Teže će deva kroz ušicu igle, nego objesnik u kraljevstvo nebesko (nastavak 19.)

Sjetimo se Abrahama i njegova sina, miljenika njegova srca, Izaka. Poznajući Abrahamovu privrženost sinu, Bog ga, kao osvjedočenog štovatelja, stavlja na nezamislivu, gotovo sotonsku, kušnju: traži od njega da žrtvuje upravo njega, svoga sina, svoga jedinca, koga ljubi kako bi dokazao posvemašnju poslušnost Bogu, odnosno slobodu od svake navezanosti koja bi mogla stati između njega i Boga. Čitajući tu priču, svatko je morao osjetiti odbojnost prema takvom, neshvatljivo samoživom, Bogu koji se pokazao nezasitan u iznalaženju sve gorih kušnji za ugađanje svojoj božanskoj taštini, a žrtvu sina može zahtijevati samo bolesno morbidni um. Priča, međutim, ne govori o Božjoj zloći, nego o našem, neizmjerno dubokom, ropstvu koje nam je ego nametnuo kako bi obezvrijedio našu slobodu.

Slika je to Isusa koji se, poput Abrahama, bio spreman odreći svega čime bi ga svijet mogao sputati i zarobiti. Za jednoga je to bio voljeni sin, a za drugoga njegovo tijelo. Poruka jedne i druge drame jest poruka mogućnosti oslobođenja iz ropske omče ega. 

Pokazao je to Abraham svojom spremnošću da vjeruje mimo svake pameti, a Isus i samim činom „mimo svake pameti“. Napokon, nije li i sam Isus jednako radikalan spram ega kao i starozavjetni Jahve koji se, kako smo vidjeli, ne zaustavlja samo na obitelji, nego traži da se zamrzi i vlastiti život ukoliko se on želi sačuvati.

Ove su riječi oduvijek izazvale mnoge prijepore, no kad se one stave u kontekst svih ostalih riječi izravno uperenih spram ega, kojeg Isus naziva ovaj svijet, ili samo svijet, onda takav zahtijev, mjesto nerealan i bezočan, postaje logičan. Ništa, dakle, što nas uvodi u napast kako bi smo ostali sluge ega, ne smije biti spašeno, ukoliko predstavlja jedinu alternativu, pa bilo to tvoje oko, tvoja ruka ili tvoj život. Sve je zlo ukoliko služi zlu (egu) i sve je dobro ukoliko služi dobru, tako je čistima sve čisto, čak i kad je izvana zaprljano.

Koliko puta smo se ogriješili o ljubav samo zato jer smo robovali nekoj svojoj navezanosti bilo da se radi o nečem što volimo ili što ne volimo? Za svoj 'dobar glas' kadri smo činiti najpodlije stvari, a da svoju imovinu, svoj ugled i svoju rodbinu i ne spominjemo. Zbog mojosti i svojosti,  prekrajat ćemo i Božju i ljudsku pravdu, bez ikakvog problema, svodeći je na prljavo oruđe ega. O tome je Isus govorio tražeći slobodu od takvih navezanosti iz kojih najlakše niču grijesi, jer ako volimo samo one koji nas vole, što posebno činimo do li potvrđujemo svoje sebeljublje. Suprotno tome, kiša pada jednako dobrima i zlima jer Otac nebeski ne dijeli ljubav po zaslugama, nego po naravi koja jest sebedarje.

Biti jedno s Ocem znači dijeliti s njim tu narav što nikako nije moguće tamo gdje postoje podjele na 'moje i ne-moje'. Prema tome, Isus ni svoj vlastiti život nije držao svojom svojinom i zato ga se mogao odreći kad ga je ego zatražio kao dokaz posvemašnje slobode svojstvene jedino ljubavi. Naša je ljubav, na žalost, mnogo svjetovnija, najčešće isključivo svjetovna, pa se uglavnom svodi na običnu, tek ponešto suptilniju, trgovinu robama i uslugama: 'ti meni hraniti ego, ja tebi uzvratiti'. Budući rijetko kada prelazi te okvire ega, njenim imenom nazivamo sve i svašta, pa čak i ono što joj je potpuno oprečno, a sve to svjedoči o dubini ropstva u koje smo zaglavili toliko da ga više i ne prepoznajemo kao ropstvo.

Hodamo slijepi pored očiju, a kada se i poželimo štogod promijeniti, najčešće tražimo savjet i pomoć drugih slijepaca te se ubrzo uvjerimo kako se i nema što mijenjati, pa se vratimo u gospodarev dom kao jedino poznato pojilište. Ne činimo li ono što je ispravno u očima ega, ego će nas svakako osuditi, kazniti i izopćiti iz svog tabora, suprotstavljajući tako jedne protiv drugih: oca protiv sina, brata protiv brata, jer ego ne poznaje obzira kada je sam ugrožen.  Zahvaljujući toj tvrdokornosti i nepopustljivosti, i najveći prorok ostaje bez časti u svojoj kući i svom zavičaju. Ta, egu je mučno u svojim redovima iznaći „izdajnika“, a kada na to bude prisiljen, onda će ga i osuditi kao takvoga; neprijatelja.

