Strah od straha (nastavak 44)

Strah, nemir, ljutnja, bijes... Koliko puta smo poželjeli da takve emocije ne postoje? Nitko od nas ne voli negativne emocije. Oduzimaju nam energiju, iscrpljuju nas i čine nesretnima. Tako tvrdi naš um. No, je li to baš tako? Dugo sam o tome razmišljala i još više ih motrila; takozvana introspekcija - pogled unutar sebe oslobođen predrasuda. Negativne emocije i mene su previše iscrpljivale odnoseći znatan dio energije koju bih radije bila upotrijebila za druge, korisnije i kreativnije stvari. Međutim, kao što svi znamo (ili samo mislimo da znamo), emocijama ne možemo upravljati. No, je li to baš tako?

Prije nego odgovorimo na to pitanje, treba razjasniti vjekovnu zabludu o negativnim emocijama. Ne postoje pozitivne i negativne emocije: Postoji samo pozitivna i negativna kvalifikacija emocija, dakle, umna prosudba koju pridajemo činjenicama. I to je sve. Same po sebi, sve emocije su podjednako u službi života. Zvuči čudno, pa i pogrešno, ali nije. Sve ono što podliježe umnoj procjeni temelji se na mislima, a misli su varljive i najčešće su utemeljene na pukoj predaji, uvjerenju i uglavnom gotove preuzete kao obrazac vjerovanja koji se s vremenom internalizira i postaje "autentičan", dakle, djelatan.

Najčešće, naime, vjerujemo, ne zato jer smo se osobno uvjerili, nego zato jer tako svi vjeruju kao što smo nekoć počeli pušiti, piti, uzimati drogu...zato što su svi oko nas činili isto. Ta činjenica, međutim, nije nas poštedjela ovisnosti samo zato jer je razlog bio banalan. Ovisnost se stopila s našom biokemijom i ...to je to. Slično je i s vjerom u negativne emocije. Počele su djelovati na način na koji smo to očekivali i pa smo se vezali za njihovu negativnost kao stvarnost stvarnost po sebi. Tako nam negativne emocije donose stres koji smo sami stvorili. Ljudski se strah, evolucijski,  ni malo ne razlikuje od životinjskoga, pa ipak se beskrajno razlikuje po svojim posljedicama.

Za razliku od ljudi, životinjama, u njihovu prirodnom okruženju, nikakav strah ne stvara stres upravo zato jer mu ne pridaju negativne konotacije kao što to, tisućljećima, čini ljudska vrsta pretvarajući ga u svog neprijatelja kao i mnogošto drugog. To je jedini razlog postojanja iracionalnih strahova i stresova koje uzrokuje. Kada naučimo lekciju života kojemu služi sve što jest, tada ćemo prestati tražiti neprijatelje u sebi i oko sebe. Život se, naime, savršeno brine sam za sebe i ne treba dodatnu pomoć naših izmišljenih strahova. Ne trebamo je ni mi već i zbog činjenice da smo shvatili kako s našim prosuđivanjem stvarnosti nešto ipak nije kako treba. U protivnom, ne bi smo stvarali negativne emocije koje ničem ne služe što priroda nikada ne čini, zar ne?

(nastavlja se)

Blagoslov patnje (nastavak 43)

Negdje, na početku ove priče, spomenula sam kako sam, kad su stvari postale posve nepodnošljive, nekako u dubini bića osjećala da sam to sebi izmolila. Doslovno tako. I makar su nevolje bivale sve veće i sve bezizglednije u očima ega, s kojim sam se, još uvijek, potpuno poistovjećivala, nešto duboko u meni znalo je da se upalila mala svjetlost koja je kadra rastjerati mrak, pa ma kako djelovao mračnim i zastrašujućim. Odavno sam bila naučila kako Bog umije pisati i po krivim crtama i kako je Njemu moguće ono što nije moguće čovjeku, no tek sada sam shvatila što to znači u konkretnom životu.

Mudrost Božja u nama, doista, čini upravo to; upotrebljava patnju da bi ju dokinula i koristi naš vlastiti ego da bi ga nadišla. 

Sve to, dakako, nije moguće bez naše osobne suradnje; bez našega svjesnoga pristanka na slobodu od robovanja egu. Što, naime, glasnije vičete, to vaša nazočnost postaje sve očitijom. Tako je i s egom. Kada se osjeti jako ugroženim, toliko se bori za svoj opstanak da će vam na glavu sručiti cijeli pakao ne bi li vas prisilio na odustajanje od stvarnosti koje ste, makar i na trenutak, postali svjesni i time ugrozili njegovu sigurnost i pravo na kraljevsko prijestolje. 

U takvim okolnostima čovjek može lako potonuti u bezdan očaja, kako se ego i nada, ili se vinuti iznad straha dopuštajući božanskoj Mudrosti da se očituje posred tog kaosa. Izbor je uvijek na nama bez obzira jesmo li toga svjesni ili ne. I nesvjesni izbor, naime, također je izbor. 

Dugo vremena se doimalo kako se ništa ne mijenja i kako je ego naprosto neslomljiva stvarnost daleko iznad ljudske moći koja pronađe milijun novih rupa nakon što nekako uspijete zatvorite jednu. U temelju takvoga  dojma opet stoji ego i zato se radi samo o prividu. U stvarnosti se zapravo događa suprotno: čim shvatimo strategiju i skrivene motive ega, on gubi svoju moć nad nama budući sva njegova moć leži u skrivanju, maskiranju i prijetvornosti. Jednom kada se ta tvrđava uzdrma, nije daleko dan kada će se srušiti. Ego to osjeća i zato reagira tako da se laća svih sredstava očaja što ga, pak, sve više izlaže oku našega istinskoga svjetla sve dok naš pogled ne postane toliko izoštren da se ego više nema kamo sakriti i u što prerušiti.

Napokon se događa da zbog težnje za samoočuvanjem on sam postaje sebi protivnikom i egzekutorom. Tako se moj intuitivni uvid pokazao točnim; doista sam, naime, izmolila sve svoje nevolje i uz njih povezane patnje jer one su mi pomogle da razotkrijem i shvatim sjenoviti svijet ega s kojim sam se, kao i velika većina ljudskoga roda, potpuno poistovjetila postavši mu slugom i robom. Kako se ne može istovremeno biti rob i slobodan, moguća je samo jedna opcija. 

Mi biramo, ali imamo i pomoć bez obzira na izbor: ako se odlučimo na daljnje robovanje, ego će nam   u tome svesrdno pomoći ; ukoliko se odlučimo za slobodu, Božanska Mudrost, kao izraz slobode, svestrano će nam pomoći. Tako, dakle, Bog svako zlo okreće na dobro onima koji vjeruju.

(nastavlja se)

Ako oni umuknu, kamenje će svjedočiti (nastavak 42)

Duboko dirnuta veličinom Kristova Otajstva, ponekad se zapitam, ne bi li bolje bio shvaćen da se utjelovio u sadašnjem vremenu kada i sama znanost potvrđuje Njegov nauk? Pitam se, velim, no ne trudim se odgovoriti na postavljeno pitanje. Znanost nam, naime, sama po sebi, ne može rasvjetliti duh otvarajući ga dubljoj perspektivi Istine o kojoj je govorio i svjedočio Isus. To je razlog zašto su mnogi znanstvenici agnostici, a mnogi religiozni ljudi neproduhovljeni.

Otvoren i prosvjetljen duh prepoznaje božanku Mudrost u svemu stvorenju: Ako oni umuknu, kažem vam, kamenje će vikati! Doslovno tako. I kamenje svjedoči božansku istinu, pa ipak je ona jednako nevidljiva ljudskome duhu zaokupljenom banalnostima vlastitog ega, kako onomad, prije dva tisućljeća, tako i danas u cvijetu znanosti i tehnologije.

