Bijeg od istine (nastavak 38)

Sve oko nas zrcali našu vlastitu stvarnost, suvremena je psihološko-duhovna teorija o koju se vrlo lako spotaknuti, napose onima koji se a priori smatraju boljima od onih s kojima dijele život i koji su, u pravilu, krivi za sve loše što nam se događa. Spadate li i vi među te buntovničke bez razloga?

Odgovor bi vas mogao neugodno iznenaditi, baš kao što je i mene iznenadio. Prvo se opirete mogućnosti da ste buntovnik. Potom se opirete mogućnosti da je teškoća u koju ste upali, ljudi koji vas iscrpljuju, okolnosti koje ne daju baš najbolju perspektivu...tek projekcija vaše unutarnje stvarnosti koja vas želi poučiti pravoj mudrosti života.

Kada to nekako prihvatite, dolazi opiranje mogućnosti da je tuđe nepodnošljivo ponašanje također povezano s vašom percepcijom sebe i svijeta oko sebe.

Oh Bože, pa nisam valjda ovako grozna kao ovaj tu! Ne, to naprosto ne može biti istina!  Krajnje sumanuta zamisao, zar ne. No, uz sav naš otpor, svu sablazan i nevjericu sami smo jedini kreatori svoje stvarnosti bili toga svjesni ili ne.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,

a tako sretno za očajničku sreću

Tako jedan od najvećih umjetnika riječi u jednome stihu izriče onu tananu mudrost poniznosti koju tako uporno i protivno mudrosti odbijamo naučiti. Odbijamo vidjeti kako je sve stvorenje bogoduho i stoga moćno poučavati nas o nama samima ukoliko smo spremni učiti od božanske Mudrosti u svemu što jest.

Što se više opiremo istini, to će nam vlastita stvarnost djelovati sve nepodnošljivije dotle dok ne budemo spremni prihvatiti odgovornost za svoj život koji nas nije, ni krive ni dužne, dopao nekim hirom sudbine kako smo skloni vjerovati u trenucima kada se nešto ne odvija onako kako smo željeli. Trenuci su to iz kojih možemo najviše učiti samo kad ih ne bi smo dočekivali s toliko otpora.

Ono čemu se najviše opiremo, međutim, najviše ustraje zadobivajući sve više moći nad nama. Svi smo to iskusili barem jednom u životu. Nije li, dakle, mudrije odustati od unaprijed izgubljene bitke i pokušati osluhnuti što je to čega se zapravo bojimo i od čega bježimo.

Neočekivano blagotvorno djeluje spoznaja da se pravi osgovor najčešće  znatno razlikuje od onoga u što smo zamaskirali svoj strah: ljudi, okolnosti, događaji...Jednom rječju: drugi. Netko, ili nešto, izvan nas. Na žalost, (ili na sreću), potpuno krivo.Ono s čime se hrvamo uvijek je povezano s nama i u nama ima svoje izvorište premda toga, u pravilu, uopće nismo svjesni.

Pogrešno je, međutim, tu spoznaju shvatiti kao svoje nesavršenstvo, grešnost, krivnju... Naprotiv. Bio bi to još pogrešniji i još nedjelotvorniji pristup. Mudrost koja je prisutna u kakvoj god situaciji nikada nije prijeteća, niti je obilježena strahom. Upravo suprotno. Svi strahovi niču iz nedostatka svijesti o naravi našega vlastitoga bića. Kada ju upoznamo u svoj njenoj božanstvenoj raskoši, nestat će svi osjećaji utemeljeni na strahu, a time i sve situacije, okolnosti i ljudi od kojih je najbolje pobjeći.

Od čega god bježimo, bježimo od nečega u sebi samima. Nečega što treba osvijetliti, iscijeliti i prihvatiti kao dio života. Ništa po sebi nije nesavršeno, a još manje zlo. Takvim ih čini isključivo naša vlastita iskrivljena percepcija koja nikome nije nametnuta usprkos činjenici da smo doista podložni mnoštvu različitih utjecaja, od roditeljskog, obiteljskog, kulturološkog i inog utjecaja koji nas od početka oblikuju. Ništa od toga, međutim, nije nedodirljivo ukoliko istinski tragamo za svojom iskonskom biti.

Tko traži naći će, tko kuca otvorit će mu se. Kucajte, dakle, na vrata Istine s vjerom da će se otvoriti. Ta, zbog toga i postoje. Da budu otvorena