenje. Naprotiv, tu leži temeljni problem zbog kojega ljudski rod neizmjerno dugo ustrajava na primitivnoj razini svijesti kojom dominira ego.

Tko ima uši da čuje, neka čuje!