Okrenuti i drugi obraz (nastavak 2.)

Cijela vječnost mi je trebala da na vlastitoj koži iskusim svu dubinu ove istine, jer čim bih se pomakla s mrtve točke, brzo bih, po diktatu ega, požurila u svijet da ga lupim po glavi svojom novim pravednošću, kao što to ego redovito čini. Prvi put u životu se umio, pa ma kako god, a već slijedećeg trenutka proziva sve kojima vidi i najmanje mrvice, a vidi ih posvuda; ta to i jest njegova zadaća, a na nju Isus ima samo jedan odgovor : Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! (Mt 23, 13-32) Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? (Mt 7,3) Doista, tek kada vidimo to brvno u svojemu oku, shvatit ćemo veličinu svojoga licemjerja, a tada više nećemo imati potrebe gledati trun u oku bratovu, sve ako svoje brvno i uklonimo. Štoviše, tek tada će posve nestati ta potreba trčanja s povećalom u potrazi za tuđim grijesima. Tada ćemo shvatiti prispodobu o oku kao svjetiljci duše koja može biti svjetlost, ali i tama, pa kakva svjetiljka takva i slika svijeta.

Ego nema upaljenu svjetiljku duše i zato svugdje vidi tamu pa unosi tamu i u stvari koje su po sebi dobre. To je slijedeća zamka koju rado koristi jer ne želi shvatiti istine po kojoj je nečistima sve nečisto, dok je čistima sve čisto. Neprestalno sam to objašnjavala svom devetogodišnjem nećaku koji je, po mentalitetu ulice, već odavno razabrao koji je prst 'prost' i zašto, kao i mnoge druge 'proste stvari i situacije'. I premda nije u potpunosti savladao bit pouke, ipak je uspio zapamtiti rečenicu koju sam, u tu svrhu, neprestalno ponavljala: „Prostacima je sve prosto, pa i sam Bog“. Kako se nije želio pribrojiti u prostake, tako je vremenom prestao stvari nazivati prostima, barem u mojoj nazočnosti. Isto vrijedi i za grešnike; njima je svatko grešnik koji zaslužuje osudu, a najviše se osuđuje ono što se najviše potiskuje pred vlastitom sviješću. Govor o brvnu u oku svjedoči o tome kako Isusu nije bila potrebna pomoć psihologije da bi to shvatio, baš kao što egu nije dostatno ni jedno, ni drugo.

Sve dotle dok se nisam uspjela, barem povremeno, uzdići iznad ego-razine, ni sama nisam bila kadra prepoznati tu podudarnost. Uporno sam, naime odbijala prihvatiti činjenicu kako u drugima najžešće osuđujemo ono što sami pred sobom skrivamo, pa sam se morala dobro naoružati iskrenošću kako bih prešla i preko toga praga. Uz dostatan trud, pronaći ćete ono što pred sobom želite sakriti ukoliko to istinski tražite. Prva reakcija je uvijek otpor, pa što je osobina neugodnija, to je otpor, razumljivo, veći kao što vrijedi za sve vrste uloga. Ja da sam manipulator, gnjavator, sebičnjak, lažljivac... Nemoguće! Pa to me najviše izluđuje kod ljudi! Odlično! Sada znate odakle ćete krenuti. Probajte eksperimentirati, ako već ništa, a ono barem da se zabavite igrajući sa sobom istine. Osobno mi nije bilo ni malo zabavno, ali korisno svakako jest, pa sam zahvalna svima koji su me, na ovaj ili onaj način, ponukali na tu ideju kao i svekolikoj ljudskoj mudrosti iz koje sam crpila pitanja i odgovore stavljajući ih pred tezulju duše sve dotle dokle ih ona ne bi prihvatila ili odbacila. 

A duša je ona božanska svjetlost u nama koju ne može zatamniti nikakav mrak ega i zato jedina mjerodavna da bude dostojan arbitar u pogledu istine, i zato se nema potrebe nadglasavati sa egom. On je onaj koji skače u vatru i vodu poradi djelotvornog uvjeravanja, jer njemu je potrebno uvjeravati, a duši nije. Ona je sigurna u svoju snagu i nema potrebu nikoga u to uvjeravati. Uvjeravanje je pouzdana karakteristika nesigurnosti i sumnje u vlastitu iskrenost. „Hoćeš se kladiti da sam jači od tebe!“ - tako se najčešće međusobno izazivaju djeca kada nisu uvjerena u svoju snagu, pa ako nekim slučajem pobijede izazivača, obično ostanu zaprepašteni. Svi smo to zacijelo iskusili kao i ponešto manje bezazlenu situaciju u kojoj smo se iz petnih žila upinjali kako bi smo se zbog nečega opravdali, pa što je opravdavanje besmislenije, to je trud žešći. Isto vrijedi i za napad. To više se napada i osjeća napadnutim što se više osjeća krivim.

