Zašto vadiš trun iz oka bratova? (nastavak 37)

Moja nećaka, koju izuzetno cijenim, u cvijetu je svoje mladosti, i silno se trudi što iskrenije živjeti  svoju kršćanku vjeru (čini se da su generacije koje dolaze sve više svjesne vrijednosti duhovnosti, te se potraga za sobom pojavljuje sve ranije u životu), no poput većine drugih, ne odstupa lako od starih vizija koje su već gotove preuzete od drugih bez ikakve potrebe da se ista revalorizira vlastitim duhom kako bi postala osobna, kakva jedino i može biti istinska duhovnost.

U našim rijetkim polemikama na temu duhovnosti,  shvatila sam kako, unatoč istinskoj iskrenosti njene vjere, koju, dakako,  poštujem i uvažavam, najveći kamen spoticanja leži u poznatoj kršćanskoj isključivosti i nespremnosti da se, makar i na trenutak, zaviri iza teških zidina dogmi. Pričajući o istim stvarima imenujemo ih različito čudeći se međusobno kako ona druga ne shvaća koliko griješi. 

Sve ono što ona zove sotonom, vragom ili đavlom, ja nazivam egom argumentirajući primjerom iz života ni malo ne umanjujući stvarnost zla koju je kadar reproducirati. No ona na to odmahuje rukom uz znakovit komentar: "Ah, ti i taj tvoj ego!"  Potpuno sam uvjerena kako je Isus smjerao upravo na ego kada je, između ostalog, rekao: "Zašto vidite trun u oku bratovu, a brvna u oku svojemu ne vidite?". Naime, činimo to upravo zbog svog brvana, a ne zbog bratova trna. U tom i leži zavodljivost ega (lašca, zavodnika, zlotvora...); Zbog grede u vlastitom oku ne vidimo jasnu, nego iskrivljenu sliku, kao kad bi smo nešto gledali kroz razmrskana stakla naočala kroz koje ono što gledamo poprima odlike naočala, odnosno razlomljenih stakala.

Nastojeći ne povrijediti osjećaje svoje nećake nastojim je uvjeriti kako vrag ništa ne gubi na snazi ukoliko ga poistovjetimo s egom, samo što uvodimo element osobne odgovornosti koji bez njega otpada. Ne možeš, naime, zapovjediti sotoni, ne možeš snositi odgovornost za njegova djela, niti ga ikako možeš kontrolirati, (ukoliko vjerujemo da je to slobodno, a uz to nezamislivo moćno duhovno biće). Sve to otpada u onom trenutku kada u igru uvedemo ego. I makar stvarnost zla ostaje ista, sada više nije nadmoćna, nije izvan nas, nije bez našega utjecaja, i ono najbitnije; nije bez naše odgovornosti. 

Na žalost, nisam uspjela uvjeriti nećaku, niti mi je to cilj. Svjesna sam, naime, da je nekako lakše optužiti nekoga drugoga za sve loše što činimo sebi i drugima, i zato nam, zapravo, treba vrag kako bi smo se lakše nosili sa vlastitim slabostima koje tako pomno pred sobom skrivamo u dubinama svojega podsvijesnoga uma. Skrivamo bez ikakve potrebe. O tome je Isus neprestano poučavao i na to nas ohrabrivao: "Tražite istinu i istina će vas osloboditi!", no rijetko tko nađe hrabrost da se suoči s njom i zato nam treba sotona, trebaju nam neprijatelji, trebaju nam nepravde, zločesti ljudi i sve ostalo kako bi smo ostali podalje od vlastite istine.

Istina u početku, doista djeluje sablazno, šokantno, bolno i neprihvatljivo, ali samo dokle se opiremo slijedeći glas straha. Onoga trenutka kada ju prigrlimo, postaje sve pitomija i pitomija da bi se na kraju pokazala posve bezazlenom, štoviše, blagoslovom oslobođenja od straha koji leži u temelju svih sukoba na svim razinama uključujući i sukob sa samim sobom. Zapravo, sve se svodi samo na tu, osobnu razinu jer isključivo tu nastaje svaki nesklad, ma kako se činilo nemogućim. Kao što je netko mudro primjetio: "Ako se osjećamo nakovnjem, stvarnost ćemo doživljavati čekićem".