Bića smo "tvrde šije", tvrda srca i uska duha do kojeg ne prodire božanska Mudrost uprisutnjena u svekolikoj  stvarnosti i zato nas ne dira, ne poučava i ne preobražava premda smo, kao i sva druga bića, Njeno očitovanje. Izgradismo sebi viziju Boga  na svoju sliku (sliku ega) i zato ego nesputano kraljuje kroz sva pokoljenja.


(nastavlja se)

Čistilište (nastavak 41)

Od svojih roditelja i predaka, dobili smo ne samo biološko, genetsko, naslijeđe, nego i energetsko i duhovno i stoga nije svejedno iz kakvog smo obiteljskog stabla ponikli. Nismo svi jednake suptilnosti i osjetljivosti na različite energije, niti jednako kadri uočiti razliku među njima na svim razinama života. Na duhovnom planu tako govorimo o razlikovanju duhova, na moralnom o razlici između dobrog i lošega, a na energetskoj razini o različitim frekvencijama. Sve su to različiti vidovi iste datosti.

Najveći kamen spoticanja u duhovnom iscjeljenju, transformaciji energij i, dosljedno tome, prosvjetljenju, predstavlja neosvještenost, odnosno nepoznavanje istine o zakonima duha, ili jednostavnije rečeno: neznanje. Bilo da smo svjesni tog neznanja ili ne, njegove posljedice su jednake baš kao što nas i neznanje o bilo čemu drugome ne štedi njegovih posljedica. 

Hoće li, dakle, dobri Bog naše neznanje uzeti kao olakotnu okolnost ili će nam suditi po djelima bez obzira što im je prethodilo? Hm. Nezgodno pitanje. Onima koji drže palčeve za potvrdan odgovor, držim palčeve, no morat ću ih razočarati. Evanđelje, naime, donosi nedvojbeni Isusov stav u riječima o sudu pred kojim nas neće suditi ni On, ni anđeli, ni Bog, nego naša vlastita djela. Ne zato što bi Bog bio okrutan u nesalomljivoj recipročnoj pravednosti, nego zato što smo stvoreni u svijetu ega (zavodnika ljudi) kako bi smo se, sredstvima koja smo od Boga primili, uzdigli iznad te prizemne, gotovo životinjske razine, na razinu ljubavi. Zaista, kažem ti, - opominje Isus - nećeš izići odande sve dok ne platiš posljednji novčić! Što je pod time mislio? Na  neku inačicu čistilišta? Vrlo vjerojatno.

Iz svega gore rečenog, dalo bi se zaključiti kako smo i sada, u svijetu dvojnosti koju samo rijetki mistici shvaćaju, zapravo u nekoj vrsti čistilišta - prilike da učimo iz samih suprotnosti, što je, na koncu konca, dolična definicija čistilišta kao duhovne stvarnosti. Nije to neko mjesto u fizičkoj stvarnosti s ponešto manjom temperaturom od paklenske, nego je, baš kao i pakao, slika duhovne stvarnosti u kojima obitava duh, duša, ili svijest na putu božanskog uzdizanja. Crkva se, na žalost, još uvijek tvrdokorno drži tvrdokorne dogme o paklu kao vječnoj kategoriji nad kojom se, još prije tolikih stoljeća sablažnjavao, između ostalih,  jedan od najvećih crkvenih otaca: veliki Origen, koji je zbog hrabrosti da iskaže ono što osjeća kao istinu, zaradio excomunikaciju unatoč svim zaslugama za Crkvu, ljubavi prema Kristu i unatoč posvećenosti kršćanstvu koju je strastveno živio.

Kao što rekoh ranije, religije, doista mnogo više pažnje posvećuju formi, nego sadržaju, kao što je to neprestalno isticao upravo Isus u osudama svećeničkog i farizejskog licemjerja - ondašnje hijerarhije Njegove vlastite religije u kojoj je rođen i odgojen, ali zbog toga ne nužno slijep za njene nedostatke. ponekad me doista preplavi snažna odbojnost prema načinu na koji se Krist štuje po našim crkvama, domovima i našim srcima: isključivo usnama; isključivo formalno i običajno bez ikakve dubine, ikakve svetosti i ikakvog zaranjanja u otajstvo Istine koje je sam krist utjelovio. Tako se nerijetko doima kako su crkve prostori izgrađeni u slavu Isusa, ali bez stvarne nazočnosti Njegova Duha. 

Bog se, naime, ne da ismjehivati, uvjerava nas sveti Pavao, i nikakve velebne građevine, umjetnička djela  ili svečana odijela, ne mogu to promijeniti. "O, da si barem vruć ili hladan, a ne ravnodušan!" Kršćanstvo je, kako se čini, odavno postalo toliko ravnodušno spram Kristova Otajstva, da nije nikakvo čudo što se to Otajstvo gotovo lakše prepoznaje u bilo čemu, od ljepote cvijeta, do uzvišenosti glazbe, nego li u religiji utemeljenoj na tom Otajstvu. Zbog toga je i većina kršćana takva: ravnodušna, bezlična, neosvještena o neizmjernoj svetosti Onoga čije Otajstvo tako mlako štuju u svojim crkvama, domovima, srcima..., a istovremeno neprestalno presuđuju i osuđuju u Njegovo ime, potpuno nesvijesni što zapravo čine.

(nastavlja se)

KARMA - Očevi jedoše kiselo grožđe, a djeci zubi trnu. (nastavak 40)

Po mom dubokom intuitivnom, i inom, uvjerenju, zlo nije kategorija bića unatoč činjenici što ga Isus oslovljava knezom ovoga svijeta, Zlim ili zavodnikom, kao da se radi o osobnoj dimenziji. Na koncu konca, to je irelevantno za tezu koju razvijam pričajući svoju životnu priču. Ne moramo, naime, znati znanstveno objasniti gravitaciju da bi smo ju osjetili i shvatili kako djeluje na nas.

Kada je poučavao učenike o jedinstvu ljudskoga roda (svi ste braća jednoga Oca), Isus je govorio s duhovnog, a ne znanstvenog aspekta, međitim je suvremena znanost egzaktno dokazala tu postavku na razini energetskoga jedinstva cijeloga univerzuma. Sva stvarnost je, na toj baznoj, energetskoj razini ujedinjena, isprepletena, međuovisna i u stalnoj interakciji. Energija, međutim, nije samo električna, magnetska, nuklearna..., nego je doslovno sve energija: misao, riječ, emocija, stvari oko nas, događaji..., sve nosi svoju  specifičnu frekvenciju koju utiskuje u zajedničku nam stvarnost.

Energija je, kako pokazuje priroda, neuništiva stvarnost koja se mijenja i preoblikuje, ali se nikada ne gubi, zato svi nosimo energije naših predaka kako u zajedničkoj tako i  pojedinačnoj, svijesti. Otuda je nastao nauk o karmi, odnosno posljedicama koje su na nas ostavile generacije naših predaka, kao i jedinstvena svijest čovječanstva od koje nitko ne može biti izuzet, pa ni sam Isus. Napokon, zbog toga se i utjelovio kao čovjek da bi smo zauvijek postali dionici Njegova božanskoga Duha u ljudskoj naravi. 

Kao što su najveći zločinci čovječanstva trajno upisani u ljudsku kolektivnu svijest, tako je u nju trajno upisan i Kristov Duh koji je, stoga, djelatan bez obzira vjerujete li to ili ne, baš kao što je djelatan i duh Hitlera, Staljina...Ne morate vjerovati u elektricitet da bi vas energija ugrijala, ohladila ili ubila, no ukoliko poznajete njene zakone moći ćete se primjereno i pravodobno zaštititi i služiti se njome na vlastito dobro. Analogno tome je i dar bogočovjeka Isusa; dar Duha Svetoga koji je zauvijek postao ljudskom baštinom.

