Đavo kao izlika (nastavak 35)

U svojoj vjekovnoj potrazi za Istinom, naišla sam na pravi trag tek kad sam se spotaknula o ego koji je bilo nemoguće ignorirati ukoliko se željelo otkriti bilo što smisleno u pogledu duhovnosti. Stvarnost koju je Isus nazvao "zavodnikom i lašcem", nije nikakav sotona, na kojem crkva uporno insistira, a posredstvom nje i većina vjernika među kojima ima i takvih koji bi se lakše odrekli i samoga raja, nego zavodljivog sotone koji obećava vječne muke onima koji su to, po njihovu sudu, svakako zavrijedili, dakle, njihovi neistomišljenici.

Oduvijek sam se čudila zašto se neki vjernici toliko boje odreći sotone, kao stvarnosti po sebi; kao bića u ontološkom smislu riječi. Bilo bi to kao nekakav anti-Bog ili anti-Krist, što je kontradiktorno samom pojmu Boga. Sve, međutim, postaje smisleno kada ovaj apsurdni pojam, koji se unatoč toga zadržava u svijesti ljudi, zamijenimo pojmom ego koji nije ništa izvanjskoga kao što svjedoči i samo evanđelje govoreći kako iz srca, a ne od nečeg ili nekog drugoga, dolaze zle misli i nakane. Kako takav stav, međutim, podrazumijeva osobnu odgovornost, bilo ga je jednostavnije i lakše zamijeniti apstraktnim pojmom nekakvog Zloga prebacujući na njega grijeh napastovanja, zavođenja, obmana i poticanja s kojima se onda moramo nositi ni krivi ni dužni. Lakše je, naime, prihvatiti kako zlo dolazi od nekud izvana, nego da ga stvaramo sami. U tome je tajna prijanjanja uz fikciju đavola.

Kolika god bila potreba ega da se prerušava u sve i svašta, od dobra do zla, i koliko god sinovi svijeta na tome inzistirali, to ni malo ne utječe na istinu, a ona glasi: sotona je tek izlika ega da bi djelovao sakriven iza te obmane. Za utjehu onima koji se tako teško odriču stvarnosti Zloga kao da se radi o pitanju života, "dobra vijest": Ništa se ne brinite! Ego, naime, nije ni malo strašniji ni slabiji od sotone. On je upravo sve ono što smo, tako komotno, pripisivali njemu.

Sjetimo se samo činjenice kako svi ljudi, pa čak i oni nama nedragi, u snu djeluju tako nedužno, netaknuto ikakvim zlom, kao djeca. Ta otajstvena netaknutost, tek u smrti biva posve vidljiva što ne može promaknuti nikome tko je ikada promatrao pokojnika. Zašto je tome tako? Zašto tu nedužnost nismo bili kadri uoćiti za života čak i onda kad smo ju naslutili promatrajući usnula čovjeka? 

Odgovor je jednostavan: u snu čovjek nije u doticaju sa egom i zato djeluje tako bezazleno čak i ako smo samo trenutak prije u njemu vidjeli divlju zvijer, zar ne? Kako smrt posve dokida "stvarnost" ega, to je razlog zašto tek tada shvaćamo kako su svi ljudi, zapravo dobri. Ne po našoj subjektivnoj procjeni, nego po  svojoj božanskoj naravi koju je do tada zaklanjala sjena ega.

Biti prosvjetljen, dosegnuti božansku Istinu, Kristovu svijest, znači vidjeti tu božanstvenost unatoč egu. To, međutim, nije moguće ukoliko smo sami robovi ega. Ne možemo vidjeti površinu vode dok smo u nju zaronjeni. Ne možemo voljeti nikoga, pa čak ni sebe, dok se poistovjećujemo s egom. U tome leži sva moć sotone: Poistovjećivanje s egom, još uvijek, prevladava u svijesti svijeta i zato je on takav kakav jest - bezočan. I takav će ostati bez obzira na svekoliki napredak znanosti, tehnologije, medicine....

Promjena svijesti jedina je nada čovječanstva. "Da svi budu jedno" kao što to jesu u Božjim očima. Takvi ćemo postati samo onda kada prestanemo i sebe i druge gledati očima ega. Tada ćemo shvatiti da ne postoje neprijatelji, ne postoje dobri i loši, postoje samo različite manifestacije istoga Duha Životvorca - Duha Ljubavi.

Isusu je ta Istina bila bjelodana i zato se nije morao pretvarati da voli svoje neprijatelje; On ih nije vidio unatoč ega s kojima su se sami toliko poistovjetili da nisu mogli znati što zapravo čine, baš kao što to ne znamo ni mi koji činimo isto jedni drugima, ponekad čak i u Njegovo ime.

(nastavlja se)

JEDNODUHOST (nastavak 34)

Na Isusove riječi kako Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, te kako je došao svjedočiti za Istinu, pilat je sarkastično upitao: "Što je to Istina?" Znajući kako sinovi "ovoga svijeta" ne bi shvatili kad bi im rekao, Isus je šutio. Ta ni dvije tisuće godina nakon toga; dvije tisuće vjere u tog istog Isusa, rijetki i danas znaju odgovor na to pitanje. Ne samo zato jer ga i ne traže, nego prvenstveno zbog toga što, poistovjećujući se s iluzijom odvojenosti,"istinom" ega, nisu kadri prihvatiti tu istinu čak ni kad se spotaknu na nju.