Zakon je to kojeg moramo uvažiti želimo li umaći s razine ega i njegovih mučnih trvenja, a nitko to ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. Zavaravanje oko toga je još jedna zamka ega koju je Crkva prepoznala kao grijeh preuzetnosti premda ga, nesvijesno, i sama nerijetko podržava po svojim predstavnicima koji štošta tumače, a da ni sami ne shvaćaju. Ne radi se, naravno, o tome da Bog nešto ne bi mogao, nego se radi o naivnom i pogrešnom poimanju Boga. Sam Isus nas je poučio da smo jedno s Njime kao što je i On jedno s Ocem i u tom kontekstu govorio o kraljevstvu koje je u nama, a ne izvan nas. Bog je stvarnost koja je u temelju naše stvarnosti. On je onaj 'Jest' u svemu što jest, pa tako je i u nama stvarnost koja se očituje na način ljudskog bića, kao što je u kamenu na način kamena, u cvijetu na način cvijeta...

Ne može, dakle, biti izvan nas bitak koji je u temelju svekolikog bića, baš kao što ne može prisiliti slobodu da bude neslobodna kad je On u temelju te slobode. Zahvaljujući upravo toj slobodi, mi nismo tek obična stvorenja, nego smo, svojim izborom, sustvaratelji Božjeg stvaralaštva. On je Stvoritelj, a mi smo stvaratelji po moći Njegova stvaralačkog  Duha. Zato smo jedno s Njime, ali ne istovijetni, kao što ni morska kapljica, iako jedno s morem, nije istovijetna moru, ali dok je u njegovu koritu, udružena sa svim ostalim kapljicama, ima sva svojstva mora. Sama za sebe, međutim, ostaje sebi istovijetna; bila je i jest kapljica, ali više nema snagu i narav mora. Grijeh je upravo to; napuštanje svoga 'korita' zbog čega se, daleko od izvorne biti, gube svojstva te biti. I premda će morska kapljica ostati kapljica i izvan mora, ona sada predstavlja izoliranu stvarnost koja nije kadra biti ono što je bila u svojoj izvornoj postojbini.

Bezbroj je načina zbog čega se pojedina kapljica može naći izvan mora, ali je jedino čovjeku dana moć da to učini svojom vlastitom voljom, sve ako je ona tek preuzeta kao model naučenog ponašanja. U konačnici, svaki je čovjek slobodan, pa makar toga i ne bio svjestan, a sloboda je jedini put odlaska i vraćanja k izvoru. To je jedini razlog zašto to Isus naprosto nije učinio mjesto nas. On, dakle, nije došao osloboditi nas naših grijeha, niti je toga mogo, ili trebao, činiti, no, ono što je mogao, daleko je važnije od toga da, mjesto nas, zauzima mjesto naše slobode: Pokazao nam je kako je to čovjeku moguće otkrivši nam tajnu naše snage koja proizlazi iz nerazdruživog jedinstva s Bogom. Bez te božanske snage i mudrosti, Bog zacijelo ne bi stavljao dar slobode u tako nepouzdane ruke kakve su ruke ega. Od tih ruku nas je Isus došao osloboditi, ali ne tako da ih silom ukloni, nego da nam pokaže da postoje i druge, dovoljno moćne i snažne, ruke koje su kadre nositi taj veličanstveni dar stvarateljstva, bez opasnosti da njime budu satrte. Pokazao nam je izvor žive vode, pa zar bi mjesto nas trebao i piti?