Želimo li se, dakle, zaštititi od zla, nužno je poznavati mu moć i prirodu djelovanja, te iznaći primjerene načine obrane. Kao što svatko zna, ne postoji prekidač za tamu, nego samo prekidač za svjetlo kojeg se laćamo svaki puta kada nam usfali svjetlosti. Zlo ili grijeh je, dakle, nedostatak ljubavi (svjetlosti božanskoga Duha u nama). Sve što činimo iz ljubavi nosi pečat božanskoga Duha i nužno je blagotvorno, dakle pozitivno. Nasuprot toga je sve ono što nosi rušilačku, neblagotvornu, negativnu energiju koja se posreduje na mnogo načina i preko mnogobrojnih kanala: misli, riječi, djela, nakane, motivi, želje...koje onda, povratno, djeluju na svekoliku stvarnost.

Treba li uopće isticati kako su negativne misli, riječi, osjećaji..., zapravo negativna, rušilačka energija, a pozitivne stvaralačka, životvorna? Treba li podcrtavati da djelujemo na sebe i jedni na druge bilo stvaralački, bilo rušilački? Ako ste, dakle, dugotrajno u okruženju jakih negativnih energija, svakako ćete se razboljeti na bilo koji način, a možda čak i umrijeti. Ne zaboravite, uz to, na neuništivost energije i računajte s duhovnim i energetskim nasljeđem sviđalo vam se to ili ne. Možete to nazivati karmom, darmom, dugom predaka ili kako god, ali shvatite ozbiljno energetsko i duhovno jedinstvo svega stvorenja, a napose predaka. Baštinimo, naime, njihove blagoslove, ali i njihova prokletstva, pa starozavjetni pisac, uistinu, zna o čemu govori kada kaže: Očevi jedoše kiselo grožđe, a djeci zubi trnu. Život, naime, svestrano potvrđuje ove riječi.

(nastavlja se)

TEODICEJA: Zašto Bog dopušta zlo? (nastavak 39)

Pitanje teodiceje, pitanje je vjerodostojnosti našega pouzdanja u Boga i zato iznimno značajno. Kako se većina religija temelji više na strahu od Boga, nego na spoznaji istine o Bogu, ne čudi činjenica što se većina religioznih ljudi ne usudi propitkivati o teodiceji upravo zbog spomenutog, nametnutog straha pred "nedoličnim" pitanjima.

S druge strane, pak, postoji kolegij na katoličkom sveučilištu (KBF) koji se bavi upravo tim pitanjem, a koji se, pomalo kontradiktorno, naziva teodicejom. Naime, Bogu ne trebaju nikakve obrane pred ljudskim nedoumicama i sumnjama, ali trebaju ljudskome duhu čijoj naravi je imanentna potraga za  istinom. Znaju li to svi vjernici? Znaju li da, ne samo imaju potrebu pitati, nego je to dužnost u skladu s onim duhom kojeg je Bog darovao čovjeku bez ikakva straha od propitkivanja.

"Zabraniti čovjeku da misli, bilo bi svetogrdno" - kaže Tertulijan, veliki crkveni naučitelj, a Isus jednostavno poziva: Tražite, kucajte, molite i dat će vam se. Odgajana sam kao tradicionalna vjernica, no s jednom značajnom "pogreškom" koja se, tko zna kako, kada i zašto, potkrala mom duhovno-umnom kodu: Pogreška koju bi smo, jednom rječju, mogli opisati kao ljubopitljivost - zamalo beskrajna ljubopitljivost koja neprestalno pita "zašto?" ne odustajući ni pred kakvom zaprekom, pa tako ni pred navodnom blasfemijom. Kako sam samo s odobravanjem ( ne bez taštine) dočekala poznate riječi velikog Bertranda Russella: "Svako veliko otkriće započelo je kao svetogrđe" Slažem se! Heureka! 

Zašto je tome tako? Jednostavno zbog žilave navike koja slijedi stare paradigme čak i onda kada ih sama stvarnost demantira. "Staro vino u stare mješine, a novo vino u nove mješine" - rekao bi Isus na ovu temu, dok bi ga Einstein protumačio u skladu s duhom svoga vremena, ili tek svoga vlastitoga: "Problem se ne može riješiti na onoj razini na kojoj je nastao", ili još jednostavnije: Smiješno je očekivati različite ishode iz ponavljanja starih ponašanja. Pametnom dosta, pomislit će netko, no većina će i dalje, s jednakim strahom od Božje kazne, ili čak Božjega gnjeva, potiskivati pitanja koja se duhu spontano nameću. Pitanja koja postoje zato da se na njih odgovori, a ne zato da se pred njima bježi u strahu.

Tko samome sebi ne umije dati zadovoljavajući odgovor na pitanja teodiceje, taj nikada neće susresti Boga u sebi na onakav način na koji je to moguće ljudskome duhu. Onakakav koji je, na savršen način, ostvario Isus Krist pozivajući nas da Mu se pridružimo u štovanju Boga "u Duhu i Istini", a ne isključivo u običajnoj  tradiciji koja, rijetko kada, prelazi razinu forme. Na toj razini, dakle, koliko god ona djelovala sveto, nema dubine u koju se Duh Božji ulijeva. Ne možemo, naime, istinski ljubiti Boga ukoliko se plašimo stati pred Njega onakvi kakvi jesmo; onakvi kakvima nas je sam stvorio; Ne možemo Ga istinski štovati ukoliko držimo da je On odgovoran za zlo svijeta. Ukoliko se ne usudimo izreći sva svoja pitanja, dvojbe, sumnje, neznanja...pred Onim koji nas je stvorio na svoju sliku, kakva je onda naša slika tog Stvoritelja?

Zašto, dakle, Bog dopušta zlo ukoliko je savršena Ljubav? Odgovor je začuđujuće jednostavan: Pitanje se temelji na krivim pretpostavkama budući polazi od premise da Bog, uistinu, manevrira našim životima na način da dopušta, ili ne dopušta, ovo ili ono. To je ujedno i odgovor na pitanje teodiceje: Bog ne dopušta zlo, nego ga dopušta ljudska svijest zatočena na ego-razini s koje šira i dublja perspektiva stvarnosti naprosto nije opaziva.

(nastavlja se)

Bijeg od istine (nastavak 38)

Sve oko nas zrcali našu vlastitu stvarnost, suvremena je psihološko-duhovna teorija o koju se vrlo lako spotaknuti, napose onima koji se a priori smatraju boljima od onih s kojima dijele život i koji su, u pravilu, krivi za sve loše što nam se događa. Spadate li i vi među te buntovničke bez razloga?

Odgovor bi vas mogao neugodno iznenaditi, baš kao što je i mene iznenadio. Prvo se opirete mogućnosti da ste buntovnik. Potom se opirete mogućnosti da je teškoća u koju ste upali, ljudi koji vas iscrpljuju, okolnosti koje ne daju baš najbolju perspektivu...tek projekcija vaše unutarnje stvarnosti koja vas želi poučiti pravoj mudrosti života.

Kada to nekako prihvatite, dolazi opiranje mogućnosti da je tuđe nepodnošljivo ponašanje također povezano s vašom percepcijom sebe i svijeta oko sebe.

Oh Bože, pa nisam valjda ovako grozna kao ovaj tu! Ne, to naprosto ne može biti istina!  Krajnje sumanuta zamisao, zar ne. No, uz sav naš otpor, svu sablazan i nevjericu sami smo jedini kreatori svoje stvarnosti bili toga svjesni ili ne.

Strašno je ovo reći u uho oholosti,

a tako sretno za očajničku sreću

Tako jedan od najvećih umjetnika riječi u jednome stihu izriče onu tananu mudrost poniznosti koju tako uporno i protivno mudrosti odbijamo naučiti. Odbijamo vidjeti kako je sve stvorenje bogoduho i stoga moćno poučavati nas o nama samima ukoliko smo spremni učiti od božanske Mudrosti u svemu što jest.

