TKO IMA DAT ĆE MU SE (nastavak 9.)

Ima li gore muke u očima ega, do li gledati kako nekome sve cvijeta, a drugome, ne ide pa ne ide. Prepun samosažaljenja i gorčine, ne preostaje mu ništa do li zaključiti kako ni Bog nije pravedan, ma koliko se zaklinjao u svoju pravednost. Ta, ne stoji li i u samom Novom zavjetu kako će se jednima davati, a drugima oduzimati? Poznata priča o talentima upozorava: Jer svakome koji ima dat će se još pa će obilovati, a onomu koji nema oduzet će se i ono što ima. (Mt 25,29-31). 

Koliko god se to činilo suprotno istini, po ožjem mjerilu svi smo došli na ovaj svijet s istim mogućnostima, sve ako i nismo primili jednak broj talenata, kao ni sluge iz navedene prispodobe. Gospodar, naime, zna koje je, i koliko, talenata tko primio, pa je u skladu s time bilo i njegovo očekivanje. Nije očekivao isto od onoga kome je dao deset i od onoga kome je dao tri, ili jedan talenat, ali još manje je očekivao da se itko od njih ponaša kao da nije ništa dobio.

Sve što smo kao dar dobili, od samoga života, uključujuć i najmanje sposobnosti, ukoliko bi takva postojala, dano nam je s jednim jedinim ciljem: da se po njima očituje neizmjerno stvaralaštvo Božje ljubavi. To je jedina svrha talenata i svrha života. Kome to djeluje oskudno, zacijelo nije upoznao njegovo veličanstvo, budući je, a priori, obezvrijedio dar, kao što je to učinio sluga nezadovoljan činjenicom što je dobio samo jedan talent. Pri povratku se Gospodar rasrdi na njega i oduzevši ga iz nedostojnih ruku, dade gs onome koji je bio dostojn da ga primi. Onome tko ih je imao najviše jer je shvatio vrijednost darova i ponašo se u skladu s tim.

Nezadovoljni je prvenstveno bio opterećen onime što nema, pa se nije ni trudio oko onoga što ima, dok je drugi zahvalno i obilno koristio ono što je primio i tako sve oplemenio i umnogostručio. Tako se se jednome život pretvorio u radost davanja i primanja, a drugom u žalost oskudice i gubitka; Jedan vjeran u malome, pa postavljen nad velikim, a drugi nevjeran i zato razvlašten. Nije teško prepoznati sebe u jednom od njih. Obično u životu ne vidimo previše dobra dok nam ne bude oduzeto, a kada se to dogodi, onda očajavamo. Rijetko zahvaljujemo za 'išta manje' od kakvog basnoslovnog dobitka na lutriji. Baš kao da postojimo zbog stvari, a ne one zbog nas. Kako li je Isusu moralo biti mučno boraviti posred takve razine svijesti. 'Bezumnici!', govorio je kada bi sve drugo ostalo bez odjeka. Bezumnici je izraz koji nam, slijepima od ega, najbolje pristaje.

Uhodeći tog smrtnog neprijatelja, stopu po stopu, korak po korak, shvatila sam kako je bezumnost njegova prava narav. Isus, dakle, nije koristio pogrdne izraze kako bi nas uvrijedio, nego nam je razotkrio pravu istinu pred kojom smo zatvorili svoj um. Za razliku od maloumlja svojstvenog duhovnoj lijenosti, bezumlje se može očitovati i u najvećem žaru. Gorljivost za zgrtanjem, slavom, sebeljubljem, isticanjem, pohvalama, svetošću, žrtvovanjem, odobravanjem..., sve su to požude ega. Popis je dugačak. Predugačak. Neutažive su to potrebe za samouzdizanjem koje se, najčešće, nastoje postići omalovažavanjem svih ostalih.

Za razliku od ega, ljubav se ne trudi pokazati dobrom, svetom, suosjećajnom, pravednom..., ona to jest. To je njena priroda. U njoj, mjesto strastvenosti tipične za ego, stoluje krotkost i poniznost i spokojnost. Kao što ni jedan dvonožac ne gori od želje da dokaže svoju dvonožnost, tako vrijedi za sve što je po sebi očito, pa dakle, ne potrebuje dokazivanja i uvjeravanja. Svaka potreba uvjeravanja siguran je znak sumnje, a što je ta potreba veća i sumnja je veća. Nitko nema potrebe ikoga uvjeravati u svoje ime sve ako nam tkogod, iz bilo kog razloga, ne vjeruje. Suprotno tome, prijetvornost neprestalno teži sakriti sebe pred sobom uz pomoć drugih. Njima se ona opravdava, njih uvjerava, pa nerijetko i laže ne bi li dva plus dva ispalo pet. 