Najgorljiviji i najustrajniji uvjek su, dakako, oni najpravovjerniji, dakle, najodaniji gospodinu egu. Tako su i Isusa najstrože optuživali upravo oni koji su bili najdalji od Njegova Duha, a potom svjetina koja se ne povodi vlastitim sudom, nego se prepušta struji trenutka, pa ako trenutak kaže da je netko vrijedan divljenja, divit će se, a već slijedećeg trenutka će kuditi i suditi jer se trenutak promijenio. Na osobnoj razini stvari su ponešto delikatnije.

Pitat, kojem od Isusova nauka nije prijetila nikakva opasnost u stvarima ega, nije na Isusu nalazio nikakve krivice, a kamo li takve koja zavrijeđuje smrt, ali jesu oni koji su njome bili izravno pogođeni. Čak se i 'vjerni' Petar, pred topotom tolikih kopita, pokolebao i pobojao za svoju sigurnost. Nije li Bog zaštitio Isusa, što li tek on, jadnik, može očekivati. Strah je najmoćnije oružje za kojim ego poseže kada sva ostala zakažu. Zbog njega je Petar zanijekao svog Učitelja, a svi učenici se posakrivali u mišje rupe premda ih je Isus pripremao na taj trenutak, a oni se zaklinjali na odanost.

Pitamo se, kako bi se tek ponašali da im nije rekao? Sudbina učenika ponavlja se na svima koji krenu Kristovim putem. Nakon početnog oduševljenja i krivog poimanja suštine i nagrada, stižu nevolje i strah, kolebanje i bježanje pred svijetom koji se ruši. Petar je, vjerojatno, svim srcem želio ostati vjeran Isusu do kraja, kako je i obećao, ako ništa drugo, barem zbog toga jer se nadao nekom dobrom položaju u Isusovu novom kraljevstvu, ali sve kada bi i duh bio spreman, tijelo je slabo da ne bi pokleknulo pred strahom od ugroze, pa gdje ne bi pokleknulo kada se obje slabosti udruže. 

A strahova je bezbroj: Što ako me osude, izrugaju, ponize, obezvrijede, prezru..? Isus je poznavao Petrovu narav i njegov nagli temperament i zato mu ne bi bilo teško pogoditi, sve kad ne bi znao, da će ga, uistinu, pokušati slijediti. Ali je isto tako znao kako se strah doima tisućostruko strašnijim na terenu ega, nego li izvan njega. Svi smo to, barem jednom, iskusili u mnogo pitomijim situacijama od one Petrove. Tada najčešće molimo Boga da nas poštedi situacija pred kojima strahujemo sve ako su i za naš duhovni napredak, što dakako, iskreno sumnjamo.

Uporno se zavaravamo kako svemogući Bog može iznaći neki lakši put do oslobođenja od tog strašnog prepuštanja križu. Naprosto nam neopiranje ne djeluje prirodno. I nije prirodno u smislu u kojem mi poimamo prirodnost, odnosno narav. Narav ega ima svoje zakonitosti, a narav ljubavi svoje. Međusobno su oprečni i zato su jedni u očima drugih neprirodni što je po sebi logično i smisleno. To je jedina logika neopiranja. Ego se ne može pobijediti njegovim duhom kao što vatru ne možemo ugasiti vatrom. Neopiranje zlomu tako ne raspiruje njegovu snagu, a ljubav je voda koja je jedino kadra ugasiti plamen. Mi obično činimo suprotno šibajući oganj bijesnim bičem koji ga samo razbuktava. To je pakao ega u kojem i ne može biti drugo do plač i škrgut zuba. Želimo li se osloboditi tog uzništva duše, morat ćemo surađivati s Mudrošću kada nas bude suočavala s našim najvećim strahovima i zazorima jer će se lekcije ponavljati sve dotle dok ih ne shvatimo ozbiljno.

Ne možemo, naime, težiti k slobodi, a ustrajavati u ropstvu. Dvije suprotne stvarnosti ne mogu supostojati u istom duhu. Ili smo u ropstvu ili na slobodi. Trećega nema sve ako smo i potrgali po koji lanac. Dok postoji i jedan jedini, zarobljeni smo. Što vrijedi skinuti okove ukoliko nismo kadri preskočiti zatvorske ograde? Svaki robijaš zna da bijeg iz tamnice nije lagan, ali ni jedna cijena nije previsoka za blagoslov slobode, a jedini put iz tamnice ega jest neopiranje zlomu. Neopiranje će, u očima ega, izazvati mnogobrijne osude i poruge, i tako uzrokovati patnju,  ali, ohrabrite se: ja sam pobijedio svijet! - uvjerava nas Isus izjednačavajući se s nama u našoj borbi sa svijetom. Što, u stvari, znači to ohrabrenje do li obećanje Duha koji će pritjecati u pomoć onima koji ostanu ustrajni? Moje osobno iskustvo potvrđuje tu istinu, pa iako nije spektakularno, posve je vjerodostojno.

