Ne uvedi nas u napast (nastavak 22)

 Živimo u svijetu ega, dakle, u svijetu prožetom patnjom koju je nemoguće izbjeći, ali postoji način da joj se otupi oštrica, odnosno da ju se liši razornosti kojom stvara rane na duši koje, ponekad, ostaju do kraja života. Prvo i osnovno je ono o čemu smo govorili ranije; moći razlikovati subjektivnu patnju od objektivne boli. To je, naime, preduvjet praštanja bez kojega nema iscjeljenja, a bez iscjeljenja, nema duhovnog napretka budući ego savršeno koristi rane da bi nas držao pokornima. Kadkad se doima kao da ta slijepa sila ima samostalnu, od nas odvojenu volju, koja se obično imenuje kao grijeh, zlo, ili vrag.

Ta sila, koja evidentno postoji, nema nikakvu moć izvan nas i stoga je važno osvijestiti ju. Glavno uporište ega ionako je niska razina svijesti.  Kada nas netko uvrijedi, doživljavamo patnju razmjerno subjektivnoj procjeni „težine“ uvrede. Ona, dakako, ovisi o mnogobrojnim faktorima koje također odvagujemo na temelju osobne percepcije. Tako se isto iskustvo jednima može doimati ovako, drugima onako. U svakom slučaju, ta procjena utječe na veličinu patnje, a ona, kako rekoh, ostavlja, manje više, trajne tragove na duši. Što više i dulje patimo, to dublje duhovno bolujemo. Od te bolesti nas Isus želi spasiti; od mentaliteta 'svijeta' iz kojega niču sve patnje.

Budući je čovjek multidimenzionalno biće to će se duševna bol manifestirati i na svim ostalim razinama, uključujuć i tjelesnu i stoga je rane potrebno liječiti, ukoliko ih već nismo bili kadri izbjeći. U Očenašu molimo: Oprosti nam duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim. Što to zapravo znači? Zar Bog ne zna kako uvrede bole, pa još traži da ljubimo one koji ih nanose? Nipošto. Božja Mudrost zna nešto što mi ne znamo: Zna da moleći za 'neprijatelje' zapravo molimo za sebe jer praštanje nije nešto što činimo drugima, nego dar koji darujemo sami sebi. Dar koji oslobađa ogorčenosti koja izjeda nas, a ne one na koje smo ogorčeni.

Praštajući 'neprijateljima', ništa se ne mijenja u njihovoj stvarnosti, ali se mijenja u našoj. Naš se duh oslobađa nepotrebnog tereta. Duh bi nam, naime, trebao biti barem toliko dragocijen da ga ne opterećujemo tuđim grijesima. Kao da nam naši vlastiti nisu dovoljni. Uvreda boli, to je sigurno, ali to ne znači da uz bol moramo trpjeti i patnju koja boli neusporedivo jače. Sama bol nema moć povrijediti dušu, zato je patnja, kao subjektivna interpretacija boli, pravi žarač koji ostavlja trajne biljege na duši. Patnja je ona koja se opire boli i što je otpor veći, to je i patnja veća. Za razliku od boli koja traje toliko koliko traje njen uzrok, patnja ima znatno produženo trajanje koje ponekad ostaje i dugo nakon što smo zaboravili njene razloge. Takva potisnuta patnja može biti okidač za negativne osjećaje i reakcije, a da toga uopće nismo svjesni. Dakle, na objektivnu bol, poput zubobolje, zaboravimo istoga trenutka čim je uklonjena, dok uvrede pamtimo mnogo duže nego što je to naša svijest spremna priznati.

Iz duhovne perspektive, bolna sjećanja zapravo predstavljaju rane koje trebaju iscijeljenje, a ono je nezamislivo bez praštanja i svijesti o tome što patnja uistinu jest. Ukoliko se možemo barem na trenutak odvojiti od svoje subjektivne percepcije uvrede, te promatrati događaj bez prosuđivanja ne dodajući boje osjećajima i težinu prosudbama, sve bi se doimalo posve drugačije. Uočili bi smo činjenicu da netko nešto govori ili čini u skladu sa razinom svijesti na kojoj se nalazi i ostali distancirani i nepomućena mira. Pa, tko ima moć nad našom slobodom do nas samih? Tko ima moć da nas izbacuje iz vlastite kože ukoliko mu to ne dopustimo? Prihvaćanjem uvrede zapravo dajemo moć vanjskim okolnostima (ljudima, stvarima, događajima) da budu gospodari naše slobode, a to je znak ropstva u kojem nam nije dostupno naše božansko dostojanstvo koje je po sebi nedodirljivo. Čim prihvatimo uvredu negiramo to dostojanstvo iz kojeg niče moć slobode da bude slobodna.

Osjećati se uvrijeđeno nečijim postupkom znači predati svoju slobodu drugome. Kada bi smo se uznemiravali zbog svega što nam se doima nesavršenim bili bi smo trajno lišeni mira. Tako netko može više patiti zbog neuspjelog ručka i bruke pred gostima od nekoga tko je izgubio posao, stan, imanje... Mi smo oni koji stvaramo patnju koja, po sebi, nije u naravi događaja, nego u načinu na koji ga doživljavamo Razlikovanje patnje od boli, tuge od ogorčenosti, žalosti od očaja zahtijeva, dakako, višu razinu svijesti. Bića smo osjećaja i nezamislivo je očekivati da budemo ravnodušni spram svih događaja života, no duh bi trebao imati moć da se s tim događajima nosimo u skladu s Mudrošću koja zna razliku između dostojanstva i ponosa. Uvreda, naime, može dotaknuti ponos, ali ne ne i dostojanstvo.

(nastavlja se)

Ljubite jedni druge kao što sam ja vas ljubio (nastavak 21.)

Kao božanski plamen u nama, sloboda se ne da ušutkati, ma kako se ego trudio. Ne ide li  milom, možda će silom. Odlučni u nakani da zadržimo status quo, proklinjat ćemo sprudove i onoga tko ih je postavio, a neprijateljem proglasiti sve koji bi se drznuli pomisliti da su oni, možebit, korisni za naš duh, da su, štoviše, jedini način da nas se trgne iz mrtvila. Nipošto ne pokušavajte biti takav savjetnik! Ego se, naime, ne da poučavati. Taj privilegij pripada krotkima. 

Sjetite se farizeja kako su, upravo zbog toga, bili raspomamljeni nazivajući Isusa samim Belzebulom. Lako bi mu oni oprostili čudesna znamenja, ali znamenje koje je činio prokazujući ih licemjerima, zavrijedilo je biti proglašeno vražjim djelom.

Kada se čovjek dovoljno osvijesti da bi mogao podnijeti istinu o sebi, tada će sam tražiti pomoć od svih na kojima se nada zaustavi. I sama sam to ustrajno činila tragajući za najlakšim među putovima, ali se onaj najteži, na koncu, pokazao jedinim ispravnim. Radi se, dakako, o križnom putu. Doista nema izbavljenja bez križa koliko god se nad njim sablažnjavali. 

Dok nisam shvatila mudrost neopiranja, bila sam najglasniji vrisak protiv patnje. Ni jedno se dijete toliko ne opire injekciji koliko sam se ja opirala patnji, kako osobnoj, tako i onoj sveljudskoj. Zato je bila prisiljena ustrajno me slijediti sve dok ju ne budem kadra prihvatiti kao blagoslov. Trebao mi je gotovo cijeli život, ali sam ipak uspjela. Da sam to prihvatila ranije, učinila bih sebi veliku uslugu i poštedjela se brda užasa,  no kako već rekoh, nisam bila te sreće, a budući nikome ne želim takav, odveć mučan, put, nastojim vam olakšati tako da pokušate učiti iz mojih, a ne svojih, pogrešaka, kako to rade oni mudriji među nama.

Pravednost ega je zakon reciprociteta čija pravda služi zakonodavcu (egu): 'oko za oko', dok je Božja pravednost zakon ljubavi koji služi ljubavi i jest Ljubav. Novu vam zapovijed dajem: Ljubite jedan drugoga: kao što sam ja ljubio vas, ljubite i vi jedan drugoga. ...Po tome će svi upoznati da ste moji učenici. (Iv 13, 34-36). Ljubimo li jedni druge tako da bi smo za te 'druge' (koji nam nisu 'ništa' i od kojih ne dobivamo ništa) bili u stanju otrpjeti i najmanju neugodnost? 

Gotovo mogu vidjeti zlotvora kako se grohotom smije. S pravom se smije. Ta, jedva podnosimo i svoje ukućane ukoliko ničim ne podebljavaju račun ega, jedinu vrijednost koju priznajemo u njegovu kraljevstvu. Uzalud se nazivamo Isusovim učenicima, većinu nas nikada nije ni susreo, a kamo li stanovao u našem domu.

Umjesto da nosimo breme jedni drugih, mi ga radije tovarimo jedni drugima. Pouzdano znamo koliko ga je teško nositi, ali to znanje nas ne čini milosrdnima. Zašto se, onda, čudimo što je patnja jedina kadra učiniti ono što znanje nije? Patnja je najjača, ali i najslabija karika ega. Njegova 'Ahilova peta'  koja ga dohvaća na najdubljoj i najskrivenijoj razini razotkrivajući sebičnost u samoj njenoj biti. 'Patim, dakle, i druge, možda, ponešto boli'. To je početak suosjećanja, iskorak s terena ega.

Kada nas netko ošamari, ne boli nas toliko obraz, koliko povrijeđeni ponos, odnosno ego. On je onaj koji se guši od patnje, jer patnja nije objektivna bol, nego je subjektivni osjećaj: osjećaj povrijeđenosti. Takav osjećaj može iskusiti samo netko tko nije siguran u svoju nepovrijedivu božansku vrijednost. Zato je toliko teško okrenuti drugi obraz i u najmanjoj tričariji. Držimo, naime, da se time još više unižavamo. Uvrijeđenost je znak uvjerenja da naša vrijednost ovisi o drugima; znak nemoći i zastrašenosti, a patnja ih sve ujedinjuje. 

Kako je, u primjeru šamara, moguća patnja bez prisustva boli, tako je moguća i bol bez prisustva patnje. Oslobođenje od patnje je realan cilj kojem se može nadati svaki iskreni tragalac, a kakav blagoslov se time prima najbolje znaju svi koji su ikada ičim bili povrijeđeni ili posramljeni. Toga tereta se duh oslobađa, a on, znate i sami,  predstavlja veliku većinu svih naših jada. Nije li to, za početak, dovoljno


(nastavlja se)

MJEROM KOJOM MJERITE VAMA ĆE SE MJERITI (nastavak 20.)

Svi znamo kako, poprilično dugo, diljem bogatog, zapadnog svijeta, postoji bolest ovisnosti o kupovanju koja se liječi podjednako teško kao i od najjačih droga, pa, ako uistinu nismo kadri čitati, tako očigledne, znakove vremena, kako li ćemo čitati one suptilnije? Svijet naprosto vrvi znakovima za čije odgonetanje ne treba nikakva specijalna inteligencija, bilo duhovna ili umna. Sami sebe glasno i jasno iščitavaju pa ih je nemoguće ne uočiti sve ako se i ne želi. A ne želi se, to je očito. Sve vrijednosti ega koje je čovjek postavio za svoja božanstva, toliko su se već okrenule protiv njega da se nalazi samo korak od ruba ponora. 

