Ako oni umuknu, kamenje će svjedočiti (nastavak 42)

Duboko dirnuta veličinom Kristova Otajstva, ponekad se zapitam, ne bi li bolje bio shvaćen da se utjelovio u sadašnjem vremenu kada i sama znanost potvrđuje Njegov nauk? Pitam se, velim, no ne trudim se odgovoriti na postavljeno pitanje. Znanost nam, naime, sama po sebi, ne može rasvjetliti duh otvarajući ga dubljoj perspektivi Istine o kojoj je govorio i svjedočio Isus. To je razlog zašto su mnogi znanstvenici agnostici, a mnogi religiozni ljudi neproduhovljeni.

Otvoren i prosvjetljen duh prepoznaje božanku Mudrost u svemu stvorenju: Ako oni umuknu, kažem vam, kamenje će vikati! Doslovno tako. I kamenje svjedoči božansku istinu, pa ipak je ona jednako nevidljiva ljudskome duhu zaokupljenom banalnostima vlastitog ega, kako onomad, prije dva tisućljeća, tako i danas u cvijetu znanosti i tehnologije.

Bića smo "tvrde šije", tvrda srca i uska duha do kojeg ne prodire božanska Mudrost uprisutnjena u svekolikoj  stvarnosti i zato nas ne dira, ne poučava i ne preobražava premda smo, kao i sva druga bića, Njeno očitovanje. Izgradismo sebi viziju Boga  na svoju sliku (sliku ega) i zato ego nesputano kraljuje kroz sva pokoljenja.


(nastavlja se)

Čistilište (nastavak 41)

Od svojih roditelja i predaka, dobili smo ne samo biološko, genetsko, naslijeđe, nego i energetsko i duhovno i stoga nije svejedno iz kakvog smo obiteljskog stabla ponikli. Nismo svi jednake suptilnosti i osjetljivosti na različite energije, niti jednako kadri uočiti razliku među njima na svim razinama života. Na duhovnom planu tako govorimo o razlikovanju duhova, na moralnom o razlici između dobrog i lošega, a na energetskoj razini o različitim frekvencijama. Sve su to različiti vidovi iste datosti.

Najveći kamen spoticanja u duhovnom iscjeljenju, transformaciji energij i, dosljedno tome, prosvjetljenju, predstavlja neosvještenost, odnosno nepoznavanje istine o zakonima duha, ili jednostavnije rečeno: neznanje. Bilo da smo svjesni tog neznanja ili ne, njegove posljedice su jednake baš kao što nas i neznanje o bilo čemu drugome ne štedi njegovih posljedica. 

Hoće li, dakle, dobri Bog naše neznanje uzeti kao olakotnu okolnost ili će nam suditi po djelima bez obzira što im je prethodilo? Hm. Nezgodno pitanje. Onima koji drže palčeve za potvrdan odgovor, držim palčeve, no morat ću ih razočarati. Evanđelje, naime, donosi nedvojbeni Isusov stav u riječima o sudu pred kojim nas neće suditi ni On, ni anđeli, ni Bog, nego naša vlastita djela. Ne zato što bi Bog bio okrutan u nesalomljivoj recipročnoj pravednosti, nego zato što smo stvoreni u svijetu ega (zavodnika ljudi) kako bi smo se, sredstvima koja smo od Boga primili, uzdigli iznad te prizemne, gotovo životinjske razine, na razinu ljubavi. Zaista, kažem ti, - opominje Isus - nećeš izići odande sve dok ne platiš posljednji novčić! Što je pod time mislio? Na  neku inačicu čistilišta? Vrlo vjerojatno.

Iz svega gore rečenog, dalo bi se zaključiti kako smo i sada, u svijetu dvojnosti koju samo rijetki mistici shvaćaju, zapravo u nekoj vrsti čistilišta - prilike da učimo iz samih suprotnosti, što je, na koncu konca, dolična definicija čistilišta kao duhovne stvarnosti. Nije to neko mjesto u fizičkoj stvarnosti s ponešto manjom temperaturom od paklenske, nego je, baš kao i pakao, slika duhovne stvarnosti u kojima obitava duh, duša, ili svijest na putu božanskog uzdizanja. Crkva se, na žalost, još uvijek tvrdokorno drži tvrdokorne dogme o paklu kao vječnoj kategoriji nad kojom se, još prije tolikih stoljeća sablažnjavao, između ostalih,  jedan od najvećih crkvenih otaca: veliki Origen, koji je zbog hrabrosti da iskaže ono što osjeća kao istinu, zaradio excomunikaciju unatoč svim zaslugama za Crkvu, ljubavi prema Kristu i unatoč posvećenosti kršćanstvu koju je strastveno živio.

