TKO IMA DAT ĆE MU SE (nastavak 9.)

Ima li gore muke u očima ega, do li gledati kako nekome sve cvijeta, a drugome, ne ide pa ne ide. Prepun samosažaljenja i gorčine, ne preostaje mu ništa do li zaključiti kako ni Bog nije pravedan, ma koliko se zaklinjao u svoju pravednost. Ta, ne stoji li i u samom Novom zavjetu kako će se jednima davati, a drugima oduzimati? Poznata priča o talentima upozorava: Jer svakome koji ima dat će se još pa će obilovati, a onomu koji nema oduzet će se i ono što ima. (Mt 25,29-31). 

Koliko god se to činilo suprotno istini, po ožjem mjerilu svi smo došli na ovaj svijet s istim mogućnostima, sve ako i nismo primili jednak broj talenata, kao ni sluge iz navedene prispodobe. Gospodar, naime, zna koje je, i koliko, talenata tko primio, pa je u skladu s time bilo i njegovo očekivanje. Nije očekivao isto od onoga kome je dao deset i od onoga kome je dao tri, ili jedan talenat, ali još manje je očekivao da se itko od njih ponaša kao da nije ništa dobio.

Sve što smo kao dar dobili, od samoga života, uključujuć i najmanje sposobnosti, ukoliko bi takva postojala, dano nam je s jednim jedinim ciljem: da se po njima očituje neizmjerno stvaralaštvo Božje ljubavi. To je jedina svrha talenata i svrha života. Kome to djeluje oskudno, zacijelo nije upoznao njegovo veličanstvo, budući je, a priori, obezvrijedio dar, kao što je to učinio sluga nezadovoljan činjenicom što je dobio samo jedan talent. Pri povratku se Gospodar rasrdi na njega i oduzevši ga iz nedostojnih ruku, dade gs onome koji je bio dostojn da ga primi. Onome tko ih je imao najviše jer je shvatio vrijednost darova i ponašo se u skladu s tim.

Nezadovoljni je prvenstveno bio opterećen onime što nema, pa se nije ni trudio oko onoga što ima, dok je drugi zahvalno i obilno koristio ono što je primio i tako sve oplemenio i umnogostručio. Tako se se jednome život pretvorio u radost davanja i primanja, a drugom u žalost oskudice i gubitka; Jedan vjeran u malome, pa postavljen nad velikim, a drugi nevjeran i zato razvlašten. Nije teško prepoznati sebe u jednom od njih. Obično u životu ne vidimo previše dobra dok nam ne bude oduzeto, a kada se to dogodi, onda očajavamo. Rijetko zahvaljujemo za 'išta manje' od kakvog basnoslovnog dobitka na lutriji. Baš kao da postojimo zbog stvari, a ne one zbog nas. Kako li je Isusu moralo biti mučno boraviti posred takve razine svijesti. 'Bezumnici!', govorio je kada bi sve drugo ostalo bez odjeka. Bezumnici je izraz koji nam, slijepima od ega, najbolje pristaje.

Uhodeći tog smrtnog neprijatelja, stopu po stopu, korak po korak, shvatila sam kako je bezumnost njegova prava narav. Isus, dakle, nije koristio pogrdne izraze kako bi nas uvrijedio, nego nam je razotkrio pravu istinu pred kojom smo zatvorili svoj um. Za razliku od maloumlja svojstvenog duhovnoj lijenosti, bezumlje se može očitovati i u najvećem žaru. Gorljivost za zgrtanjem, slavom, sebeljubljem, isticanjem, pohvalama, svetošću, žrtvovanjem, odobravanjem..., sve su to požude ega. Popis je dugačak. Predugačak. Neutažive su to potrebe za samouzdizanjem koje se, najčešće, nastoje postići omalovažavanjem svih ostalih.

Za razliku od ega, ljubav se ne trudi pokazati dobrom, svetom, suosjećajnom, pravednom..., ona to jest. To je njena priroda. U njoj, mjesto strastvenosti tipične za ego, stoluje krotkost i poniznost i spokojnost. Kao što ni jedan dvonožac ne gori od želje da dokaže svoju dvonožnost, tako vrijedi za sve što je po sebi očito, pa dakle, ne potrebuje dokazivanja i uvjeravanja. Svaka potreba uvjeravanja siguran je znak sumnje, a što je ta potreba veća i sumnja je veća. Nitko nema potrebe ikoga uvjeravati u svoje ime sve ako nam tkogod, iz bilo kog razloga, ne vjeruje. Suprotno tome, prijetvornost neprestalno teži sakriti sebe pred sobom uz pomoć drugih. Njima se ona opravdava, njih uvjerava, pa nerijetko i laže ne bi li dva plus dva ispalo pet. 

Nikada nećemo umaći kandžama ega budemo li sebe zavaravali. Ta, on to i potiče kako bi se održao. Zbog toga se svi sebi doimamo gotovo savršenima u ljubavi, a kad pogledamo malo dublje od površine, uočit ćemo sličan obrazac ponašanja ovom navedenom. Pri svjetlu istine, teško da ćemo pronaći išta što činimo iz čiste ljubavi, uključujuć i ljubav prema članovima svoje obitelji. Da budem posve otvorena: Sva naše ljubavi se zapravo svode na puko sebeljublje.

Ego ne poznaje davanje bez očekivanja, i zato dajući zapravo obvezuje, zarobljava, a materijalna dobra su samo jedan, nipošto najvažniji, vid očekivanja. Živimo među ljudima, u obitelji, među prijateljima, pa ipak ne upoznah druge ljubavi do ljubavi ega zvane sebeljublje. Onoga trenutka kada je siguran da neće primiti plaću za svoj trud, budite sigurni da će 'ljubav' ega ohladnjeti, sve ako je bila do neba velika. Naglasak, međutim, nije na sebeljublju onih drugih, nego na našoj vlastitoj. Ona je ta koju moramo razotkrivati i dovoditi k svjetlu istine kako bi se rasplinula. Nismo pozvani biti ničiji suci, a najmanje preodgojitelji, jer to su potrebe ega, ali smo zato pozvani da se s njime u sebi suočimo i borimo do istrebljenja.

Samozavaravanjem ništa nećemo promijeniti do li pogodovati egu. Zato, kada daješ milostinju, ne trubi pred sobom kako to čine licemjeri po sinagogama i ulicama, da ih slave ljudi. Zaista, kažem vam, već su primili svoju plaću. Kad ti daješ milostinju, naka ti ne zna ljevica što ti čini desnica, kako bi tvoja milostinja bila tajna. Otac tvoj koji vidi u tajnosti, uzvratit će ti. (Mt 6,2-5). To je najveći kamen spoticanja koji se pred ego može staviti. Po koju sitnicu još možemo i darovati da ne očekujemo "zasluženu" plaću za kojom ego žudi, no ukoliko smo procijenili da se radi o značajnijem zalogaju, zbogom tajnosti, zbogom Oče koji vidiš u tajnosti, to nije dovoljno.

Zahtijevam, dakle, svoju zasluženu plaću! Naglasak je na onom 'procijeniti ili odvagnuti' veličinu milosrđa. Ego, naime, uvijek važe svoja djela procjenjujući koliku tržišnu vrijednost može postići za uloženi trud i zato kategorizira djela milosrđa na mala i velika, odnosno na ona od kojih će imati manje, odnosno veše paće u valuti samoljublja. Kada bi ih činili iz pravog motiva, ljubavi koja je nesebična, i kada bi ona bila dio naše naravi (svijesti), ne bi smo ih uopće primjećivali, a kamo li odvagivali po veličini. Da ne zna desnica što čini lijevica.  Naša, međutim, zna sve i broji do i najsitniji novčić.

Najčešće dajemo milostinju koja nas ništa ili malo košta, pa ipak, čak ni tada ne propuštamo primiti zasluge za svoju dobrohotnost. Ego je vječito gladan samohvale. Iskustvo je to svih nas, no svi nismo toga jednako svjesni. Svijest o sebeljublju je prvi korak na putu do istine. Ne možet se boriti protiv neprijatelja ukoliko ne znate da postoji, i koliko je moćan. Isus zato koristi sliku mudrog vojskovođe koji nastoji doznati s kakvim mu se neprijateljem boriti da bi se znao dolično pripremiti; Neprijatelja se ne smije podcijeniti ni precijeniti. .

Rado bih se pohvalila kako sam činila isto kao mudri kralj, no bijaše, na žalost, upravo suprotno. Neprijatelj me stalno imao u šakama jer  nikako nisam znala u čemu se sastoji njegova snaga. Bila sam uvjerena da sam se dobro ukopala, pa i naoružala poprilično dobro, a sve bitke sam ustrajno gubila. Tek kada me sila 'odozgor' silom izvukla iz lažne sigurnosti rova, po prvi put sam se našla oči u oči sa svojim neprijateljem. Da mi je, kojim slučajem, Bog ostavio ikakvu odstupnicu, ni časa ne bih časila da jurnem glavom bez obzira.

Nikako nisam mogla shvatiti da Višnja Mudrost od bilo koga može tražiti tako pogibeljno izlaganje, takvu jezu i takav neravnopravan boj. 'Zašto, zašto!?' - zapomagala sam sa svakim novim ranjavanjem, a Ona bi ravnodušno odgovarala: 'Tako si molila.' Zbilja više nisam znala tko je tu lud. Ta, nisam li molila upravo suprotno!? Još jednom se, sva lijepa obećanja Božja kojima vrvi Sveto pismo, doimahu poput svete poruge: Ja, Jahve, Bog tvoj, tvojem dobru te učim, vodim te putem kojim ti je ići. O, da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a pravda tvoja kao morski valovi! (Iz 48, 17-19).  'O, Izaija, Izaija, slatkoriječivi proroče!

Koliko još nevolja treba proći da bi Jahve bio zadovoljan; i zašto toliko luduje za njima, Bože me oslobodi!?' Bilo je to vrijeme kada sam sve te mnogobrojne citate, koje sam znala na pamet, više držala lijepim pjesničkih figurama, nego li stvarnim Božjim obećanjima, pa ipak sam ih često koristila u svojim molitvama jer su u duši budili toplinu već zbog samog izričaja ljubavi. Tako se više nisam ni srdila na Boga, ili na proroke, što olako obmanjuju bajnim obećanjima koja se, po svemu sudeći, nikda ne ispunjavaju.

Bog u kome sam se bila umirila, nije više bio obvezan ispunjavati ih. Bilo je dovoljno osjećati se jedno s Njegovim Bitkom, ma što to značilo. Nisam imala potrebe tražiti 'kruha preko pogače', kako to lijepo kaže narodna poslovica jer sam, napokon, shvatila kako je život, i posred svekolike materijalne i ine, oskudice, neizmjerna dragocijenost koja se ničim ne može umanjiti. Njegovo dostojanstvo, naime, dostojanstvo je samoga Boga. Najednom sam i sama preuzela Izaiijin ushit, premda se on nije sastojao od slatkih obećanja. Duh je, međutim, bio sličan. Svakodnevnu jadikovku zamijenila je radost i spokoj, a molitvu prošnje iskreno zahvaljivanje. 