Svatko tko misli da je i to trebao, ne shvaća veličinu dara života koji smo primili i veličinu stvaralaštva koje po njemue ostvarujemo, a još manje činjenicu da se sam Bog očituje kroz naše slobodu i njeno stvaralaštvo. Ta, što imamo, a da nismo primili? I sama moć da biramo suprotno svojoj biti, u suštini je moć Tvorca. Zašto to kamenu, cvijtu ili lisici, ne polazi za rukom? Oni nemaju mogućnost živjeti u neskladu sa svojom biti i to je jedini razlog što se ne zovu djeca Božja, nego naprosto stvorenja. Stvaralaštvo je ono po čemu smo slični Bogu Stvoritelju, bez obzira što cvijet nije ništa manje bogolik od nas. Ono smo što jesmo samo zato jer nam je dano da to budemo. Sjetimo se Isusovih riječi Pilatu: Ne bi nada mnom imao nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Sve što imamo i što jesmo dano nam je „odozgor“, pa tako i sloboda da biramo između dvaju suprotnosti: one prave koja jest ljubav, ili one iluzorne koja jest njena suprotnost. Samo u tom kontekstu smo, kao pojedinačna svijest, Božji sustvaratelji, jer bitak je jedan, nepodjeljen i sveobuhvatan; univerzalan baš kako što smo znakovito imenovali sveukupnost, odnosno univerzum.

Iluzija je, prema tome, očekivati da Isus mjesto nas prijeđe naš put ka Istini. On je taj Put i njegov putokaz, Njegov je Duh onaj Branitelj, Duh Istine kojeg je obećao kao onaoga koji će nas uvoditi u svu istinu, ali nije obećao prohodati ga mjesto nas, niti je to mogao. Ta zar bi činio išta protivno Duhu Očevu koji nam je dao svoje dostojanstvo da u njemu sami hodimo? Zar bi nas u ime sažaljenja lišio božanske odlike? Nipošto. Njegova je riječ posve jasna: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. (Iv 14,5-8) Ne shvaćajući što to zapravo znači, učenici ga priupitavaju o njegovu zagonetnom Ocu inzistirajući da im ga pokaže, ili barem podrobnije opiše, a Isus se, dan uoči svoje smrti, naročito potrudio da im nekoliko puta tumači istu, za njih neshvatljivu stvar: Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji je u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. (Iv 14, 10-12).

Isus je, naravno, bio svjestan da učenici to nisu mogli shvatiti bez obzira što su svjedočili njegovim djelima, jer njihova svijest još uvijek nije bila pripravna za takvu vrstu istine, pa im je i sam olakšavao govoreći kako ima mnogo toga za reći, ali oni to sada još ne mogu nositi. Da je, mjesto njih, mogao prohodati njihov put spoznaje, teško da to ne bi učinio onim svojim odanim siročićima koji su zijevali od čuđenja neprestalno dodijavajući: 'Pokaži nam Oca, pliz, pliiiz! Čovjek, naime, mora sam prevladati razinu ega u posvemašnjoj slobodi i zato je svaka prisila, a nerijetko i samo upletanje, kontraproduktivno. Zato ni Isus nije nikome nametao svoj nauk silom, a lutanja stranputicama ega, nije nazivao grijehom, nego izgubljenošću, zalutalošću, lutanjem u tami i sličnim usporedbama iza kojih stoji jasan poziv za pomoć i suosjećanje, a ne osuđivanje. Prispodoba o razmetnom sinu najbolje govori o tom lutanju i radosti povratka. Ego bi, međutim, postupio upravo suprotno: 'Neka sad snosi posljedice svojih grijeha! Sam si je kriv!' I još bi mu natovario.

Kažnjavanje i likovanje ne spadaju u kategoriju ljubavi. Ta, u njoj je sve stvoreno, pa i sam ego. Pa ipak, milost prosvjetljenja ne pada 's neba' kao gotov dar, nego ga sam ljudski duh treba u sebi razotkriti. Jedino tako se očituje punina dara, i jedino tako nas potvrđuje kao Božju djecu, sustvaratelje ljubavi. I nama, koji se nadvijamo nad Isusovim životom već dva milenija, gotovo je jednako teško shvatiti, pa kako ne bi bilo tim neukim ribarima koji nisu čuli ni za jednostavnije nauke koje je ondašnji svijet nudio, poput filozofije koja se lakše nosila s pojmom bitka ili božanske naravi o kojoj je Isus, zapravo, govorio u terminima kraljevstva Nebeskog. Pa čak i oni koji kognitivno shvaćaju to jedinstvo bitka, ne znaju točno što to znači u konkretnom životu, pa to ostaje kao prazni pojam s kojim se zabavljaju filozofi, više iz naravi svoje profesije, nego iz potrage za vlastitom istinom koja ne može biti izvan tog jednoga bitka. Teško da se Parmenid osjećao božanstvenije od Demokrita kada je, onako srčano, vjerovao i branio svoju jednostavnu, ali snažnu, tezu po kojoj sve mora biti jedno iz prostoga razloga što 'bitak jest, a nebitak nije'.