Što se više opiremo istini, to će nam vlastita stvarnost djelovati sve nepodnošljivije dotle dok ne budemo spremni prihvatiti odgovornost za svoj život koji nas nije, ni krive ni dužne, dopao nekim hirom sudbine kako smo skloni vjerovati u trenucima kada se nešto ne odvija onako kako smo željeli. Trenuci su to iz kojih možemo najviše učiti samo kad ih ne bi smo dočekivali s toliko otpora.

Ono čemu se najviše opiremo, međutim, najviše ustraje zadobivajući sve više moći nad nama. Svi smo to iskusili barem jednom u životu. Nije li, dakle, mudrije odustati od unaprijed izgubljene bitke i pokušati osluhnuti što je to čega se zapravo bojimo i od čega bježimo.

Neočekivano blagotvorno djeluje spoznaja da se pravi osgovor najčešće  znatno razlikuje od onoga u što smo zamaskirali svoj strah: ljudi, okolnosti, događaji...Jednom rječju: drugi. Netko, ili nešto, izvan nas. Na žalost, (ili na sreću), potpuno krivo.Ono s čime se hrvamo uvijek je povezano s nama i u nama ima svoje izvorište premda toga, u pravilu, uopće nismo svjesni.

Pogrešno je, međutim, tu spoznaju shvatiti kao svoje nesavršenstvo, grešnost, krivnju... Naprotiv. Bio bi to još pogrešniji i još nedjelotvorniji pristup. Mudrost koja je prisutna u kakvoj god situaciji nikada nije prijeteća, niti je obilježena strahom. Upravo suprotno. Svi strahovi niču iz nedostatka svijesti o naravi našega vlastitoga bića. Kada ju upoznamo u svoj njenoj božanstvenoj raskoši, nestat će svi osjećaji utemeljeni na strahu, a time i sve situacije, okolnosti i ljudi od kojih je najbolje pobjeći.

Od čega god bježimo, bježimo od nečega u sebi samima. Nečega što treba osvijetliti, iscijeliti i prihvatiti kao dio života. Ništa po sebi nije nesavršeno, a još manje zlo. Takvim ih čini isključivo naša vlastita iskrivljena percepcija koja nikome nije nametnuta usprkos činjenici da smo doista podložni mnoštvu različitih utjecaja, od roditeljskog, obiteljskog, kulturološkog i inog utjecaja koji nas od početka oblikuju. Ništa od toga, međutim, nije nedodirljivo ukoliko istinski tragamo za svojom iskonskom biti.

Tko traži naći će, tko kuca otvorit će mu se. Kucajte, dakle, na vrata Istine s vjerom da će se otvoriti. Ta, zbog toga i postoje. Da budu otvorena

Zašto vadiš trun iz oka bratova? (nastavak 37)

Moja nećaka, koju izuzetno cijenim, u cvijetu je svoje mladosti, i silno se trudi što iskrenije živjeti  svoju kršćanku vjeru (čini se da su generacije koje dolaze sve više svjesne vrijednosti duhovnosti, te se potraga za sobom pojavljuje sve ranije u životu), no poput većine drugih, ne odstupa lako od starih vizija koje su već gotove preuzete od drugih bez ikakve potrebe da se ista revalorizira vlastitim duhom kako bi postala osobna, kakva jedino i može biti istinska duhovnost.

U našim rijetkim polemikama na temu duhovnosti,  shvatila sam kako, unatoč istinskoj iskrenosti njene vjere, koju, dakako,  poštujem i uvažavam, najveći kamen spoticanja leži u poznatoj kršćanskoj isključivosti i nespremnosti da se, makar i na trenutak, zaviri iza teških zidina dogmi. Pričajući o istim stvarima imenujemo ih različito čudeći se međusobno kako ona druga ne shvaća koliko griješi. 

Sve ono što ona zove sotonom, vragom ili đavlom, ja nazivam egom argumentirajući primjerom iz života ni malo ne umanjujući stvarnost zla koju je kadar reproducirati. No ona na to odmahuje rukom uz znakovit komentar: "Ah, ti i taj tvoj ego!"  Potpuno sam uvjerena kako je Isus smjerao upravo na ego kada je, između ostalog, rekao: "Zašto vidite trun u oku bratovu, a brvna u oku svojemu ne vidite?". Naime, činimo to upravo zbog svog brvana, a ne zbog bratova trna. U tom i leži zavodljivost ega (lašca, zavodnika, zlotvora...); Zbog grede u vlastitom oku ne vidimo jasnu, nego iskrivljenu sliku, kao kad bi smo nešto gledali kroz razmrskana stakla naočala kroz koje ono što gledamo poprima odlike naočala, odnosno razlomljenih stakala.

Nastojeći ne povrijediti osjećaje svoje nećake nastojim je uvjeriti kako vrag ništa ne gubi na snazi ukoliko ga poistovjetimo s egom, samo što uvodimo element osobne odgovornosti koji bez njega otpada. Ne možeš, naime, zapovjediti sotoni, ne možeš snositi odgovornost za njegova djela, niti ga ikako možeš kontrolirati, (ukoliko vjerujemo da je to slobodno, a uz to nezamislivo moćno duhovno biće). Sve to otpada u onom trenutku kada u igru uvedemo ego. I makar stvarnost zla ostaje ista, sada više nije nadmoćna, nije izvan nas, nije bez našega utjecaja, i ono najbitnije; nije bez naše odgovornosti. 

Na žalost, nisam uspjela uvjeriti nećaku, niti mi je to cilj. Svjesna sam, naime, da je nekako lakše optužiti nekoga drugoga za sve loše što činimo sebi i drugima, i zato nam, zapravo, treba vrag kako bi smo se lakše nosili sa vlastitim slabostima koje tako pomno pred sobom skrivamo u dubinama svojega podsvijesnoga uma. Skrivamo bez ikakve potrebe. O tome je Isus neprestano poučavao i na to nas ohrabrivao: "Tražite istinu i istina će vas osloboditi!", no rijetko tko nađe hrabrost da se suoči s njom i zato nam treba sotona, trebaju nam neprijatelji, trebaju nam nepravde, zločesti ljudi i sve ostalo kako bi smo ostali podalje od vlastite istine.

Istina u početku, doista djeluje sablazno, šokantno, bolno i neprihvatljivo, ali samo dokle se opiremo slijedeći glas straha. Onoga trenutka kada ju prigrlimo, postaje sve pitomija i pitomija da bi se na kraju pokazala posve bezazlenom, štoviše, blagoslovom oslobođenja od straha koji leži u temelju svih sukoba na svim razinama uključujući i sukob sa samim sobom. Zapravo, sve se svodi samo na tu, osobnu razinu jer isključivo tu nastaje svaki nesklad, ma kako se činilo nemogućim. Kao što je netko mudro primjetio: "Ako se osjećamo nakovnjem, stvarnost ćemo doživljavati čekićem".

Svi smo mi ogledala jedni drugima i u svakome čovjeku se zrcali naša vlastita stvarnost, bila ona predivna ili preružna. Nikada ne možemo znati ništa o drugome čovjeku,  a da u tu sliku ne unosimo sebe i već time  je mijenjamo, baš kao što dokazuje kvantna fizika na materijalnoj razini, a mistici na duhovnoj. Promatranjem putanje nekog atoma, mi je mijenjamo, pa nikada ne možemo znati kakvo je izgledala prije našega promatranja i bez njegova utjecaja. Naprotiv; kvantna fizika ispravno zaključuje da stvarnost atoma bez odnosa s promatračem, zapravo, i ne postoji. Do istog zaključka su došli mnogi sveci i mistici svih naroda kroz ljudsku povijest. Na tom tragu su i mnoge Isusove riječi poput onih: "Što god učiniste jednom od ovih malenih, meni učiniste"

Kada bi ljudi uistinu imali osobine koje im mi pripisujemo, onda bi svatko u njima vidio isto što i mi, a tome, kako znamo, nije tako. Neku osobu izrazito volimo, ili ne volimo, cijenimo ili omalovažavamo, a netko drugi upravo suprotno. Isto tako i sami kotiramo kod drugih: od najboljih, do najgorih. Sve to ne bi bilo moguće da se radi o objektivnim stvrnostima. Svatko, naime, u stolu vidi stol, a u stolici stolicu, no to isto ne vrijedi za ono što vidimo jedni u drugima. Kako bi drugačije jedna ista osoba nekome mogla biti nešto posve drugo no što je to meni, tebi, njemu...?