Nikada nećemo umaći kandžama ega budemo li sebe zavaravali. Ta, on to i potiče kako bi se održao. Zbog toga se svi sebi doimamo gotovo savršenima u ljubavi, a kad pogledamo malo dublje od površine, uočit ćemo sličan obrazac ponašanja ovom navedenom. Pri svjetlu istine, teško da ćemo pronaći išta što činimo iz čiste ljubavi, uključujuć i ljubav prema članovima svoje obitelji. Da budem posve otvorena: Sva naše ljubavi se zapravo svode na puko sebeljublje.

Ego ne poznaje davanje bez očekivanja, i zato dajući zapravo obvezuje, zarobljava, a materijalna dobra su samo jedan, nipošto najvažniji, vid očekivanja. Živimo među ljudima, u obitelji, među prijateljima, pa ipak ne upoznah druge ljubavi do ljubavi ega zvane sebeljublje. Onoga trenutka kada je siguran da neće primiti plaću za svoj trud, budite sigurni da će 'ljubav' ega ohladnjeti, sve ako je bila do neba velika. Naglasak, međutim, nije na sebeljublju onih drugih, nego na našoj vlastitoj. Ona je ta koju moramo razotkrivati i dovoditi k svjetlu istine kako bi se rasplinula. Nismo pozvani biti ničiji suci, a najmanje preodgojitelji, jer to su potrebe ega, ali smo zato pozvani da se s njime u sebi suočimo i borimo do istrebljenja.

Samozavaravanjem ništa nećemo promijeniti do li pogodovati egu. Zato, kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, naka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti. (Mt 6,2-5). To je najveći kamen spoticanja koji se pred ego može staviti. Po koju sitnicu još možemo i darovati da ne očekujemo "zasluženu" plaću za kojom ego žudi, no ukoliko smo procijenili da se radi o značajnijem zalogaju, zbogom tajnosti, zbogom Oče koji vidiš u tajnosti, to nije dovoljno.

Zahtijevam, dakle, svoju zasluženu plaću! Naglasak je na onom 'procijeniti ili odvagnuti' veličinu milosrđa. Ego, naime, uvijek važe svoja djela procjenjujući koliku tržišnu vrijednost može postići za uloženi trud i zato kategorizira djela milosrđa na mala i velika, odnosno na ona od kojih će imati manje, odnosno veše paće u valuti samoljublja. Kada bi ih činili iz pravog motiva, ljubavi koja je nesebična, i kada bi ona bila dio naše naravi (svijesti), ne bi smo ih uopće primjećivali, a kamo li odvagivali po veličini. Da ne zna desnica što čini lijevica.  Naša, međutim, zna sve i broji do i najsitniji novčić.

Najčešće dajemo milostinju koja nas ništa ili malo košta, pa ipak, čak ni tada ne propuštamo primiti zasluge za svoju dobrohotnost. Ego je vječito gladan samohvale. Iskustvo je to svih nas, no svi nismo toga jednako svjesni. Svijest o sebeljublju je prvi korak na putu do istine. Ne možet se boriti protiv neprijatelja ukoliko ne znate da postoji, i koliko je moćan. Isus zato koristi sliku mudrog vojskovođe koji nastoji doznati s kakvim mu se neprijateljem boriti da bi se znao dolično pripremiti; Neprijatelja se ne smije podcijeniti ni precijeniti. .

Rado bih se pohvalila kako sam činila isto kao mudri kralj, no bijaše, na žalost, upravo suprotno. Neprijatelj me stalno imao u šakama jer  nikako nisam znala u čemu se sastoji njegova snaga. Bila sam uvjerena da sam se dobro ukopala, pa i naoružala poprilično dobro, a sve bitke sam ustrajno gubila. Tek kada me sila 'odozgor' silom izvukla iz lažne sigurnosti rova, po prvi put sam se našla oči u oči sa svojim neprijateljem. Da mi je, kojim slučajem, Bog ostavio ikakvu odstupnicu, ni časa ne bih časila da jurnem glavom bez obzira.