Ne želim zvučati apokaliptično, niti mi je to namjera, ali kada promislite o tim 'vrijednostima' koje nam sada dolaze na naplatu, lako ćete i sami uvidjeti njihovu pouku. Potrošački mentalitet i bezdušna grabež srozala je čovjeka na razinu robe kojoj je vrijednost toliko pala da ju nitko ne želi kupiti čak ni kad se daje u bescijenje, tako da ljudi više nisu samo robovi ega, nego i robovi robova. Naime, oni robusniji među robljem, na sve načine tlače ostatak roblja koje je tako dvostruko porobljeno. Ukoliko slijepac ne može voditi slijepca pravome putu, kako će rob roba voditi slobodi? Dogodi li se ikada kakav 'strašni sud' od kojeg čovječanstvo toliko zazire, bit će to isključivo nemilosrdni sud ega kojeg smo najprije učinili svojim kraljem, potom svojim bogom. A bogovi su silno moćni, to nam je svima znano. Ta, nismo li im sami podarili vlastitu, božansku, moć? Bez te moći, ego je prazan i njegova iluzija se brzo rasplinjava.

Neopiranjem egu suprotstavljamo se, dakle, njegovim napadima izvana, a onima iznutra, pomnim osvještavanjem i prevladavanjem. Postanemo li dovoljno svijesni svog ropskog položaja koji nam je ego namijenio uzurpirajući našu božansku slobodu, zar ćemo i dalje birati ropstvo? Ego, međutim, svoje robove toliko obmanjuje i zasljepljuje da oni niti mogu, niti žele, vidjeti. Gledaju, a ne vide, slušaju, a ne čuju kao i Izraelci koji lutahu pustinjom, a s kojima je Isus uspoređivao i ljude svojega vremena koji su činili isto. Koliko će još naraštaja trebati da se ljudska šija savije, i koliko će još zla morati protutnjati ovom zemljom prije nego što shvatimo da smo sami to zlo koje tako brutalno harači svijetom i da ga, stoga, jedino mi možemo zaustaviti? Nije potrebno dizati bune i ustanke, niti se penjati na zvonike i bubnjati u bubnjeve, dovoljno je zaviriti u svoju nutrinu i tamo se obračunati sa egom koji je jednako moćan u 'malim', kao i u velikim stvarima. 

Svaki veliki grijeh rodio se iz tih 'malih', prividno bezazlenih,  koji, ničim ometani, samo čekaju svoju prigodu da pokažu kako uopće nisu bezazleni. Da nije tako, zlo bi odavno bilo iskorijenjeno iz ovoga svijeta. I bez Svetog pisma, naša savjest poznaje Isusove riječi kao svoje: Kako želite da vama čine ljudi, tako činite i vi njima. Ako ljubite one koji vas ljube, kakvu nagradu zaslužujete? I grešnici ljube one koji njih ljube. (Lk 6,31), pa ipak ne činimo tako, niti vjerujemo da će nam se mjeriti mjerom kojom sami mjerimo. Naprotiv, najčešće činimo upravo suprotno i zato sve više grcamo u vlastitoj patnji, bijedi i ispraznosti.

Vrhunac 'sreće' koju je ego kadar dati, iscrpljuje se u bolesnoj strasti za bivanjem moćnim da se nekoga upregne i potlači, što se, pogrešno, shvaća kao moć dok joj u temelju leži nemoć da se bude čovjekom dostojnim svog imena. Ego je majstor u preokretanju vrijednosti pa nije čudno što Isus govori o tome kako je, mrsko u očima Božjim,  ono što je u očima svijeta veliko i cijenjeno, i obrnuto, razumije se. Oči svijeta nisu ništa drugo do oči ega koje vrednuju suprotno od očiju ljubavi. Kako bi i moglo biti drugačije?  Biti u svijetu, ali ne biti od svijeta mogu samo oni snažni duhom koji vjeruju da postoji nešto mnogo više od onoga što ego može ponuditi, a takvih je, na žalost, tek neznatan broj. Zašto je tomu tako? Teško je dati zadovoljavajući odgovor, ali mogli bi smo barem pokušati koristeći neke paralele i analogije. Ne uči li nas sam život kako se ni jedna dragocijenost ne dobiva badava, te kako cijena i trud rastu s porastom vrijednosti? Možda se tu skriva odgovor na naše pitanje.

Malobrojnost tragalaca za istinskim blagom govori dovoljno sama za sebe. Za takvo nešto nije dovoljno puko htijenje, nego daleko više od toga. Tromi duh se, međutim, užasava svakog pokreta, pa kako ne bi teške, beskompromisne borbe. Linija manjeg otpora, omiljeno je plandovalište mlaka, nepokretna duha, i rijetki mu odolijevaju, a kada, nekim čudom, i promole nos, nerijetko se još više skupe, kao odjeća na neprimjerenoj temperaturi, ne želeći se dalje izlagati neugodama na koje se nije spremno. Ako ne mogu dobiti besplatno, neće se ni truditi. Trud je za budale, zavarava se lijeni duh ne bi li opravdao nastavak plandovanja. 'Bolje vrabac u ruci, nego golub na grani', potvrđuje i njegova omiljena poslovica, pa se nastavlja plivanje niz struju sve dotle dokle ga ne zaustavi kakav nesavladiv sprud. 

Sprudovi, naime, i postoje samo zato jer ih je svuda uokolo razasula stvaralačka sloboda duha koja se užasava mrtvila koje nameće ego.

(nastavlja se)

Teže će deva kroz ušicu igle, nego objesnik u kraljevstvo nebesko (nastavak 19.)

Sjetimo se Abrahama i njegova sina, miljenika njegova srca, Izaka. Poznajući Abrahamovu privrženost sinu, Bog ga, kao osvjedočenog štovatelja, stavlja na nezamislivu, gotovo sotonsku, kušnju: traži od njega da žrtvuje upravo njega, svoga sina, svoga jedinca, koga ljubi kako bi dokazao posvemašnju poslušnost Bogu, odnosno slobodu od svake navezanosti koja bi mogla stati između njega i Boga. Čitajući tu priču, svatko je morao osjetiti odbojnost prema takvom, neshvatljivo samoživom, Bogu koji se pokazao nezasitan u iznalaženju sve gorih kušnji za ugađanje svojoj božanskoj taštini, a žrtvu sina može zahtijevati samo bolesno morbidni um. Priča, međutim, ne govori o Božjoj zloći, nego o našem, neizmjerno dubokom, ropstvu koje nam je ego nametnuo kako bi obezvrijedio našu slobodu.

Slika je to Isusa koji se, poput Abrahama, bio spreman odreći svega čime bi ga svijet mogao sputati i zarobiti. Za jednoga je to bio voljeni sin, a za drugoga njegovo tijelo. Poruka jedne i druge drame jest poruka mogućnosti oslobođenja iz ropske omče ega. 

Pokazao je to Abraham svojom spremnošću da vjeruje mimo svake pameti, a Isus i samim činom „mimo svake pameti“. Napokon, nije li i sam Isus jednako radikalan spram ega kao i starozavjetni Jahve koji se, kako smo vidjeli, ne zaustavlja samo na obitelji, nego traži da se zamrzi i vlastiti život ukoliko se on želi sačuvati.

Ove su riječi oduvijek izazvale mnoge prijepore, no kad se one stave u kontekst svih ostalih riječi izravno uperenih spram ega, kojeg Isus naziva ovaj svijet, ili samo svijet, onda takav zahtijev, mjesto nerealan i bezočan, postaje logičan. Ništa, dakle, što nas uvodi u napast kako bi smo ostali sluge ega, ne smije biti spašeno, ukoliko predstavlja jedinu alternativu, pa bilo to tvoje oko, tvoja ruka ili tvoj život. Sve je zlo ukoliko služi zlu (egu) i sve je dobro ukoliko služi dobru, tako je čistima sve čisto, čak i kad je izvana zaprljano.

Koliko puta smo se ogriješili o ljubav samo zato jer smo robovali nekoj svojoj navezanosti bilo da se radi o nečem što volimo ili što ne volimo? Za svoj 'dobar glas' kadri smo činiti najpodlije stvari, a da svoju imovinu, svoj ugled i svoju rodbinu i ne spominjemo. Zbog mojosti i svojosti,  prekrajat ćemo i Božju i ljudsku pravdu, bez ikakvog problema, svodeći je na prljavo oruđe ega. O tome je Isus govorio tražeći slobodu od takvih navezanosti iz kojih najlakše niču grijesi, jer ako volimo samo one koji nas vole, što posebno činimo do li potvrđujemo svoje sebeljublje. Suprotno tome, kiša pada jednako dobrima i zlima jer Otac nebeski ne dijeli ljubav po zaslugama, nego po naravi koja jest sebedarje.

Biti jedno s Ocem znači dijeliti s njim tu narav što nikako nije moguće tamo gdje postoje podjele na 'moje i ne-moje'. Prema tome, Isus ni svoj vlastiti život nije držao svojom svojinom i zato ga se mogao odreći kad ga je ego zatražio kao dokaz posvemašnje slobode svojstvene jedino ljubavi. Naša je ljubav, na žalost, mnogo svjetovnija, najčešće isključivo svjetovna, pa se uglavnom svodi na običnu, tek ponešto suptilniju, trgovinu robama i uslugama: 'ti meni hraniti ego, ja tebi uzvratiti'. Budući rijetko kada prelazi te okvire ega, njenim imenom nazivamo sve i svašta, pa čak i ono što joj je potpuno oprečno, a sve to svjedoči o dubini ropstva u koje smo zaglavili toliko da ga više i ne prepoznajemo kao ropstvo.

Hodamo slijepi pored očiju, a kada se i poželimo štogod promijeniti, najčešće tražimo savjet i pomoć drugih slijepaca te se ubrzo uvjerimo kako se i nema što mijenjati, pa se vratimo u gospodarev dom kao jedino poznato pojilište. Ne činimo li ono što je ispravno u očima ega, ego će nas svakako osuditi, kazniti i izopćiti iz svog tabora, suprotstavljajući tako jedne protiv drugih: oca protiv sina, brata protiv brata, jer ego ne poznaje obzira kada je sam ugrožen.  Zahvaljujući toj tvrdokornosti i nepopustljivosti, i najveći prorok ostaje bez časti u svojoj kući i svom zavičaju. Ta, egu je mučno u svojim redovima iznaći „izdajnika“, a kada na to bude prisiljen, onda će ga i osuditi kao takvoga; neprijatelja.

Najgorljiviji i najustrajniji uvjek su, dakako, oni najpravovjerniji, dakle, najodaniji gospodinu egu. Tako su i Isusa najstrože optuživali upravo oni koji su bili najdalji od Njegova Duha, a potom svjetina koja se ne povodi vlastitim sudom, nego se prepušta struji trenutka, pa ako trenutak kaže da je netko vrijedan divljenja, divit će se, a već slijedećeg trenutka će kuditi i suditi jer se trenutak promijenio. Na osobnoj razini stvari su ponešto delikatnije.