Kao što rekoh ranije, religije, doista mnogo više pažnje posvećuju formi, nego sadržaju, kao što je to neprestalno isticao upravo Isus u osudama svećeničkog i farizejskog licemjerja - ondašnje hijerarhije Njegove vlastite religije u kojoj je rođen i odgojen, ali zbog toga ne nužno slijep za njene nedostatke. ponekad me doista preplavi snažna odbojnost prema načinu na koji se Krist štuje po našim crkvama, domovima i našim srcima: isključivo usnama; isključivo formalno i običajno bez ikakve dubine, ikakve svetosti i ikakvog zaranjanja u otajstvo Istine koje je sam krist utjelovio. Tako se nerijetko doima kako su crkve prostori izgrađeni u slavu Isusa, ali bez stvarne nazočnosti Njegova Duha. 

Bog se, naime, ne da ismjehivati, uvjerava nas sveti Pavao, i nikakve velebne građevine, umjetnička djela  ili svečana odijela, ne mogu to promijeniti. "O, da si barem vruć ili hladan, a ne ravnodušan!" Kršćanstvo je, kako se čini, odavno postalo toliko ravnodušno spram Kristova Otajstva, da nije nikakvo čudo što se to Otajstvo gotovo lakše prepoznaje u bilo čemu, od ljepote cvijeta, do uzvišenosti glazbe, nego li u religiji utemeljenoj na tom Otajstvu. Zbog toga je i većina kršćana takva: ravnodušna, bezlična, neosvještena o neizmjernoj svetosti Onoga čije Otajstvo tako mlako štuju u svojim crkvama, domovima, srcima..., a istovremeno neprestalno presuđuju i osuđuju u Njegovo ime, potpuno nesvijesni što zapravo čine.

(nastavlja se)

KARMA - Očevi jedoše kiselo grožđe, a djeci zubi trnu. (nastavak 40)

Po mom dubokom intuitivnom, i inom, uvjerenju, zlo nije kategorija bića unatoč činjenici što ga Isus oslovljava knezom ovoga svijeta, Zlim ili zavodnikom, kao da se radi o osobnoj dimenziji. Na koncu konca, to je irelevantno za tezu koju razvijam pričajući svoju životnu priču. Ne moramo, naime, znati znanstveno objasniti gravitaciju da bi smo ju osjetili i shvatili kako djeluje na nas.

Kada je poučavao učenike o jedinstvu ljudskoga roda (svi ste braća jednoga Oca), Isus je govorio s duhovnog, a ne znanstvenog aspekta, međitim je suvremena znanost egzaktno dokazala tu postavku na razini energetskoga jedinstva cijeloga univerzuma. Sva stvarnost je, na toj baznoj, energetskoj razini ujedinjena, isprepletena, međuovisna i u stalnoj interakciji. Energija, međutim, nije samo električna, magnetska, nuklearna..., nego je doslovno sve energija: misao, riječ, emocija, stvari oko nas, događaji..., sve nosi svoju  specifičnu frekvenciju koju utiskuje u zajedničku nam stvarnost.

Energija je, kako pokazuje priroda, neuništiva stvarnost koja se mijenja i preoblikuje, ali se nikada ne gubi, zato svi nosimo energije naših predaka kako u zajedničkoj tako i  pojedinačnoj, svijesti. Otuda je nastao nauk o karmi, odnosno posljedicama koje su na nas ostavile generacije naših predaka, kao i jedinstvena svijest čovječanstva od koje nitko ne može biti izuzet, pa ni sam Isus. Napokon, zbog toga se i utjelovio kao čovjek da bi smo zauvijek postali dionici Njegova božanskoga Duha u ljudskoj naravi. 

Kao što su najveći zločinci čovječanstva trajno upisani u ljudsku kolektivnu svijest, tako je u nju trajno upisan i Kristov Duh koji je, stoga, djelatan bez obzira vjerujete li to ili ne, baš kao što je djelatan i duh Hitlera, Staljina...Ne morate vjerovati u elektricitet da bi vas energija ugrijala, ohladila ili ubila, no ukoliko poznajete njene zakone moći ćete se primjereno i pravodobno zaštititi i služiti se njome na vlastito dobro. Analogno tome je i dar bogočovjeka Isusa; dar Duha Svetoga koji je zauvijek postao ljudskom baštinom.

Želimo li se, dakle, zaštititi od zla, nužno je poznavati mu moć i prirodu djelovanja, te iznaći primjerene načine obrane. Kao što svatko zna, ne postoji prekidač za tamu, nego samo prekidač za svjetlo kojeg se laćamo svaki puta kada nam usfali svjetlosti. Zlo ili grijeh je, dakle, nedostatak ljubavi (svjetlosti božanskoga Duha u nama). Sve što činimo iz ljubavi nosi pečat božanskoga Duha i nužno je blagotvorno, dakle pozitivno. Nasuprot toga je sve ono što nosi rušilačku, neblagotvornu, negativnu energiju koja se posreduje na mnogo načina i preko mnogobrojnih kanala: misli, riječi, djela, nakane, motivi, želje...koje onda, povratno, djeluju na svekoliku stvarnost.

