Toliko očekivani drugi Kristov dolazak, ne odnosi se na neki vremenski rok koji ima proteći, nego na dolazak ljudskog roda do razine svijesti iz koje Isus potječe. Kako se stvarnost ljubavi može doseći jedino Duhom ljubavi koji je Isus utjelovljavao, pa tako preobrazba duha ega u Duh Kristov znači Njegov ponovni dolazak u nebeskoj slavi. Izraz nebo i nebeski, Isus koristi isključivo kao sinonim za ljubav, pa nebeska slava znači slavu ljubavi, a ne rastvaranje nebesa i čudesna znamenja za kojima ego luduje, baš kao što luduje i za silom koje su oni zak.
I sami pisci evanđelja, iako nadahnuti Isusovim Duhom, nisu posve razlučili narav ega od naravi ljubavi. Nakon svega što o Njemu tobože znamo, još uvijek zazivamo Njegovo Ime, ali uporno držimo vrata zaključanima. Ne shvaćamo da smo i sami stvaralačko očitovanje tog istog Duha na način ljudske biti. Sve što jest, po Njemu jest. Jedan je Duh Božji u nama i u Isusu, ali su se ljudi, snagom svoje slobode, opredjeliti protiv ljubavi. Tim činu nisu poništili ili dokinuli Božju bit u sebi, niti je to moguće, samo je, ne vjerujući, u sebi ne štuju.
U tom kontekstu je Isus govorio o jedinstvu i istobitnosti s Ocem koji je vinogradar, a On trs na kojem smo mi mladice. Otac je Ljubav koja sve stvara, a Sin Ljubav koja se očituje u ljudskoj biti.
Cijelo Ivanovo evanđelje bi smo mirne duše mogli svesti na jednu jedinu riječ: Ljubav, pisanu velikim slovom, razumije se. Slave od ljudi ne tražim, ali vas dobro upoznah: ljubavi Božje nemate u sebi. Ja sam došao u ime Oca svoga i vi me ne primate. ... Ta kako biste vi vjerovali kad tražite slavu jedni od drugih, a slave od Boga jedinoga ne tražite! (Iv 5,41-45). Odlučimo li biti iskreni sami sa sobom, postat će bjelodano da se ove riječi, još kako, mogu primijeniti i na nas koji, tobože, ispovijedamo vjeru u tu Ljubav, ali ju ne slijedimo, a to je isto kao i nevjera, pa čak i gore, budući predstavlja licemjerje.
Volimo se uljuljkavati u pravovaljanost svoje vjere i bogoštovlja koje iz nje proizlazi, kako ništa ne bi smo morali poduzimati, no, sve dotle dok ne shvatimo kako to savršeno odgovara egu, koji strepi od ljubavi pred kojom bi morao ustuknuti, dotle ćemo u Isusovim očima ostati tek mrski licemjeri, gori od svih pogana ovoga svijeta. Poganin ne vjeruje i iskreno stoji iza svog stava, licemjer tobože vjeruje, a njegov stav svjedoči posve suprotnu stvarnost.
Licemjerna svetost najveći je kamen spoticanja za istinsku svetost i Isus joj je, s pravom, uputio svoj sedmorostruki jao, dok ni jedan drugi grijeh nije ni spomenuo, a kamo li osudio. Nije naglašavao kako se treba čuvati pogana, grešnika ili bilo čega drugoga, ali licemjerne svetosti nije prestajao kuditi kad god mu se pružila prigoda: Čuvajte se kvasca farizejskoga, to jest licemjerja. (Lk 12,1). Doima se kao da je Isus sve grijehe smatrao slijepim ropstvom kojim ego tlači čovjeka, a jedino licemjerje grijehom koji je i više od sebeljublja, naime obmanjivanje ljubavi. Pomislili bi smo kako ima daleko opakijih i štetnijih grijeha od 'bezazlenog' licemjerja, no, kad dublje uronimo u njegovu narav, shvaćamo kako je Isus savršeno znao što čini otvoreno osuđujući jedino njega.