Pitat, kojem od Isusova nauka nije prijetila nikakva opasnost u stvarima ega, nije na Isusu nalazio nikakve krivice, a kamo li takve koja zavrijeđuje smrt, ali jesu oni koji su njome bili izravno pogođeni. Čak se i 'vjerni' Petar, pred topotom tolikih kopita, pokolebao i pobojao za svoju sigurnost. Nije li Bog zaštitio Isusa, što li tek on, jadnik, može očekivati. Strah je najmoćnije oružje za kojim ego poseže kada sva ostala zakažu. Zbog njega je Petar zanijekao svog Učitelja, a svi učenici se posakrivali u mišje rupe premda ih je Isus pripremao na taj trenutak, a oni se zaklinjali na odanost.

Pitamo se, kako bi se tek ponašali da im nije rekao? Sudbina učenika ponavlja se na svima koji krenu Kristovim putem. Nakon početnog oduševljenja i krivog poimanja suštine i nagrada, stižu nevolje i strah, kolebanje i bježanje pred svijetom koji se ruši. Petar je, vjerojatno, svim srcem želio ostati vjeran Isusu do kraja, kako je i obećao, ako ništa drugo, barem zbog toga jer se nadao nekom dobrom položaju u Isusovu novom kraljevstvu, ali sve kada bi i duh bio spreman, tijelo je slabo da ne bi pokleknulo pred strahom od ugroze, pa gdje ne bi pokleknulo kada se obje slabosti udruže. 

A strahova je bezbroj: Što ako me osude, izrugaju, ponize, obezvrijede, prezru..? Isus je poznavao Petrovu narav i njegov nagli temperament i zato mu ne bi bilo teško pogoditi, sve kad ne bi znao, da će ga, uistinu, pokušati slijediti. Ali je isto tako znao kako se strah doima tisućostruko strašnijim na terenu ega, nego li izvan njega. Svi smo to, barem jednom, iskusili u mnogo pitomijim situacijama od one Petrove. Tada najčešće molimo Boga da nas poštedi situacija pred kojima strahujemo sve ako su i za naš duhovni napredak, što dakako, iskreno sumnjamo.

Uporno se zavaravamo kako svemogući Bog može iznaći neki lakši put do oslobođenja od tog strašnog prepuštanja križu. Naprosto nam neopiranje ne djeluje prirodno. I nije prirodno u smislu u kojem mi poimamo prirodnost, odnosno narav. Narav ega ima svoje zakonitosti, a narav ljubavi svoje. Međusobno su oprečni i zato su jedni u očima drugih neprirodni što je po sebi logično i smisleno. To je jedina logika neopiranja. Ego se ne može pobijediti njegovim duhom kao što vatru ne možemo ugasiti vatrom. Neopiranje zlomu tako ne raspiruje njegovu snagu, a ljubav je voda koja je jedino kadra ugasiti plamen. Mi obično činimo suprotno šibajući oganj bijesnim bičem koji ga samo razbuktava. To je pakao ega u kojem i ne može biti drugo do plač i škrgut zuba. Želimo li se osloboditi tog uzništva duše, morat ćemo surađivati s Mudrošću kada nas bude suočavala s našim najvećim strahovima i zazorima jer će se lekcije ponavljati sve dotle dok ih ne shvatimo ozbiljno.

Ne možemo, naime, težiti k slobodi, a ustrajavati u ropstvu. Dvije suprotne stvarnosti ne mogu supostojati u istom duhu. Ili smo u ropstvu ili na slobodi. Trećega nema sve ako smo i potrgali po koji lanac. Dok postoji i jedan jedini, zarobljeni smo. Što vrijedi skinuti okove ukoliko nismo kadri preskočiti zatvorske ograde? Svaki robijaš zna da bijeg iz tamnice nije lagan, ali ni jedna cijena nije previsoka za blagoslov slobode, a jedini put iz tamnice ega jest neopiranje zlomu. Neopiranje će, u očima ega, izazvati mnogobrijne osude i poruge, i tako uzrokovati patnju,  ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! - uvjerava nas Isus izjednačavajući se s nama u našoj borbi sa svijetom. Što, u stvari, znači to ohrabrenje do li obećanje Duha koji će pritjecati u pomoć onima koji ostanu ustrajni? Moje osobno iskustvo potvrđuje tu istinu, pa iako nije spektakularno, posve je vjerodostojno.

Naime, za razliku od Višnje Mudrosti, ego najviše voli spektakle tipa obraćenja Savla na putu u Damask budući ga uvijek privlači forma, a ne sadržaj, pa će radije slušati uzbudljivu priču, makar i lažnu, nego li suhoparno svjedočanstvo o svijetu uzvišenog Duha koji, premda stvaratelj stvarnosti, nema potrebe za takvom vrstom razmetanja. Ne zato što je samozatajan i skroman, nego zato jer je stvaralaštvo njegova narav, a s time se nitko ne razmeće. Kada bi se neki vuk počeo na trenutak kretati dvonožno, vjerojatno bi to u očima ostalih vukova djelovalo fascinantno, pa ipak ni jedan čovjek se zbog toga neće osjećati ponukan da se razmeće lakoćom kojom to on čini. Dosljedno svom duhu, Isus nikada nije koristio svoju božansku moć kako bi hranio glad za spektaklima ili glad taštine toliko svojstvene egu. 

Ne shvaćajući suštinu iscjeljenja koja ne može biti parcijalna, a još manje se može darovati, poplava današnjih iscjelitelja čini ljudima medvjeđu uslugu čak i ako se i ne radi o šarlatanima i prevarantima. Iscjeljenje se, u prvom redu, tiče duha, a tek posljedično tijela, baš kako je to i s bolešću. Kada bi smo, naime, mjesto ego, živjeli na razini ljubavi, ne bi smo bili podložni bolestima jer ljubav je sveprožimajuća sila života koja sve stvara, suprotno grijehu koji je razorna sila. Misli se na grijeh u najširem smislu, onom u kojem je govorio Isus: duhu ovoga svijeta koji je po prirodi samoživ, dakle neslobodan. 

Tipičan obrazac ega izgleda ovako: najviše optužuje za ono što sam najviše čini. Tuđe grijehe tisućostruko preuveličava, a svoje umanjuje, ili još češće, uopće ih ne vidi pa makar strše poput goleme planine (priča o 'brvnu i trunu u oku'). Da bi se opravdao, svoj grijeh nastoji prikazati kao nešto što to nije, pa ako to nikako nije moguće, neće se libiti laži, prijevara i podmetanja, što se, s vremenom, pretvori u uobičajeno ponašanje, a dvoličnost postane jedino lice. Lišen dostojanstva, svim sredstvima i u svim prigodama se obrušava na tuđe dostojanstvo ne bi li se njegov nedostatak učinio manjim. Tako postiže upravo suprotno onome čemu se nadao, baš kako to čini u svim stvarima, a kako smo svi kapljice istoga mora, na sve se odražava svojstvo svake od njih. Stoga je zlo (ega) sveljudski problem, a ne samo individualni.

Da je, u vrijeme sklapanja Sinajskog saveza, Jahve imao ikakvog pojma o rastrošnosti, svakako bi ju bio uvrstio kao jedanaestu, i najbitniju zapovijed. Ovako se čovječanstvo, bez ikakve grižnje savjesti, može ponašati tako obijesno kako je zdravu duhu nemoguće zamisliti. U svijetu u kojem, s jedne strane, svakodnevno umiru tisuće i tisuće izgladnjele djece i odraslih, a s druge se toliki novci bezumno rasipaju na bizarne stvari.

Rastrošnost ne samo da je grijeha, nego pravo svetogrđe, a svoj vrhunac doseže u raznoraznim bizarnim dražbama na kojima se, za kakvu krpicu neke glumice, primjerice, bezočno daju deseci milijuna dolara; onih istih koji bi bili dostatni za spas tolike umiruće djece. Svaka rastrošnost je svetogrdna dotle dok uokolo ima gladnih usta, pa što je ona veća i bezosjećajnija, to veći grujeh oholosti. Tko je nevjeran u malome - kaže Isus – nevjeran je i u velikom, stoga je naša svakodnevna rastrošnost manje bizarna i manje strašna od tih aukcijskih orgija samo utoliko ukoliko si ju ne možemo priuštiti.

Prilika čini lopova i mnogi su pošteni samo zato jer im se nije ukazala, ili pak, nisu imali dovoljno odvažnosti, a to Bog svakako ne uračunava u pravednost kako se mnogi preuzetno nadaju.

HRABRI BUDITE, JA SAM POBIJEDIO SVIJET (nastavak 18.)

Kada bi bistri vitezovi darvinizma shvatili da nas ne kažnjava Bog, nego sam ego (grijeh), kao što stoji u evanđelju, a isto tako, ne nagrađuje za odanost i revnost, kako spomenuti podrugljivo negoduju , nego to čini sam Duh Mudrosti koji nije izvan nas, onda bi svi njihovi argumenti, poro i contra Božje opstojnosti, izgubili smisao sve ako bi im propitkivanje religija i moglo ostati kao utješna vjetrenjača. Tko je, dakle, pozvan da mjesto čovjeka odlučuje kome će, i zašto, povjeriti svoj um, duh i srce, ukoliko ga već nekome želi povjeravati, bila to crkva, džamija, sinagoga..., ili kakva god 'Dobrovoljna zaklada za bistro učenje o istini'. 

A, On je naše bolesti ponio... (nastavak 17.)

Za razliku od dostojanstva, i dosljedno samopoštovanja, ponos je utemeljen na svijetu ega i zato pod njegovim nadzorom. Gubitkom vrijednosti iz njegova svijeta, gubi se i 'veličina' odnosno uznositost, oholost ili ponos koju on daruje; imetak, bogatstvo, položaj, status, značenje, slava, odobravanje, čašćenje, pohvale... Sve su to odlike kojima se hrani naš ego, pa dakle i ponos, a kada se kula od karata sruši, s njome se ruši i on, što strahovito boli ukoliko ne znate da vam Mudrost Božja, zapravo čini uslugu nastojeći vas osloboditi tog ispraznog robovanja.

Zar nije život vrijedniji od hrane, a tijelo od odijela? (Mt 6,25).

Želim naglasiti činjenicu kako sam i ovaj citat otvorila isprve, istoga trena kad mi je ustrebao, što uistinu mnogo znači, ne samo zato što sam uvjerena u njegovu istinitost, nego i zbog vremena i truda koje time štedim i napose zbog znakovite podudarnosti koja nadilazi i sam pojam sinhroniciteta. 

Božanska Mudrost , očito, svjedoči za sebe savršenije nego što to umijemo shvatiti. Ali, za nju se, pokatkada, treba doslovno znojiti krvavim znojem.Ne zato što je Bog okrutan, nego zato što je takav ego.