Nikako nisam mogla shvatiti da Višnja Mudrost od bilo koga može tražiti tako pogibeljno izlaganje, takvu jezu i takav neravnopravan boj. 'Zašto, zašto!?' - zapomagala sam sa svakim novim ranjavanjem, a Ona bi ravnodušno odgovarala: 'Tako si molila.' Zbilja više nisam znala tko je tu lud. Ta, nisam li molila upravo suprotno!? Još jednom se, sva lijepa obećanja Božja kojima vrvi Sveto pismo, doimahu poput svete poruge: Ja, Jahve, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići. O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi! (Iz 48, 17-19).  'O, Izaija, Izaija, slatkoriječivi proroče!

Koliko još nevolja treba proći da bi Jahve bio zadovoljan; i zašto toliko luduje za njima, Bože me oslobodi!?' Bilo je to vrijeme kada sam sve te mnogobrojne citate, koje sam znala na pamet, više držala lijepim pjesničkih figurama, nego li stvarnim Božjim obećanjima, pa ipak sam ih često koristila u svojim molitvama jer su u duši budili toplinu već zbog samog izričaja ljubavi. Tako se više nisam ni srdila na Boga, ili na proroke, što olako obmanjuju bajnim obećanjima koja se, po svemu sudeći, nikda ne ispunjavaju.

Bog u kome sam se bila umirila, nije više bio obvezan ispunjavati ih. Bilo je dovoljno osjećati se jedno s Njegovim Bitkom, ma što to značilo. Nisam imala potrebe tražiti 'kruha preko pogače', kako to lijepo kaže narodna poslovica jer sam, napokon, shvatila kako je život, i posred svekolike materijalne i ine, oskudice, neizmjerna dragocijenost koja se ničim ne može umanjiti. Njegovo dostojanstvo, naime, dostojanstvo je samoga Boga. Najednom sam i sama preuzela Izaiijin ushit, premda se on nije sastojao od slatkih obećanja. Duh je, međutim, bio sličan. Svakodnevnu jadikovku zamijenila je radost i spokoj, a molitvu prošnje iskreno zahvaljivanje. 

Bijaše to previše za jadni, ionako pritješnjeni, ego pa se latio svih oružja udarajući na sve na što se moglo udariti ne bi li zatomio radost i uzdrmao spokoj. Vratio mi je milo za drago, pa i više od toga. Nisam ga bila ni približno oljuštila kao što on mene jest, niti sam ga do srži ponizila kao što on mene jest. Malo, po malo, sve mi je uzeo, pa me i iz same sebe istjerao. Pregažena, poražena, ponižena, obezvrijeđena...nisam više nalikovala osobi kakvu sam poznavala, niti je bilo nade da ću je ikada više u sebi susresti. Mnogi se ego nada mnom sladio dok su sve moje, nekoć brojne, vrijednosti vrtoglavo gubile cijenu, a doskora se pretvorile u hrpu bezvrijedna smeća od kog glave automatski okreću. Napokon sam shvatila da je upravo to cijena ega koju moram platiti ukoliko ga kanim raspustiti kako sam ustrajno molila.

Mogla sam se i dalje opirati, mogla sam reći da odustajem od nagodbe, da prestajem moliti za ljubav ukoliko toliko moram žrtvovat, no nisam učinila ništa od toga. Uzevšii kalež gorčine pomiješan s tjeskobom straha, zavapih još jednom; 'Oče, ako je moguće otkloni ga od mojih usta',  a onda, kako i doliči takvome trenutku, prihvatih Njegovu volju kao izraz ljubavi za dar oslobođenja. Sloboda od ega ne postiže se drugačije do neopiranjem iskušenjima koje pred nas postavlja, a on ih zna savršeno odabrati.