Naime, bijes, mržnja, gnjev, zavist...mogu imati daleko teže posljedice ukoliko se ne umiju obuzdavati, pa ipak, oni su instinktivno ponašanje motivirano lošim osjećajima koji su najčešće iracionalni, dok licemjerje izvire iz svjesnog obmanjivanja i zloporabe istine. Ono što čini grijeh nije njegova izvanjska posljedica, nego motiv, odnosno unutarnja nakana. Tako posljedica može biti i samo dobro djelo, ali motiv može ostati jednako grešan kao i kod lošeg djela.
Bog, dakle, ne sudi po djelima, nego motivima iz kojih su ponikli. Suditi, u ovom kontekstu, ne znači kažnjavati za neposluh, nego snositi odgovornost za ono što činimo. Kažnjava sam život koji je ustrojen na principu odgovornosti, sve ako se na prvi pogled i ne doima tako. Kazna za ego je ostanak u ropstvu, na razini ega koji ne poznaje ljubavi do li one koja je sebična kao što egu i dolikuje. Poželi li se ikada napiti 'žive vode' ili okusiti 'kruh života', morat će platiti i posljednji novčić kojije stekao uz pomoć ega. Razumije se, dakako, kako se 'novčići' odnose na svekolike nagrade i povlastice ega, a ne doslovno novce.
Očito je kako i sama bogobojaznost, u rukama ega, može predstavljati grešnu nagradu, a takvih je bezbroj, pa nije čudno što se toliko teško hrvati s egom u njegovu kraljevstvu. Znao je to Isus bolje od svih i zato, mjesto osuđivanja, pokazuje suosjećanje i obećava djelotvornu pomoć svima koji se ohrabre na taj veliki skok. Jedino što od nas traži, kao nužni preduvjet, jest iskren pristup i potpuno povjerenje, a ne pretvaranje koje obezvređuje i ono malo truda što ulažemo.
Licemjerje je jedini grijeh nad kojim je vitlao svoj bič. Poznajući sva lica ega nije imao potrebe osuđivati ih kao izbor slobode, ali je morao s tog sebeljubnog lica strgnuti masku ljubavi koja mu ne dolikuje. Taj grijeh je nazivao grijehom protiv Duha Svetoga koji se neće oprostiti onima koji ga svjesno čine, budući lice zloga (ega) prikazuje kao lice Božje. Kada biste bili slijepi, ne biste imali grijeh. Ali sad vi velite: „Vidimo.“ Tako, vaš grijeh ostaje. (IV 9,41). Ne možemo, naime, utjelovljavati suprotnosti; vjerujemo li u ego, činit ćemo djela ega i nije ih moguće prekrstiti u djela ljubavi. Licemjerje upravo to pokušava i stoga je, uistinu, grijeh iznad svih grijeha.
Kroz cijelu svoju povijest židovski narod je očekivao Mesiju od Boga poslanog, a kad je napokon došao, postavljaju mu svoje uvjete i testiraju mu vjerodostojnost temeljem vlastitih očekivanja u kojima ljubav, kako se pokazalo, nije baš visoko kotirala, i stoga nije mogla biti mjerodavna za takvu vrst provjere. Da ih sam Mesija nije poučavao, mogli bi se pravdati neznanjem, ali pošto nisu bili spremni svog Mesiju lišiti sile za kojom su žudjeli, to se nisu dali poučiti od Ljubavi iako je, pred njihovim očima, svjedočila za djela svoja.
Ego je po naravi slijep i zato Isus ne osuđuje sljepoću nego želju da se u njoj ustraje: Da nisam došao i da im nisam govorio, ne bi imali grijeha. Ali sad nemaju isprike za grijeh svoj. (Iv 15,22). Kada se životinje međusobno ubijaju, nitko ne govori kako su grešne premda pouzdano znamo da žrtva trpi bol. Mi to znamo, ali one ne znaju. Mi znamo, ali unatoč toga ubijamo i životinje i ljude. Znamo da time činimo zlo zato smišljamo isprike praveći se kako se nismo ogriješili o to znanje. Tako naš grijeh ostaje.
Svima, dakle, koji Isusa priznaju svojim Spasiteljem, dano je Njegovo znanje tj. Njegov primjer, pa se ne traži ništa manje od toga.