Kad sam, dakle, ostala bez svih stvari s kojima sam mogla, kako tako, konkurirati, na tržištu vrijednosti ega, pogodite kako se taj svijet postavio? Kada bi ste bili od ovoga svijeta, svijet bi svoje poštovao, tješi Isus sve koji su doživjeli sličan 'izgon iz raja', ali kako utješiti nekoga tko je s korovom počupao i dobro sjeme? Zasijati ga ponovno, bila je zadaća koju sam dobila na vlastiti zahtjev premda to nisam znala u trenucima njegova podnošenja. 

Dobro da nisam znala, u protivnom bih se, najvjerojatnije, lijepo zahvalila i zadovoljila 'sigurnim' vrapcem u ruci za koji se ne treba toliko izlagati, tim više što sam ionako već bila iscrpljena uzaludnom borbom s vjetrenjačama, pa tko bi još ponudio i ono malo što mu je ostalo u zamjenu za kljuse tipa Rosinante na kojem je trebalo izvojevati tu borbu. Ne shvaćajući bit svih apsurdnih ponuda, ustrajavah na svom zahtjevu sve dok nisam „razljutila“ Mudrost koja je povukla sve ponude ostavivši me na pustoj vjetrometini, oči u oči s pomahnitalim, neprijateljski nastrojenim vjetrenjačama. 

Božanska Mudrost je, međutim, taj zahtjev stavila ad acta, a na vrata izvjesila obavijest: „zatvoreno“. Strašno! Dugo mi je trebalo da shvatim poruku. Bilo je više nego očito da se radi o važnoj pouci, i to mi je donekle olakšavalo hrvanje s mučnim okolnostima, ali tek s njenim dešifriranjem mogla sam početi učiti.

Naučiti se osjećati dostojanstveno u posvemašnjoj lišenosti ponosa, bila je bit te, za mene nedokučive, poruke i smisla zadatka koji se tek nazirao.

„Gospode, Bože, ta nisam se osjećala dobro ni s onom mrvicom koja mi je bila preostala, pa kako ću još i bez nje!?“ – vapila sam ni malo oduševljena. 'Baš zato.' – glasio je ravnodušan odgovor izvjesivši obavijest „ne smetaj!“ 

Tada sam počela intenzivno razmišljati o smislu uzimanja od onih koji nemaju da bi se dalo onima koji imaju, i malo po malo naučila da sam, tužeći za gubitkom ponosa koji se topio s topljenjem svjetovnog blaga i sukladno tome, preziru ega, istovremeno gubila i samopoštovanje koje sam, na svoju žalost, s njime poistovjetila, pa kako sam gubila vrijednost u očima ega, tako sam ga gubila i u svojim vlastitim što je bio pouzdan znak da i samu sebe vrednujem tuđim, iskrivljenim mjerilima; utezima ega. Sve oko mene bilo je tome svjedokom.

Samo što mi još nije bilo nacrtano da upravo po tim teškim okolnostima koje je, specijalno za to, odabrala sama Mudrost mojega bića kojoj se svakodnevno molih za oslobođenje od svakoga ropstva; da jedino po njima može doći oslobođenje od tog ropstva. Preuzevši uzde mog života, dovela me u situaciju da doslovno živim tuđe živote, mjesto svoga, te da neprestalno budem pod prismotrom tuđih očiju i ušiju, te da me, isto toliko vremena, tlači tuđa nesnošljiva buka od kojih se nigdje nije moglo sakriti, i od koje svoj vlastiti glas ne bih mogla čuti dok se svi ostali ne bi utišali.

Doista maestralna, i nada sve znakovita, pouka dolična one koja nosi ime Višnja Mudrost.

I makar je i više nego mučna, štoviše, gotovo nepodnošljiva, shvatila sam da je, upravo zato, i više nego istinita. Što bi i moglo, u očima Stvoritelja, biti veći grijeh do li da od Njegova doma učinimo špilju razbojničku, dakle, nešto nepodnošljivo? I dok te On uporno uvjerava kako si 'dragocijen i vrijedan u njegovim očima', ti radije, poput prvih ljudi, vjeruješ zlotvoru koji tvrdi suprotno. A onda ti Bog da to u što si vjerovao. Neka ti bude kako si vjerovao! Strašno!

Ukoliko sam sebe kanila vrednovati tuđim mjerilima i gledati se tuđim očima, dao mi je priliku da to bukvalno iskusim kako bih, za sva vremena, shvatila što znači živjeti bez sebe u sebi; živjeti bez života. Ukoliko ti se to sviđa, nemaš se zašto žaliti, ukoliko nisi zadovoljna, mijenjaj to! Ta, to je slika života koju sam sama sebi nametnula, a On ju samo oživotvoruje. 

I doista, ni jedna jedina nepodnošljiva okolnost u kojoj sam se zatekla, nije bila bez očite pouke dovoljno znakovite da ju je bilo nemoguće ne zamijetiti. Kao što vidite, nisam se pomolila u Ime Isusovo i probudila se kao nova osoba, nego sam prošla kao onaj jadničak iz prispodobe kojem je gospodar oduzeo i onaj jedini talent zato što ga nije znao cijeniti. Tako djeluje zakon duha, odnosno zakon Ljubavi, pa dakle, i molitva u Ime Isusovo. Otvara oči za Istinu koja je jedina kadra osloboditi nas našeg mučnog robovanja egu (svijetu površnih vrijednosti i najnižih sebičnosti). 

Do tada sam bila uvjerena kako je moja duhovnost (vjera i pripadajuće bogoštovlje), manje više, autentična i vjerodostojna, no kako se pokazalo, falio je osnovni temelj svake duhovnosti: svijest o nepovredivosti osobnog dostojanstva koje proizlazi iz naravi Božjega Bitka, a ne našega sebstva (ega), i zato ne može biti umanjeno ili obezvrijeđeno svijetom ega budući od njega nije ni poteklo. Ukoliko se to ipak dogodi, podlegli smo zabludi lišenoj temeljne mudrosti. 

Da je Isus na križu podlegao istoj zabludi, smatrajući kako je izgubio svoje dostojanstvo, tada bi ga bio i izgubio. No, za razliku od onih koji ga izrugivahu, znao je da upravo tako potvrđuje božansko dostojanstvo toliko strano egu. Osobno nisam imala te mudrosti, a još manje snage, sve ako mi je Isusova i bila poznata. Znanje po sebi, naime, nema nikvu moć bez Duha Životvorca i zato se agonija može samo produbljivati.

Posve sam uvjerena kako sve to ne bih morala prolaziti na tako drastičan način da nisam toliko dugo i tako ustrajno i srčano molila cijelim svojim životom. Molila za istinsku Ljubav i silno težila za njom. Naprosto znam da sam izmolila svoj teški križ na kojem sam, poput Isusa, morala potvrditi svoje dostojanstvo budući sam ga na njemu i izbubila, još onda kada nije bio toliko strahotan. Sablažnjavajući se nad svojom patnjom, odnosno križem, nisam ni slutila da se sablažnjavam nad Kristovim Duhom u sebi premda sam sve o Njemu znala, ali sve to mi nije pomoglo da s puninom vjere zagrlim svoj križ s čvrstom vjerom da se upravo na njemu događa oslobođenje. 

Mnogi, poput mene, križ pretvaraju u patnju upravo zato što su nesposobni u njemu vidjeti blagoslova, čak ni onda kada vjeruju da takva mogućnost postoji. No, kako rekoh na mnogo mjesta, lako je vjerovati dok se ne dira naše kože. Svi kršćani vjeruju u križ kao izvor spasenja, ali ne žele shvatiti kako je križ doslovno simbol patnje, pa kad ona dođe u bilo kom obliku, teško da se itko osjeti blagoslovljenim zbog prilike da u sebi proslavi Duh Božji. Naprotiv, teške patnje najčešće nas udalje, ili čak otuđe od Boga, sve ako to sebi ne priznajemo nastavljajući ga štovati isključivo samosažaljenjem kojim zapravo poručujemo Bogu otprilike ovo: 'Iako uopće nisi milosrdan, ni pravedan prema meni, ipak Te, evo, štujem kako bih Ti pokazala kako si se prevario u vezi sa mnom.' 

Ovo je jedan od najčešćih oblika pritužbe koje izričemo samosažaljenjem, ulogom žrtve i progonjenog pravednika. Bol, dakako, nije nikome ugodna, niti treba biti, ali je neizbježna. Trpio ju je i sam Isus, no nije se zbog toga osjećao od Boga izdanim, čak ni onda kada je vapio: Bože moj, Bože moj! Zašto si me ostavio? (Mt 27,46). Bio je to tek krik boli, najprirodnija ljudska reakcija, a ne znak sumnje. Da je i jednoga trenutka posumnjao, svakako bi se bio oslobodio tog užasa boli i pogrde. Imao je tu moć, kako smo već ranije istaknuli. 

Njegova Božanska veličina ne očituje se u tome što je mogao sići s križa, nego u činjenici što ju nije iskoristio. Nije sišao s križa iako je mogao. To je misao koja paralizira um. 

A on je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo....

Za razliku od Njega, ja sam iskoristila sve svoje prigode da to učinim i to mnogo, mnogo puta sve dotle dok mi ta prilika napokon nije uskraćena. Onda kada je sazrjelo vrijeme da se suočim sa svojim ropstvom, nije mi ostavljena mogućnost uzmaka.

(nastavlja se)

BUDITE U SVIJETU, ALI NE OD SVIJETA (nastavak 16.)

Jedini način za prevazilaženje razine ega jest neopiranje, a ujedno i razlog zbog čega je toliko teško. Živeći u kolotečini svakodnevlja, nošen njenom strujom, i bez želje da se išta mijenja, egu ova istina neće biti očita, pa čak ni onda kada se, s nakanom da to povjerujemo, nađemo njome izazvani. Tek tada, naime, ego započinje vaditi sva svoja oružja, pa što više ustrajete u svojoj nakani, i on ustraje u svojoj da vas u tome omete i zaustavi. Najvjerojatniji scenarij, u tom slučaju, su različite nevolje i nevoljice koje će, baš kao napasti, pretjecati jedna drugu, pa bi ste lako mogli pomisliti kako zacijelo radite nešto pogrešno. U protivnom, zar bi se Božji svijet, kom ste se otvorili, mogao pokazati mučnijim od onoga od kojeg bježite?

Upravo tu i leži zamka. Bježanje od svijeta, nije pravi izbor za tragatelje Istine. Umjesto suprotstavljanja, opiranja i bježanja, treba stati, prihvatiti i neopirati se „svijetu“ kako ga, samim tim činom, ne bi ste vrednovali kao nešto što je, po sebi, zlo. Nitko se, naime, ne odupire dobru, a ako želimo Boga spoznati kao jedini Bitak u kojem sve jest, onda iz te stvarnosti ništa ne može biti isključeno, pa čak ni samo „zlo“. Zlo je kategorija u temelju kojeg stoji iluzija o odvojenosti, i zato je tu iluziju nužno prevazići uz pomoć Duha Istine koji svjedoči sam za sebe, a kojeg je Isus obećao onima koji ustraju. Taj Duh Branitel,  branit će istinu ljubavi pred nasrtajima zloga i tako svjedočiti za Isusa (ljubav). 