Bijaše to previše za jadni, ionako pritješnjeni, ego pa se latio svih oružja udarajući na sve na što se moglo udariti ne bi li zatomio radost i uzdrmao spokoj. Vratio mi je milo za drago, pa i više od toga. Nisam ga bila ni približno oljuštila kao što on mene jest, niti sam ga do srži ponizila kao što on mene jest. Malo, po malo, sve mi je uzeo, pa me i iz same sebe istjerao. Pregažena, poražena, ponižena, obezvrijeđena...nisam više nalikovala osobi kakvu sam poznavala, niti je bilo nade da ću je ikada više u sebi susresti. Mnogi se ego nada mnom sladio dok su sve moje, nekoć brojne, vrijednosti vrtoglavo gubile cijenu, a doskora se pretvorile u hrpu bezvrijedna smeća od kog glave automatski okreću. Napokon sam shvatila da je upravo to cijena ega koju moram platiti ukoliko ga kanim raspustiti kako sam ustrajno molila.

Mogla sam se i dalje opirati, mogla sam reći da odustajem od nagodbe, da prestajem moliti za ljubav ukoliko toliko moram žrtvovat, no nisam učinila ništa od toga. Uzevšii kalež gorčine pomiješan s tjeskobom straha, zavapih još jednom; 'Oče, ako je moguće otkloni ga od mojih usta',  a onda, kako i doliči takvome trenutku, prihvatih Njegovu volju kao izraz ljubavi za dar oslobođenja. Sloboda od ega ne postiže se drugačije do neopiranjem iskušenjima koje pred nas postavlja, a on ih zna savršeno odabrati.

Ego je, prema tome, jedini neprijatelj čovjeku, bio on toga svjestan ili ne, jer svi ostali neprijatelji niču iz njegova sjemena. Istina je to skriveno od očiju onih koji nisu s njiome izišli na megdan. Uistinu svatko žanje ono što je posijao bez obzira slaže li se s tom istinom ili ne, a sudac je svakome riječ njegova. Ukoliko postoji sreća izolirana od svake druge sreće, i ukoliko ju je netko stekao, onda nužno postoje dva, posve oprečna tvorca, koji težeći suprotno postižu isto. Morali bi smo posegnuti za još jednim bogom koji bi omogućio ovaj paradoks. Do tada ćemo se morati zadovoljiti ponešto mudrijom istinim koja proniče porijeklo i narav 'takve sreće':  uistinu, gdje ti je blago tu ti je i srce.

Onome kome je sebeljublje blago po sebi, nitko ne odriče to pravo, niti to može, ali to 'blago' svakako nije kadro dovesti do sreće. Ne moramo to posebno provjeravati. Ta, svijet dovoljno svjedoči sam za sebe. Tako svako dobro stablo rađa dobrim rodom, a zlo stablo rađa zlim rodom. Ne može dobro stablo roditi zlim rodom, a zlo stablo dobrim rodom. Svako stablo, ako ne rađa dobrim rodom, siječe se i baca u oganj. Dakle:prepoznat ćete ih po njihovim rodovima. (Mt 7,17-21). Mogu se slabi obmanjivati da su jaki; grešnici mogu hiniti spokoj i sreću, ali, po riječima Pavlovim, Bog se, naime, ne da ismjehivati, pa ma kako se ego oko toga upinjao. Spokoj je plod ljubavi i zato se ne zatiče u svijetu ega. Štoviše, ego je njegov smrtni neprijatelj. Nikakvo čudo što mu se tako mahnito suprotstavlja. U ljudskom duhu, naime, ima mjesta samo za jednog od njih.

Govoreći o sebi kao o onome tko živi posred svijeta, ega, ali ne dijeli njegovu narav, Isus jasno razlikuje dvije vrste naravi: Kad biste pripadali svijetu, svijet bi ljubio svoje. (Iv 15,19). Tko, dakle, nije od svijeta ega, taj nema nikakve vrijednosti u njegovim očima. Štoviše, vrijednosti ega su potpuno oprečne vrijednostima ljubavi, pa su slabosti jednih, jakosti drugih i obrnuto.

Biti u svijetu ega, ali ne dijeliti njegovu narav, njegove vrijednosne sudove, njegove kriterije, motive i nagrade, zadaća je svih onih koji se uzdaju u Njegovo spasenje jer ne spašava čovjek Isus, nego Božja narav u Njemu, odnosno Otac po Sinu. To ne znači ništa drugo do li da spašava Ljubav koja je drugo ime za narav Božju. Ja sam u svome Ocu i Otac  u meni. Ja i otac smo jedno. Tko vidi mene, vidi Oca. 

Na bezbroj mjesta u svim evanđeljima navodi se jedninstvo Oca i Sina kao jedinstvo iste božanske stvarnosti Ljubavi, što je, očigledno, Isus najviše isticao, a odmah potom i nužnost vjere u tu stvarnost kao preduvijet njenog očitovanja. Vi ne poznajete ni mene ni Oca moga. Kad bi ste mene poznavali, poznavali bi ste i Oca moga. (Iv 8,19). Onaj tko ne poznaje ljubavi, neće prepoznati ni njenih djela. Ego je, naime, slijep za ljubav, baš kao što je i ljubav slijepa za sebeljublje. Ljubav se spoznaje isključivo ljubavlju i zato su ljudi gledali Isusova djela, ali nisu u njima prepoznalili Ljubav, nego tek činjenicu da netko čini nešto što oni nisu u stanju.

  Osudom na smrt, u tren Ga je od Učitelja, Mesije i čudotvorca, prometnla u najvećeg slabića; bespomoćnog, usamljenog, poniženog, ismijanog..., dok je ego likovao u svoj svojoj snazi i moći. Ne videći više ono što je u očima egu jedino vrijedno pažnje, brzo se okrenuo u izrugivača i suca. Kada bi samo bio u stanju shvatiti kako je upravo u tim trenucima Isus pokazao najveću moć koju je moguće iskazati spram ega: moć bezuvjetnog neopiranja kojom se on hrani. Na sveopće zaprepaštenje ega, nije se branio, niti opravdavao; nije se tužio, protestirao, niti na bilo koji način opirao. Unatoč činjenici što je savršeno nevin, nije to dokazivao ni jednom jedinom rječju, a još manje ikoga optuživao za tu nepravdu. Držeći se moćnog oruđa ljubavi, polomio je sva oruđa ega, ostavljajući ga u silnoj prepasti, posve obezglavljelog. Ali, kako ego nema oči za ljubav, to mu je promakla ta veličanstvena istina. Istina koja je i bila njegova spasiteljska misija. 

Na Pilatovo pitanje o kraljevstvu, nije mu spočitavao nerazumijevanje, nego je tek pojasnio o kojoj vrsti kraljevstva ne govori. Naime, ono o kojem je govorio, egu je, ionako, posve nepoznato, a na tom neznanju Isus nije kanio graditi svoj trijumf. Takvo što bi bilo degradiranje na razinu ega koju je došao prevazići. Moje kraljevstvo ne pripada ovome svijetu. Kada bi moje kraljevstvo pripadalo ovome svijetu, moji bi se dvorani borili da ne budem predan Židovima. Ali moje kraljevstvo nije odavde. (IV 18,36). Na to se Pilat podsmjehuje budući nije mogao shvatiti o čemu govori. Nije to mogao sa razine ega koja ne zna kako je ljubav moćnija od svake moći i kako je ona, a ne ego, u temelju svake moći, ali ta moć se, za razliku od ega, ne koristi kao demontracija sile.

Na pitanje o naravi istine koje mu je Pilat postavio, Isus je zašutio. Bio je to najmudriji odgovor koji mu je mogao ponuditi. Kako bi itko mogao slijepcu od rođenja objasniti što je svjetlost, pogotovo kada slijepac ne bi nikada ni čuo da takvo što postoji.

U cjelokupnom svom djelovanju, Isus je svoju moć koristio isključivo radi dobra, a nikako u službi, i za potrebe, ega. Odgovaranje silom na silu, narav je ega. Ne začuđuje, dakle, neskriveno snebivanje  Židovi nad činjenicom da se svojom moći nije obrušio na okupatorsku silu kako je to svijest ega očekivala od pravog Mesije. Njegova viziji mesijanstva bila im je pogrdna, pa i bogohulna: Ja sam se zato rodio i zato došao na svijet da svjedočim za istinu. (Iv 18,37). Pih! Kako bizarno! Veličina Isusova neopiranja ne leži samo u tome, nego i u činjenici što nije bio ogorčen zbog načina na koji ego vrednuje stvarnosti. Baš naprotiv.

 U riječima koje izgovara na križu božanske moć sućutne ljubavi doseže vrhunac:  Oče, oprosti im, ne znaju što čine! (Lk 23,34). Promislimo kako bi, na njegovu mjestu, postupio ego kada bi imao tako moćna oca. Nije teško pretpostaviti, zar ne?

Nije li, dakle, Isus pružio najpouzdaniji dokaz veličine i dostojanstva božanske moći koju je utjelovljavao upravo u djelima koja su u očima ega djelovala najjadnije. Imao je moć obraniti se, ali se nije branio. Mogao se poslužiti silom, no nije se poslužio. Mogao je lako demonstrirati svoju božansku moć, ali mu to nije bilo ni na kraj pameti. Da bi se ega uvjerilo treba se spustiti na njegov nivo, a to svakako ne doliči ljubavi. Ne doliči Božjemu sinu da se, na način ega, pograbi sa egom. Time bi, naime, i sam bio njime okaljan. 

Jesmo li, dvije tisuće godina nakon toga, postali imalo svjesniji? Jesmo li napokon shvatili da je Isus doista imao moć sići s križa i pokazati zlotvoru s kime se, zapravo, suočio? Ali, ljubav ne djeluje na taj način. Moći sići s križa, a ipak to ne učiniti može samo božanska Ljubav.

