nedjelja, 15. siječnja 2012.

Sloboda izbora (nastavak 30)


 Ego je jedini teret koji nosimo. Teret  kojeg se možemo osloboditi snagom Duha Kristova koji je dio naše božansko-ljudske naravi zastrt  težnjama ega. Kako bi smo doprijeli do tog Duha u sebi, nije dovoljna spoznaja sama po sebi, kako nas uvjeravaju mnogi prodavači instant duhovnosti parafrazirajući Isusove riječi o snazi vjerovanja: 'Vjeruj da si savršen, i bit ćeš savršen', uvjeravaju oni izostavljajući napomenuti da je vjera aktivan, a ne pasivan čin koji podrazumijeva življenje u skladu s vjerovanjem. Ako, dakle, vjerujete da ste savršeni, onda trebate živjeti u skladu s tim. To je jedini kriterij autentičnosti.

Savršeni smo takvi kakvi jesmo, to je istina s obzirom na svoju izvornu, božansku narav, no ne smijemo zaboraviti činjenicu da smo jedina bića pod Suncem koja imaju moć ne živjeti u skladu s tom prirodom. Naša je sloboda prostor koji nam to omogućava, a ego snaga koja tu mogućnost realizira. Koliko smo istinski savršeni govori nam snaga ega koja je u obrnutom srazmjeru s tim savršenstvom, odnosno božanskom moći koja nam stoji na raspolaganju. Biti savršen ne znači ništa drugo do življenja u skladu sa svojom božanskom naravi koja je suprotna egu. 
                         
Još jedna česta i pogubna zabluda u vezi s duhovnošću jest naivno vjerovanje kako Bogu činimo neku uslugu kada se molimo, trudimo oko pravednosti, dobrote i td. Sve što činimo po pitanju duhovnosti, ne činimo Bogu, nego sebi i zato je egoistično od Njega očekivati nagradu za nešto što činimo u svoju korist, pa bila to molitva, post, odricanje ili što god. „Toliko molim, činim dobra djela, žrtve i pokore, ali Bog nikako da se smiluje“, često čujemo vjerničke jadikovke na Božju bešćutnost koja se, između ostalog, s čuđenjem pita zašto Bog daje da se loše stvari događaju dobrim ljudima. 

Takav stav automatski pretpostavlja 

  •  da se a priori držimo dobrima (savršenima) 
  •  da su stvari koje nam se događaju doista loše
  •  da nam Bog uskraćuje one dobre. 

Nijedno od toga zapravo nije istinito. Da smo savršeni ne bi smo se imali potrebe tužiti; Naše procjene o tome što je dobro, a što loše, u kontekstu duhovnog razvoja, najčešće su pogrešne i ono najbitnije; Bog nikome, pa ni nama ništa ne uskraćuje. Naprotiv, On čini upravo suprotno pružajući nam uvijek novu priliku da naučimo nešto iz tih „loših“ iskustava. Stoga nam samosažaljenje neće biti od ikakve pomoći, ali otvoren duh hoće. Zapitajmo se za moguće razloge zbog kojih nas 'pravedne Bog progoni'.

Najčešća zamjerka na Božju pravednost ide za tim da ukaže na činjenicu da mnogi manje pobožni i bogobojazni od nas doživljavaju manje zla od nas. Ova pretpostavka sadrži još više proizvoljnih stavova koji ne moraju imati nikakve veze s pravom istinom. U prvom redu ona dolazi od strane ega koji uvijek pretpostavlja da je u svemu ispred drugoga, pa tako i u pogledu duhovnosti, te samoga sebe već time demantira. S tim u vezi ide i procjena 'dobra', odnosno 'zla' koje se događaju jednome, odnosno drugome kao i već spomenuta naivna pretpostavka da nešto činimo Bogu, a ne sebi.

Vođena sličnim predrasudama i sama sam dugo imala pogrešnu sliku Boga koji je uvijek na strani onih drugih koji baš i ne zaslužuju toliku naklonost, dok mene, koja ju, zacijelo, zaslužuje više od njih, zaobilazi u velikom luku. Pa, šta će nam onda takav Bog, mislimo se mazeći svoj ego prerušen u bezbroj ruha. Svi smo vjerojatno iskusili sličan osjećaj, a on je najbolja potvrda naše sebičnosti koja je sklona sebi pripisati više zaslužnosti od drugoga. Ego će iznaći tisuće razloga da potkrijepi tu našu pretpostavku, no njegova uloga i jest u tome - opravdati sebe i okriviti druge.

(nastavlja se)