Ljubav, dakle, ima moć da samu sebe obrani ukoliko ju prihvatimo kao svoju istinu. Kada dođe Branitelj, kojeg ću ja poslati od Oca, Duh istine koji izlazi od Oca, svjedočit će za me. I vi ćete svjedočiti, jer ste od početka sa mnom. (Iv 15,26). Ljubav će, dakle, sama za sebe svjedočiti i ne treba joj sila ega da bi to postigla, ali joj treba naša sloboda oslobođena od ega, a to se ne postiže opiranjem zlu ili zlomu. Stoga, kada navale teškoće, a teško da neće, treba uistinu 'sagraditi kuću na stijeni Duha, a ne na pijesku' samozavaravanja koja neće odoljeti ni najmanjem vjetru, pa gdje bi mogla odoljeti oluji koju je pritisnuti ego kadar podići. A Branitelj pouzdano neće doći dok, i posred najžešće oluje, ne budemo sigurni u svoje utočište. Kako se više suprotstavljamo egu i njegovoj istini, to on poseže za snažnijim uraganima. Ta, to mu je i uloga. Ali tko se ne pokoleba, bit će spašen, obećava Isus. Nije mi uvijek bilo najjasnije o kakvom je tu spašavanju riječ.

Od čega ćemo biti spašeni, i kako će se to očitovati. Nema dvojbe kako se radi o spašavanju od ropstva egu koji će, prema tome, izgubiti moć koju je nad nama imao. Samo u tom kontekstu spašavanje možemo poistovijetiti sa spašavanjem (izbavljenjem) od grijeha o kojem govore evanđelja. Spasenje se ne događa na način da mi griješimo, a Bog anulira grijehe (oprašta), nego na način da se odupremo porivu da činimo grijeh jer tako postajemo robovi grijeha, a onaj tko ne griješi, već je spašen, odnosno slobodan, tvrdi Isus. Ukoliko je grijeh ropstvo egu, onda je sloboda njemu suprotna. No najprije moramo biti sigurni da doista želimo tu slobodu i da u nju čvrsto vjerujemo, a to nećemo učiniti tako da izgovorimo riječ „vjerujem u Isusa“, nego da to dokažemo „na terenu“ odnosno samim životom.

Gledajući na taj način, dolazak nevolja posve je logičan i opravdan slijed stvari. Kako ćemo, u protivnom, dokazati svoju spremnost i jakost ukoliko se ne moramo boriti u tu svrhu. Sjećam se kako sam se često znala šaliti da ću prestati moliti za nešto budući su se, neposredno poslije najusrdnijih nastojanja, obično događale nevolje. Mudrost bi to znala prepoznati kao uslišanu molitvu, ali, pod kopitom ega, nisam to bila u stanju ni naslutiti, a kamo li povjerovati. Kada bi se situacija donekle primirila, opet bih navalila „na nebo“ i, naravno, ponovno bila uslišana, na isti način, dakako, što je dovodilo do iste, ili slične reakcije. Buum! I tako u krug.

Čak i onda kada sam donekle shvatila mudrost uslišane molitve kao davanje prilike da se ostvari ono što se moli, još uvijek sam ostajala dovoljno tvrde šije da bi ju mogla prignuti pod jarmom u kojem nikako nisam umjela okusiti onu lakoću o kojoj Isus govori. Pa, zar baš mora biti toliko teško, Bože moj!? - očajavala sam kada bi iza jedne dobro podnesene nevolje uslijedila druga, pa treća, četvrta... Zar se ne možeš zadovoljiti baš ničim manjim osim patnje? Mrmljala sam tužeći se na nepravdu, molila, pa opet pravila nove stare odluke dok se nekako nisam počela miriti s nevoljama, kad ih već nisam mogla zaobići. Svaki put kada bih to učinila iskreno, redovito bi došla nova, veća od prethodne, koja bi poljuljala i taj novi temelj oko kojeg sam se toliko namučila.

Napokon su sve moje utvrde bile porušene pa sam odustala od pokušaja da išta više sagradim. Bio je to trenutak kad mi se činilo da ni sama metoda neopiranja ne daje drugačijeg ploda do onoga kojeg su dale sve druge molitve (u najširem smislu te riječi) samo patnju. Na kraju sam prihvatila nešto što do tada nisam mogla ni pomisliti bez užasavanja; da je patnja, možebit, jedino što se ima spoznati u ovome svijetu, a neopiranje koje je Isus pokazao, najveći stupanj koji je moguće doseći u ovom svijetu, svijetu dominacije ega. Tako sam, hoćeš nećeš, prihvatila sve svoje poraze, ali ne zato što sam shvatila da su to bile prigode za pobjede, nego zato što sam ih naprosto bila prisiljena prihvatiti jer sam ih sama za sebe izmolila, a da toga nisam ni bila svjesna, ili barem ne na onakav način kako to razumijem iz ovdašnje distance.

Budući su mi se događale upravo one stvari od kojih sam najviše strahovala bježeći glavom bez obzira, obrazac je bio i previše očit da ne bi bio uočen, pa ipak, to mi nije pomagalo da se prestanem bojati. Naprotiv. Najviše što sam mogla, po tom pitanju, bilo je prestati moljakati Boga da se takvo što ne dogodi, a kad se dogodi, nastojati se s tim nositi na najbolji mogući način. Tako sam i činila¸sve do trenutka dok nisam ostala doslovno bez ičega, ne samo u materijalnom smislu. Do tada sam već bila odustala od prakse molitava u vidu prošnje budući sam, još prije toga, dugo vremena poimala Boga kao nekoga čiji sam dio, pa mi je, s obzirom na tu istinu, bilo krajnje neobično moliti Boga da bude ono što jest. Prestala sam i s navadom tuženja, premda se nevolje nisu smanjivale, ali nisam prestajala težiti ka istini, Bogu, ljubavi.

Usamljena u svom novom dostojanstvu, zaklonjenu od svakog pogleda, hranila sam se tim dostojanstvom dok sam ga istovremeno, vrtoglavo gubila u očima svijeta što je bilo i više nego bolno. Toliko bolno da sam iskusila mnogobrojne 'tamne noći duše' o kojima svjedoči svekoliko ljudsko iskustvo na putu istinske duhovnosti. Taj gubitak poštovanja svijeta, pa i samopoštovanja koje se na njega naslanjalo, dugo nisam bila kadra vidjeti kao uzdrmanost ega na putu približavanja kraljevstvu nebeskom, nego sam samo manje ili više strpljivo, podnosila i čekala u tom neznanju. Nisam znala što bih trebala očekivati, ni da li se išta treba očekivati.

Sjedila sam na svojim ruševinama poput Joba, naizmjenično tugujući i iskazujući spremnost da, unatoč svega odolim kušnji nevjere i „proklinjanja Boga“ zbog Njegove okrutnosti, kako je to sugerirala Jobov žena, nedvojbeni simbol ega koji sam i sama, 'nepravedno' pritisnuta teretom života, utjelovljavala dugo vremena.  Zbog mnoštva ruševina koje su bile sve što mi je od svijeta preostalo, dok ničega drugoga nije bilo na vidiku, osjećala sam posvemašnju bespomoćnost. Bijah posve osiromašena, ponižena i prezrena, bez igdje ikoga i ičega na što bih se mogla osloniti; ikoga i ičega u što bih se mogla pouzdati i ičega kamo bih se, s nadom, mogla okrenuti. Živjeh doslovno kao onaj 'rasipni sin' iz evnđeoske priče koji se hranio ostacima namjenjenim svinjama, ali, za razliku od njega, nikako nisam znala put povratka Ocu gdje će se žalost u radost preobratiti, kako najavljivahu svi proroci.

Sve oko mene upućivalo je na činjenicu da je takva nada neumijesna, budući je ego odabrao idealne okolnosti i idealan trenutak kada će zadati svoj odlučujući udarac. I učinio je to dostojno sebe. Tek kad se prašina slegla, a njegov boj završio, shvatila sam kako mi više nema što oduzeti, a ipak dušu nije oduzeo što znači da nije pobijedio on, nego Duh Branitelj koji ga je porazio njegovim oružjem i na njegovu terenu. Tada sam mogla skinuti njegove istrošene haljine shvativši koliko su bezvrijedne u Božjim očima. Iskusila sam, dakle, koliko je teško biti u svijetu, a ne biti od svijeta, ali ta teškoća više nije istovjetna patnji. Patnja je, naime, iščezla onda kada sam joj se prestala opirati. Ni malo privlačna ponuda onima koji od života „više traže“, pa ipak, osobno nikada nisam osjećala takav spokoj kakav osjećam oslobođena najmoćnijeg oruđa ega: navezanosti na blago u očima svijeta i sve mojosti koje sa sobom nosi, od materijalnih dobara do pustog ponosa.

Najteži od svih koraka bio je razlučiti dostojanstvo i na njemu utemeljeno poštovanje, kao kategorije ljubavi, od ponosa, odnosno uznositosti kao kategorija ega. Dostojanstvo je božanska stvarnost i prema tome vječna i nepovrediva. Pripada čovjeku kao očitovanju Božje stvarnosti na način ljudske biti i neotuđivi je dio te biti. Ono je dostojanstvo samoga Boga u stvarnosti čovjeka dok je samopoštovanje osobni doživljaj tog dostojanstva, što znači da je podložno ljudskoj percepciji istine koja, dakako, može biti i posve pogrešna što dokazuje nisko samopoštovanje ili čak i njegov nedostatak, a jednako tako i potreba da vrijeđamo tuđe dostojanstvo koja je siguran znak nedostatka samopoštovanja. Nadam se da ste to već naučili, ako ne iz mjerodavne literature, a ono iz svakodnevnog iskustva koje je najbolji učitelj.

Nedostatak samopoštovanja je, dakle, najveće svetogrđe koje čovjek uopće može iskazati budući je istovjetno nijekanju božanskog dostojanstva u sebi. Zbog dugotrajng gaženja tog dostojanstva od strane onih koji ga nisu zapažali u sebi, a još manje u drugome, zamalo sam ga zatrla nesposobna razlučiti dvije, po sebi nespojive, naoko istovijetne, stvarnosti: ponos i dostojanstvo. Internalizirajući tuđe viđenje sebe, počela sam gledati sebe tuđim očima i mjeriti svoju vrijednost tuđom ego-mjerom. Bio je to početak pada koji me odveo do samoga dna gdje stoluje posvemašnja otuđenost od sebe samoga

(nastavlja se)

Istočni grijeh - Tko ti kaza da si gol? (nastavak 15.)

Sloboda je jedini prostor mogućnosti zla, ali to ne znači i nužnost. Bog je, naime, čovjeku ponudio slobodu kao dar ljubavi, ali mu je ostavio izbor da se sam opredijeli. To je jedini razlog zbog kojeg nije od njega sakrio stablo dobra i zla, kako bi ego očekivao od dobronamjernog Boga, nego mu je postavio stupicu samo zato da bi upao u nju. Ego namjerno previđa činjenicu jasnog upozorenja koju im je Bog dao. Ne samo da, zbog njihova dobra, nije zabranio jesti sa tog stabla, nego ga čak nisu smjeli ni dirati kako se ne bi onečistili. Bilo bi jednostavnije kada to stablo ne bi ni postojalo, no tada ni sloboda ne bi postojala, kao ni ljudski rod kakvog poznajemo.