Nasljedovanje Njegova života jedina je djelotvorna vjera za koju više nemamo opravdanja. Ako i jesmo u neznanju, poučio nas je što nam je činiti: Neće svaki koji mi govori: „Gospodine, Gospodine!“ ući u kraljevstvo nebesko, nego onaj koji vrši volju moga nebeskog Oca. Mnogi će mi u onaj dan reći: „Gospodine, Gospodine, zar nismo pomoću tvoga imena prorokovali...?“ Tada ću im kazati: 'Nikad vas nisam poznavao. Odlazite od mene zlotvori!' (Mt 8 21-24). Sjetimo se ovih riječi svaki put kad se deklariramo vjernicima i sjetimo se da vjerovati znati živjeti Boga, a ne govoriti o Njemu, te da Isusovo upozorenje da ga se ne odričemo pred ljudima nema deklarativni, nego djelatni karakter. Mnogi ne shvaćaju ove distinkcije, pa odviše revno mašu Kristovim imenom čak i onda kada je to posve suprotno Njegovu duhu.
Isusa se odričemo pred ljudima svaki put kada stajemo na stranu sile, nepravde, tlačenja, ponižavanja, laži...Iznevjerimo ga svaki put kada zaobiđemo potrebitoga, uzdižemo se iznad slabijega i još bezbroj stvari koje svakodnevno činimo noseći oko vrata simbol naše vjere u Isusa. Glavno da se izrijekom nismo odrekli, misli takva vjera. Zar bi uistinu bilo strašnije prešutjeti vjeru u Isusa, ili ju čak zanijekati, od toga da drugome učinimo nepravdu? Božje ime se nalazi u pozdravu kojim jedni druge pozdravljamo, pa ipak rijetko koga i susrećemo u duhu u kome smo ga pozdravili. Štoviše, naš 'Bok, Bok' više i nije prepoznatljiv kao Bog, kao što ni Isus nije baš toliko hvaljen koliko bi se to moglo doimati, kroz naš drugi pozdrav 'hvaljen Isus'. Kada bi smo štovali ime koje toliko puta izgovaramo kao pozdrav, zar bi smo bili kadri činiti zlo jedni drugima.
Znakovito je da biramo uglavnom ono što nas ništa ne košta. Ispovijediti vjeru u Isusa – ništa lakše. Živjeti Isusa (Ljubav), eh, to bi smo mogli kad bi smo njome bili okruženi. Uporno ne želimo uvidjeti paradoksa: kada bi smo bili u svijetu ljubavi, ljubav ne bi nam trebao Isus da nas o njoj poučava. Da je Njega smetala okolnost na koju se sami tužimo, ništa od našeg spasenja. Kada bi se, u proljeće, pupoljci skanjivali pojaviti na ogoljelu i ružnu drvetu odlučni da neće izići prije ostalih, a nemoćni da se usuglase, što bi se dogodilo? Ostali bi zauvijek skriveni u tami, neostvareni.
Kad život zove treba biti spreman.
Na ovaj ili onaj način, svaki čovjek traga za svojom pravom biti. Za kršćanina je to Kristov Duh, za budista stvarnost nirvane, za hindusa dosezanje svijesti Brahmana i td., a svima je zajedničko jedno: Na tom putu susrest će se sa mnogobrojnim teškoćama, a vrata koja će trebati pronaći, biti će toliko uzana da će se nerijetko doimati kako ona i ne postoje, ili su oni nesposobni pronaći ih. To, dakako, vrijedi samo za istinske tragatelje, a ne za one kojima je duhovnost hobi. Srećom unaprijed smo upozoreni na to, u prvom redu od samoga Isusa, a potom i svih čije iskustvo nije zanemarivo.
Strpljenje je, stoga, prvo oruđe s kojim se ima naoružati svaki koji se odvaži na tu veliku promjenu. Drugo, jednako važno, je posvemašnja iskrenost spram sebe. Treće, ukoliko se ni malo ne mijenjate, budite sigurni da se ego dobro zamaskirao i pregrupirao snage, kako bi ste odustali, ili ga niste ni uzdrmali. Četvrto: Duh Božji dolazi u pomoć svima koji iskreno tragaju, ali ne i onima koji se samo zavaravaju da to čine. U prvom slučaju, teškoće neće izostati, ali će se po njima događati preobrazba, dok u drugom slučaju, nikakve preobrazbe ne može biti, osim onakve kakvo je i nastojanje, prijetvorno. Zapazite li kako vam sve ide kao po loju, budite sigurni da se još niste ni počeli uspinjati, a kamo li da ste stigli na onaj uzani put o kojem Isus govori:
Kako su uska vrata i tjesan put koji vodi u život, i malo ih je koji ga nalaze! (Mt 7,14).