Suočeni s zakonom ovoga svijeta kojim dominira ego, teško je prihvatiti bilo koju drugu istinu osim njegove istine sve ako se ona očituje pred našim očima. Ta, tim istim očima gledamo i onu drugu koja nije iznimka, nego pravilo, pa zato u nju vjerujemo, a ovoj drugoj, Isusovoj se, u najboljem slučaju, tek čudimo premda se Bogu, bez dvoumljenja, obraćamo s Oče naš. Nije li to neobično i vrlo znakovito? Kad bi Bog bio vaš otac, mene bi ste ljubili, jer ja sam od Boga izišao i došao. ... Zašto ne razumijete govora moga? Jer niste kadri slušati moju riječ. Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži. (Iv 8, 41-45) O kome tu Isus govori kao o đavlu i ocu onih koji vjeruju u laž? Zar On pretpostavlja drugoga stvoritelja osim Boga? Svakako da ne. Tako On naziva istinu ovoga svijeta, odnosno iluziju, laž koju je stvorio ego kao suprotnost Božjoj istini.

Ono pak, što je suprotno Božjoj isini, nosi epitet đavolskog, ili svjetovnog, i zato Isus za sebe govori da nije od ovoga svijeta iako je u njemu, a svojom smrću bez otpora i osuđivanja, pokazao nam je da je upravo zato došao na svijet kako bi nam posvjedočio da se taj svijet može pobijediti na njegovom terenu ukoliko mu se slijepo ne robuje. Neću više s vama mnogo govoriti, jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca. (Iv 14,30-32). Tijelo je bilo jedino na što je ego mogao jurišati u Isusovu slučaju. On na ništa nije bio navezan, pa čak ni na tijelo, ali bol tijela je jednako stvarna bez obzira jeste li na njega navezani ili niste. To je bila posljednja kušnja koju je Isus morao proći kako bi pokazao potpuno jedinstvo s Božjom naravi.

Kušnja da se ni tada ne opire zlomu, nego da se  potpuno pobijedi načinom koji je njemu suprotan, bez upotrebe sile, opiranja, gnjeva, osuđivanja i prijanjaja. Opiranje egu je sila ega koja ga jača, zato ju ljubav ne poznaje, nego okreće drugi obraz, ne zato što je slaba, nego zato jer je božanski jaka i mudra; ona zna da se ego hrani silom, strahom i opiranjem i u tom je tajna mudrosti okretanja drugog obraza. Nije stvar u tome da se odreknemo svoga dostojanstva, nego da ga sačuvamo netaknutim nedoličnošću. Ljubav je, iznad svega, dostojanstvena i zato se nema  potrebe spuštati na nivo ega. Bilo bi to kao da se s bijesnim psom koljemo na pseći način, režeći i keseći zube. Kome to ne doliči, ostat će čovjekom među psima. To je slijedeća zamka ega: nastoji zamijeniti dostojanstvo s ponosom, odnosno uznositošću ili čak ohološću. 

Zato sam toliko dugo inzistirala na obrani svog „obraza“ pred pobješnjelim psima. Kad bi zalajali, i ja bih odlajala; kad bi režali, činila sam to i ja. Na iskežene zube, laćala bih se svojih, a potom se čudila kad bi ih se stalo skupljati sve više i više. Cijeli čopor. Nisam shvaćala kako slično teži sličnomu, i kako se na razini ega ne može susreti drugo do ego; da metode ega nisu u službi dostojanstva, nego su mu protivne. Braniti sebe pred bijesnim egom njegovim oružjima, svakako ne može nitko do li sam ego. Napokon sam shvatila dostojanstvenost metode okretanja drugog obraza i tek tada odahnula od vječne potrebe njegove obrane. Sama potreba panične obrane dostojanstva svjedoči o njegovu nedostatku iz kojeg ta potreba ega i poniče. 

Borba sa samim sobom (nastavak 1.)

Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakome tko od tebe ište daji,

a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.