Svi smo mi ogledala jedni drugima i u svakome čovjeku se zrcali naša vlastita stvarnost, bila ona predivna ili preružna. Nikada ne možemo znati ništa o drugome čovjeku,  a da u tu sliku ne unosimo sebe i već time  je mijenjamo, baš kao što dokazuje kvantna fizika na materijalnoj razini, a mistici na duhovnoj. Promatranjem putanje nekog atoma, mi je mijenjamo, pa nikada ne možemo znati kakvo je izgledala prije našega promatranja i bez njegova utjecaja. Naprotiv; kvantna fizika ispravno zaključuje da stvarnost atoma bez odnosa s promatračem, zapravo, i ne postoji. Do istog zaključka su došli mnogi sveci i mistici svih naroda kroz ljudsku povijest. Na tom tragu su i mnoge Isusove riječi poput onih: "Što god učiniste jednom od ovih malenih, meni učiniste"

Kada bi ljudi uistinu imali osobine koje im mi pripisujemo, onda bi svatko u njima vidio isto što i mi, a tome, kako znamo, nije tako. Neku osobu izrazito volimo, ili ne volimo, cijenimo ili omalovažavamo, a netko drugi upravo suprotno. Isto tako i sami kotiramo kod drugih: od najboljih, do najgorih. Sve to ne bi bilo moguće da se radi o objektivnim stvrnostima. Svatko, naime, u stolu vidi stol, a u stolici stolicu, no to isto ne vrijedi za ono što vidimo jedni u drugima. Kako bi drugačije jedna ista osoba nekome mogla biti nešto posve drugo no što je to meni, tebi, njemu...?

Stvar je prilično jednostavna i prilično šokantna: vidimo sebe u drugima. U svakome vidimo po neki djelić sebe koji nismo osvijestili; onaj koji volimo, ili onaj koji ne volimo. To je univerzalno pravilo ljudskoga duha i zato istina djeluje toliko oslobađajuće.Ono čemu se u drugima posebno divimo, čime nas očaravaju, zapravo je zrcalna projekcija našega duha i to je predivno. 

Međutim, to isto vrijedi i za one negativne osobine: Sve što nas smeta kod drugoga, projekcija je naše stvarnosti koju se trudimo sakriti od sebe i drugih. Pa, što jača odbojnost to veći strah od te iste osobine u sebi koju osuđujemo i zato ju moramo projicirati na druge budući stvarnost ne možemo anulirati. Boli nas vlastita stvarnost i samo zato bježimo od nje ne znajući da će odbačena još više boljeti i još više jačati. Kada prihvatimo sve ono od čega u sebi bježimo, postaje nam blagoslovom služeći životu, kao božanskom očitovanju, što i jest svrha  svega: služenje obilju života.

Strahovito je teško sebi to posvijesti, tim više što nam društvo na svim razinama, od obitelji do religije, u tome ne može pomoći jer bi to podrazumijevalo da su sami svijesni, a kada bi tome bilo tako, onda taj problem ne bi bio toliko težak da se samo rijetki odvaže uhvatiti s njime u koštac, baš kao što je i rečeno: Uzak je put i strme su staze na putu kraljevstva i rijetki njime hode. Doista jest tako, no to ne mijenja činjenicu da je to jedini put oslobođenja od ropstva i da nam je svima jednako dostupan.

(nastavlja se)

ECCE HOMO! (nastavak 36)

Činjenica da ljudi najviše energije troše kako bi se pokazali onakvima kakvi zapravo nisu i više je nego simptomtična. Budući se u ovoj storiji strogo pridržavam pravila da govorim samo iz osobnog iskustva objasnit ću mehanizme po kojima ego gradi dvostruku stvarnost prepunu paradoksalnosti zbog kojih najčešće postavljamo ono legendarno pitanje: "Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?". Ne treba posebno isticati kako smo uvijek mi oni pozitivci, a drugi su negativci.