Samo od sebe, nametat će se pitanje, zbog čega je to tako, pa ako već logika, sadržana u stvarnosti zakona entropije, sama po sebi, ne bude dovoljna, tada se sjetite da živite u svijetu ega, svijetu u kojem je on gospodar i sudac, pa se svakako, neće predati bez borbe, ali imate i obećanje da ćete biti oslobođeni od njegove vlasti ukoliko u toj borbi ustrajete do kraja. Unaprijed se, međutim, pomirite s činjenicom da ćete u toj borbi, s obzirom na svijet, biti poprilično samotni, i prema tome, i ražalošćeni, ali se tješite činjenicom kako ste jedan od rijetkih koji se odvažio na taj, svijetu tako odbojan, put.
Ukoliko, dakle, nemate sreću da na svom putu sretnete nekog suputnika, i k tome dovoljno bliskog da vam bude 'Šimunom Cirencem', nikoga neće zanimati vaše borbe, ni vaši uspjesi, ili barem ne onoliko koliko bi ste to željeli. Naprotiv, mogli bi vam prišiti kakvav nepoželjni epitet koji ego iskoristiti kao novi adut, još jedan s kojim ćete se morati hrvati. Stoga je mudro podsjetiti se Isusova upozorenja: Ne dajte svetinje psima! Ne bacajte svojoga biserja pred svinje, da se, pošto ga pogaze, ne okrenu, te vas rastrgaju! (Mt 7,6). Od presude je važnosti podsjetitii se dijametralno suprotnih kriterija vrednovanja prema kojim se ravna ego u odnosu na Isusa (ljubav Božju), kao i Njegovih riječi koje to potvrđuju, te riječi proroka Izaije koje najavljuju dolazak Mesije:
Prezren bješe, odbačen od ljudi,
čovjek boli, vičan patnjama,
prezren bješe, odvrgnut.
A on je naše bolesti ponio,
naše je boli na se uzeo,
dok smo mi držali
da ga Bog bije i ponižava.
(Iz 53, 3-5)
Toliko godina prije Kristova dolaska, proroci su navješćivali Njegov dolazak, ali za razliku od farizeja, koji su vjerodostojnost njegovo mesijanstvo provjeravali na pukim obredima i pustim formalnostima, poput pranja ruku, nerada subotom i sličnih 'uzvišenih' djela tipičnih za inertni duh, Izaija prorok, do u tančine, navješta njegovu pravu misiju: pobjedu nad egom po cijeni života. ( Isus nije slučajno, na početku svog javnog djelovanja, odabrao baš Izaijine riječi dajući im vjerodostojnost ispunjenja proroštva).
Sve ono čime ego može jurišati kako bi izazvao otpor: poniženje, mučenje, izrugivanje, laž, osuda... zguslo se u Isusovoj smrti baš zato da sve to, jednom zauvijek, bude pobijeđeno ljubavlju, u ime čovjeka kojeg je Isus utjelovio kao reprezentant cjelokupnog ljudskog roda.
Isus je to učinio u naše ime, ali ne mjesto nas.
Baš kao što neki sportaš predstavlja svoju zemlju kada prima odličje za pobjedu u kakvom svjetskom natjecanju, tako je i On odnio pobjedu u ime cijeloga ljudskoga roda, ali to ne znači da se mi sami sada više ne moramo truditi. Upravo suprotno. Od kada je čovjek zakoračio na Mjesečevu površinu, više nikad nitko neće reći kako je to čovjeku nemoguće. O tome se radi. Pokazao je ljudskom rodu da je to moguće, pa se isto zahtjeva od svih koji se žele zvati Njegovim Imenom. Od presudne je važnosti uočiti distinkciju između to dvoje kako se ne bi smo preuzetno nadali da je Isus, umjesto nas, već učinio ono što nije, ne može, niti je trebao učiniti, kako smo prethodno ustvrdili.
Nitko mjesto nas ne može utažiti našu glad jedući mjesto nas. Uostalom, Isus je bio potpuno izravan: Tko ne uzme križ svoj i ne ide za mnom, nije me dostojan. (Mt 10,38).
