Činjenica da ljudi najviše energije troše kako bi se pokazali onakvima kakvi zapravo nisu i više je nego simptomtična. Budući se u ovoj storiji strogo pridržavam pravila da govorim samo iz osobnog iskustva objasnit ću mehanizme po kojima ego gradi dvostruku stvarnost prepunu paradoksalnosti zbog kojih najčešće postavljamo ono legendarno pitanje: "Zašto se loše stvari događaju dobrim ljudima?". Ne treba posebno isticati kako smo uvijek mi oni pozitivci, a drugi su negativci.
Kao što rekoh, odgovorit ću na to pitanje jednim savršenim iskustvom iz vlastitog života. Kao i većina nas, uvijek sam sebe smatrala dobrom, plemenitom...bla,bla,bla... a uz sve to, posebno sam držala do toga da nikoga ne podcjenjujem omalovažavam ili na bilo koji način ponižavam. I doista to držah svojom najvećom vrlinom. Tim više sam bila istinski povrijeđena kada bi se netko oglušio na taj "sveti zahtjev" budući je svaki čovjek, bez obzira na okolnosti, jednako dostojanstveno Božje stvorenje i stoga zaslužuje ophođenje s doličnim poštovanjem.
Svako ponižavanje čovjeka u meni je izazivlo pravu bujicu prijezira, a kada bi se isto iskazivalo i spram mene osobno, užas bi doticao najdublje dijelove mojega bića, dok bi se na površini očitovao tek kao bijes, ljutnja, pa čak i, gotovo bezazleno nezadovoljstvo.
Zbog činjenice što mi vrijeđanje tuđeg dostojanstva bilo toliko mrsko i nakaradno, držah se istinski plemenitom,
a zbog činjenice da se, unatoč toga, ljudi prema meni ne odnose jednako, držah se žrtvom. Neprestalno razbijah glavu zbog te "nepravde" nebeskih razmjera uporno tragajući za odgonetkom one evanđeoske: Što sijete, to ćete i žeti. Ništa mi se, naime, nije uklapalo u taj aspekt pravednosti s jedne strane, a istodobno me ništa nije moglo uvjeriti u nepromišljenost Isusovih riječi, s druge strane. Alternativa, međutim, nije postojala.
Mnogošta sam morala proći kako bih shvtila poruku zrcalne projekcije koja je bila najteži dio duhovnog buđenja, što god to značilo. Uistinu najteži. Postovi molitve, krvava koljena, žrtve....sve je to daleko lakše i zato se ne čudim ljudima što radije posežu za tim duhovnim pomagalima, nego da zavire u lice istine. Na sreću, odavno nisam jedna od takvih; preciznije od trenutka kada nisam mogla shvatiti i prihvtiti Boga kao biće kojem trebaju naše žrtve da bi dao, oprostio, uslišio....što god, a to je bilo jako, jako davno.
U čemu je onda problem? Hmm. Uglavnom u tome što nisam znala što s onim ostalim dijelom priče; što sa teodicejom? Što sa onim Isusovim riječima koje lijepo zvuče, ali ih iskustvo ne potvrđuje? Što sa onima koji ponižavaju premda ih se ne ponižava....? Bezbroj pitanja je preostalo nakon velikog zaključka o tome da Bog može biti jedino apsolutno savršen ili ga nema. Zaključka koji sam, čini se, oduvijek nosila u sebi, ali uz njega nisu došli i gotovi odgovori na gore spomenuta pitanja.
Bez prestanka sam tragala za tim, apsolutno dobrim Bogom, tražeći potvrdu svoje teze koju nije zahtjevao samo um, nego prvenstveno duh, odnosno srce. Nisam mogla prihvtiti Boga straha, niti vjeru utemeljenu na njemu. Ta, nije li ga bilo previše i bez Boga? Malo po malo, našla sam svog savršenog Boga usprkos činjenici što su još poneka pitanja bila van moje moći shvaćanja. Zato sam mnogo čitala, mnogo razmišljala i mnogo molila, pa ipak je dugo trebalo da prihvatim tezu da na ljude projiciramo ono što najteže u sebi prihvaćamo.