U trenutku kada je prvim ljudima zamamnost stabla postala snažnija od Božjeg upozorenja, i bolja od Božje stvarnosti, tada su uplovili u svijet patnje koji se krije iza te zavodljivosti. U tome leži tajna prvoga grijeha, odnosno ega koji se od tada zakraljio mjesto ljubavi. Odabrati za sebe bolje od onoga što je Bog za nas odabrao, poruka je prvoga i svakoga grijeha. Patnja, kao plod grijeha, odnosno ega, glasno ispovijeda ono što smo u tišini svojega bića odabrali: Vjerujem egu, on je moja stvarnost! Ljubav ispovijeda suprotno. Obično vjerujemo kako sami nismo odabrali robovanje egu, nego nam je ono nametnuto, no to je samo još jedna majstorija ega, kako bi smo slegnuli ramenila i ostali gdje jesmo.

Znajući što su učinili Bog, u vidu pitanja, zapravo tumači posljedice odabira ega: Tko ti kaza da si gol? (Post 3,11). Do maločas nisu znali za ikakvu pogrdnu stvar ili osjećaj, a sad, najednom osjećaju strah i sram, a odmah potom slijedi opravdavanje i prebacivanje krivnje; tipični obrazc po kojem ego djeluje. Kazna je tek neminovna posljedica koju ne odmjerava Bog, nego sam grijeh, odnosno zmija (ego) koja ih je i zavela. Koliko puta smo jedino mi znali za grijeh koji smo učinili, pa ipak smo osjećali njegovu golotinju. Tko nam, dakle, kaza da smo goli i da se zbog toga moramo sramiti?

Skoči li tko sa nebodera, nećemo za to okriviti silu gravitacije. Analogija je posve primjerena jer, kako sila teža nikoga ne tjera da ju se iskušava, tako ni Bog nije drovao slobodu da bi ga se iskušavalo, tim više što to ide na štetu 'izazivača'. Izabravši grijeh, postali su robovi grijeha, a ropstvo, samo po sebi, jest patnja. Ne može, prema tome, Bog biti uzrokom ikakve, i ičije patnje ukoliko smo ropstvo sami odabrali. Adam i Eva, prema tome, nisu bili istjerani iz raja Božjom, nego svojom, voljom, svojim odabirom. Sami su odabrali svijet neprijateljstva koji ne postoji u Božjoj stvarnosti, osim kao oblik stvaralačke slobode; kao darovana moć da se svojom voljom prihvati Božja stvarnost kao vlastiti odabir, a ne kao nametnuta prisila. Opredjeljenjem za drugačiju stvarnost, suprotnu Božjoj, slijede i takve posljedice.

To je sva misterija prvoga grijeha. Što tko sije, to će i žeti. Zmija (svijet ega, svijet zla) je tako postala bog onima koje je uspjela uvjeriti da će biti kao bogovi, pa i više od toga, ali im je prešutjela drugu stranu medalje – patnju koja ide uz takav odabir: Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati, a ti ćeš mu vrebati petu. (Post 3,15). Nije, dakle, Bog stvorio zlo, pa se sad mi jadni moramo nositi s njim kako znamo i umijemo, nego nam je mogućnost neposluha Bogu darovana kao znak apsolutne slobode, a ne kao nužnost. Nitko nas ne prisiljava da više vjerujemo stvarnosti ega, nego stvarnosti Boga, niti itko ima moć odabrati mjesto nas, uključujuć i samoga Boga.

Kakva bi to sloboda bila kada bi je Bog darovao, a onda ju ograničavao, ili čak birao mjesto nas? Svaki teški ovisnik o drogama zna koliko je mučna i koliko snažna ta ovisnost, pa ipak nikome ne pada na pamet da odgovornost za nju prebaci na drugoga, sve ako je štošta i pogodovao i doprinijelo. Bio on svjestan ili nesvjestan, podupiran ili ne, odabir je, u konačnici naš. Olakotne okolnosti mogu poslužiti da izbjegnemo osjećaj samookrivljivanja, ali ništa više od toga. Sloboda je cjelovita i ne trpi kompromisa.

Sve što ego, po svojoj naravi jest, sažeto je u toj, kratkoj, više no simboličnoj, pričici o Prvom čovjekovu grijehu. Razlog koji nas mami da se priklonimo egu je upravo to: bit ćemo veći bogovi od samoga Boga, jer nam se Božja stvarnost ne doima dovoljno primamljivom, niti On dovoljno mjerodavnim da mjesto nas odlučuje što je za naše dobro. Odabravši ego kao izraz svoje volje nasuprot Božjoj, dali smo mu nad sobom onu vlast i moć koja je prije toga pripadala Bogu. No, za razliku od ega, Bog nije zloupotrijebio ni jedno ni drugo. U rajskom vrtu, svijetu ljubavi, naime, Božja narav nije bila podvojena na ljudsku i božansku. Ego nije ništa drugo do očitovanje te svojevoljne podjele putem slobode izbora. Dar koji se preobrazio u prokletstvo. Jedino u tom smislu postoji zlo kao suprotnost Božjoj stvarnosti koja je u sebi nepodijeljena.

Autor knjige Postanka bio je toga svjestan baš kao i autor Knjige o Jobu, a napose Isus koji je pozivao na povratak k jedinstva ljubavi s Bogom, što se, dakako ne može postići sredstvima ega koji nas je i degradirao na nivo suprotnosti. Ispod maske zavodljive zamamnosti zla, ne leži ništa drugo do patnja, tamnica naše izvorne punine. Stoga je Isusov poziv morao biti beskompromisan budući se ne može biti polovično oslobođen od ropstva. Ili smo slobodni, ili to nismo. Nije neobično što sam se, već i samim uvidom u ovu istinu, osjetila dovoljno slobodnom da, po prvi put, duboko odahnem kao kad se zbaciuje kakvo teško breme koje je tlačilo leđa. Znati u kojem smjeru treba ići, najbitiniji je korak ka cilju.

Znakovito je kako su mi mnoge od navedenih stvari naprosto nadošle same od sebe, onako u hodu, tijekom isanja, pa se više ne čudim što se sinhroniciteti redaju jedan za drugim kao da se otvorila kakva slavina koja je do tad bila skrivena. To je, kako se čini, zajedničko iskustvo svih duhovnih tragalaca, pa čak i onih na čisto znanstvenoj razini što potvrđuje istodobno otkriće nekolicine znanstvenika nakon mnogo vremena traganja za riješenjem nekog problema. Vjerojatno nam se takvo riješenje i prije nudilo na različite načine, ali ga možemo uočiti tek kad budemo posve spremni za njega.

Priroda svijesti je nelokalnu i zato se otkrića najčešće događaju istovremeno, premda fizički odvojeno i, naoko, nezavisno jedna od drugih. Dugo se i sama susrećem s tim fenomenom na svim područjima kojima se istinski posvetim, duhovnom, znanstvenom ili 'najobičnijim' međuljudskim odnosima. Nađem li odgovor kojim sam posve zadovoljna, najednom na svakom koraku stanem nailaziti na ista riješenja baš kao da su svi čučali negdje u prikrajku i samo čekali da ga iznađem, a onda ga, brže bolje, ponudili kao svoje. Oni koji se bave stvaralačkim radom zacijelo znaju o čemu govorim, pa su se, možebit, i sami ljutili na tu iritantnu činjenicu 'preotimanja ideja'.

Na razini dublje stvarnosti, međutim, nema ni govora o takvoj „krađi“ jer svijest je nepodijeljena, pa ne postoje pojedinačne istine, osim na razini ega koji stvara iluziju odvojenosti. Iznad njegove razine očituje se jedinstvo svekolike stvarnosti u kojoj nema podjela na 'moje i tvoje', a to, razumije se, predstavlja smrt ega pa nije čudo da se upravo tome smrtno suprotstavlja. Evanđeoska priča o bogatom bogobojaznom, mladiću, potvrđuje sablazan ega pred zahtjevom ljubavi da se drugoga doživljava kao sebe samoga.

Ne mogavši siromahe pojmiti drugačije osim kao stvarnost posve odijeljenu, pa i suprotstavljenu svojoj, pa se sablaznio nad odgovorom koji mu je Učitelj dao, unatoč činjenici što je, kako Isus reče, bio blizu kraljevstva Nebeskog, no još uvijek je stvarnost doživljavao iz perspektive ega odnosno iluziji odvojenosti koja ne vjeruje u kategoriju jedinstva, pa tko bi se lud odrekao svojega u korist tuđega, i, k tome, toliko mnogo svojega, koliko je mladić imao, što je i same učenike navelo da negoduju pitajući se u čudu tko se, onda, uopće može nadati spasenju ukoliko mu je cijena tako neshvatljivo visoka.

Sablaznio ih je tim zahtjevom kao i poznatom prispodobom o devi i ušici igle kojom je dao do znanja kako bogatstvo, na putu k Bogu, najčešće predstavlja teret, ali ne zato što bi bogatstvo po sebi bilo loše, nego zato jer se zbog njega strahovito teško odričemo kategorije 'mojosti'. Starog kaputa bi smo se, naime, lako odrekli zbog nekog siromaha, ali golema bogatstva... Znate i sami.

Kada shvatimo da taj drugi nije odvojen od nas, a još manje nama nasuprot, tada će pojam odricanja postati iluzoran kao što je i odvojenost iluzorna. Isus je imao iskustvo takvoga jedinstva u kojem se poistovijećivao sa svakim čovjekom, pa je s pravom mogao reći da Njemu činimo sve što činimo drugime. Do ove spoznaje prethodi nam dug i mukotrpan put na kojem se nije mudro zavaravati vlastitim egom.

(nastavlja se)

Car je gol (nastavak 14.)

Jednom kada se doista odvažite na put Božjeg sinovstva, zaboravite na sve kompromise, polovičnosti i površnosti, jer, tko stavi ruke na plug, pa se osvrće, taj zacijelo još nije spreman za taj put. Štoviše: Ako tko dođe k meni, a više voli svoga oca, majku, ženu, djecu, braću i sestre pa i svoj vlastiti život, ne može biti moj učenik. (Lk 14,26-28). Toliko o kompromisima i izlikama kao i o lakoći puta koja se nudi po različitim vrstama literature zloupotrebljavajući 'znakove vremena' koji su već svima očiti. Kao što je već rečeno, lako ćete ih prepoznati po njihovim plodovima. Nude li mudrost veću od Mudrosti same, to je pouzdan znak mudrosti ega, jer sinovi su ovoga svijeta mudriji od sinova svjetla u držanju prema svojoj vrsti. (Lk 16,8).

Prvi su ljudi sagriješili vjerujući egu koji ih je uvjeravao kako postoji mudrost iznad Božje mudrosti. Tada se obadvoma otvore oči i upoznaju da su goli. (Post 3,7). Dakako, u Božjem svijetu nema pojmova kao što su stid, sram, nedostatak, sumnja, laž, obmana..., a prvi ljudi su to spoznala u onom trenutku kad su prekršili Božju zapovijed i zato bijahu istjerani iz raja zemaljskog, odnosno vrta edenskog kao simbola svijeta ljubavi u kojem su do tada boravili. Jeli su sa stabla dobra i zla, simbola suprotnosti, koja postoji samo na razini ega koju su sami odabrali jedući s tog stabla premda ih je Bog jasno upozorio.