Ego je, prema tome, jedini neprijatelj čovjeku, bio on toga svjestan ili ne, jer svi ostali neprijatelji niču iz njegova sjemena. Istina je to skriveno od očiju onih koji nisu s njiome izišli na megdan. Uistinu svatko žanje ono što je posijao bez obzira slaže li se s tom istinom ili ne, a sudac je svakome riječ njegova. Ukoliko postoji sreća izolirana od svake druge sreće, i ukoliko ju je netko stekao, onda nužno postoje dva, posve oprečna tvorca, koji težeći suprotno postižu isto. Morali bi smo posegnuti za još jednim bogom koji bi omogućio ovaj paradoks. Do tada ćemo se morati zadovoljiti ponešto mudrijom istinim koja proniče porijeklo i narav 'takve sreće':  uistinu, gdje ti je blago tu ti je i srce.

Onome kome je sebeljublje blago po sebi, nitko ne odriče to pravo, niti to može, ali to 'blago' svakako nije kadro dovesti do sreće. Ne moramo to posebno provjeravati. Ta, svijet dovoljno svjedoči sam za sebe. Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj. Dakle:prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. (Mt 7,17-21). Mogu se slabi obmanjivati da su jaki; grešnici mogu hiniti spokoj i sreću, ali, po riječima Pavlovim, Bog se, naime, ne da ismjehivati, pa ma kako se ego oko toga upinjao. Spokoj je plod ljubavi i zato se ne zatiče u svijetu ega. Štoviše, ego je njegov smrtni neprijatelj. Nikakvo čudo što mu se tako mahnito suprotstavlja. U ljudskom duhu, naime, ima mjesta samo za jednog od njih.

Govoreći o sebi kao o onome tko živi posred svijeta, ega, ali ne dijeli njegovu narav, Isus jasno razlikuje dvije vrste naravi: Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. (Iv 15,19). Tko, dakle, nije od svijeta ega, taj nema nikakve vrijednosti u njegovim očima. Štoviše, vrijednosti ega su potpuno oprečne vrijednostima ljubavi, pa su slabosti jednih, jakosti drugih i obrnuto.

Biti u svijetu ega, ali ne dijeliti njegovu narav, njegove vrijednosne sudove, njegove kriterije, motive i nagrade, zadaća je svih onih koji se uzdaju u Njegovo spasenje jer ne spašava čovjek Isus, nego Božja narav u Njemu, odnosno Otac po Sinu. To ne znači ništa drugo do li da spašava Ljubav koja je drugo ime za narav Božju. Ja sam u svome Ocu i Otac  u meni. Ja i otac smo jedno. Tko vidi mene, vidi Oca. 

Na bezbroj mjesta u svim evanđeljima navodi se jedninstvo Oca i Sina kao jedinstvo iste božanske stvarnosti Ljubavi, što je, očigledno, Isus najviše isticao, a odmah potom i nužnost vjere u tu stvarnost kao preduvijet njenog očitovanja. Vi ne poznajete ni mene ni Oca moga. Kad bi ste mene poznavali, poznavali bi ste i Oca moga. (Iv 8,19). Onaj tko ne poznaje ljubavi, neće prepoznati ni njenih djela. Ego je, naime, slijep za ljubav, baš kao što je i ljubav slijepa za sebeljublje. Ljubav se spoznaje isključivo ljubavlju i zato su ljudi gledali Isusova djela, ali nisu u njima prepoznalili Ljubav, nego tek činjenicu da netko čini nešto što oni nisu u stanju.

  Osudom na smrt, u tren Ga je od Učitelja, Mesije i čudotvorca, prometnla u najvećeg slabića; bespomoćnog, usamljenog, poniženog, ismijanog..., dok je ego likovao u svoj svojoj snazi i moći. Ne videći više ono što je u očima egu jedino vrijedno pažnje, brzo se okrenuo u izrugivača i suca. Kada bi samo bio u stanju shvatiti kako je upravo u tim trenucima Isus pokazao najveću moć koju je moguće iskazati spram ega: moć bezuvjetnog neopiranja kojom se on hrani. Na sveopće zaprepaštenje ega, nije se branio, niti opravdavao; nije se tužio, protestirao, niti na bilo koji način opirao. Unatoč činjenici što je savršeno nevin, nije to dokazivao ni jednom jedinom rječju, a još manje ikoga optuživao za tu nepravdu. Držeći se moćnog oruđa ljubavi, polomio je sva oruđa ega, ostavljajući ga u silnoj prepasti, posve obezglavljelog. Ali, kako ego nema oči za ljubav, to mu je promakla ta veličanstvena istina. Istina koja je i bila njegova spasiteljska misija. 