Stvar je prilično jednostavna i prilično šokantna: vidimo sebe u drugima. U svakome vidimo po neki djelić sebe koji nismo osvijestili; onaj koji volimo, ili onaj koji ne volimo. To je univerzalno pravilo ljudskoga duha i zato istina djeluje toliko oslobađajuće.Ono čemu se u drugima posebno divimo, čime nas očaravaju, zapravo je zrcalna projekcija našega duha i to je predivno. 

Međutim, to isto vrijedi i za one negativne osobine: Sve što nas smeta kod drugoga, projekcija je naše stvarnosti koju se trudimo sakriti od sebe i drugih. Pa, što jača odbojnost to veći strah od te iste osobine u sebi koju osuđujemo i zato ju moramo projicirati na druge budući stvarnost ne možemo anulirati. Boli nas vlastita stvarnost i samo zato bježimo od nje ne znajući da će odbačena još više boljeti i još više jačati. Kada prihvatimo sve ono od čega u sebi bježimo, postaje nam blagoslovom služeći životu, kao božanskom očitovanju, što i jest svrha  svega: služenje obilju života.

Strahovito je teško sebi to posvijesti, tim više što nam društvo na svim razinama, od obitelji do religije, u tome ne može pomoći jer bi to podrazumijevalo da su sami svijesni, a kada bi tome bilo tako, onda taj problem ne bi bio toliko težak da se samo rijetki odvaže uhvatiti s njime u koštac, baš kao što je i rečeno: Uzak je put i strme su staze na putu kraljevstva i rijetki njime hode. Doista jest tako, no to ne mijenja činjenicu da je to jedini put oslobođenja od ropstva i da nam je svima jednako dostupan.

(nastavlja se)

ECCE HOMO! (nastavak 36)

Činjenica da ljudi najviše energije troše kako bi se pokazali onakvima kakvi zapravo nisu i više je nego simptomtična. Budući se u ovoj storiji strogo pridržavam pravila da govorim samo iz osobnog iskustva objasnit ću mehanizme po kojima ego gradi dvostruku stvarnost prepunu paradoksalnosti zbog kojih najčešće postavljamo ono legendarno pitanje: "Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?". Ne treba posebno isticati kako smo uvijek mi oni pozitivci, a drugi su negativci.

Kao što rekoh, odgovorit ću na to pitanje jednim savršenim iskustvom iz vlastitog života. Kao i većina nas, uvijek sam sebe smatrala dobrom, plemenitom...bla,bla,bla... a uz sve to, posebno sam držala do toga da nikoga ne podcjenjujem omalovažavam ili na bilo koji način ponižavam. I doista to držah svojom najvećom vrlinom. Tim više sam bila istinski povrijeđena kada bi se netko oglušio na taj "sveti zahtjev" budući je svaki čovjek, bez obzira na okolnosti, jednako dostojanstveno Božje stvorenje i stoga zaslužuje ophođenje s doličnim poštovanjem.

Svako ponižavanje čovjeka u meni je izazivlo pravu bujicu prijezira, a kada bi se isto iskazivalo i spram mene osobno, užas bi doticao najdublje dijelove mojega bića, dok bi se na površini očitovao tek kao bijes, ljutnja, pa čak i, gotovo bezazleno nezadovoljstvo. 

Zbog činjenice što mi vrijeđanje tuđeg dostojanstva bilo toliko mrsko i nakaradno, držah se istinski plemenitom,   

a zbog činjenice da se, unatoč toga, ljudi prema meni ne odnose jednako, držah se žrtvom. Neprestalno razbijah glavu zbog te "nepravde" nebeskih razmjera uporno tragajući za odgonetkom one evanđeoske: Što sijete, to ćete i žeti. Ništa mi se, naime, nije uklapalo u taj aspekt pravednosti s jedne strane, a istodobno me ništa nije moglo uvjeriti u nepromišljenost Isusovih riječi, s druge strane. Alternativa, međutim, nije postojala.

Mnogošta sam morala proći kako bih shvtila poruku zrcalne projekcije koja je bila najteži dio duhovnog buđenja, što god to značilo. Uistinu najteži. Postovi molitve, krvava koljena, žrtve....sve je to daleko lakše  i zato se ne čudim ljudima što radije posežu za tim duhovnim pomagalima, nego da zavire u lice istine. Na sreću, odavno nisam jedna od takvih; preciznije od trenutka kada nisam mogla shvatiti i prihvtiti Boga kao biće kojem trebaju naše žrtve da bi dao, oprostio, uslišio....što god, a to je bilo jako, jako davno.

U čemu je onda problem? Hmm. Uglavnom u tome što nisam znala što s onim ostalim dijelom priče; što sa teodicejom? Što sa onim Isusovim riječima koje lijepo zvuče, ali ih iskustvo ne potvrđuje? Što sa onima koji ponižavaju premda ih se ne ponižava....? Bezbroj pitanja je preostalo nakon velikog zaključka o tome da Bog može biti jedino apsolutno savršen ili ga nema. Zaključka koji sam, čini se, oduvijek nosila u sebi, ali uz njega nisu došli i gotovi odgovori na gore spomenuta pitanja.

Bez prestanka sam tragala za tim, apsolutno dobrim Bogom, tražeći potvrdu svoje teze koju nije zahtjevao samo um, nego prvenstveno duh, odnosno srce. Nisam mogla prihvtiti Boga straha, niti vjeru utemeljenu na njemu. Ta, nije li ga bilo previše i bez Boga? Malo po malo, našla sam svog savršenog Boga usprkos činjenici što su još poneka pitanja bila van moje moći shvaćanja. Zato sam mnogo čitala, mnogo razmišljala i mnogo molila, pa ipak je dugo trebalo da prihvatim tezu da na ljude projiciramo ono što najteže u sebi prihvaćamo.

Drugim riječima, bilo je nužno prihvatiti mogućnost da su ponižavanje i omalovažavanje koje sam tako često doživljavala od "bezočnih ljudi niske razine svijesti", zapravo moje vlastite projekcije. Neeeeeee! Bio je to moj prvi i drugi i treći....odgovor. Za svašto me možeš optužiti, ali za to zbilja ne možeš! Pa, barem sam ja...! ......Da ne duljim, tipičan obrazac poricanja, otpora i bijega od istine koja sablažnjava. "Blago onome tko se nada mnom ne sablazni!", govoraše Isus koji je sebe nazvao Istinom. Svakako smo tumačili te riječi, ali nikada onako kako bi smo trebali. Prihvati istinu o sebi kakva god ona bila jer Istina doista oslobaša, a ego obmanjuje i zavodi nas da navlačimo maske toliko debele i toliko iskrivljene da posve zaboravimo tko smo uistinu te gotovo svu energiju trošimo na to da održimo taj privid koji smo o sebi stvorili, najprije u svojim očima, a onda i u očima svijeta, a ta usluga ega vraški košta. Baš vraški!

Ne dopuštajući sebi da zavirimo dublje ispod svih naslaga kojima smo zacementirali svoje maske, izigravamo superjunake, superljude, nadljude...jer se sramimo biti ono što jesmo: biti samo čovjek. Tako su nas, naime, naučili oni koji su činili isto i s istim posljedicama. Tako sam i sama većinu dragocijene energije (uključujuć i vrijeme) tratila na uzaludni pokušaj da održim sliku o sebi koju sam željela da drugi (uključujući mene) imaju; odnosno trudeći se da sakrijem ono što nipošto nisam željela biti, a to je, dakako, uvijek neka slabost (barem su nas tako naučili).