(Lk 6, 17-31)

Najteži, najbeskompromisniji i najnerazboritiji Isusov zahtjev, za mnoge kršćane, uključujuć i mene, upravo je gore navedeni citat i vrlo je vjerojatno da ga velika većina jednostavno izbacuje iz svojg bogoštovlja kao utopiju ili, u najboljem slučaju, kao nedostižni ideal. I sama sam se k njima pribrajala sve dok nisam shvatila da božja stvarnost ne može biti podijeljena, a u tom kontekstu nema kompromisa, nema mjesta za rupe bez svjetlosti i nema ulaska u kraljevstvo dok se ne plati i posljednji novčić. Zar je Bog tako prezahtijevan i opako sitničav? Ta, ono gore je doista teško, a mi nismo kao Isus. Točno. O tome se i radi. Zašto nismo kao Isus; zašto ne možemo ono što On može, kad nas je sam uvjeravao kako je to, i moguće, i nužno, ukoliko se želimo dokopati kraljevstva Božjeg? Ajme nama!

Godinama sam pokušavala shvatiti zašto je čovjeku toliko teško slijediti bilo koju Isusovu zapovijed, počevši od 'Zlatnog pravila', pa do te zastrašujuće, fakat neprirodne, ljubavi prema neprijatelju. I makar nikada nisam posumnjala u bilo koju Isusovu besjedu, ova mi se doimalo istinski tvrdom. Kao da bi smo od sebe, Bože oslobodi, morali pred ljudima praviti idiota kako bi smo dokazali vjernost Isusu. I koliko god smo to, možebit, ponekad i bili spremni učiniti za Njega, onako u tišini svojega srca, nisamo mogli shvatiti zašto bi smo se izlagali ruglu pred ljudima koji to ionako neće shvatiti nikako drugačije do li kao samoporugu.

Ta, svi znamo kako se ego, i bez toga, rado iživljava na slabostima, pa kako li bi se tek s guštom dograbio nečega što se samo nudi. Nije li taj ego bezumno likovao u povicima: Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik! (Lk 23,35)? Isus, za razliku od nas, nije došao u napast da im dokazuje tko je On zaista, no tko bi od nas malih egića odolio tolikoj napasti čak i kad se i nema dokazati ništa naročito? Ali Isus nas uporno uvjerava da možemo. Ponekad bih se čak i uvjerena kako to jest moguće, ali me majčica priroda nije baš oplela s dovoljno debelih živaca za takvu pustolovinu.

Ukoliko me neka budala potplete nogom zadovoljno se cereći, možda ću otrpjeti, ali će se sve u meni uzbibati. Učini li to drugi put, planut ću ko buktinja i učiniti sve što je u mojoj moći da toj budaletini pokažem koliko je glupa, primitivna, neodgojena kreatura nalik svinji , i sve čega bih se, unezvijerena, mogla dosjetiti. Napokon, zaslužio je i gore, samo da se, u toj jari koja bubnja u glavi i srcu, mogu sjetiti britkijih uvreda koje nadođu tek kada je već 'kasno'.  Lako je Isusu kad nije imao kratak fitilj, a to, kako se čini, ima više veze s biologijom i kemijom, nego s moralom i duhovnošću. Već slijedeći trenutak sažalila bih se nad tom budalom kad bi se poskliznuo i pao pred ljudima, ali to ne znači da ću mu dopustiti da se jeftino provodi na moj račun. I još na čistu bistru miru. Od toga, naime, poludim.

Banalan je to primjer koji će spremno potpisati svatko pred čijim nosom zamahnemo o ljubavi prema neprijatelju, i to je najprirodnija ljudska reakcija, tim više što pisci evanđelja, nekim čudom, nisu izostavili iz tekstova onaj legendarni Isusov bič i isprevrtane stolove kojih se, za razliku od ostaloga, tako rado volimo spomenuti. Tako bih se i sama najčešće tješila kako bi, na mom mjestu, vjerojatno i sam Isus postupio isto, ako ne i gore. Ta, jadni trgovčići su samo vršili ono što im je Mojsijev Zakon nalagao, a ova kreatura želi biti velika tako da na bilo koji način ponizi, uvrijedi ili omalovaži drugoga.

Na kraju krajeva, samo mi je to malo dostojanstva ostalo u životu, pa zar da i njega rasprodam u bescijenje! Želi li Isus doista čovjeka bez dostojabstva? Nije li i sam govorio o tom dostojanstvu kao o temeljnoj ljudskoj vrijednosti koja proizlazi od dostojanstva samoga Boga, njegova Tvorca? Ne stoji li još u Knjizi Sirahovoj upozorenje: Sine, poniznošću časti samog sebe i cijeni sebe svojom pravom cijenom. Sumnjam, naime, da se tu misli na išta drugo do na isto to dostojanstvo koje po našim životima pripada Bogu. Kako ću, dakle, cijeniti taj život puštajući da po njemu pljuju? Oh, kako zapetljano!