Učinili su to zato jer  stablo bijaše dobro za jelo, za oči zamamno, a za mudrost poželjno, što su sve odlike ega kojeg simbolizira zmija, zavodnica. Kasnije to postaje simbol zloga, zavodnika, neprijatelja ljudi ili zlotvora, a zapravo se radi o istoj zmiji koja bijaše lukavijoj od sve zvjeradi što je stvori Jahve, Bog. Isti je to ego koji je jedini kadar u Božjemu svijetu razlučivati dobro od zla, kakvo u Božjoj stvarnosti ne postoji. U protivnom, zar bi Bog bio zadovoljan na koncu šestoga dana kada je konstatirao kako je sve dobro, pa potom počinuo.

Svijet kakav je Bog stvorio uistinu je savršen sve dok ne dođemo do čovjeka i njegove slobodne volje. Tek tu se otvara prostor za zlo. Isključimo čovjeka iz svijeta, pa mu probajmo naći barem i trag nesavršenstva. Oni koji su posvećeni prirodnim znanostima znaju o čemu govorim, uključujući i Don Quiota darvinizma, zajapurenog i bezazlenog Richarda Dawkinsa, koji grmi zbog sličnih stvari zbog kojih bi, kada bi bilo po istini, i sami vjernici trebali grmjeti: formalizma i nedosljednosti religija, da ne upotrijebim koju težu riječ koju je Isus upotrebljavao bez ustezanja. Samo što to Dawkins i istomišljenici čine ponešto netaktičnije i naivnije. Poistovjećujući Boga s nedosljednošću religija, pa i samom religijom, čine sebi medveđu uslugu.

Vidi li tkogod opasnost u njihovim jurišima, zacijelo nije svoju kuću sagradio na pijesku, pa ako je tako, srušit će se s Dawkinsom ili bez njega. Osobno u njemu ne vidim ni neprijatelja, ni zlotvora, ni ikavu opasnost. Ne vidim čak ni bezbožnost, tek protureligioznost kao odraz prezira spram formalizma u kojem je nemoguće vidjeti ikakve naznake zdravoga, a kamo li Božjega duha.  

Kad već nemamo pri ruci Isusa da isuče bič i raspali po tolikom  licemjerju, a mi sami ne želimo, neka to učini netko drugi. Zašto ih držati tolikim neprijateljima? Zar imaju toliku moć ugrouiti ičiju vjeru? Jesu li ti zagriženi protivnici religioznosti dovoljno mjerodavan i moćan da 'dokažu' kako Boga ima ili nema samom činjenicom ukazivanja na slabosti organizirane religije. Ta, ne moramo biti previše mudri da ih sami uočimo.
i da ih ne poistovijetimo s Božjom opstojnošću per se.

Napokon, držati dokaze evolucije argumentom protiv Božje opstojnosti, ili nužnosti, samo je naivno poimanje kako znanosti tako i teologije. I makar ne razumijem smisao njihove uzaludne borbe, a još manje neshvatljive revnosti za njom, logično je  očekivati kako će sličnih prozivki biti sve više, ali nitko tko čvrsto stoji u istini nema razloga za  opiranje, a kamo li gnjev, ili bijes, kakav se susreće kod jednako revnih '“čuvara vjere“. Ne priznaju li time težinu argumentima koji se iznose kao optužba?

Onaj tko se ne osjeća osobno pogođenim, svakako se neće razgnjeviti na razglabanja dokonih znanstvenika. To ionako ide u opis njihova posla; da svugdje zabadaju svoj nos. A zašto ne? Tko ima monopol na istinu, i tko ima pravo braniti duhu da traga za njom, na način na koji to jedino umije? Koliko god bilo očito da Dawkins, Dennett i slični proroci antireligije ne shvaćaju kako čine filozofski nedopustivu zamjenu teza, ipak s pravom upiru prstom u mnogobrojne nedosljednost i licemjerje koje se neda sakrit ni uz najglasniju viku. Prava je šteta što slični povici ne dolaze iz redova samih vjernika.

Onaj tko se smatra pogođen istinom o licemjerju postupit će na isti način kao što su postupili i farizeji; posegnut će za Belzebulom kako se ne bi morali pognuti. Ta, cijela ova priča, pisana u kršćanskom duhu, juriša na očita licemjerja na koja jurišaju i ti samoprozvani 'bistri'.  Osobno ih držim posve neškodljivima. Nitko, naime, nema moć utjecati na našu istinu ukoliko to sami ne dopustimo. Na koncu konca, od ateista ne možemo očekivati nešto što ni sami nismo kadri dati, pa čemu osuđivati ljude radi njihovih stavova.

Isus, kako nam je poznato, nije činio tako. Ukoliko netko od kršćana poistovjećuje Isusa s religijom, to gore za kršćanstvo. Moja vjera u Njega ne može biti umanjena, nagrđena, niti ugrožena bilo kakvim tuđim stavom. U protivnom, zapravo i nemam pravoga stava. Ukoliko bi nas netko pokušao uvjeriti kako nemamo roditelje, bi smo li se našli ponukanima da ih razuvjeravamo? Sumnjam. Problem je, dakle, u onima koji se ogorčeno brane, pa meni kao kršćanki (a kršćani se drže najviše prozvanima, pa i najviše uvrijeđenima) samim tim djeluju poprilično sumnjivo, dok me ovi drugi (njihovi 'ljuti neprijatelji') nerijetko nasmiju biranom duhovitošću, između ostalog. Kad smo već kod toga, navest ću par primjera koji će, vjerujem, i vama djelovati zgodno, uz pretpostavku da ste otvorena uma, dakako.

Navodeći jednog drugoga autora D.C. Dennett u knjizi Kraj čarolije ističe: Koje vrste bogova su najprivlačnije?- pita se autor zbog činjenice što mnoge religije, i još više vjernici, Boga ne poimaju istovjetno -  Ljudima je stalo do bogova zato što su oni, ako postoje, potencijalni partneri za razmjenu koji posjeduju goleme resurse. (str 192-193) Govoreći o religiji na marketinški način i sukladno zakonima tržišne ponude i potražnje, gdje vrijedi osnovni princip: uložiti što manje za što veću dobit, isti navod duhovito nastavlja o ponudi na koju se oslanja religija: Nagrade se uvijek nude u ograničenim količinama, a nekih uopće nema u ponudi – barem nisu dostupne ovdje i sada, konvencionalnim sredstvima. Ključni marketinški problem za religije je, dakle, kako navesti klijenta da čeka. (str. 195)

Nasmijah se, ne samo zato što je duhovito, nego i zato što poprilično točno opisuje ego svijest kao i činjenicu kako mučan dojam ostavlja svako uvjeravanje kada je uzaludnost očigledna. U slučaju teške bolesti i sličnih tražbina, primjerice, za koje se uglavnom nema, ni volje ni želje, dugo iščekivati uslišanje molitve, stavljajući one koji su, već po naravi službe, dužni obećavati u Božje ime, u krajnje nezgodnu poziciji. Ono što daje posebnu notu duhovitosti jest izraz klijent kojim se šaljivo dočarava činjenica kako ego, uistinu, svemu pristupa kao robi, pa i samome Bogu. To i jest razlog očitog robovanju formi, kojoj, manje više, pridajemo više važnosti nego sadržaju slijediteći taj osnovni zakon tržišta, pa makar se, s one strane 'pulta', nalazio i sam Bog. Upravo zato se silno vrijeđamo kad netko zaprijeti razotkriti mutne radnje ega kojih, najčešće, nismo ni svjesni. Licemjerni ego će ovu činjenicu spremno zanijekati nesvjestan činjenice kako će ga upravo to odati. Pravi tragalac, međutim, neće učiniti isto budući njegova zadaća i jest otkrivanje, a ne prikrivanje, istine.

U ovakvim i sličnim 'neprijateljskim' knjigama može se mnogo više naučiti o sebi nego što smo to sami kadri priznati. Upitamo li se iskreno zašto je tome tako možda napokon postane bjelodano. Pazite se farizejskog kvasca, to jest licemjerja! - upozoravao je Isus. 'Nitko ne udara bespomoćno pseto', dodaje narodna izreka, pa se na bistre vitezove od Manche ne bi trebalo toliko obazirati osim kao na opasnu i opaku prijetnje samom licemjerju koje se boji, ne samo Dawkinsa, nego i svih onih koji bi mogli uzviknuti: Car je gol!  Dao nam Bog mnogo Dawkinsa! - pomolit ću se.Budemo li, naime, čekali samokritičnost, bojim se da ćemo se načekati: barem još dva tisućljeća. Svaka uznemirenost dolazi isključivo od nesigurna duha. Takvoga čija vjera ovisi o tome što drugi o njoj misli. Koji vjeruje samo ukoliko je siguran da i svi ostali vjeruju.

Uostalom, bistri vitezovi, između ostalog, zanemaruju činjenicu da naš stav o nekome govori najviše o nama samima te da ne čine ništa drugo nego jedan mem (po njihovom viđenju fenomena religioznosti), zamjenjuju drugim. Onim koji se njima više sviđa, iz bilo kog razloga. Osjećamo li se bespomoćno, imamo potrebu tražiti krivce bilo koje vrste. Univerzalni je to zakon ega na koji ni jedan um nije imun bilo znanstvenika ili laika, vjernika ili ateista.

(nastavlja se)

JA SAM KRUH ŽIVOTA (nastavak 13.)

Mnogo je nesporazuma i mnogo površnih i doslovnih tumačenja Isusovih riječi koje su uvelike pridonijele formalizmu u koji je kršćanstvo doskora skliznulo posvećujući više pažnje odijelu, nego tijelu kako je Isus i naslućivao. Tako na više mjesta govori o sebi kao o kruhu živom koji je sišao s neba; kruhu života od kojeg se nikada ne gladni, da bi to posljednji put izrekao i noć uoči svoje smrti kada je s učenicima blagovao pashu, starozavjetni spomen Božjeg izbavljenja.  Bilo je, dakle, višestruko prigodno budući će po Isusovoj žrtvi doći novo, ne više simbolično, izbavljenje od ropstva kakvo je bilo ono egipatsko. Događa se, naime, sveljudsko oslobođenje od ropstva čija je posljedica bilo i spomenuto ropstvo i sva ostala zla svijeta: oslobođenje, ne više od pojedinačnog zla, nego od sveopćeg zla - od vladavine ega. Takvo nešto može osigurati samo utjelovljena Ljubav kao jedina moć suprotna zlu. Jednom nadvladana, sila zla (ega), nikada više neće imati čovjeka u šakama kao što mu nikada više Mjesec neće biti nepremostiva daljina. 

Možemo ostati pod vlašću ega još tisućama i milijunima godina, ali zauvijek ostaje činjenica kako je već poražen u ljudskoj naravi te je put spasenja zauvijek otvoren.