Da je sišao s križa iz bilo kojeg od svih mnogobrojnih opravdanih razloga; zato jer je bio nedužan; jer ionako ne cijene Njegovu žrtvu koju za njih čini; jer su ga strahovito pogrđivali i vrijeđali, ili zbog razloga kojeg mu nitko ne bi zamjerio: iz puke činjenice što je trpio neizrecivu bol, tada bi bilo očito da se radi o običnom čovjeku. Doduše, neobičnom i čudesnom, ali ipak samo čovjeku. Upravo ta strahovita smrt, koja je onomad bila uobičajena u Rimskom carstvu, poslužila je kao idealan način da se dokaže svekolika moć Božje ljubavi. Moć da se, unatoč svekolikoj strahoti boli, ona dobrovoljno iskusi do kraja, kako bi svijetu koji obitava u tami ega otvorila oči za Ljubav. I ni jednim jedinim znakom ne dati do znanja da imaš moć osloboditi se tog užasa kojeg se sotona domislio. Otajstvo je to pred kojim se u ništavilo rastače um, a srce zamire od tajne koju ne umije obuhvatiti.

Isus je tako dokazao upravo ono što mu je ego, u svojoj sljepoći, stavljao na teret kao izostanak moći koja bi morala ići uz dostojanstvo Sina Božjega. Moć koju je očekivao doista je izostala, na radost svih koji su je tako poimali uvjereni kako bi se Bog svakako zauzeo za Njega kada ne bi bio grešnik. Ovako su bili sigurni da, ne samo da nisu pogriješili, nego je i sam Bog potvrdio njihovu pravednost čak i više no što su se usudili nadati.  Svjesno ili nesvijesno, i sami često podliježemo istoj napasti, optužujući Isusove suvremenike što nisu prepoznali tako očite znakove Božjeg Duha koji nama svakako ne bi promakli. Moš mislit! Kao da ih i danas prepoznajemo. 

Više od dva milenija bilo nam je na raspolaganju kako bi smo bdjeli nad Njegovim riječima i djelima, a ipak smo shvatili jedino ono što je egu moguće shvatiti: Postojao je neki neobičan čovjek koji je činio čudesne stvari, naučavao neostvarljiv nauk i umro na potresan način. 

Kršćanska vjera nas uči da je on bio istobitan s Ocem, odnosno Bogom, pa mi tako i ispovijedamo svoju vjeru i to je sve što činimo: Ukoloko nas se pita, kažemo da vjerujemo. Odradimo za to predviđene obrede i to je to. Takva vjera ni po čemu se ne razlikuje od one koju iskazujemo meteorolozima koji prognoziraju vrijeme. Štoviše, njima više vjerujemo budući se oboružamo kišobranima ukoliko navijeste kakve oborine, što se ne može reći i za Duha Ljubavi kojeg je Isus držao kao nužnost prije svake nužnosti. Koga zapravo zavaravamo? Bili smo i ostali naoružani sebičnošću, i u najboljem slučaju je pokušavamo prekriti, zanijekati ili maskirati čineći dvostruki grijeh. 

Velika većina čovječanstva ispovjeda vjeru u Boga, i svatko Boga poima kao ljubav, pa ipak svijet je jedna nemilosrdna arena ega i zato u njemu zlo caruje. Kakva je onda ta vjera i čemu uopće koristi ukoliko ne vodi dobru koje ispovijeda. Možda bi, poradi napasti samougađanja kojim se ego koristi s obzirom na pojam vjere i vjerovanja, bilo korisno zamijeniti taj termin u nešto aktivniju varijantu pa mjesto vjere u Isusa, rabiti pojam rada za Isusa. Tada bi smo se manje mogli samozavaravati. 

Na koncu konca, smisao je, ionako isti. Raditi za Isusa (za Boga), znači raditi za ljubav, po ljubavi i u duhu ljubavi. Koliko, dakle, radimo za Isusa u tom smislu? Malo, ili ni malo. Nema potrebe za opravdanjima; osvrnimo se oko sebe: naša djela svjedoče za nas. 

Situaciju koju zatičemo u svijetu nije odredio Bog kao bi pripustio neko 'zlo vrijeme' u koje smo silom zaronjeni. Svatko od nas je tvorac tog 'zlog vremena i zlih okolnosti'. Samoopravdavanje i prebacivanje krivnje na druge, uključujuć i Boga ili 'više sile', samo su načini da se izbjegne odgovornost i nastavi po starom. 

Bezočnost svijeta u kojem živimo ogledalo je svakoga od nas. Koliko smo osobno utisnuli u njega Kristova Duha? Kada smo išta dali, a da ništa nismo očekivali zauzvrat? Koliko smo puta mjerili istom mjerom svoju i tuđu vrijednost? Kada smo ikome dali prednost pred svojim egom? Koliko puta smo prošli pored potrebitog kao da i ne postoji? Mogli bi smo ovako u nedogled, a iskrenost bi svaki puta odgovorila porazno po ljubav. U protivnom, živjeli bi smo u posve drugačijem svijetu. 

Takav svijet će jednom zasigurno doći, ali posred nas, tolikih vjernika, on se još i ne nazire

MOLITI U ISUSOVO IME (nastavak 8.)

Isusove riječi, u pravilu, ne shvaćamo onako kako bi trebalo, nego onako kako nam nam više odgovara; kako je lakše. Zašto kršćani, između ostalih, uzdišu  za stvarnošću o kojoj je Isus govorio, a ipak su toliko daleko od nje? Gledano iz Njegove perspektive, odgovor je samo jedan: Ne činimo što je savjetovao kako nas je poučio i zato ne možemo doseći Njegova Duha, Njegove ljubavi iz koje jedino dolazi Branitelj koji posreduje djela Njegova. A svima koji ga primiše dade vlast da postanu djeca Božja. (Iv 1,12).

Vjerovati u ime Isusovo, kao što se navodi u Proslovu, ne znači ništa drugo do li vjerovati u stvarnost koju je On utjelovljavao kao stvarnost svih koji u njoj budu živjeli, za što je On sam svjedočio svojom riječi, djelom i obećanjem.

Kad nam čovjek, kojeg držimo vjerodostojnim, nešto obeća, svakako u to ne sumnjamo, a ako se zakune, i sami bi smo se zakleli u njegovo obećanje. Zašto to Isusu nije pošlo za rukom? Odgovor je jednostavan, iz razloga što nas Njegovo obećanje obvezuje više no što smo se voljni obvezati. Zato badava urlamo planinama da se iz naših srdaca pobacaju u more, i uzalud ištemo u Njegovo ime, jer do Oca ne stiže ta molitva. Ne stiže jer nije upućena u Isusovo ime, sve ako smo bukvalno tako sročili molitvu. 'Molim Te, Bože, u Isusovo ime.' Štoviše, upravo to dokazuje kako ništa nismo razumjeli, baš kao ni onomad učenici nad kojima je Isus zdvajao: O nevjerni i pokvareni naraštaju, dokle ću još morati ostati s vama? (Mt 17,17). I učenici su zapovijedili demonima u Isusovo ime, a ovi se okrenuli i jurnuli na njih, na što su se čudom čudili. No, Isus se nije čudio.

Njegovo ime, naime, ne služi kao valuta razmjene dobara pa zato i nije djelotvorno na toj, površnoj, banalnoj razini vjere koja nije kadra mijenjati stvarnost budući ni sama nije stvarna. To je jedini razlog svih neuslišanih molitava. Kada bi smo uistinu vjerovali na način kojem smo poučeni, molitva nam više ne bi ni trebala. Cijeli život bi postao uslišana molitva jer bi se u njemu očitovala naša božanska bit iz koje potječe svekoliko stvaralaštvo. Bez toga, naša je molitva puko traženje nepostojećeg.

Samo se u božanskoj stvarnosti, naime, mogu činiti božanska djela, a ta stvarnost se ne može doseći ukoliko se u nju ne vjeruje. To je poanta njenog ustrajnog naglašavanja. Vjerovati u Isusa znači prihvatiti Njegovu stvarnost kao svoju vlastitu.

Samo to može biti sinonim za molitvuu Njegovo Ime. Moliti nešto u Ime Isusovo, znači moliti u ime ljubavi koju je On utjelovljavao i zato je to Ime nad svakim imenom; ime koje otvara vrata raja.

Kad ovo čuje, čovjeku dođe da digne ruke od svakog pokušaja budući ego sugerira kako je takvo što nemoguće. S jedne strane nas uvjerava božanska stvarnost Isusa Krista, a s druge plašljiva stvarnost ega. Kome ćemo dati prednost? Egu, dakako. Ta, njegova stvarnost je jedina koju poznajemo i zato joj vjerujemo. Najviše što smo, pak, kadri po pitanju Isusa, jest da mu vjerujemo kada govori u prvom licu. Bogu božje, caru carevo. Isusu božanska stvarnost i božanska moć, a onima koji ne vjeruju da bi ona mogla biti i njihova, stvarnost ega. Svakome ono što mu, po vlastitom izboru, pripada.

Isus, začudo, nema ništa protiv tog izbora, ali se trudi pokazati nam da on postoji, i da smo mi oni koji biramo. Zato se ni jednom jedinom rječju nije obrušio na rimske okupatore, Pilata, pogane, ili samog cara, utjelovljenje najviše moći u svijetu ega, dok, istovremeno, nije štedio farizeje, pismoznance i ostale, naoko pobožne, bogobojazne ljude i, k tome, svoju subraću. Nije li to pomalo neobično, ako ne i čudno? Nisu li oni prvi, ipak, činili više zla u svijetu od onih drugih? Dobro pogađate: nisu.

Isus, naime, grešnost poima kao neusklađenost sa svojom božanskom biti, lutanje daleko od istine, pa kad se netko, tko je poprilično daleko, postavlja za suca onima koji su, u najgorem slučaju, jednako daleko, a sve to čini u ime pravednosti, istine ili, jednom riječju, Boga, tu se više ne radi samo o osobnoj kategoriji i o pukoj zabludi, nego o zloupotrebi Božjeg imena. Oni, dakle, nisu licemjeri samo u odnosu na čovjeka, nego i na stvarnost koju tvrde da predstavljaju, dakle, da je Božja stvarnost, a ne stvarnost ega, njihov izbor.

Tako se više ne radi samo o pogrešnom izboru, nego o lažnom predstavljanju tog izbora. Zloupotrebljava se ljubav u svrhe ega (zla). Za razliku od njih, pogani naprosto slijede svoj svjetovni izbor ne pokušavajući se izdavati za ono što nisu, što znači iskrenost koju je Isus poštovao iako je predstavljala izbor suprotan Njegovu. Isus, dakle, nije osuđivao sam izbor, nego hipokriziju.

Na tom tragu je i upozorenje o nemogućnosti služenja dvojici, po sebi isključivih, gospodara kao što su ego (u ruhu bogatstva) i Bog budući će jedno od tih služenja nužno biti licemjerno. Ne treba biti odveć pametan da se shvati očigledno. Rimljani nisu ni pokazivali nakanu služenja Bogu da bi im mogao spočitavati licemjerje, a to je jedino na što se strastveno obarao.