Stavljajući, tako, po strani taj nerazumni zahtjev za okretanjem drugog obraza, osim u činu praštanja, ili molitvi za zlostavljača, nakon što se, se uzburkani duh ponovno sastane sa sobom u tišini duše, i ponekog kajanja zbog vlastitog osuđivanja (pravednog, dakako), to bi bilo sve u vezi s onim radikalnim zahtjevom, uz  neizostavni podsjetnik na bič kao dokaz da ni Isus nije baš sve mirno odtrpio, pa zašto bi to od nas tražio. Naravno da je činio i mnoga druga djela, ali njih se ne sjećam baš tako često kao biča, prigovarala bih sebi, a onda bih se odmah uzimala u obranu: Ne može se reći da ni ja, u okviru svojih mogućnosti, nisam činila štošta dobroga i vrijednoga, pa i divnoga, ali nema više nikoga tko bi to bio voljan potvrditi.Baš sad, kad mi najviše treba i Božja i ljudska pomoć, obje su presahle, kao da se i sam Bog urotio na strani ega, pa mu u svemu pogoduje. Kako se, dakle, može od mene očekivati nešto što sama od nikoga ne mogu očekivati, pa ni od samoga Boga? Ovako bi najčešće završavali svi unutrašnji dijalozi uma i duha u vrijeme kada bi se svijet ljuljao pod nogama, a onaj unutarnji rasplinjavao u očajavanju i sažaljenju.

Prepoznatljiv obrazac za kojim poseže svatko tko se počme osjećati žrtvom bilo kojih okolnosti čvrsto uvjeren kako one nipošto nemaju, i ne mogu imati, veze s bilo čime čemu bi sami bili uzrokom. I doista nemaju, ali samo na razini ega. Samosažaljenje i uloga žrtve, omiljena su i jaka oruđa ega s kojima nas prividno tetoši i opravdava samo da bi nas mogao još više stisnuti, pa nije čudno što ni jedna nevolja ne dolazi sama, kako potvrđuje iskustvo vjekova. Nevolja je savršen teren da se ego baci u svoj vjekovni lov. Uzdrma li vas, stoga, prva, očekujte i drugu, jer ona će vas slomiti, a treća dotući. Padajući u zamku očajavanja, opiranja, bijesa, osuđivanja, osvećivanja ili samosažalijevanja, ložimo ulje za novu nevolju, novu bol, novu patnju i tako u začarani krug sve dok ne naučimo lekciju: Ne opirie se Zlotvoru!, jer on se upravo tako hrani i jača. Njemu i treba naš „pravedni bijes, pravedna osuda“ ili bilo koji „pravedni grijeh“ i učinit će sve da ga podrži, vjerujte mi na iskustvo, ako već riječ nije dovoljna.

Strašno je teško shvatiti kako ne postoji pravedna osuda, pravedni gnjev i bilo što preavedno u kategoriji grijeha budući je za to potrebno nadići kategoriju ega, barem toliko da mu se pogleda ravno u oči, a kad to učinite, shvatit ćete da je, premda nevjerojatno lukava i perfidana, njegova taktika, zapravo, posve prozirna, a ponekad i smiješna. No prije toga valja zapamtiti da se do toga dolazi tek kada se uzdigne iznad njegove razine, nikako prije. U čemu je, dakle, razlika? Najjednostavnije bi bilo odgovoriti: u svemu, jer to je jedini ispravan odgovor, ali kako je lako biti general poslije bitke, kada to više nije bitno, to ćemo se potruditi biti konkretniji.