Ne dopuštajući sebi da zavirimo dublje ispod svih naslaga kojima smo zacementirali svoje maske, izigravamo superjunake, superljude, nadljude...jer se sramimo biti ono što jesmo: biti samo čovjek. Tako su nas, naime, naučili oni koji su činili isto i s istim posljedicama. Tako sam i sama većinu dragocijene energije (uključujuć i vrijeme) tratila na uzaludni pokušaj da održim sliku o sebi koju sam željela da drugi (uključujući mene) imaju; odnosno trudeći se da sakrijem ono što nipošto nisam željela biti, a to je, dakako, uvijek neka slabost (barem su nas tako naučili).
Kako su sinhroniciteti bivali sve jasniji i sve češći upravo sa spomenutom kategorijom ljudi, zdrav razum je, između ostalog, nalagao da to ne može biti puka slučajnost. Vođena željom da se oslobodim svih okova, maski i prijetvornosti na putu Istine, odlučih ozbiljnije razmotriti onu "groznu" tezu, barem kao mogućnost. Vjerojatno ste već shvatili: Radilo se o projekciji - mojoj vlastitoj projekciji i upravo to je bio razlog što sam se toliko silno trudila poštovati ljudsko dostojanstvo, njegovu vrijednost kao osobe i božanski veličanstvenog bića. Upravo zato jer to nisam bila kadra iskazati prema sebi samoj, unatoč činjenici što je moja maska trebala pokazati suprotno.
Duboko u sebi znala sam da ne cijenim, niti poštujem sebe za što je bilo i previše razloga od najranijeg djetinjstva, no ovdje ne kanim o tome. U svakom slučaju, silno je bitno što sam sebi napokon dozvolila da pogledam istini u oči i priznam kako sam očekivala od drugih ono što samoj sebi nisam pružala - poštovanje i uvažavanje. No, na sreću, sve kada bi smo i mogli zavarati svijet, sebe nikako ne možemo i stoga nam se neprestalno ponavljaju iste i slične situacije, ljudi, okolnosti... Jednom rječju: bježeći od sebe samih stvaramo stvarnost koja nas progoni. Onoga trenutka kada otvorimo oči, zbacimo maske i prihvatimo svoju istinu, stvarnost se mijenja i mi shvaćamo da je onaj strašni vuk od kojeg smo toliko panično bježali, tek uplašeno, pitomo lane u potrazi za majkom. Prihvatimo li taj dio sebe koji ukazuje na to da slobodno možemo biti samo čovjek; da to trebamo biti kako bi smo to i postali, tada će svaka potreba za bijegom od sebe prestati.
Nije, naime, slabost biti čovjekom; slabost je u bijegu od svoje čovječnosti koja onda rađa nečovječnošću. I ma kako bilo teško prihvatiti činjenicu da smo sami odgovorni za svoj život, a još teže da bi svi oni "bezočni gadovi" lako mogli biti učitelji naše božanske Mudrosti koja nas želi iscijeliti Istinom, moramo dopustiti sebi taj blagoslov jer svatko od nas zaslužuje da se osjeća dobro u svojoj koži, sa svojim stvarnošću, svojim životom. Samo tako ćemo uistinu shvatiti da
Život jest svet, te da ne postoji slabost koja bi umanjila ovu istinu, ukoliko na njoj sami ne ustrajemo. Tim više što ispadamo slabiji obmanjujući se, nego što bi smo to bili da to ne činimo. Štoviše, upravo time si trujemo sreću iscrpljujući previše energije na ispraznost. No, budući toga nismo svjesni, tim gore po našu sreću. Ljepotu ruže ne nagrđuje trnje sve ako nas, zbog vlastitog neopreza, i ogrebe. Kada bi ruža skrivala svoje trnje, ono ne bi bilo tako bezazleno.
Biti čovjek ne znači ne imati slabosti, nego znači imati sućuti za njih jer su dio ljudske naravi koje neće nestati skrivanjem, ali hoće raniti i nas i druge.
A On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo...
(Izaija, Pjesma o Sluzi Jahvinu)
(nastavlja se)