Sloboda izbora ionako je nedodirljiva u očima Božje mudrosti, ali u trenutku kad se opredijelimo za Boga, onda počimaju vrijediti druga pravila, baš kao što to vrijedi u promjeni zanimanja, sportske igre ili čega god. Nije slučajno što, izrazima poput ako tko žel, ne propušta naglasiti slobodu izbora. Znači li to da, zapravo, ne osuđuje krivi izbor, odnosno put grijeha? Poslušajmo što sam o tome govori: Ženo, gdje su? Nitko te ne osudi? „Nitko, Gospodine“, odgovori ona. Ni ja te – reče Isus – ne osuđujem. Idi i od sada ne griješi više. (Iv 8,11).

Ukoliko bi Isus osuđivao, činio bi suprotno svemu što je naviještao. I sam bi tada reagirao s razine ega. Izuzetak su farizeji kojima nije spočitavao grešnost kao takvu, nego njeno poturivanje pod pravednost i u ime Pravednoga. Ona preljubnica, očito, to nije činila. Umanjuje li to, dakle, njen grijeh? Dakako da ne umanjuje. Grijeh, naime, nema cijenu. On je naprosto posljedica krivog izbora koja će čovjeka, kad tad, primorati da ga promijeni, ukoliko se bude želio osloboditi patnje i boli koje svijet ego sa sobom donosi. Bez te odluke, Isus nikoga ne može od njih osloboditi budući su dio svijeta suprotnosti u kojem sloboda izbora predstavlja stvaralački čin.

Jedina svrha sloboda, pa dosljedno i postojanja suprotnosti, jest spoznaja svoje božanske stvarnosti činom vlastitog stvaranja unutar te slobode. U svejednoj Božjoj stvarnosti, dana nam je moć da i sami budemo stvaratelji. Bez mogućnosti izbora, takvo što bi bilo nemoguće. Zavide li nam, onda, savršeni anđeli koji nemaju takvoga izbora jer su se od početka opredijelili? Ostavljam vam da sami pokušate odgovoriti na to pitanje, ali pazite da to ne činite ishitreno. Razmislite, prije toga, što bi bila svjetlost bez postojanja tame, ili bilo koja stvarnost koju vrednujemo kao pozitivnu naspram negativne. Možda se iznenadite vlastitim zaključkom kao što sam se i sama iznenadila.

Shvativši kako je i samo zlo u službi dobra, pa kao takvo, ne može postati cilj samo sebi budući se svejedan bitak (Mudrost koja je u temelju svekolikog stvaranja) ne može poništiti, gotovo sam doživjela šok. Kakav god put čovjek odabrao, na ovaj ili onaj način, Bog će, kao što već rekosmo, uvijek biti Onaj koji Jest u svemu što jest, uključujući i moć slobode da bude stvaralačka moć. Zato sloboda nosi u sebi božansko dostojanstvo i po njemu odgovornost za svoje stvaralaštvo i posljedice koje iz njega proizlaze.

Nikakav, dakle, izbor ne može umanjiti uzvišenost dara slobode, ali ga može učiniti teretom. U protivnom, Višnja Mudrost ne bi bila dostojna svojega imena. Za razliku od teškog i gorkog jarma ega, Isus nam svjedoči kako je njegovo breme, breme njegove slobode, lako i slatko i zato ga nudi kao kruh s neba od kojeg se ne može ogladnjeti i izvor žive vode od koje se više ne žeđa, pozivajući one koji su umorni od tereta ega: Dođite k meni svi koji ste umorni i opterećeni, i ja ću vas okrijepiti. (Mt 11,28). Potpuno je razvidno kako je ovo poziv, a ne zapovijed. Poziv upućen slobodi koja je svjesna kako se prometnula u teret. A isus zna da to nije svrha tog božanskog dara. Upravo suprotno.

(nastavlja se)

LOGOS - Mudrost koja Jest u svemu što jest (nastavak 7.)

  

Ljudska svijest se nezaustavljivo razvija, to je neosporno, a u tom usponu, kao da se svekoliki svemir stavio na raspolaganje težeći i sam evoluirati zajedno s nama što se, između ostalog, slaže s mnogim biblijskim izričajima, uključujući i Novi zavjet. Jesmo li doista opasali bokove mudrošću i žarom kako bi smo bili spremni na skok u novu, preporođenu stvarnost koju je Isus naviještao?

TKO JE OD VAS BEZ GRIJEHA, NEKA PRVI BACI KAMEN (nastavak 6.)

Ego, na žalost, ne posustaje u traženju novih rješenja za svoje potrebe tako da sam se, s vremenom, zamalo počela diviti njegovoj silnoj lukavštini koju sam sve više raskrinkavala, ali do tada je trebalo proteći mnogo vode i mnogo očajavanja zbog nemoći pred tim robusnim Golijatom protiv kojega se sićušna praćka mojeg nastojanja doimala smiješnom. Pa ipak se ta malena praćkica pokazala presudnom jer je zauvijek poljuljala gorostasovu ravnotežu.

Uvidjevši koliko je mnogo svjesnoga truda i muke  potrebno da bi se, makar i za mrvicu, pokrenulo s mrtve točke, shvatila sam svu bezočnost grijeha osuđivanja i prosuđivanja. Naime, svijesno sam nastojala obezvlastiti ego ulažući vrijeme, trud i muku, pa ipak su rezultati bili tako spori, tako neprimjetni, ili bi, na moje silno zaprepaštenje, potpuno izostali. S kojim, dakle, pravom osuđujem one kojima ide jednako teško, ako ne i teže? Zašto smo, a priori, uvjereni da se drugi ne trude, ili barem ne toliko koliko mi? Pa, sve kada se i ne bi trudili kao mi, pa ni uopće, to ipak ne znači da su gori od nas, nego tek otkriva da su na ponešto različitom dijelu puta, i to je sve.

Tipična karakteristika ega upravo i jest u tome da, ne poštujući slobodu drugoga, silom svodi tu slobodu na svoju vlastitu kao da je njegovo vlasništvo. On se, općenito, prema svemu tako odnosi. Ukoliko u tome ne uspije, osudit će to kao nevaljalo, nedostojno, grešno ili barem pogrešno. Ego, doista, teži biti mjerom svih stvari, koje jesu da jesu, i koje nisu da nisu.

U kraljevstvu gdje „ja, ja, ja“ caruje, i sam Bog je podanik.  Na tom tragu Isus govori o brvnu u oku ega koje ga - gle čuda!, ipak ne sprječava da se drži sposobnim vidjeti maleni trun u tuđemu oku. Zato nas On poziva da s egom budemo oštri i beskompromisni: Došao sam da bacim oganj na zemlju, pa kako bih želio da se već zapalio! ... Mislite li da sam došao donijeti na zemlju mir? Ne, kažem vam, nego razdor. (Lk 12, 49-52) Prije dosta vremena, kad sam čvrsto povjerovala da Bog uistinu jest stvaralačka Ljubav u svemu što jest, naivno sam vjerovala kako ću se zbog toga, istoga momenta,  naprosto preobraziti u drugog, novog čovjek koji više nije pod vlašću ega, pa s mirom živjeti svoju blaženu stvarnost. Oh, kako sam se samo prevarila!

Kad se prvotni ushit stišao, pokazalo se kako se ništa nije promijenilo osim činjenice da sam ostala bez posljednjeg Pedra kojeg bih mogla okrivljavati za tolike loše stvari, pa sam postala još više frustrirana tako da mi se, s vremena na vrijeme, činilo kako je prije bilo daleko lakše. Ta, barem sam na nekome mogla ispuhati silne frustracije, a ovako...Koga da dograbim! Prvi izbor je pao na mene, ali to se pokazalo nedostatnim, pa i beskorisnim. Em se nisam osjećala krivom za mnoge stvari, em nisam znala kako se na sebe pošteno ispuhati ako sam i bila kriva, em mi je sve to djelovalo blesavo.

Tako me ego vitlao čas u vodu, čas u vatru, a čas u beznađe izmjenjujući se s trenucima radosti zbog nedvojbene bliskosti  Boga s kojim sam osjećala istinsko jedinstvo što je uvelike razblaživalo gorčinu činjenice da se ništa drugo u mojoj stvarnosti nije promijenilo na bolje. Štoviše, sve što je bilo loše krenulo je na gore, a ono što nije bilo tako loše, pogoršalo se. Najmanje bezbroj puta sam se susrela sa pojmom kušnje koju Bog šalje vjernim dušama, što je u meni stvaralo silnu odbojnost prema takvoj predodžbi Boga i onih koji su je nudili kao provjerenu iz prve ruke, pa bih, ne bez ljutnje, običavala reći: „Kakav čovjek, takav mu i Bog.“, misleći na tu predodžbu, razumije se.

Mimo mnogobrojnih, najčešće meni neprihvatljivih i odbojnih, vizija Boga koje su se nudile kroz različite teologije i teologe, ustrajno sam tragala za Bogom kojeg će, kada ga pronađe, znati prepoznati moja duša koja je od Njega potekla. Nisam se, stoga, zabrinjavala oko tolikih, Boga nedoličnih, predodžbi, nego činjenicom što joj nikako nije polazilo za rukom da pronađe tu jednu jedinu odliku koji je od Boga, kao Boga, očekivala potvrditi: da bude savršeno savršen. Ona je, naime, oduvijek znala da je Bog nužno savršen, ali je um tražio potvrdu tog uvjerenja, jer savršena Ljubav ne šalje nevolje kako bi iskušavala, ne uvodi u napast kako bi potom kažnjavala i td. i td. Sve to, i još mnogo toga, Bog nije mogao činiti ukoliko je, pred budnim okom mojega uma, želio zadržati tu Narav. (Blagoslovljen um što na tom ustrajao, dodala bih). No, nije bilo ni malo lako udovoljiti tom zahtjevu.

Kamo god bih se okrenula u potrazi za doličnom teodicejom, uvijek bi se ispriječio kakav neprelazni zid, a čim bih ga nekako zaobišla, pojavio bi se drugi, treći...Kako sam već bila posve uvjerena da Bog jest i da jest savršen bez obzira što, ni uz pomoć slobodne volje, nisam bila kadra iznaći razlog za svaku vrstu patnje, to sam se pomirila s činjenicom da umu, možebit, i nije dano da baš sve shvati. Napokon, nisam znala razlog ni za svoju vlastitu, pa dalje nisam ni morala ići. Razlika je, međutim, ipak bila ogromna u odnosu na negdašnji stav. Budući više Boga nisam poimala kao silu iznad i izvan sebe same, to je svaki prigovor na Njegov račun izgubilo smisao, pa sam se riješila barem jednog grijeha.