Kako su sinhroniciteti bivali sve jasniji i sve češći upravo sa spomenutom kategorijom ljudi, zdrav razum je, između ostalog, nalagao da to ne može biti puka slučajnost. Vođena željom da se oslobodim svih okova, maski i prijetvornosti na putu Istine, odlučih ozbiljnije razmotriti onu "groznu" tezu, barem kao mogućnost. Vjerojatno ste već shvatili: Radilo se o projekciji - mojoj vlastitoj projekciji i upravo to je bio razlog što sam se toliko silno trudila poštovati ljudsko dostojanstvo, njegovu vrijednost kao osobe i božanski veličanstvenog bića. Upravo zato jer to nisam bila kadra iskazati prema sebi samoj, unatoč činjenici što je moja maska trebala pokazati suprotno.

Duboko u sebi znala sam da ne cijenim, niti poštujem sebe za što je bilo i previše razloga od najranijeg djetinjstva, no ovdje ne kanim o tome. U svakom slučaju, silno je bitno što sam sebi napokon dozvolila da pogledam istini u oči i priznam kako sam očekivala od drugih ono što samoj sebi nisam pružala - poštovanje i uvažavanje. No, na sreću, sve kada bi smo i mogli zavarati svijet, sebe nikako ne možemo i stoga nam se neprestalno ponavljaju iste i slične situacije, ljudi, okolnosti... Jednom rječju: bježeći od sebe samih stvaramo stvarnost koja nas progoni. Onoga trenutka kada otvorimo oči, zbacimo maske i prihvatimo svoju istinu, stvarnost se mijenja i mi shvaćamo da je onaj strašni vuk od kojeg smo toliko panično bježali, tek uplašeno, pitomo lane u potrazi za majkom. Prihvatimo li taj dio sebe koji ukazuje na to da slobodno možemo biti samo čovjek; da to trebamo biti kako bi smo to i postali, tada će svaka potreba za bijegom  od sebe prestati. 

Nije, naime, slabost biti čovjekom; slabost je u bijegu od svoje čovječnosti koja onda rađa nečovječnošću. I ma kako bilo teško prihvatiti činjenicu da smo sami odgovorni za svoj život, a još teže da bi svi oni "bezočni gadovi" lako mogli biti učitelji naše božanske Mudrosti koja nas želi iscijeliti Istinom, moramo dopustiti sebi taj blagoslov jer svatko od nas zaslužuje da se osjeća dobro u svojoj koži, sa svojim stvarnošću, svojim životom. Samo tako ćemo uistinu shvatiti da 

Život jest svet, te da ne postoji slabost koja bi umanjila ovu istinu, ukoliko na njoj sami ne ustrajemo. Tim više što ispadamo slabiji obmanjujući se, nego što bi smo to bili da to ne činimo. Štoviše, upravo time si trujemo sreću iscrpljujući previše energije na ispraznost. No, budući toga nismo svjesni, tim gore po našu sreću. Ljepotu ruže ne nagrđuje trnje sve ako nas, zbog vlastitog neopreza, i ogrebe. Kada bi ruža skrivala svoje trnje, ono ne bi bilo tako bezazleno.

Biti čovjek ne znači ne imati slabosti, nego znači imati sućuti za njih jer su dio ljudske naravi koje neće nestati skrivanjem, ali hoće raniti i nas i druge.

A On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo...

(Izaija, Pjesma o Sluzi Jahvinu)

(nastavlja se)

Đavo kao izlika (nastavak 35)

U svojoj vjekovnoj potrazi za Istinom, naišla sam na pravi trag tek kad sam se spotaknula o ego koji je bilo nemoguće ignorirati ukoliko se željelo otkriti bilo što smisleno u pogledu duhovnosti. Stvarnost koju je Isus nazvao "zavodnikom i lašcem", nije nikakav sotona, na kojem crkva uporno insistira, a posredstvom nje i većina vjernika među kojima ima i takvih koji bi se lakše odrekli i samoga raja, nego zavodljivog sotone koji obećava vječne muke onima koji su to, po njihovu sudu, svakako zavrijedili, dakle, njihovi neistomišljenici.

Oduvijek sam se čudila zašto se neki vjernici toliko boje odreći sotone, kao stvarnosti po sebi; kao bića u ontološkom smislu riječi. Bilo bi to kao nekakav anti-Bog ili anti-Krist, što je kontradiktorno samom pojmu Boga. Sve, međutim, postaje smisleno kada ovaj apsurdni pojam, koji se unatoč toga zadržava u svijesti ljudi, zamijenimo pojmom ego koji nije ništa izvanjskoga kao što svjedoči i samo evanđelje govoreći kako iz srca, a ne od nečeg ili nekog drugoga, dolaze zle misli i nakane. Kako takav stav, međutim, podrazumijeva osobnu odgovornost, bilo ga je jednostavnije i lakše zamijeniti apstraktnim pojmom nekakvog Zloga prebacujući na njega grijeh napastovanja, zavođenja, obmana i poticanja s kojima se onda moramo nositi ni krivi ni dužni. Lakše je, naime, prihvatiti kako zlo dolazi od nekud izvana, nego da ga stvaramo sami. U tome je tajna prijanjanja uz fikciju đavola.

Kolika god bila potreba ega da se prerušava u sve i svašta, od dobra do zla, i koliko god sinovi svijeta na tome inzistirali, to ni malo ne utječe na istinu, a ona glasi: sotona je tek izlika ega da bi djelovao sakriven iza te obmane. Za utjehu onima koji se tako teško odriču stvarnosti Zloga kao da se radi o pitanju života, "dobra vijest": Ništa se ne brinite! Ego, naime, nije ni malo strašniji ni slabiji od sotone. On je upravo sve ono što smo, tako komotno, pripisivali njemu.

Sjetimo se samo činjenice kako svi ljudi, pa čak i oni nama nedragi, u snu djeluju tako nedužno, netaknuto ikakvim zlom, kao djeca. Ta otajstvena netaknutost, tek u smrti biva posve vidljiva što ne može promaknuti nikome tko je ikada promatrao pokojnika. Zašto je tome tako? Zašto tu nedužnost nismo bili kadri uoćiti za života čak i onda kad smo ju naslutili promatrajući usnula čovjeka? 

Odgovor je jednostavan: u snu čovjek nije u doticaju sa egom i zato djeluje tako bezazleno čak i ako smo samo trenutak prije u njemu vidjeli divlju zvijer, zar ne? Kako smrt posve dokida "stvarnost" ega, to je razlog zašto tek tada shvaćamo kako su svi ljudi, zapravo dobri. Ne po našoj subjektivnoj procjeni, nego po  svojoj božanskoj naravi koju je do tada zaklanjala sjena ega.

Biti prosvjetljen, dosegnuti božansku Istinu, Kristovu svijest, znači vidjeti tu božanstvenost unatoč egu. To, međutim, nije moguće ukoliko smo sami robovi ega. Ne možemo vidjeti površinu vode dok smo u nju zaronjeni. Ne možemo voljeti nikoga, pa čak ni sebe, dok se poistovjećujemo s egom. U tome leži sva moć sotone: Poistovjećivanje s egom, još uvijek, prevladava u svijesti svijeta i zato je on takav kakav jest - bezočan. I takav će ostati bez obzira na svekoliki napredak znanosti, tehnologije, medicine....

Promjena svijesti jedina je nada čovječanstva. "Da svi budu jedno" kao što to jesu u Božjim očima. Takvi ćemo postati samo onda kada prestanemo i sebe i druge gledati očima ega. Tada ćemo shvatiti da ne postoje neprijatelji, ne postoje dobri i loši, postoje samo različite manifestacije istoga Duha Životvorca - Duha Ljubavi.