Prvo i osnovno; ego uvijek prosuđuje iz svoje razine gledajući na druge svojim očima i djelujući tako kao da, mjesto drugoga, on sam stoji sebi nasuprot. Iz tog razloga sam se zrcali u stvarnosti koju napada, od koje se brani, pred kojom se opravdava, bježi ili dovijava, posve svejedno. Sjetimo se dobro poznate i tako istinite narodne poslovice: 'Sjelo ruglo nasred puta i svakom se ruga.' Upravo to čini ego ukoliko „ruganje“ shvatimo u najširem mogućem kontekstu tj. kao grijeh. Ego ima potrebu osuđivati zato jer vjeruje da i sam zaslužuje osudu. Voli se osjećati krivim jer ne vjeruje u oslobođenje od grijeha. Voli ponižavati jer sam pati od osjećaja manje vrijednosti. Ne voli praštati jer zna da je to kategorija slobode pred kojom drhti. Uživa u strahu jer mu je strah najmoćnije oružje i garancija opstanka.Voli osjećaj stida, bespomoćnosti i bezvrijednosti jer iz njih niče strah da smo pogrešni, pa dakle, odvojeni od božanske biti, što znači biti u njegovoj vlasti. Podržavanje i nametanje ovakvih osjećaja, u sebi ili u drugima, svakako je pouzdan znak ropstva iz kojega se nije lako osloboditi.

Ukoliko se osjećate nadmoćno, superiorno i vrijedno, ali to isto nerado gledate u drugima, budite uvjereni da se osjećate jednako bespomoćno kao i onaj koga vrijeđate, samo što ste to duboko potisnuli, pa će biti teže doprijeti do tih skrivenih slojeva. Jednako vrijedi i za sav „pravedni“ gnjev, ljutnju, mržnju i ostale delicije ega. Tako smo došli do drugog pravila; ne postoji opravdanog ili pravednog  grijeha, pa ma kako se to doimalo nepravednim. Zaboravite na tu kategoriju ukoliko doista želite upoznati svoju božansku bit. Radi se, naime, o podvali ega koji samo traži olako opravdanje za isto ono zbog čega druge optužuje; nedostatak mudrosti i suosjećanja. Doslovno tako. Svaki je, naime, grijeh svojevrstan nedostatak suosjećanja svojstvenog ljubavi, pa kada nekoga osuđujete za bilo što, automatski se zatvarate tom suosjećanju koje potrebuje svaki grešnik zbog same činjenice što je grešnik, ili rečeno Isusovim riječnikom, što je odlutao od svoje prave biti (koja je ljubav) i stoga nužno pati.

Nitko ne može biti u neskladu sa sobom, a ne biti nesretan. To je Božji zakon zapisan u našoj biti i nije mu moguće umaknuti. Sjetimo se Isusova govora o bolesnima i zdravima. Nije tu riječ o analogiji, nego te riječi treba shvatiti doslovno. Svatko tko griješi, nužno je patnik; Tko čini grijeh, rob je grijeha. Robovanje stvara patnju, a patnja stvara bol. Bolesne, pak, treba liječiti, a ne osuđivati. Ponekad odglumimo milosrđe pa kažemo nešto u tom smislu, ali time mu više pripisujemo neku psihičku teškoću, nego li što uistinu shvatimo o kakvoj se bolesti radi i što joj je pravi lijek. Isus je razumio i postavljao se ispravno: djelovao je s razine ljubavi nudeći suosjećanje kao jedino djelotvorno sredstvo koje neće pogoršavati stanje, nego će otvarati put k ozdravljenju. On je bio jedini koji je, po metodi 'pravedne osude', mogao optužiti onu bludnicu, i jedini koji je mogao prvi baciti kamen, ali je bio i jedini koji to nije učinio. Onoga trenutka kad bi je osudio, više sam ne bi bio bez grijeha.

Treća stupicaa ega jest samoopravdavanje i nijekanje vlasttite grešnosti, odnosno sebeljublja. Oni su farizeji bili spremni na smrt kamenovati ženu zbog grijeha koji su i sami s njom počinili, pa ipak njihov ego je u stanju iznaći opravdanje zašto su oni to mogli učiniti, a da ne budu krivi, i k tome učiniti još veći grijeh osuđivanja, pa čak i kažnjavanja smrću, i za sve to se jednostavno opravdati njenim grijehom. Tražiti izliku za svoj grijeh, uskratiti to drugome i stavljati se sucem i egzekutorom nad grijesima drugih; sve to ego čini u đuture. Da stvar bude još bizarnija, najčešće je to popraćeno osjećajem savršene svetosti i  savršene bogobojaznosti. Pravi Eldorado svetogrđa.  Pa, tko to može, može bolje od najboljeg?  Hinjenu nedužnost i pravednost koristi kako bi neometano osuđivao, a tuđi grijeh, kako bi prividno umanjio svoj vlastiti.

(nastavlja se)