Shvatila sam, naime, kako je Bog u temelju svakog dobra koje u sebi zatičem i kako to onda nisu moje, nego Njegove odlike što me potpuno razoružalo unatoč činjenici što, još uvijek, nisam znala čije su one druge od za koje, isto tako, ne želim preuzeti zasluge. Nije li moje dobro, onda je zlo još manje, mudrovala sam. A orgije ega su se nastavljale. Uvidjevši da mu se 'neprijatelj' približava, naoružao se do zuba i rigao vatru gdje god je stigao. Nevolje su se sustizale kao u kakvu crtiću tako da nisam dugo uživala u svom novom ruhu. Ovlaš njime zaogrnuta, više ga gotovo i nisam primjećivala. Svu energiju trošila je borba s nečim što nisam znala ni imenovati, a kamo li prepoznati.

Bio je to ego kojeg, na moje iznenađenje, pa i ogorčenost, Bog ipak nije bio kadar ukloniti kao nešto što nije primjereno u Njegovu kraljevstvu. No, nije li On  moć u meni, a ne izvan mene, pa kako će moći ukoliko ja ne mogu? Ako se, pak, Njegova moć iscrpljuje u mojoj osobnoj moći, ajme si ga meni! Ta, da mogu sama ne bi mi Bog ni trebao. I tako sam se, nevoljna, iznurivala iz dana u dan ne znajući više ni kako moliti, ni što molitva uopće jest ukoliko sam i sama biće Božjega bića, što sam nepokolebljivo vjerovala. Da sam tada znala što sada znam poštedjela bih sebe tolikih jada.

Bilo mi se boriti protiv najjače sile svijeta, a da toga uopće nisam bila svijena: protiv svoga vlastitog ega, a to nitko ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. On je, naime, i darovao slobodu da bi smo, po stvaralačkom duhu, bili Njemu nalik. Sam Stvoritelj dao nam je moć da budemo moćni ukoliko vjerujući poštujemo taj dar. Zato se On za mene borio premda se doimalo kako to činim tragično usamljena. Njegova Mudrost je, naime, stvarala prigode kako bih se mogla izboriti za oslobođenje od ropstva za kojim sam težila i za koje sam ustrajno molila, ali toga nisam razabirala. Svaka nevolja bila je, ništa drugo, do moja uslišana molitva.

(nastavlja se)

U početku bijaše riječ (nastavak 5.)

 Jedino se Isus nije ustručavao sablažnjavati farizeje i pismoznance svojom istinom posve suprotnom njihovu uvriježenu vjerovanju, a to nije odlika ega. Naprotiv, želja da se svidi, još jedno je oruđe ega koje nas odvodi od istine. Jedno od onih suptilnijih, ili točnije, perfidnijih oruđa kojima poseže kada ništa brutalnijeg nije izgledno. Koliko smo „sitinih ili krupnih“ grijeha učinili robujući obzirima i imperativu sviđanja i odobravanja? Vjerojatno ćemo u nekom sukobu radije držati stranu robusnog izrugivača, nego li stranu žrtve jer imamo neodoljivu potrebu podilaziti većem egu.

Na stranu što ćemo ga prezreti čim se nađemo izvan njegova dosega, zahtjev ega je ostvaren, u oba slučaja. Pa tko će se onda spasiti, Gospodine? Ta, ništa nam nije dozvoljeno! - zakukat ćemo očajni pred tako skučenim izborom, ali nećemo dobiti podrobnijeg odgovora od onoga koji je Isus ponudio, a koji se sastoji u oslanjanju na Boga kojem je sve moguće.

U praksi to znači da na razini ljubavi više ne postoji potreba onoga za onim za što mislimo da nam se brani dok smo na ego-razini. Prisila nije u naravi ljubavi i zato ona ništa ne brani, a kako je mudrost lice ljubavi to ona zna da bi zabrana mogla biti jedino kontraproduktivna. Ne može se slobodi braniti da bude slobodna, a ipak ostane slobodom. Božja ljubav koja je u temelju svekolikog stvaranja, tvorac je slobode, pa ne može biti u njenoj suprotnosti. Zabrane, kazne, prinude, osude, odmazde..., sredstva su ega. Bog daje pravo na izbor i zato ga poštuje, bez obzira na vrstu izbora.

On je postavio pravila života i dao nam mogućnost da ga živimo u svoj punini, ali ne tako da nas na to prisili, nego da nam to, u duhu ljubavi, ponudi kao izbor; kao dar koji možemo i odbiti. U tom slučaju, međutim, predstoji nam život u patnji, pravoj naravi ega. Pojam sebičnosti je skovan u odnosu na individualno jastvo, ali se on, prije svega, odnosi na sebičnost pred Božjom ponudom nasuprot koje biramo svoju vlastitu. U tom kontekstu je on sinonim za đavla, sotonu ili koji god drugi naziv uzeli kao označavanje stvarnosti suprotne Božjoj biti. Ne zaboravimo, pri tom, uočiti kako je sve ono što je u suprotnosti s Božjom biti, ujedno suprotno i našoj vlastitoj iz Njega proistekloj.

Još davno prije Isusa, ljudski se um dovinuo toj mudrosti svejednosti i nedjeljivosti bitka – počela života, a Isus u tom Bitku prepoznaje Boga, Oca sveg stvorenja u kojem je sva punina istine života. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini. (Iv 4,24), a autor 'Proslova' donosi svoju viziju Božje stvarnosti u duhu Parmenida: (Iv 1,1-4)

U početku bijaše Riječ,

i Riječ bijaše kod Boga –

i Riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.

Kada se, k tome, sjetimo starozavjetnog imena Boga, koje naprosto znači Onaj koji Jest, i tome pridodamo svekoliku ljudsku mudrost izraženu kroz duhovnost, religiju i predaju, još nam samo preostaje posegnuti za mudrošću najsuvremenije znanosti kako bi smo napokon shvatili kako sveobuhvatna mudrost svih vjekova potvrđuje upravo to što je, tako jezgrovito, izraženo u Ivanovu 'Prologu', pa danas mnogi eminentni znanstvenici govore sličnije teolozima, nego znanstvenicima što mi je, kao čovjeku koji u potrazi za istinom ne isključuje ni jednu razinu života, uvelike olakšalo put. Štoviše, suvremena znanost mi je više osvijetlila neke teološke nedoumice, nego li sama teologija koja najčešće ostavlja previše prostora za različitu interpretaciju bilo čega.

U svjetlu znanosti razumljivija mi je i sama duhovnost. Ta, ne živi čovjek samo na jednoj razini, niti mu je spoznaja jednodimenzionalna, pa kad se sve razine usaglase, otvaraju se mnogi, dotad neviđeni, vidici. Sve ono što je Isus naučavao, na sebi svojstven način, sada potvrđuje znanost; od stvaralačke svijesti iz koje je svijet nastao, znakovite međuovisnosti svega stvorenja, znanstveno potvrđene moći molitve, blagodati opraštanja i neosuđivanja, do ljubavi prema neprijatelju, da pobrojimo samo neke.

Znanstvenici sve više postaju vjernici jer naprosto ne mogu nevjerovati onome što očima gledaju, pa, domalo, čujem Isusov prigovor upućen svima koji nisu vjerovali dok nisu vidjeli. Što preostaje čovjeku do li vjerovati nakon što vidi kako emocije mijenjaju strukturu DNK; kako DNK ima moć uređivati fotone svjetlosti ili osjećati emocije donora udaljenog tisućama kilometara; kako čak i 'najobičnija' voda iz slavine mijenja kristalnu strukturu u skladu sa lijepim, odnosno ružnim mislima i riječima kao i moć da zadrži to sjećanje, postajući blagotvornom, ili štetnom. Doista, i samo kamenje svijedoči ukoliko duh zakaže, baš kako je Isus prorekao.

Da bi smo se mogli sjediniti sa svojom božanskom biti i slijediti Isusa, nužno je obuzdavanje ega, a to, kako rekoh, nije ni malo lagana zadaća. U protivnom svi bi smo bili sveci i ne bi nam trebala ničija pomoć. Prvi korak na tom mukotrpnom putu je isti kao i kod oslobođenja od bilo koje ovisnosti – priznati svoje ego-ropstvo. To je, zapravo, preduvijet bez kojeg je  sve ostalo besmisleno, od težnje za dobrom, do molitve i bogoštovlja. Dokle god poričemo ropstvo egu, pouzdano smo u njegovim šapama, i što je poricanje i opiranje veće, to je i ropstvo veće. Svjedočim osobnim iskustvom, bez imalo želje da budem mudra, pametna ili pobožna.

To sam nastojala dok nisam shvatila kako se tu radi o podvalama ega, a ne o stvarnom stanju duha. Čim sebi priznate motivaciju ega, u iskrenoj nakani da je osvijestite, prestaje potreba za nijekanjem, opravdavanjem i sličnim vrstama otpora. Tada se, naime, trudite da razotkrijete, a ne da prikrijete ili zamaskirane stvarne motivacije, pa se nećete uzrujavati kada vam to pođe za rukom, što će nužno uslijediti ukoliko budete iskreni sa sobom. S vremenom će postati sve lakše zatjecati ego kako se prerušio u nešto sebi suprotno. Zaprepastiti ćete se kada shvatite kako je velika većina svih 'dobrih djela', uključujuć i djela milosrđa, motivirana egoizmom, a ne ljubavlju, i da im cilj nije dobrobit drugoga (osim uzgredno), nego čista sebičnost.

Zamaskirana i dobro upakirana, ali ipak gola sebičnost. Prepoznat ćemo ju kao samougađanje vlastitoj taštini na nebrojene načine: željom da se doimamo dobrima, da dobijemo pohvalu, priznanje, odobravanje, ostavimo dobar utisak na sebe i druge, ili to djelo, pak, činimo iz pukog osjećaja dužnosti, običaja ili tek da umirimo savjest, posve je svejedno; bitno je shvatiti kako to dobro djelo, žrtvu, dar, ili što god, nismo učinili iz pravoga motiva, pa se ono tako ni ne može tretirati, niti to je, bez obzira što se njome postiglo.

Dobro djelo motivirano egom, pandan je „pravednoj osudi“ o kojoj smo govorili, samo što sada ima prividno pozitivan predznak. Bez obzira što smo tim djelom nekome nesumnjivo pomogli, sa stanovišta božanske svijesti, stanovišta ljubavi, samo smo još jednom potvrdili svoju sebičnost koristeći se ruhom ljubavi, ali bez njene motivacije. Moglo bi se reći kako smo ovdje zloupotrijebili dobrotu kako bi smo se i njome okoristili. Ne u materijalnom smislu, nego u smislu samouzdizanja, temeljne potrebe ega.