Kao što rekoh, odgovorit ću na to pitanje jednim savršenim iskustvom iz vlastitog života. Kao i većina nas, uvijek sam sebe smatrala dobrom, plemenitom...bla,bla,bla... a uz sve to, posebno sam držala do toga da nikoga ne podcjenjujem omalovažavam ili na bilo koji način ponižavam. I doista to držah svojom najvećom vrlinom. Tim više sam bila istinski povrijeđena kada bi se netko oglušio na taj "sveti zahtjev" budući je svaki čovjek, bez obzira na okolnosti, jednako dostojanstveno Božje stvorenje i stoga zaslužuje ophođenje s doličnim poštovanjem.

Svako ponižavanje čovjeka u meni je izazivlo pravu bujicu prijezira, a kada bi se isto iskazivalo i spram mene osobno, užas bi doticao najdublje dijelove mojega bića, dok bi se na površini očitovao tek kao bijes, ljutnja, pa čak i, gotovo bezazleno nezadovoljstvo. 

Zbog činjenice što mi vrijeđanje tuđeg dostojanstva bilo toliko mrsko i nakaradno, držah se istinski plemenitom,   

a zbog činjenice da se, unatoč toga, ljudi prema meni ne odnose jednako, držah se žrtvom. Neprestalno razbijah glavu zbog te "nepravde" nebeskih razmjera uporno tragajući za odgonetkom one evanđeoske: Što sijete, to ćete i žeti. Ništa mi se, naime, nije uklapalo u taj aspekt pravednosti s jedne strane, a istodobno me ništa nije moglo uvjeriti u nepromišljenost Isusovih riječi, s druge strane. Alternativa, međutim, nije postojala.

Mnogošta sam morala proći kako bih shvtila poruku zrcalne projekcije koja je bila najteži dio duhovnog buđenja, što god to značilo. Uistinu najteži. Postovi molitve, krvava koljena, žrtve....sve je to daleko lakše  i zato se ne čudim ljudima što radije posežu za tim duhovnim pomagalima, nego da zavire u lice istine. Na sreću, odavno nisam jedna od takvih; preciznije od trenutka kada nisam mogla shvatiti i prihvtiti Boga kao biće kojem trebaju naše žrtve da bi dao, oprostio, uslišio....što god, a to je bilo jako, jako davno.

U čemu je onda problem? Hmm. Uglavnom u tome što nisam znala što s onim ostalim dijelom priče; što sa teodicejom? Što sa onim Isusovim riječima koje lijepo zvuče, ali ih iskustvo ne potvrđuje? Što sa onima koji ponižavaju premda ih se ne ponižava....? Bezbroj pitanja je preostalo nakon velikog zaključka o tome da Bog može biti jedino apsolutno savršen ili ga nema. Zaključka koji sam, čini se, oduvijek nosila u sebi, ali uz njega nisu došli i gotovi odgovori na gore spomenuta pitanja.

Bez prestanka sam tragala za tim, apsolutno dobrim Bogom, tražeći potvrdu svoje teze koju nije zahtjevao samo um, nego prvenstveno duh, odnosno srce. Nisam mogla prihvtiti Boga straha, niti vjeru utemeljenu na njemu. Ta, nije li ga bilo previše i bez Boga? Malo po malo, našla sam svog savršenog Boga usprkos činjenici što su još poneka pitanja bila van moje moći shvaćanja. Zato sam mnogo čitala, mnogo razmišljala i mnogo molila, pa ipak je dugo trebalo da prihvatim tezu da na ljude projiciramo ono što najteže u sebi prihvaćamo.

Drugim riječima, bilo je nužno prihvatiti mogućnost da su ponižavanje i omalovažavanje koje sam tako često doživljavala od "bezočnih ljudi niske razine svijesti", zapravo moje vlastite projekcije. Neeeeeee! Bio je to moj prvi i drugi i treći....odgovor. Za svašto me možeš optužiti, ali za to zbilja ne možeš! Pa, barem sam ja...! ......Da ne duljim, tipičan obrazac poricanja, otpora i bijega od istine koja sablažnjava. "Blago onome tko se nada mnom ne sablazni!", govoraše Isus koji je sebe nazvao Istinom. Svakako smo tumačili te riječi, ali nikada onako kako bi smo trebali. Prihvati istinu o sebi kakva god ona bila jer Istina doista oslobaša, a ego obmanjuje i zavodi nas da navlačimo maske toliko debele i toliko iskrivljene da posve zaboravimo tko smo uistinu te gotovo svu energiju trošimo na to da održimo taj privid koji smo o sebi stvorili, najprije u svojim očima, a onda i u očima svijeta, a ta usluga ega vraški košta. Baš vraški!