Na Pilatovo pitanje o kraljevstvu, nije mu spočitavao nerazumijevanje, nego je tek pojasnio o kojoj vrsti kraljevstva ne govori. Naime, ono o kojem je govorio, egu je, ionako, posve nepoznato, a na tom neznanju Isus nije kanio graditi svoj trijumf. Takvo što bi bilo degradiranje na razinu ega koju je došao prevazići. Moje kraljevstvo ne pripada ovome svijetu. Kada bi moje kraljevstvo pripadalo ovome svijetu, moji bi se dvorani borili da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde. (IV 18,36). Na to se Pilat podsmjehuje budući nije mogao shvatiti o čemu govori. Nije to mogao sa razine ega koja ne zna kako je ljubav moćnija od svake moći i kako je ona, a ne ego, u temelju svake moći, ali ta moć se, za razliku od ega, ne koristi kao demontracija sile.

Na pitanje o naravi istine koje mu je Pilat postavio, Isus je zašutio. Bio je to najmudriji odgovor koji mu je mogao ponuditi. Kako bi itko mogao slijepcu od rođenja objasniti što je svjetlost, pogotovo kada slijepac ne bi nikada ni čuo da takvo što postoji.

U cjelokupnom svom djelovanju, Isus je svoju moć koristio isključivo radi dobra, a nikako u službi, i za potrebe, ega. Odgovaranje silom na silu, narav je ega. Ne začuđuje, dakle, neskriveno snebivanje  Židovi nad činjenicom da se svojom moći nije obrušio na okupatorsku silu kako je to svijest ega očekivala od pravog Mesije. Njegova viziji mesijanstva bila im je pogrdna, pa i bogohulna: Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. (Iv 18,37). Pih! Kako bizarno! Veličina Isusova neopiranja ne leži samo u tome, nego i u činjenici što nije bio ogorčen zbog načina na koji ego vrednuje stvarnosti. Baš naprotiv.

 U riječima koje izgovara na križu božanske moć sućutne ljubavi doseže vrhunac:  Oče, oprosti im, ne znaju što čine! (Lk 23,34). Promislimo kako bi, na njegovu mjestu, postupio ego kada bi imao tako moćna oca. Nije teško pretpostaviti, zar ne?

Nije li, dakle, Isus pružio najpouzdaniji dokaz veličine i dostojanstva božanske moći koju je utjelovljavao upravo u djelima koja su u očima ega djelovala najjadnije. Imao je moć obraniti se, ali se nije branio. Mogao se poslužiti silom, no nije se poslužio. Mogao je lako demonstrirati svoju božansku moć, ali mu to nije bilo ni na kraj pameti. Da bi se ega uvjerilo treba se spustiti na njegov nivo, a to svakako ne doliči ljubavi. Ne doliči Božjemu sinu da se, na način ega, pograbi sa egom. Time bi, naime, i sam bio njime okaljan. 

Jesmo li, dvije tisuće godina nakon toga, postali imalo svjesniji? Jesmo li napokon shvatili da je Isus doista imao moć sići s križa i pokazati zlotvoru s kime se, zapravo, suočio? Ali, ljubav ne djeluje na taj način. Moći sići s križa, a ipak to ne učiniti može samo božanska Ljubav.

Da je sišao s križa iz bilo kojeg od svih mnogobrojnih opravdanih razloga; zato jer je bio nedužan; jer ionako ne cijene Njegovu žrtvu koju za njih čini; jer su ga strahovito pogrđivali i vrijeđali, ili zbog razloga kojeg mu nitko ne bi zamjerio: iz puke činjenice što je trpio neizrecivu bol, tada bi bilo očito da se radi o običnom čovjeku. Doduše, neobičnom i čudesnom, ali ipak samo čovjeku. Upravo ta strahovita smrt, koja je onomad bila uobičajena u Rimskom carstvu, poslužila je kao idealan način da se dokaže svekolika moć Božje ljubavi. Moć da se, unatoč svekolikoj strahoti boli, ona dobrovoljno iskusi do kraja, kako bi svijetu koji obitava u tami ega otvorila oči za Ljubav. I ni jednim jedinim znakom ne dati do znanja da imaš moć osloboditi se tog užasa kojeg se sotona domislio. Otajstvo je to pred kojim se u ništavilo rastače um, a srce zamire od tajne koju ne umije obuhvatiti.