Upustivši se u tu bespoštednu borbu razotkrivanja prikrivenih motiva, bilo mi je krajnje nelagodno priznavati sebi: i ovo je ego, i ovo, i ovo... Gospode, Bože! Postoji li išta čisto od njegova zadaha? Pa, tko će se dokopati božanske svijesti uz ovakav omjer? Tko će se onda spasiti?, jaučem zajedno s izbezumljenim učenicima kada je Isus otvoreno negodovao nad pobožnim mladićem koji nije bio voljan razdijeliti svoje golemo bogatstvo siromasima. Učenici su se nad tim čudili, a mi bi smo ga, zacijelo, proglasili ludim. Da razbacamo toliko bogatstvo, i još kome?!

Oči u oči s egom, postalo mi je jasno kako gotovo da i nije postojala ni jedna stvar koja bi bila posve lišena njegove ljage. Već i sama činjenica da, čim nešto naučimo, pa ma kako mukotrpno, trenutno dobivamo neodoljiv poriv da drugima „solimo pamet“ upirući prstom u njihovo neznanje, još je jedna potvrda o njegovoj neugodnoj žilavosti i sposobnosti transformacije i prerušavanja za koje je i više nego sposoban.

Tu, naime, leži još jedna, od brojnih opasnosti ega; da se, razotkriven ispod jedne maske, brže bolje zaodjene drugom. Kako je sasvim solidno obdaren lukavošću, shvatit će da se mora dobro zakamuflirati pa će sve češće zaogrtati ruhom ljubavi kako bi i dalje zadržao kontrolu i vlast. Bolje išta, nego ništa, logika je koju obilato koristi.

Najbolji primjer ove preobrazbe su Isusovi učenici koji su, uslijed silnog oduševljenja zbog činjenice što su postali 'prvašići', odmah bili spremni zauzdavati tuđe slobode, pa i uništavati, ukoliko je to moguće: Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi? Isus se okrenu pa ih ukori. (Lk 9,54-56). Siroti učenici. Mislili su da tako iskazuju poštovanje Učitelju, dok je Njemu je od toga bilo mučno. Svi činimo sličnu pogrešku vjerujući kako sve služi za naše samouzdizanje i osudu drugih, a Isus uči upravo suprotna.

(nastavlja se)

Može li slijepac voditi slijepca (nastavak 4.)

Ljudi izrijekom vjeruju u Isusa, ali rijetki tu vjeru potvrđuju vršeći što je rekao. Preteško je to za nas, govorimo, kao da je kopito ega lakše. Sva zla ovoga svijeta, u najširem smislu riječi, dolaze od ega i zato s pravom nosi epitet zlotvora, đavla, lašca, zavodnika, zloga ili sotone. Nema nikakve potrebe pisati ove izraze velikim početnim slovom ukoliko tu počast ne dodijelimo i samome egu.

Možda će se i današnji pismoznanci i farizeji usprotiviti mogućnosti da 'najobičnijem, bizarnom' egu ode tako moćna i veličanstvena titula legendarnog, gotovo omiljenog, sotone, ali takvi se zacijelo nisu potrudili suočiti s vlastitim egom, oči u oči, i tako mu spoznati istinsku narav. Uvjeravam vas, pored ega nam ne treba dodatnog vraga. Dovoljno je strašan za sve đavle paklene. Ono što nas svakodnevno iskušava u našoj ljudskosti, pa dakle i božanstvenosti, nije nikakav onostrani, misteriozni, entitet, nego je to naš vlastiti ego. Bez njega bi na zemlji već bilo uspostavljeno Kraljvstvo o kojem Isus govori, ali nipošto neće biti uspostavljeno sve dok izvor zla prebacujemo na nekog drugoga, kako bi smo sebi olakšali. Najlakše je, naime, izmisliti nepostojeće biće koje je odgovorno za našu samoživost i sebičnost. Tada joj se možemo prepustiti do mile volje.

Ukoliko je đavao kriv za naše grijehe, nemamo se potrebe truditi oko njih, a uzgredno ćemo dati priliku egu da naraste do neslućenih granica. Jao vama, učitelji Zakona, jer ste odnijeli ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste. (Lk 11,52). Poneki „pismoznanci“ idu toliko daleko da izvrću Isusove riječi dajući im posve suprotno značenje, pa primjerice vele: „Da, Isus je rekao ljubite svoje neprijatelje, ali ovi nisu neprijatelji; Oni su đavli“, a narod plješće. „Jao vama, licemjeri!“ Može li slijepac voditi slijepca? Zar neće obojica u jamu pasti? (Lk 6,39) Kako nam svjedoče sva četiri evanđelista, Isus se najžešće obarao na licemjerje i njihov isprazni formalizam, a dvije tisuće godina nakon toga, ono još uvijek cvijeta jednakom ustrajnošću uzimajući si pravo da, baš kao i onomad, baš ono bude mjera istinske pobožnosti. Tako, još uvijek, bogoštovlje najčešće svodimo na puki obred, mnoštvo riječi i laskanje svojoj pobožnosti, pa kad bi se Isus danas pojavio mogli bi smo ga optužiti istim, znakovitim, optužbama: Ovaj čovjek ne dolazi od Boga, ne svetkuje subote. (Iv 9,16).

Oni ne shvaćaju, niti žele shvatiti, da je subota, kao i sve bogoštovlje, radi čovjeka, a ne radi Boga. Nama je prohodati prašumu i iznaći pravi put u mnoštvu stramputica, a ne Bogu. Mi smo ti koji trebamo Njegovu pomoć, a ne On našu. Na tome se temelji sav Isusov nauk i zato u Njemu nećemo pronaći ni najmanje formalnosti koliko god bi ona bila primjerenija mnogim Njegovim sljedbenicima, ondašnjim i današnjima.

(nastavlja se)

"Ne dajte svetinje psima!" (nastavak 3.)

Isus se nije opravdavao pred svojim tužiteljima premda je bio moćan obraniti se, a u pitanju nije bio ponos, nego sam život, pa ipak se zbog toga nije osjećao manje dostojanstveno. Upravo suprotno. Ta, zar bi dolikovalo Sinu Božjemu da se pograbi sa onima koji jedva da znaju razlučitii čovjeka od psa. I što bi mogao reći u svoju obranu kada se Njegova krivica i sastojala u tome što i sam nije kao oni. Tako je postupio na način koji jedino dolikuje mudrosti: Ne dajte svetinje psima! (Mt 7,6). Koliko je sam autor Matejevog evanđelja, ili već neki kasniji redaktor, površno shvatio dubinu ovih riječi, potvrđuje i naslov koji je iznad njih stavio: Ne obeščašćujte svete stvari. 

'Svetinje' na koje je Isus mislio, nisu stvari poput bogoštovnih predmeta, nego duhovne stvarnosti kao što je to ljubav, istina, Bog. Često sam i na vlastitoj koži iskusila tu vrstu osude, ali za razliku od Isusa, na sve moguće načine sam nastojala opravdati svoje pravo da budem ono što jesam i osuditi njihovo opiranje.

Osuda otpora je također otpor, pa sam činila isto što i oni; branila svoje pravo na izbor, a osporavala njihovo. I tako u krug. Isus, međutim, nije pao u tu zamku čak ni kad su ga izazivali pitanjima poput onoga o njegovu božanstvu, a u tome je ustrajao i u susretu s fizičkom patnjom i smrću ne pokušavajući, ni najmanjim znakom, uvjeravati ikoga u svoju nedužnost i pravednost. U očima ega, takvo uvjeravanje samo može povrijediti dostojanstvo, a u očima ljubavi kazna ionako ne bi postojala. Drugim riječima, jedini postupak u skladu s dostojanstvom jest neopiranje zlomu, jer ako i ne razumije jezik ljubavi, ona ga razoružava.

To je jedini razlog zašto se bijes stišava čim čovjek, pas, mačka...izdahnu. Ego ostaje bez svog goriva. Na tom tragu je i zahtjev o neosuđivanju jer je osuđivanje, bilo pravedno“ ili nepravedno, samo je potvrda da smo u vlasti ega čija pravednost se iscrpljuje u zakonu oko za oko, zub za zub. To je vrhunac njegove pravičnosti koja služi  isključivo kažnjavanju u svrhu poravnanja duga, dakle, najprostija trgovina koristima. Ali, što možemo ponuditi kao otkupninu za život koji smo primili kao dar ljubavi, a obezvrijedili ga zadahom zla. Na početku svog djelovanja, Isus se morao pripremiti za božansku misiju izlažući se kušnji u okolnostima kada ego, ukoliko nije posve utišan, nije kadar reći 'ne'. 

Ovo su tri najjača područja ega: Prvo: ugrožena egzistencija (pretvaranje kamenja u kruh u svrhu utaživanja gladi); drugo: ponuda demonstracije božanske moći u svjetovne svrhe  (baciti se s litice i ostati neozlijeđen) i treće: ponuda bogatstva i vlasti (kraljevstva svijeta). Kako je Isus, uistinu bio Božji Sin, pa dakle i moćan da sve to učini, morao se najprije susresti s tim demonima u sebi. Demonima koji proizlaze iz same naravi čovjeka kao slobodnog bića, dakle onoga koje, u svakom trenutku, ima moć opredjeliti se za jedan od ponuđenih svjetova: svijet ega ili svijet ljubavi. Kada bi Isus bio lišen te mogućnosti izbora, ne bi mogao biti čovjekom (kojega upravo ta sloboda i čini čovjekom), niti bi moglo biti riječi o Njegovu slobodnom opredjeljenju. Sloboda, prema tome, nužno podrazumijeva mogućnost izbora i zato je i sam Isus morao biti iskušan, baš kao i pravednik Abraham i Job u istoimenim starozavjetnim pričama.

Priča o Jobu slikovito opisuje uobičajene kušnje ega koje navodi Bogu kao kamen spoticanja svakoj vjeri. Lako je, tvrdi đavo, biti vjeran Bogu dok ti sve ide dobro, ali oduzmi nešto što je egu bitno i uskoro ćeš začuti kletve i jadikovke. Tako pravedni Job, malo, po malo, ostaje najprije bez materijalnih dobara, a doskora i bez obitelji, ali se i dalje, za razliku od svoje žene, koja je simbol reakcije ega, nepokolebljivo drži vjere u Božju pravednost utemeljenu na Njegovoj biti koja je ljubav. Đavao, na koncu, predlaže da mu se, kao posljednji adut, udari na zdravlje i sam život kako bi se Boga uvjerilo da ipak postoji nešto gdje je ego jači od povjerenja u ljubav. I Bog, vjerujući u Jobovu pouzdanost, dopušta i tu, posljednju kušnju iz koje Job, (zapravo Bog), dakako, izlazi kao pobjednik. Ta, čija je to moć u Jobu nadjačala sile ega, ako ne Božja?

Priča o Jobu je paradigma Isusova poslanja. Dopustiti egu da na njemu iskuša sva svoja oružja, a onda iz ruku Božjih (ruku Ljubavi) dostojanstveno uzeti pobjednički pehar u ime cjelokupnog ljudskog roda.