Isusu je ta Istina bila bjelodana i zato se nije morao pretvarati da voli svoje neprijatelje; On ih nije vidio unatoč ega s kojima su se sami toliko poistovjetili da nisu mogli znati što zapravo čine, baš kao što to ne znamo ni mi koji činimo isto jedni drugima, ponekad čak i u Njegovo ime.

(nastavlja se)

JEDNODUHOST (nastavak 34)

Na Isusove riječi kako Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, te kako je došao svjedočiti za Istinu, pilat je sarkastično upitao: "Što je to Istina?" Znajući kako sinovi "ovoga svijeta" ne bi shvatili kad bi im rekao, Isus je šutio. Ta ni dvije tisuće godina nakon toga; dvije tisuće vjere u tog istog Isusa, rijetki i danas znaju odgovor na to pitanje. Ne samo zato jer ga i ne traže, nego prvenstveno zbog toga što, poistovjećujući se s iluzijom odvojenosti,"istinom" ega, nisu kadri prihvatiti tu istinu čak ni kad se spotaknu na nju.

Zašto je Isus bio jedini koji je mogao "živjeti u svijetu, ali ne biti od svijeta" i što to, zapravo, znači? Rijetki kršćani tako duboko promišljaju Njegovo Otajstvo da bi uopće i postavljali ovakva pitanja, a kamoli za njima tragali cijelim svojim bićem, što je preduvjet da se "otvori onima koji kucaju". 

Previše smo duhovno inertni da bi smo išli dalje od površnih, manje više irelevantnih, stvari poput obreda, molitve iz navike ili osjećaja pripadnosti i po kojeg novčića u crkvenu blagajnu. I to je uglavnom sva naša duhovnost. Na žalost, odnosno na sreću, to je podjednako daleko od duhovnosti danas kao što je to bilo i prije dvije tisuće godina. "Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine ući u kraljevstvo nebesko!" Jednako vrijedi i za obrede. Odlazak na nedjeljnu misu, izgovaranje molitava i davanje milodara, samo po sebi, ne znači baš ništa ukoliko se svijest nije promijenila.

Istina o kojoj govori Isus podrazumijeva svijest o jednoduhosti svijeta; svijeta kojem u temelju stoji isti Duh Božji koji se očituje u svemu što jest i samo onaj tko je sjedinjen s tom Istinom; onaj koji ju živi, može voljeti svakoga čovjeka kao sebe samoga budući Ljubav ima samo oči Ljubavi i zato u svakome i u svemu vidi samo sebe. Ljubav  u svemu vidi sebe samu kao u ogledalu, baš kao što to čini i ego utemeljen na strahu; oči straha u svemu vide strah; oči oskudice svuda vide oskudicu i td.

Kako se naravi ega nije lako odhrvati i kako to podrazumijeva cjeloživotni angažman na svim razinama koji implicira apsolutnu iskrenost sa sobom poniranjem do najsjenovitijih sjena s kojima se nemamo običaj suočavati, nije neobično što, ni nakon dvije tisuće godina ponavljanja: "Gospodine, Gospodine!" , u svojoj duhovnosti nismo značajno odmakli. Svi se olako opravdavamo kako su neke stvari bile moguće samo Isusu, dok su za nas, ne samo teške, nego i nemoguće. I tako nastavljamo u svojoj isključivo vanjskoj manifestaciji tobožnje duhovnosti, dok uporno i dalje robujemo egu poistovjećujući se s njime u tolikoj mjeri da ne uspjevamo voljeti ni sebe, a kamo li drugoga. Isus je bio jasan u pogledu toga tko i koliko može: "I veća ćete djela od ovih činiti", rekao je ne kaneći opravdavati našu slabost i lijenost.

Kada bi smo istinski shvatili bit Istine o kojoj je On toliko govorio sve bi postalo tako jednostavno. Svi smo jednako bogoduhi; svi smo očitovanje Božjeg stvaralačkog Duha; svi smo Ljubav na način vlastite biti i zato svekoliki Život jest svet što znači da se tako s njime trebamo i ophoditi, a to je nemoguće sve dotle dokle se budemo poistovjećivali s egom koji nas uvjerava kako smo međusobno odvojeni i kao takvi međusobni takmaci, pa čak i neprijatelji.

Da. S pozicije ega, to je svakako istina budući ego nema oči za Istinu. Upravo suprotno. Ego ne vidi stvarnost, nego njenu sjenu iz koje poniče. Sve što treba učiniti kako bi se izišlo iz tog svijeta sjena jest promijeniti kut gledanja usmjeravajući pogled, ne na sjenu, nego na ono čega je sjena.

(nastavlja se)

Univerzalnost svijesti (nastavak 31)

Najveća greška većine organiziranih religija sastoji se u činjenici da, direktno ili indirektno, naučavaju o Bogu kao o stvarnosti koja je ontološki odijeljena od svijeta, te je s njime povezan posredstvom zakonodavne i izvršne vlasti - institucionalne religije.

Štoviše, ovakav stav bi im se vjerojatno doimao bogohulnim budući, sukladno skučenu poimanju Boga, pretpostavlja Njegovo unižavanje, svojevrsno prljanje nižim bićima. Boga, međutim, ne možemo umanjiti Njegovim stvaralačkim Duhom u kojem, i po kojem, sve jest baš kao što narav mora ne umanjujemo promatrajući ga kroz sićušne kapljice vode. Napokon, zabluda odvojenosti od Boga, temelj je na kojem ego vodi i dobiva svoje bitke. Suprotno tome, svijest o jedinstvu svega u istom Božanskom Duhu, platforma je s koje možemo krenuti na duhovno putovanje oslobođeno straha pred utvarama ove ili one vrste.

Sve što jest, jest zato jer "ja jesam" - svijest koja je kadra razlikovati bitak od nebitka. Spoznaja je, kao što sada već potvrđuje i sama kvantna fizika, stvaralački čin, a ne puka moć zapažanja. Spoznaja, dakle, uključuje svijest, a ona, pak, prethodi stvaralaštvu. Biti svjestan znači izgovarati svoj "neka bude". Bez svijesti koja ga spoznaje svemir ne bi postojao, ma što govorile teorije o njegovu nastanku. Zamislite na trenutak svemir lišen svake svijesti kako bi ste shvatili o čemu govorim. Nešto slično pokušava se postići zen koanima kako bi se šokiralo um. Osobno mi koani nisu u tome pomogli, ali misli poput gore izrečene jesu. Pa, pokušajte i uvjerite se sami!

(nastavlja se)

Sloboda izbora (nastavak 30)

 Ego je jedini teret koji nosimo. Teret  kojeg se možemo osloboditi snagom Duha Kristova koji je dio naše božansko-ljudske naravi zastrt  težnjama ega. Kako bi smo doprijeli do tog Duha u sebi, nije dovoljna spoznaja sama po sebi, kako nas uvjeravaju mnogi prodavači instant duhovnosti parafrazirajući Isusove riječi o snazi vjerovanja: 'Vjeruj da si savršen, i bit ćeš savršen', uvjeravaju oni izostavljajući napomenuti da je vjera aktivan, a ne pasivan čin koji podrazumijeva življenje u skladu s vjerovanjem. Ako, dakle, vjerujete da ste savršeni, onda trebate živjeti u skladu s tim. To je jedini kriterij autentičnosti.

Savršeni smo takvi kakvi jesmo, to je istina s obzirom na svoju izvornu, božansku narav, no ne smijemo zaboraviti činjenicu da smo jedina bića pod Suncem koja imaju moć ne živjeti u skladu s tom prirodom. Naša je sloboda prostor koji nam to omogućava, a ego snaga koja tu mogućnost realizira. Koliko smo istinski savršeni govori nam snaga ega koja je u obrnutom srazmjeru s tim savršenstvom, odnosno božanskom moći koja nam stoji na raspolaganju. Biti savršen ne znači ništa drugo do življenja u skladu sa svojom božanskom naravi koja je suprotna egu. 