Isus je tako dokazao upravo ono što mu je ego, u svojoj sljepoći, stavljao na teret kao izostanak moći koja bi morala ići uz dostojanstvo Sina Božjega. Moć koju je očekivao doista je izostala, na radost svih koji su je tako poimali uvjereni kako bi se Bog svakako zauzeo za Njega kada ne bi bio grešnik. Ovako su bili sigurni da, ne samo da nisu pogriješili, nego je i sam Bog potvrdio njihovu pravednost čak i više no što su se usudili nadati.  Svjesno ili nesvijesno, i sami često podliježemo istoj napasti, optužujući Isusove suvremenike što nisu prepoznali tako očite znakove Božjeg Duha koji nama svakako ne bi promakli. Moš mislit! Kao da ih i danas prepoznajemo. 

Više od dva milenija bilo nam je na raspolaganju kako bi smo bdjeli nad Njegovim riječima i djelima, a ipak smo shvatili jedino ono što je egu moguće shvatiti: Postojao je neki neobičan čovjek koji je činio čudesne stvari, naučavao neostvarljiv nauk i umro na potresan način. 

Kršćanska vjera nas uči da je on bio istobitan s Ocem, odnosno Bogom, pa mi tako i ispovijedamo svoju vjeru i to je sve što činimo: Ukoloko nas se pita, kažemo da vjerujemo. Odradimo za to predviđene obrede i to je to. Takva vjera ni po čemu se ne razlikuje od one koju iskazujemo meteorolozima koji prognoziraju vrijeme. Štoviše, njima više vjerujemo budući se oboružamo kišobranima ukoliko navijeste kakve oborine, što se ne može reći i za Duha Ljubavi kojeg je Isus držao kao nužnost prije svake nužnosti. Koga zapravo zavaravamo? Bili smo i ostali naoružani sebičnošću, i u najboljem slučaju je pokušavamo prekriti, zanijekati ili maskirati čineći dvostruki grijeh. 

Velika većina čovječanstva ispovjeda vjeru u Boga, i svatko Boga poima kao ljubav, pa ipak svijet je jedna nemilosrdna arena ega i zato u njemu zlo caruje. Kakva je onda ta vjera i čemu uopće koristi ukoliko ne vodi dobru koje ispovijeda. Možda bi, poradi napasti samougađanja kojim se ego koristi s obzirom na pojam vjere i vjerovanja, bilo korisno zamijeniti taj termin u nešto aktivniju varijantu pa mjesto vjere u Isusa, rabiti pojam rada za Isusa. Tada bi smo se manje mogli samozavaravati. 

Na koncu konca, smisao je, ionako isti. Raditi za Isusa (za Boga), znači raditi za ljubav, po ljubavi i u duhu ljubavi. Koliko, dakle, radimo za Isusa u tom smislu? Malo, ili ni malo. Nema potrebe za opravdanjima; osvrnimo se oko sebe: naša djela svjedoče za nas. 

Situaciju koju zatičemo u svijetu nije odredio Bog kao bi pripustio neko 'zlo vrijeme' u koje smo silom zaronjeni. Svatko od nas je tvorac tog 'zlog vremena i zlih okolnosti'. Samoopravdavanje i prebacivanje krivnje na druge, uključujuć i Boga ili 'više sile', samo su načini da se izbjegne odgovornost i nastavi po starom. 

Bezočnost svijeta u kojem živimo ogledalo je svakoga od nas. Koliko smo osobno utisnuli u njega Kristova Duha? Kada smo išta dali, a da ništa nismo očekivali zauzvrat? Koliko smo puta mjerili istom mjerom svoju i tuđu vrijednost? Kada smo ikome dali prednost pred svojim egom? Koliko puta smo prošli pored potrebitog kao da i ne postoji? Mogli bi smo ovako u nedogled, a iskrenost bi svaki puta odgovorila porazno po ljubav. U protivnom, živjeli bi smo u posve drugačijem svijetu. 

Takav svijet će jednom zasigurno doći, ali posred nas, tolikih vjernika, on se još i ne nazire