Nije nam time pokazao kako se osloboditi ega po svaku cijenu, nego nas je poučio kako da se oslobodimo potrebe da se neprestalno  borimo s njime, dokazujući nam koliko je ljudska narav  kadra učiniti. Mnogo više nego što je kadra  povjerovati. 

Isus nije pobijedio ego kao Bog, nego kao čovjek, i upravo tom veličanstvenom pobjedom potvrđuje svoju istovjetnost s Bogom. Čineći to kao čovjek, šalje čovjeku poruku o ljudskoj naravi koja je izvorno bogolika i zato kadra činiti božanstvene stvari ukoliko istinski vjeruje u tu božansku narav. O toj vjeri On govori kada ju toliko puta stavlja kao uvjet spasenja. 

Ta, kako ćeš ustati iz invalidskih kolica ukoliko, zbog nevjere ne pokušavaš ustati. 

Mnogobrojni vjernici banaliziraju taj imperativ vjere misleći kako će se spasiti samom vjerom da je Isus Sin Božji. Što na to odgovara sam Isus? I đavao vjeruje, i strepi. Vjerovati da je Isus Sin Božji, podrazumijeva aktivno sudjelovanje u toj vjeri na način koji je On sam svjedočio vjerujući da je Sin Božji: Zašto me zovete:“Gospodine, Gospodine!“, a ne vršite što kažem? (Lk 6,46). 

Kada odlazimo k liječniku i ovaj nam propiše terapiju za našu bolest, a mi odemo i ne postupimo po njegovu naputku, to svakako odaje naše nepovjerenje u  liječnika. U protivnom, učinili bi smo što nam je rekao, zar ne?

(nastavlja se)

Okrenuti i drugi obraz (nastavak 2.)

Cijela vječnost mi je trebala da na vlastitoj koži iskusim svu dubinu ove istine, jer čim bih se pomakla s mrtve točke, brzo bih, po diktatu ega, požurila u svijet da ga lupim po glavi svojom novim pravednošću, kao što to ego redovito čini. Prvi put u životu se umio, pa ma kako god, a već slijedećeg trenutka proziva sve kojima vidi i najmanje mrvice, a vidi ih posvuda; ta to i jest njegova zadaća, a na nju Isus ima samo jedan odgovor : Jao vama, pismoznanci i farizeji! Licemjeri! (Mt 23, 13-32) Što gledaš trun u oku brata svojega, a brvna u oku svome ne opažaš? (Mt 7,3) Doista, tek kada vidimo to brvno u svojemu oku, shvatit ćemo veličinu svojoga licemjerja, a tada više nećemo imati potrebe gledati trun u oku bratovu, sve ako svoje brvno i uklonimo. Štoviše, tek tada će posve nestati ta potreba trčanja s povećalom u potrazi za tuđim grijesima. Tada ćemo shvatiti prispodobu o oku kao svjetiljci duše koja može biti svjetlost, ali i tama, pa kakva svjetiljka takva i slika svijeta.

Ego nema upaljenu svjetiljku duše i zato svugdje vidi tamu pa unosi tamu i u stvari koje su po sebi dobre. To je slijedeća zamka koju rado koristi jer ne želi shvatiti istine po kojoj je nečistima sve nečisto, dok je čistima sve čisto. Neprestalno sam to objašnjavala svom devetogodišnjem nećaku koji je, po mentalitetu ulice, već odavno razabrao koji je prst 'prost' i zašto, kao i mnoge druge 'proste stvari i situacije'. I premda nije u potpunosti savladao bit pouke, ipak je uspio zapamtiti rečenicu koju sam, u tu svrhu, neprestalno ponavljala: „Prostacima je sve prosto, pa i sam Bog“. Kako se nije želio pribrojiti u prostake, tako je vremenom prestao stvari nazivati prostima, barem u mojoj nazočnosti. Isto vrijedi i za grešnike; njima je svatko grešnik koji zaslužuje osudu, a najviše se osuđuje ono što se najviše potiskuje pred vlastitom sviješću. Govor o brvnu u oku svjedoči o tome kako Isusu nije bila potrebna pomoć psihologije da bi to shvatio, baš kao što egu nije dostatno ni jedno, ni drugo.

Sve dotle dok se nisam uspjela, barem povremeno, uzdići iznad ego-razine, ni sama nisam bila kadra prepoznati tu podudarnost. Uporno sam, naime odbijala prihvatiti činjenicu kako u drugima najžešće osuđujemo ono što sami pred sobom skrivamo, pa sam se morala dobro naoružati iskrenošću kako bih prešla i preko toga praga. Uz dostatan trud, pronaći ćete ono što pred sobom želite sakriti ukoliko to istinski tražite. Prva reakcija je uvijek otpor, pa što je osobina neugodnija, to je otpor, razumljivo, veći kao što vrijedi za sve vrste uloga. Ja da sam manipulator, gnjavator, sebičnjak, lažljivac... Nemoguće! Pa to me najviše izluđuje kod ljudi! Odlično! Sada znate odakle ćete krenuti. Probajte eksperimentirati, ako već ništa, a ono barem da se zabavite igrajući sa sobom istine. Osobno mi nije bilo ni malo zabavno, ali korisno svakako jest, pa sam zahvalna svima koji su me, na ovaj ili onaj način, ponukali na tu ideju kao i svekolikoj ljudskoj mudrosti iz koje sam crpila pitanja i odgovore stavljajući ih pred tezulju duše sve dotle dokle ih ona ne bi prihvatila ili odbacila. 

A duša je ona božanska svjetlost u nama koju ne može zatamniti nikakav mrak ega i zato jedina mjerodavna da bude dostojan arbitar u pogledu istine, i zato se nema potrebe nadglasavati sa egom. On je onaj koji skače u vatru i vodu poradi djelotvornog uvjeravanja, jer njemu je potrebno uvjeravati, a duši nije. Ona je sigurna u svoju snagu i nema potrebu nikoga u to uvjeravati. Uvjeravanje je pouzdana karakteristika nesigurnosti i sumnje u vlastitu iskrenost. „Hoćeš se kladiti da sam jači od tebe!“ - tako se najčešće međusobno izazivaju djeca kada nisu uvjerena u svoju snagu, pa ako nekim slučajem pobijede izazivača, obično ostanu zaprepašteni. Svi smo to zacijelo iskusili kao i ponešto manje bezazlenu situaciju u kojoj smo se iz petnih žila upinjali kako bi smo se zbog nečega opravdali, pa što je opravdavanje besmislenije, to je trud žešći. Isto vrijedi i za napad. To više se napada i osjeća napadnutim što se više osjeća krivim.

Zakon je to kojeg moramo uvažiti želimo li umaći s razine ega i njegovih mučnih trvenja, a nitko to ne može učiniti mjesto nas, pa ni sam Bog. Zavaravanje oko toga je još jedna zamka ega koju je Crkva prepoznala kao grijeh preuzetnosti premda ga, nesvijesno, i sama nerijetko podržava po svojim predstavnicima koji štošta tumače, a da ni sami ne shvaćaju. Ne radi se, naravno, o tome da Bog nešto ne bi mogao, nego se radi o naivnom i pogrešnom poimanju Boga. Sam Isus nas je poučio da smo jedno s Njime kao što je i On jedno s Ocem i u tom kontekstu govorio o kraljevstvu koje je u nama, a ne izvan nas. Bog je stvarnost koja je u temelju naše stvarnosti. On je onaj 'Jest' u svemu što jest, pa tako je i u nama stvarnost koja se očituje na način ljudskog bića, kao što je u kamenu na način kamena, u cvijetu na način cvijeta...

Ne može, dakle, biti izvan nas bitak koji je u temelju svekolikog bića, baš kao što ne može prisiliti slobodu da bude neslobodna kad je On u temelju te slobode. Zahvaljujući upravo toj slobodi, mi nismo tek obična stvorenja, nego smo, svojim izborom, sustvaratelji Božjeg stvaralaštva. On je Stvoritelj, a mi smo stvaratelji po moći Njegova stvaralačkog  Duha. Zato smo jedno s Njime, ali ne istovijetni, kao što ni morska kapljica, iako jedno s morem, nije istovijetna moru, ali dok je u njegovu koritu, udružena sa svim ostalim kapljicama, ima sva svojstva mora. Sama za sebe, međutim, ostaje sebi istovijetna; bila je i jest kapljica, ali više nema snagu i narav mora. Grijeh je upravo to; napuštanje svoga 'korita' zbog čega se, daleko od izvorne biti, gube svojstva te biti. I premda će morska kapljica ostati kapljica i izvan mora, ona sada predstavlja izoliranu stvarnost koja nije kadra biti ono što je bila u svojoj izvornoj postojbini.

Bezbroj je načina zbog čega se pojedina kapljica može naći izvan mora, ali je jedino čovjeku dana moć da to učini svojom vlastitom voljom, sve ako je ona tek preuzeta kao model naučenog ponašanja. U konačnici, svaki je čovjek slobodan, pa makar toga i ne bio svjestan, a sloboda je jedini put odlaska i vraćanja k izvoru. To je jedini razlog zašto to Isus naprosto nije učinio mjesto nas. On, dakle, nije došao osloboditi nas naših grijeha, niti je toga mogo, ili trebao, činiti, no, ono što je mogao, daleko je važnije od toga da, mjesto nas, zauzima mjesto naše slobode: Pokazao nam je kako je to čovjeku moguće otkrivši nam tajnu naše snage koja proizlazi iz nerazdruživog jedinstva s Bogom. Bez te božanske snage i mudrosti, Bog zacijelo ne bi stavljao dar slobode u tako nepouzdane ruke kakve su ruke ega. Od tih ruku nas je Isus došao osloboditi, ali ne tako da ih silom ukloni, nego da nam pokaže da postoje i druge, dovoljno moćne i snažne, ruke koje su kadre nositi taj veličanstveni dar stvarateljstva, bez opasnosti da njime budu satrte. Pokazao nam je izvor žive vode, pa zar bi mjesto nas trebao i piti?