Naime, za razliku od Višnje Mudrosti, ego najviše voli spektakle tipa obraćenja Savla na putu u Damask budući ga uvijek privlači forma, a ne sadržaj, pa će radije slušati uzbudljivu priču, makar i lažnu, nego li suhoparno svjedočanstvo o svijetu uzvišenog Duha koji, premda stvaratelj stvarnosti, nema potrebe za takvom vrstom razmetanja. Ne zato što je samozatajan i skroman, nego zato jer je stvaralaštvo njegova narav, a s time se nitko ne razmeće. Kada bi se neki vuk počeo na trenutak kretati dvonožno, vjerojatno bi to u očima ostalih vukova djelovalo fascinantno, pa ipak ni jedan čovjek se zbog toga neće osjećati ponukan da se razmeće lakoćom kojom to on čini. Dosljedno svom duhu, Isus nikada nije koristio svoju božansku moć kako bi hranio glad za spektaklima ili glad taštine toliko svojstvene egu. 

Ne shvaćajući suštinu iscjeljenja koja ne može biti parcijalna, a još manje se može darovati, poplava današnjih iscjelitelja čini ljudima medvjeđu uslugu čak i ako se i ne radi o šarlatanima i prevarantima. Iscjeljenje se, u prvom redu, tiče duha, a tek posljedično tijela, baš kako je to i s bolešću. Kada bi smo, naime, mjesto ego, živjeli na razini ljubavi, ne bi smo bili podložni bolestima jer ljubav je sveprožimajuća sila života koja sve stvara, suprotno grijehu koji je razorna sila. Misli se na grijeh u najširem smislu, onom u kojem je govorio Isus: duhu ovoga svijeta koji je po prirodi samoživ, dakle neslobodan. 

Tipičan obrazac ega izgleda ovako: najviše optužuje za ono što sam najviše čini. Tuđe grijehe tisućostruko preuveličava, a svoje umanjuje, ili još češće, uopće ih ne vidi pa makar strše poput goleme planine (priča o 'brvnu i trunu u oku'). Da bi se opravdao, svoj grijeh nastoji prikazati kao nešto što to nije, pa ako to nikako nije moguće, neće se libiti laži, prijevara i podmetanja, što se, s vremenom, pretvori u uobičajeno ponašanje, a dvoličnost postane jedino lice. Lišen dostojanstva, svim sredstvima i u svim prigodama se obrušava na tuđe dostojanstvo ne bi li se njegov nedostatak učinio manjim. Tako postiže upravo suprotno onome čemu se nadao, baš kako to čini u svim stvarima, a kako smo svi kapljice istoga mora, na sve se odražava svojstvo svake od njih. Stoga je zlo (ega) sveljudski problem, a ne samo individualni.

Da je, u vrijeme sklapanja Sinajskog saveza, Jahve imao ikakvog pojma o rastrošnosti, svakako bi ju bio uvrstio kao jedanaestu, i najbitniju zapovijed. Ovako se čovječanstvo, bez ikakve grižnje savjesti, može ponašati tako obijesno kako je zdravu duhu nemoguće zamisliti. U svijetu u kojem, s jedne strane, svakodnevno umiru tisuće i tisuće izgladnjele djece i odraslih, a s druge se toliki novci bezumno rasipaju na bizarne stvari.

Rastrošnost ne samo da je grijeha, nego pravo svetogrđe, a svoj vrhunac doseže u raznoraznim bizarnim dražbama na kojima se, za kakvu krpicu neke glumice, primjerice, bezočno daju deseci milijuna dolara; onih istih koji bi bili dostatni za spas tolike umiruće djece. Svaka rastrošnost je svetogrdna dotle dok uokolo ima gladnih usta, pa što je ona veća i bezosjećajnija, to veći grujeh oholosti. Tko je nevjeran u malome - kaže Isus – nevjeran je i u velikom, stoga je naša svakodnevna rastrošnost manje bizarna i manje strašna od tih aukcijskih orgija samo utoliko ukoliko si ju ne možemo priuštiti.

Prilika čini lopova i mnogi su pošteni samo zato jer im se nije ukazala, ili pak, nisu imali dovoljno odvažnosti, a to Bog svakako ne uračunava u pravednost kako se mnogi preuzetno nadaju.