Govoreći, dakle, o sebi kao o kruhu života, Isus govori o kruhu ljubavi kojom se moramo hraniti kako bi smo baštinili život vječni. Za razliku od materijalnog svijeta u kojem gospodari ego čineći ga svojim oruđem, ljubav je kategorija vječnosti. Ljubav je Duh Sveti u kojem je sve stvoreno kao i Isusove riječi koje svjedoči za nju: Riječi koje vam govorim Duh su i Život. Kruh koji je sišao s neba, stvarnost je Ljubavi koja je iznad razine svijesti ega, dakle, 'silazi s neba' na nižu razinu.

 'Nebo' je, dakle, viša razina postojanja; razina ljubavi na kojoj vrijedi zakon ljubavi – vječni zakon Božjeg stvaralaštva. Jedinstvo Oca i Sina jest jedinstvo ljubavi i zato je blagovanje kruha života istovjetno blagovanju ljubavi, življenju u ljubavi pa ne može sam čin blagovanja, pa ma kako svet, biti zamjena za ljubav, kao što se obično poima izlazeći u susret nastojanju da se izborom lakšeg puta, zaobiđe teži, pa makar i jedini ispravan.

Zamijenimo li riječ 'kruh' rječju ljubav, s kojom je poistovijećivao sebe i Oca, bit će očitiji smisao blagovanje Tijela i Krvi. Ovo je onaj kruh (ljubav) što s neba silazi da onaj tko od njega jede ne umre. Ja sam živi kruh (ljubav) koji je sišao s neba. Ako tko jede od ovoga kruha (ljubavi), živjet će zauvijek. Kruh (ljubav) koji ću ja dati jest tijelo moje – za život svijeta. (Iv 6,50-52). Svaka od ovih riječi predstavlja teologiju ljubavi u skladu sa svim Njegovim riječima i djelima. Isus (trs) je očitovanje Božanske svestvarateljske Ljubavi (vinogradar) utjelovljene u ljudskoj osobi po kojoj svi imamo udjela u toj Ljubavi (mladice). Da bi se ta Ljubav i u nama očitovala, nužno je ostati u Isusovoj ljubavi (božanskoj naravi), odnosno hraniti se istom ljubavlju kojom se On hranio i koju je utjelovio bijući sam Ljubav.

U ime Ljubavi, i kao utjelovljena Ljubav, darovao je sebe, kao čovjek, po krvi i tijelu, svemu što raspadljivost može uzeti, i tako ostvario puninu ljubavi ostavljajući je u baštinu ljudskome rodu. Stoga je za nas postao kruh živi koji je sišao s neba. Nebo, dakako, ne predstavlja nekakvo zagonetno mjesto, daleko iznad zvijezda, nego naprosto božansku svijest, svijest Ljubavi u kojo je ljubav jedina istina, dok je to ego, u svijetu ega. Ljubav, dakle, ne može poteći „odozdo“, sa razine ega, nego isključivo sa više razine, pa zato kažemo da silazi s neba, ili kraće  „odozgor“.  Zato se, u 'Očenašu' obraćamo Ocu koji jest na nebesima moleći da ljubav bude stvarnost kako na nebu, tako i na zemlju, jer samo ona (ljubav) može biti volja Oca koji je sve stvorio, i koji jest Ljubav.

Blagovati kruh o kojem Isus govori, doslovno znači hraniti se ljubavlju da bi se uzdiglo na razinu ljubavi, pa ako tko toga ne čini, svakako ne može vidjeti Oca (Svestvaralačku Ljubav). Na žalost, i ova besjeda se uskoduho interpretira, kao i mnoge druge, pa mjesto da se hranimo ljubavlju, radije se zaustavimo na spomenu te ljubavi. Blagovanje kruha i vina sam Isus je odabrao kao spomen na svoju žrtvu u ime ljubavi, ali spomen ne može biti bez duha onoga što on predstavlja.

Prvo je, naime, trebalo činiti, a drugo ne propustiti kaže farizejima jer su zdušno prijanjali uz formalnosti zanemarujući bit, baš kao što i mnogi kršćani najčešće ne vide te bitne distinkcije, samo zato jer je tako lakše. Tako vjerujemo kako smo spašeni već i zbog same činjenice što smo blagovali od toga kruha, sve ako smo, s obzirom na ljubav, daleko od Isusova duha koji, pouzdano, nije kanio poučavati kako se božanska stvarnost ljubavi dostiže kakvim god obredom, pa bila to i sveta uspomena na Njegaovu žrtrvu.

Isus, naime, nije imao potrebe da osigura sjećanje na sebe ukoliko to nije u svrhu ljubavi. Bez ljubavi, blagovanje kruha je čista farsa. U protivnom, već bi za života bio spasio cijeli svijet, ta bio je među nama i tijelom i duhom. Vjerujem da je ova istina, i bez pomoći toliko nedvojbenih Isusovih riječi, očita sama po sebi te da naše tobožnje neznanje o tome ide na račun namjernog zavaravanja u svrhu lagodnosti.

Odemo na ispovijed; opravdamo za pokoji sitni prijestup, a onda blagujemo posvećeni kruh i vraćamo se kući zadovoljni baš kao i naš netaknuti ego. 'Nisam redovito išla na sv. misu; malo sam dijete lupila po guzi; zaspala sam prije nego sam dovršila krunicu...' Ma koga zavaravamo! Ispada da smo svi sveci, a svijet nam svakodnevno gura pod nos ogledalo da se u njem ogledamo. I što vidimo? Mučna, sebična, bezočna, nepravedna, bezbožna svakodnevnica – naše je ogledalo dok se svi uporno i bezočno zavaravamo kako je cijeli svijet loš, osim nas. Ta, pričestili smo se, dakle smo pravedni.

Pa, tko pokvari svijet kad svi smo bezgrešni? Naši korumpirani političari su kršćani, kao i naši bezdušni poslodavci, naši nepošteni trgovci, baš kao i silnici na čelu gigantskih kompanija koje se sramotno bogate na račun bolesti, siromaštva, gladi i smrti; velika većina svih, spomenutih i nespomenutih, jesu vjernici, najčešće kršćani. Od vremena kada je Diogen tražio čovjeka sa svjetiljkom, on se još rijeđe susreće među nama bez obzira što smo se toliko puta 'posvetili' svetim kruhom. Nismo se, naime, posvetili jedinom hranom koja je kadra mijenjati egom zatočena srca: ljubavlju.

Evanđelist Ivan, koji je, po svemu sudeći, najdublje zaronio u otajstvo ljubavi, ne propušta, uvijek iznova, naglašavati kako se, u otajstvu Euharistije, ne radi o tjelesnom kruhu kakav su jeli Židovi u pustinji i pomrijeli, nego o kruhu duše koja se hrani ljubavlju Božjom. Nitko ne može doći k meni ako ga ne privuče Otac koji me posla. (Iv 6,44). Tko jede tijelo moje i pije krv moju, ostaje u meni i ja u njemu. (Iv 6,56). Bezbroj puta je Isus objasnio što znači 'ostajanje u Njemu', pa kad bi to bilo tako jednostavno, zašto je tome poklanjao toliko pažnje, i zašto se svijet ne mijenja unatoč blagovanju?

Površna interpretacija lako dovodi do formalizma za kojima tako rado poseže tromi duh kako se ne bi morao pokrenuti, a svijet naprosto vrvi od tromih duhova. O da ste barem vrući ili hladni!, zdvaja starozavjetni prorok nad mlakim duhovima ogrezlim u samougađanju. Zar se danas išta promijenilo; zar još uvijek nad ljudima ne izričemo smrtnu presudu, između ostalog, zauzimajući mjesto Boga? Suviše rado se igramo bogova, u svemu osim u onome u čemu nam je to jedino dano i zadano.

Na samom početku Crkve, među učenicima i ostalim Isusovim slijedbenicima, također se lomio kruh u spomen na Isusovu žrtvu ljubavi, no svakako blagovanje kruha nisu pretpostavili ljubavi, kako to čini većina današnjih kršćana. 'Baš me briga ako i umrem, barem znam da ću otići u raj, jer sam se pričestila.' Ma nemoj! Kad bi spasenje bilo tako jednostavno ne bi nam ni trebao Isus. Ovakav stav je posve uobičajen, ne zato jer se čovjek uistinu osjeća sjedinjen s ljubavlju (Kristom), nego zato jer vjeruje da je sam čin pričesti (kao čin blagovanja tijela Kristova) zamjena za tu ljubav. Žalosno, ali istinito.

Ispovijed se, dakako, podrazumijeva prije blagovanja (ukoliko nemamo smrtnog grijeha), no jako je diskutabilna naša ispovijed i naš pojam grijeha. Nismo li fizički ubili čovjeka, osjećamo se, manje više, čistima. Ako čistimo čaše da bi smo se napili obične vode, koliko li tek trebamo čistiti duh da bi smo se napojili vodom života. Ego, naime, lako pronađe ispriku kako bi ostao netaknut, a ipak naoko djelovao posvećeno, za što su sveti obredi i rituali idealni. To nipošto ne znači da su oni, po sebi, izlišni, ali takvima postaju u situaciji kada vjerujemo da su zamjena za ono što simboliziraju. Uz usrdnu težnju za ljubavlju, pomoći će svaka molitva, od krunice do Euharistije, no kada one predstavljaju puku naviku, obvezu ili zamjenu za ljubav, onda su tek pobožnjački cirkus.

Pričešćivati se ljubavlju, jer Krist je utjelovljena Ljubav, to je smisao kruha s neba koji Euharistija simbolizira. Ne budu li sami kršćani čuvali svetost Kristova otajstva, doista će nas u kraljevstvu Božjem preteći bludnice i carinici, kako je Isus i opomenuo. Je li i slutio s kolikim pravom je to rekao? Ako ništa drugo, spomenuti grešnici, barem za sebe ne tvrde da su sveti, za razliku od mnogih koji se uzvisuju i po samoj svetosti. Njima je rečeno da će biti poniženi, jer ego je taj koji ima potrebu za samouzdizanjem ne birajući sredstva, pa ni samu svetost ne preza koristiti u tu 'plemenitu' svrhu.

Ne postoji, dakle, nikakav način da 'Isus ostane u nama i mi u Njemu' do li Zapovijedi ljubavi,  i u njoj sadržanog Zlatnog pravila kao mjere te ljubavi. Samo tako naše blagovanje Kristu na spomen, zasigurno neće biti bez Njegove nazočnosti. Ljubiti Boga cijelim svojim bićem, kako to zahtijeva spomenuta zapovijed, ne znači puko izgovaranje tih riječi, nego znači ono što je Isus naveo kao svoje jelo i svoju hranu – živjeti ljubav na svim razinama bića, a to, u svijetu ega, nije ni malo lako. Na sreću, ljudska se svijest nužno razvija, pa, u skladu s tim, postaje sve lakše, ali još uvijek dovoljno teško da olako tražimo svakojake isprike koje, na žalost, neće olakšati, nego otežati breme slobode na uskom putu do Ljubavi na kojem će nas, svaka izlika kojom smo se poslužili, čekati znatno ojačana.

(nastavlja se)