                         

Još jedna česta i pogubna zabluda u vezi s duhovnošću jest naivno vjerovanje kako Bogu činimo neku uslugu kada se molimo, trudimo oko pravednosti, dobrote i td. Sve što činimo po pitanju duhovnosti, ne činimo Bogu, nego sebi i zato je egoistično od Njega očekivati nagradu za nešto što činimo u svoju korist, pa bila to molitva, post, odricanje ili što god. „Toliko molim, činim dobra djela, žrtve i pokore, ali Bog nikako da se smiluje“, često čujemo vjerničke jadikovke na Božju bešćutnost koja se, između ostalog, s čuđenjem pita zašto Bog daje da se loše stvari događaju dobrim ljudima. 

Takav stav automatski pretpostavlja 

•  da se a priori držimo dobrima (savršenima) 
•  da su stvari koje nam se događaju doista loše
•  da nam Bog uskraćuje one dobre. 

Nijedno od toga zapravo nije istinito. Da smo savršeni ne bi smo se imali potrebe tužiti; Naše procjene o tome što je dobro, a što loše, u kontekstu duhovnog razvoja, najčešće su pogrešne i ono najbitnije; Bog nikome, pa ni nama ništa ne uskraćuje. Naprotiv, On čini upravo suprotno pružajući nam uvijek novu priliku da naučimo nešto iz tih „loših“ iskustava. Stoga nam samosažaljenje neće biti od ikakve pomoći, ali otvoren duh hoće. Zapitajmo se za moguće razloge zbog kojih nas 'pravedne Bog progoni'.

Najčešća zamjerka na Božju pravednost ide za tim da ukaže na činjenicu da mnogi manje pobožni i bogobojazni od nas doživljavaju manje zla od nas. Ova pretpostavka sadrži još više proizvoljnih stavova koji ne moraju imati nikakve veze s pravom istinom. U prvom redu ona dolazi od strane ega koji uvijek pretpostavlja da je u svemu ispred drugoga, pa tako i u pogledu duhovnosti, te samoga sebe već time demantira. S tim u vezi ide i procjena 'dobra', odnosno 'zla' koje se događaju jednome, odnosno drugome kao i već spomenuta naivna pretpostavka da nešto činimo Bogu, a ne sebi.

Vođena sličnim predrasudama i sama sam dugo imala pogrešnu sliku Boga koji je uvijek na strani onih drugih koji baš i ne zaslužuju toliku naklonost, dok mene, koja ju, zacijelo, zaslužuje više od njih, zaobilazi u velikom luku. Pa, šta će nam onda takav Bog, mislimo se mazeći svoj ego prerušen u bezbroj ruha. Svi smo vjerojatno iskusili sličan osjećaj, a on je najbolja potvrda naše sebičnosti koja je sklona sebi pripisati više zaslužnosti od drugoga. Ego će iznaći tisuće razloga da potkrijepi tu našu pretpostavku, no njegova uloga i jest u tome - opravdati sebe i okriviti druge.

(nastavlja se)

Nikoga ne zovite svojim učiteljem

Dokle god za svojom božanskom biti tragamo posredstvom tuđih umova i srdaca (kao da nemamo svoje),  ta je potraga bezlična i jalova baš kao i duh koji joj, iz puke inertnosti, pribjegava. Kao kad bi majka išla kod susjeda ili prijatelja kako bi tražila mišljenje o vlastitom djetetu koje je rodila i s kojim živi. To nipošto ne znači kako se tuđe mišljenje ne smije respektirati, ali svakako znači da Bog ne može mojemu duhu jasnije i stvarnije govoriti posredstvom tuđega duha nego direktno mojemu. Zar nas Bog dijeli na one vrijedne spoznaje i one bezvrijedne? Ukoliko je odgovor ne, pitam se, zašto uporno tragamo za Bogom u sebi robujući tuđem vodstvu. Čime je bilo tko pred Bogom mjerodavniji za nas od nas samih? Zar netko mjesto nas može odlaziti u posjet našem ocu, prijatelju, liječniku..?

Božja je narav ista u svima nama i zato je iskustvo susreta s Bogom, manje više, univerzalno, pa nema nikakve potrebe i još manje smisla da svoj duh iznajmljujemo drugome kako bi to iskustvo učinio autentičnijim. Upravo suprotno. Nikada nećemo biti kadri susresti Boga u sebi ukoliko ga tražimo svugdje osim tu gdje jedino prebiva. Ne postoji toliko sveta molitva, stvar, mjesto ili osoba koja će nas više približiti Bogu osim našega vlastitiga duha koji jest očitovanje samoga Božjega Duha.

Isus je predložio učenicima jednu jedinu molitvu, a i to zato jer su, vođeni krivim poimanjem Boga, na tome uporno inzistirali, pa ipak, unatoč tome, nikada nije spomenuo da će se spasiti samom molitvom. Istinsko traganje za Bogom u sebi predstavlja najsavršeniju molitvu i zato je rečeno Nije, naime, rečeno: molite i naći ćete, nego je rečeno tražite. „Tražite i naći ćete.“ Sama potraga je znak da vjerujete u stvarnost koju tražite. U protivnom ne bi ste tragali. I molitva je, između ostalog, traganje, ali nije jedina, napose ne ona, površno shvaćena, molitva ponavljanja određene formule.

Bog se, naime, ne otkriva uz pomoć formula, pa ma kako djelovale sveto i uzvišeno. Sve što je duhu blisko u traganju za Bogom jest molitva i jest sveto. Istinsko traganje je, prema tome, istinska molitva. Mnogi teolozi molitvu definiraju kao razgovor s Bogom što je tek djelomično točno budući se najčešće taj razgovor svodi na puko izgovaranje riječi, a Bog na nekoga „gore“ tko ima dovoljno živaca i strpljenja slušati to nesuvislo, isprazno brbljanje. Tako se tobožnji razgovor svodi na monolog kojega ne sluša ni onaj tko ga izriče. Isus je bio posve jasan u pogledu takve molitve. Puste riječi nikoga neće spasiti. U protivnom bi, među tolikim moliteljima moralo biti mnogo više plodova no što ih opažamo u svijetu?

Inertnu duhu je, na žalost, lakše vjerovati da je netko drugi za njega pronašao ono što bi trebao sam pronaći. Kao da je Bog stvar koja se može posuđivati, naručivati, preuzimati, prisvajati, baš po potrebi ega koji to odvijeka čini kako bi svoje suprotstavio drugome kao bolje, vrijednije, istinitije... Žalosno, zbilja žalosno. Kraljevstvo Božje je u vama – riječi su Isusove koje se, u pravilu, shvaćaju i prevode svakako samo ne onako kako bi trebale. Strahuje se, naime, da bi mogle djelovati previše slobodoumno, a to nije po volji ega koji ne podnosi ni slobodu ni savršenstvo. Upravo suprotno. Sa sviješću da smo uistinu biće božanskoga Bića, sva samodopadnost se topi i nestaje čemu se ego ni malo ne raduje. Zato je mnogima više do poučavanja, nego do spašavanja; više do osobne moći, nego do pomoći, više do učenja o Isusu nego učenju od Njega.

Kada se to napokon shvati moći će otpočeti novo doba duha, nikako prije. Tko može misliti slobodu dok se duh izvrgava ropstvu tuđega duha; tko je čuo za ljubav bez slobode? Nije li sloboda uvjet svih uvjeta? Napokon, zašto bi Bog davao slobodu svima ukoliko ona ne bi bila dostatna za takvu odgovornost i zašto bi smo bili osobno odgovorni Bogu kada ga osobno nismo upoznali? Ne možemo preuzeti tuđu spoznaju niti za nju preuzimati odgovornost. Možemo, naime, blagovati za zajedničkim stolom, ali nitko mjesto nas i za nas ne može blagovati. Nadam se da je to dovoljno očito i dovoljno znakovito budući bez toga nema Istine koja je kadra oslobađati od tereta ega.