Zašto je Isus bio jedini koji je mogao "živjeti u svijetu, ali ne biti od svijeta" i što to, zapravo, znači? Rijetki kršćani tako duboko promišljaju Njegovo Otajstvo da bi uopće i postavljali ovakva pitanja, a kamoli za njima tragali cijelim svojim bićem, što je preduvjet da se "otvori onima koji kucaju". 

Previše smo duhovno inertni da bi smo išli dalje od površnih, manje više irelevantnih, stvari poput obreda, molitve iz navike ili osjećaja pripadnosti i po kojeg novčića u crkvenu blagajnu. I to je uglavnom sva naša duhovnost. Na žalost, odnosno na sreću, to je podjednako daleko od duhovnosti danas kao što je to bilo i prije dvije tisuće godina. "Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine ući u kraljevstvo nebesko!" Jednako vrijedi i za obrede. Odlazak na nedjeljnu misu, izgovaranje molitava i davanje milodara, samo po sebi, ne znači baš ništa ukoliko se svijest nije promijenila.

Istina o kojoj govori Isus podrazumijeva svijest o jednoduhosti svijeta; svijeta kojem u temelju stoji isti Duh Božji koji se očituje u svemu što jest i samo onaj tko je sjedinjen s tom Istinom; onaj koji ju živi, može voljeti svakoga čovjeka kao sebe samoga budući Ljubav ima samo oči Ljubavi i zato u svakome i u svemu vidi samo sebe. Ljubav  u svemu vidi sebe samu kao u ogledalu, baš kao što to čini i ego utemeljen na strahu; oči straha u svemu vide strah; oči oskudice svuda vide oskudicu i td.

Kako se naravi ega nije lako odhrvati i kako to podrazumijeva cjeloživotni angažman na svim razinama koji implicira apsolutnu iskrenost sa sobom poniranjem do najsjenovitijih sjena s kojima se nemamo običaj suočavati, nije neobično što, ni nakon dvije tisuće godina ponavljanja: "Gospodine, Gospodine!" , u svojoj duhovnosti nismo značajno odmakli. Svi se olako opravdavamo kako su neke stvari bile moguće samo Isusu, dok su za nas, ne samo teške, nego i nemoguće. I tako nastavljamo u svojoj isključivo vanjskoj manifestaciji tobožnje duhovnosti, dok uporno i dalje robujemo egu poistovjećujući se s njime u tolikoj mjeri da ne uspjevamo voljeti ni sebe, a kamo li drugoga. Isus je bio jasan u pogledu toga tko i koliko može: "I veća ćete djela od ovih činiti", rekao je ne kaneći opravdavati našu slabost i lijenost.

Kada bi smo istinski shvatili bit Istine o kojoj je On toliko govorio sve bi postalo tako jednostavno. Svi smo jednako bogoduhi; svi smo očitovanje Božjeg stvaralačkog Duha; svi smo Ljubav na način vlastite biti i zato svekoliki Život jest svet što znači da se tako s njime trebamo i ophoditi, a to je nemoguće sve dotle dokle se budemo poistovjećivali s egom koji nas uvjerava kako smo međusobno odvojeni i kao takvi međusobni takmaci, pa čak i neprijatelji.

Da. S pozicije ega, to je svakako istina budući ego nema oči za Istinu. Upravo suprotno. Ego ne vidi stvarnost, nego njenu sjenu iz koje poniče. Sve što treba učiniti kako bi se izišlo iz tog svijeta sjena jest promijeniti kut gledanja usmjeravajući pogled, ne na sjenu, nego na ono čega je sjena.

(nastavlja se)

Univerzalnost svijesti (nastavak 31)

Najveća greška većine organiziranih religija sastoji se u činjenici da, direktno ili indirektno, naučavaju o Bogu kao o stvarnosti koja je ontološki odijeljena od svijeta, te je s njime povezan posredstvom zakonodavne i izvršne vlasti - institucionalne religije.

Štoviše, ovakav stav bi im se vjerojatno doimao bogohulnim budući, sukladno skučenu poimanju Boga, pretpostavlja Njegovo unižavanje, svojevrsno prljanje nižim bićima. Boga, međutim, ne možemo umanjiti Njegovim stvaralačkim Duhom u kojem, i po kojem, sve jest baš kao što narav mora ne umanjujemo promatrajući ga kroz sićušne kapljice vode. Napokon, zabluda odvojenosti od Boga, temelj je na kojem ego vodi i dobiva svoje bitke. Suprotno tome, svijest o jedinstvu svega u istom Božanskom Duhu, platforma je s koje možemo krenuti na duhovno putovanje oslobođeno straha pred utvarama ove ili one vrste.

Sve što jest, jest zato jer "ja jesam" - svijest koja je kadra razlikovati bitak od nebitka. Spoznaja je, kao što sada već potvrđuje i sama kvantna fizika, stvaralački čin, a ne puka moć zapažanja. Spoznaja, dakle, uključuje svijest, a ona, pak, prethodi stvaralaštvu. Biti svjestan znači izgovarati svoj "neka bude". Bez svijesti koja ga spoznaje svemir ne bi postojao, ma što govorile teorije o njegovu nastanku. Zamislite na trenutak svemir lišen svake svijesti kako bi ste shvatili o čemu govorim. Nešto slično pokušava se postići zen koanima kako bi se šokiralo um. Osobno mi koani nisu u tome pomogli, ali misli poput gore izrečene jesu. Pa, pokušajte i uvjerite se sami!

(nastavlja se)