Treba li uopće isticati kako su negativne misli, riječi, osjećaji..., zapravo negativna, rušilačka energija, a pozitivne stvaralačka, životvorna? Treba li podcrtavati da djelujemo na sebe i jedni na druge bilo stvaralački, bilo rušilački? Ako ste, dakle, dugotrajno u okruženju jakih negativnih energija, svakako ćete se razboljeti na bilo koji način, a možda čak i umrijeti. Ne zaboravite, uz to, na neuništivost energije i računajte s duhovnim i energetskim nasljeđem sviđalo vam se to ili ne. Možete to nazivati karmom, darmom, dugom predaka ili kako god, ali shvatite ozbiljno energetsko i duhovno jedinstvo svega stvorenja, a napose predaka. Baštinimo, naime, njihove blagoslove, ali i njihova prokletstva, pa starozavjetni pisac, uistinu, zna o čemu govori kada kaže: Očevi jedoše kiselo grožđe, a djeci zubi trnu. Život, naime, svestrano potvrđuje ove riječi.

(nastavlja se)

TEODICEJA: Zašto Bog dopušta zlo? (nastavak 39)

Pitanje teodiceje, pitanje je vjerodostojnosti našega pouzdanja u Boga i zato iznimno značajno. Kako se većina religija temelji više na strahu od Boga, nego na spoznaji istine o Bogu, ne čudi činjenica što se većina religioznih ljudi ne usudi propitkivati o teodiceji upravo zbog spomenutog, nametnutog straha pred "nedoličnim" pitanjima.

S druge strane, pak, postoji kolegij na katoličkom sveučilištu (KBF) koji se bavi upravo tim pitanjem, a koji se, pomalo kontradiktorno, naziva teodicejom. Naime, Bogu ne trebaju nikakve obrane pred ljudskim nedoumicama i sumnjama, ali trebaju ljudskome duhu čijoj naravi je imanentna potraga za  istinom. Znaju li to svi vjernici? Znaju li da, ne samo imaju potrebu pitati, nego je to dužnost u skladu s onim duhom kojeg je Bog darovao čovjeku bez ikakva straha od propitkivanja.

"Zabraniti čovjeku da misli, bilo bi svetogrdno" - kaže Tertulijan, veliki crkveni naučitelj, a Isus jednostavno poziva: Tražite, kucajte, molite i dat će vam se. Odgajana sam kao tradicionalna vjernica, no s jednom značajnom "pogreškom" koja se, tko zna kako, kada i zašto, potkrala mom duhovno-umnom kodu: Pogreška koju bi smo, jednom rječju, mogli opisati kao ljubopitljivost - zamalo beskrajna ljubopitljivost koja neprestalno pita "zašto?" ne odustajući ni pred kakvom zaprekom, pa tako ni pred navodnom blasfemijom. Kako sam samo s odobravanjem ( ne bez taštine) dočekala poznate riječi velikog Bertranda Russella: "Svako veliko otkriće započelo je kao svetogrđe" Slažem se! Heureka! 

Zašto je tome tako? Jednostavno zbog žilave navike koja slijedi stare paradigme čak i onda kada ih sama stvarnost demantira. "Staro vino u stare mješine, a novo vino u nove mješine" - rekao bi Isus na ovu temu, dok bi ga Einstein protumačio u skladu s duhom svoga vremena, ili tek svoga vlastitoga: "Problem se ne može riješiti na onoj razini na kojoj je nastao", ili još jednostavnije: Smiješno je očekivati različite ishode iz ponavljanja starih ponašanja. Pametnom dosta, pomislit će netko, no većina će i dalje, s jednakim strahom od Božje kazne, ili čak Božjega gnjeva, potiskivati pitanja koja se duhu spontano nameću. Pitanja koja postoje zato da se na njih odgovori, a ne zato da se pred njima bježi u strahu.

Tko samome sebi ne umije dati zadovoljavajući odgovor na pitanja teodiceje, taj nikada neće susresti Boga u sebi na onakav način na koji je to moguće ljudskome duhu. Onakakav koji je, na savršen način, ostvario Isus Krist pozivajući nas da Mu se pridružimo u štovanju Boga "u Duhu i Istini", a ne isključivo u običajnoj  tradiciji koja, rijetko kada, prelazi razinu forme. Na toj razini, dakle, koliko god ona djelovala sveto, nema dubine u koju se Duh Božji ulijeva. Ne možemo, naime, istinski ljubiti Boga ukoliko se plašimo stati pred Njega onakvi kakvi jesmo; onakvi kakvima nas je sam stvorio; Ne možemo Ga istinski štovati ukoliko držimo da je On odgovoran za zlo svijeta. Ukoliko se ne usudimo izreći sva svoja pitanja, dvojbe, sumnje, neznanja...pred Onim koji nas je stvorio na svoju sliku, kakva je onda naša slika tog Stvoritelja?

Zašto, dakle, Bog dopušta zlo ukoliko je savršena Ljubav? Odgovor je začuđujuće jednostavan: Pitanje se temelji na krivim pretpostavkama budući polazi od premise da Bog, uistinu, manevrira našim životima na način da dopušta, ili ne dopušta, ovo ili ono. To je ujedno i odgovor na pitanje teodiceje: Bog ne dopušta zlo, nego ga dopušta ljudska svijest zatočena na ego-razini s koje šira i dublja perspektiva stvarnosti naprosto nije opaziva.

(nastavlja se)