Ne dopuštajući sebi da zavirimo dublje ispod svih naslaga kojima smo zacementirali svoje maske, izigravamo superjunake, superljude, nadljude...jer se sramimo biti ono što jesmo: biti samo čovjek. Tako su nas, naime, naučili oni koji su činili isto i s istim posljedicama. Tako sam i sama većinu dragocijene energije (uključujuć i vrijeme) tratila na uzaludni pokušaj da održim sliku o sebi koju sam željela da drugi (uključujući mene) imaju; odnosno trudeći se da sakrijem ono što nipošto nisam željela biti, a to je, dakako, uvijek neka slabost (barem su nas tako naučili).

Kako su sinhroniciteti bivali sve jasniji i sve češći upravo sa spomenutom kategorijom ljudi, zdrav razum je, između ostalog, nalagao da to ne može biti puka slučajnost. Vođena željom da se oslobodim svih okova, maski i prijetvornosti na putu Istine, odlučih ozbiljnije razmotriti onu "groznu" tezu, barem kao mogućnost. Vjerojatno ste već shvatili: Radilo se o projekciji - mojoj vlastitoj projekciji i upravo to je bio razlog što sam se toliko silno trudila poštovati ljudsko dostojanstvo, njegovu vrijednost kao osobe i božanski veličanstvenog bića. Upravo zato jer to nisam bila kadra iskazati prema sebi samoj, unatoč činjenici što je moja maska trebala pokazati suprotno.

Duboko u sebi znala sam da ne cijenim, niti poštujem sebe za što je bilo i previše razloga od najranijeg djetinjstva, no ovdje ne kanim o tome. U svakom slučaju, silno je bitno što sam sebi napokon dozvolila da pogledam istini u oči i priznam kako sam očekivala od drugih ono što samoj sebi nisam pružala - poštovanje i uvažavanje. No, na sreću, sve kada bi smo i mogli zavarati svijet, sebe nikako ne možemo i stoga nam se neprestalno ponavljaju iste i slične situacije, ljudi, okolnosti... Jednom rječju: bježeći od sebe samih stvaramo stvarnost koja nas progoni. Onoga trenutka kada otvorimo oči, zbacimo maske i prihvatimo svoju istinu, stvarnost se mijenja i mi shvaćamo da je onaj strašni vuk od kojeg smo toliko panično bježali, tek uplašeno, pitomo lane u potrazi za majkom. Prihvatimo li taj dio sebe koji ukazuje na to da slobodno možemo biti samo čovjek; da to trebamo biti kako bi smo to i postali, tada će svaka potreba za bijegom  od sebe prestati. 

Nije, naime, slabost biti čovjekom; slabost je u bijegu od svoje čovječnosti koja onda rađa nečovječnošću. I ma kako bilo teško prihvatiti činjenicu da smo sami odgovorni za svoj život, a još teže da bi svi oni "bezočni gadovi" lako mogli biti učitelji naše božanske Mudrosti koja nas želi iscijeliti Istinom, moramo dopustiti sebi taj blagoslov jer svatko od nas zaslužuje da se osjeća dobro u svojoj koži, sa svojim stvarnošću, svojim životom. Samo tako ćemo uistinu shvatiti da 

Život jest svet, te da ne postoji slabost koja bi umanjila ovu istinu, ukoliko na njoj sami ne ustrajemo. Tim više što ispadamo slabiji obmanjujući se, nego što bi smo to bili da to ne činimo. Štoviše, upravo time si trujemo sreću iscrpljujući previše energije na ispraznost. No, budući toga nismo svjesni, tim gore po našu sreću. Ljepotu ruže ne nagrđuje trnje sve ako nas, zbog vlastitog neopreza, i ogrebe. Kada bi ruža skrivala svoje trnje, ono ne bi bilo tako bezazleno.

Biti čovjek ne znači ne imati slabosti, nego znači imati sućuti za njih jer su dio ljudske naravi koje neće nestati skrivanjem, ali hoće raniti i nas i druge.

A On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo...

(Izaija, Pjesma o Sluzi Jahvinu)

(nastavlja se)