Svatko tko misli da je i to trebao, ne shvaća veličinu dara života koji smo primili i veličinu stvaralaštva koje po njemue ostvarujemo, a još manje činjenicu da se sam Bog očituje kroz naše slobodu i njeno stvaralaštvo. Ta, što imamo, a da nismo primili? I sama moć da biramo suprotno svojoj biti, u suštini je moć Tvorca. Zašto to kamenu, cvijtu ili lisici, ne polazi za rukom? Oni nemaju mogućnost živjeti u neskladu sa svojom biti i to je jedini razlog što se ne zovu djeca Božja, nego naprosto stvorenja. Stvaralaštvo je ono po čemu smo slični Bogu Stvoritelju, bez obzira što cvijet nije ništa manje bogolik od nas. Ono smo što jesmo samo zato jer nam je dano da to budemo. Sjetimo se Isusovih riječi Pilatu: Ne bi nada mnom imao nikakve vlasti da ti nije dano odozgor. Sve što imamo i što jesmo dano nam je „odozgor“, pa tako i sloboda da biramo između dvaju suprotnosti: one prave koja jest ljubav, ili one iluzorne koja jest njena suprotnost. Samo u tom kontekstu smo, kao pojedinačna svijest, Božji sustvaratelji, jer bitak je jedan, nepodjeljen i sveobuhvatan; univerzalan baš kako što smo znakovito imenovali sveukupnost, odnosno univerzum.

Iluzija je, prema tome, očekivati da Isus mjesto nas prijeđe naš put ka Istini. On je taj Put i njegov putokaz, Njegov je Duh onaj Branitelj, Duh Istine kojeg je obećao kao onaoga koji će nas uvoditi u svu istinu, ali nije obećao prohodati ga mjesto nas, niti je to mogao. Ta zar bi činio išta protivno Duhu Očevu koji nam je dao svoje dostojanstvo da u njemu sami hodimo? Zar bi nas u ime sažaljenja lišio božanske odlike? Nipošto. Njegova je riječ posve jasna: Ja sam Put i Istina i Život: nitko ne dolazi Ocu osim po meni. Da ste upoznali mene, i Oca biste moga upoznali. Od sada ga i poznajete i vidjeli ste ga. (Iv 14,5-8) Ne shvaćajući što to zapravo znači, učenici ga priupitavaju o njegovu zagonetnom Ocu inzistirajući da im ga pokaže, ili barem podrobnije opiše, a Isus se, dan uoči svoje smrti, naročito potrudio da im nekoliko puta tumači istu, za njih neshvatljivu stvar: Ne vjeruješ li da sam ja u Ocu i Otac u meni? Riječi koje vam govorim, od sebe ne govorim: Otac koji je u meni čini djela svoja. Vjerujte mi: ja sam u Ocu i Otac u meni. Ako ne inače, zbog samih djela vjerujte. (Iv 14, 10-12).

Isus je, naravno, bio svjestan da učenici to nisu mogli shvatiti bez obzira što su svjedočili njegovim djelima, jer njihova svijest još uvijek nije bila pripravna za takvu vrstu istine, pa im je i sam olakšavao govoreći kako ima mnogo toga za reći, ali oni to sada još ne mogu nositi. Da je, mjesto njih, mogao prohodati njihov put spoznaje, teško da to ne bi učinio onim svojim odanim siročićima koji su zijevali od čuđenja neprestalno dodijavajući: 'Pokaži nam Oca, pliz, pliiiz! Čovjek, naime, mora sam prevladati razinu ega u posvemašnjoj slobodi i zato je svaka prisila, a nerijetko i samo upletanje, kontraproduktivno. Zato ni Isus nije nikome nametao svoj nauk silom, a lutanja stranputicama ega, nije nazivao grijehom, nego izgubljenošću, zalutalošću, lutanjem u tami i sličnim usporedbama iza kojih stoji jasan poziv za pomoć i suosjećanje, a ne osuđivanje. Prispodoba o razmetnom sinu najbolje govori o tom lutanju i radosti povratka. Ego bi, međutim, postupio upravo suprotno: 'Neka sad snosi posljedice svojih grijeha! Sam si je kriv!' I još bi mu natovario.

Kažnjavanje i likovanje ne spadaju u kategoriju ljubavi. Ta, u njoj je sve stvoreno, pa i sam ego. Pa ipak, milost prosvjetljenja ne pada 's neba' kao gotov dar, nego ga sam ljudski duh treba u sebi razotkriti. Jedino tako se očituje punina dara, i jedino tako nas potvrđuje kao Božju djecu, sustvaratelje ljubavi. I nama, koji se nadvijamo nad Isusovim životom već dva milenija, gotovo je jednako teško shvatiti, pa kako ne bi bilo tim neukim ribarima koji nisu čuli ni za jednostavnije nauke koje je ondašnji svijet nudio, poput filozofije koja se lakše nosila s pojmom bitka ili božanske naravi o kojoj je Isus, zapravo, govorio u terminima kraljevstva Nebeskog. Pa čak i oni koji kognitivno shvaćaju to jedinstvo bitka, ne znaju točno što to znači u konkretnom životu, pa to ostaje kao prazni pojam s kojim se zabavljaju filozofi, više iz naravi svoje profesije, nego iz potrage za vlastitom istinom koja ne može biti izvan tog jednoga bitka. Teško da se Parmenid osjećao božanstvenije od Demokrita kada je, onako srčano, vjerovao i branio svoju jednostavnu, ali snažnu, tezu po kojoj sve mora biti jedno iz prostoga razloga što 'bitak jest, a nebitak nije'.

Suočeni s zakonom ovoga svijeta kojim dominira ego, teško je prihvatiti bilo koju drugu istinu osim njegove istine sve ako se ona očituje pred našim očima. Ta, tim istim očima gledamo i onu drugu koja nije iznimka, nego pravilo, pa zato u nju vjerujemo, a ovoj drugoj, Isusovoj se, u najboljem slučaju, tek čudimo premda se Bogu, bez dvoumljenja, obraćamo s Oče naš. Nije li to neobično i vrlo znakovito? Kad bi Bog bio vaš otac, mene bi ste ljubili, jer ja sam od Boga izišao i došao. ... Zašto ne razumijete govora moga? Jer niste kadri slušati moju riječ. Vi imate đavla za oca i hoćete da vršite želju oca svoga. On bijaše ubojica ljudi od početka i nije stajao čvrsto u istini, jer u njemu nema istine. Kad god govori laž, govori svoje vlastito, jer je lažac i otac laži. (Iv 8, 41-45) O kome tu Isus govori kao o đavlu i ocu onih koji vjeruju u laž? Zar On pretpostavlja drugoga stvoritelja osim Boga? Svakako da ne. Tako On naziva istinu ovoga svijeta, odnosno iluziju, laž koju je stvorio ego kao suprotnost Božjoj istini.

Ono pak, što je suprotno Božjoj isini, nosi epitet đavolskog, ili svjetovnog, i zato Isus za sebe govori da nije od ovoga svijeta iako je u njemu, a svojom smrću bez otpora i osuđivanja, pokazao nam je da je upravo zato došao na svijet kako bi nam posvjedočio da se taj svijet može pobijediti na njegovom terenu ukoliko mu se slijepo ne robuje. Neću više s vama mnogo govoriti, jer se približuje knez ovoga svijeta. On protiv mene ne može ništa. Ali neka svijet upozna da ja ljubim Oca. (Iv 14,30-32). Tijelo je bilo jedino na što je ego mogao jurišati u Isusovu slučaju. On na ništa nije bio navezan, pa čak ni na tijelo, ali bol tijela je jednako stvarna bez obzira jeste li na njega navezani ili niste. To je bila posljednja kušnja koju je Isus morao proći kako bi pokazao potpuno jedinstvo s Božjom naravi.

Kušnja da se ni tada ne opire zlomu, nego da se  potpuno pobijedi načinom koji je njemu suprotan, bez upotrebe sile, opiranja, gnjeva, osuđivanja i prijanjaja. Opiranje egu je sila ega koja ga jača, zato ju ljubav ne poznaje, nego okreće drugi obraz, ne zato što je slaba, nego zato jer je božanski jaka i mudra; ona zna da se ego hrani silom, strahom i opiranjem i u tom je tajna mudrosti okretanja drugog obraza. Nije stvar u tome da se odreknemo svoga dostojanstva, nego da ga sačuvamo netaknutim nedoličnošću. Ljubav je, iznad svega, dostojanstvena i zato se nema  potrebe spuštati na nivo ega. Bilo bi to kao da se s bijesnim psom koljemo na pseći način, režeći i keseći zube. Kome to ne doliči, ostat će čovjekom među psima. To je slijedeća zamka ega: nastoji zamijeniti dostojanstvo s ponosom, odnosno uznositošću ili čak ohološću. 

Zato sam toliko dugo inzistirala na obrani svog „obraza“ pred pobješnjelim psima. Kad bi zalajali, i ja bih odlajala; kad bi režali, činila sam to i ja. Na iskežene zube, laćala bih se svojih, a potom se čudila kad bi ih se stalo skupljati sve više i više. Cijeli čopor. Nisam shvaćala kako slično teži sličnomu, i kako se na razini ega ne može susreti drugo do ego; da metode ega nisu u službi dostojanstva, nego su mu protivne. Braniti sebe pred bijesnim egom njegovim oružjima, svakako ne može nitko do li sam ego. Napokon sam shvatila dostojanstvenost metode okretanja drugog obraza i tek tada odahnula od vječne potrebe njegove obrane. Sama potreba panične obrane dostojanstva svjedoči o njegovu nedostatku iz kojeg ta potreba ega i poniče. 

Borba sa samim sobom (nastavak 1.)

Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakome tko od tebe ište daji,

a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.

(Lk 6, 17-31)

Najteži, najbeskompromisniji i najnerazboritiji Isusov zahtjev, za mnoge kršćane, uključujuć i mene, upravo je gore navedeni citat i vrlo je vjerojatno da ga velika većina jednostavno izbacuje iz svojg bogoštovlja kao utopiju ili, u najboljem slučaju, kao nedostižni ideal. I sama sam se k njima pribrajala sve dok nisam shvatila da božja stvarnost ne može biti podijeljena, a u tom kontekstu nema kompromisa, nema mjesta za rupe bez svjetlosti i nema ulaska u kraljevstvo dok se ne plati i posljednji novčić. Zar je Bog tako prezahtijevan i opako sitničav? Ta, ono gore je doista teško, a mi nismo kao Isus. Točno. O tome se i radi. Zašto nismo kao Isus; zašto ne možemo ono što On može, kad nas je sam uvjeravao kako je to, i moguće, i nužno, ukoliko se želimo dokopati kraljevstva Božjeg? Ajme nama!

Godinama sam pokušavala shvatiti zašto je čovjeku toliko teško slijediti bilo koju Isusovu zapovijed, počevši od 'Zlatnog pravila', pa do te zastrašujuće, fakat neprirodne, ljubavi prema neprijatelju. I makar nikada nisam posumnjala u bilo koju Isusovu besjedu, ova mi se doimalo istinski tvrdom. Kao da bi smo od sebe, Bože oslobodi, morali pred ljudima praviti idiota kako bi smo dokazali vjernost Isusu. I koliko god smo to, možebit, ponekad i bili spremni učiniti za Njega, onako u tišini svojega srca, nisamo mogli shvatiti zašto bi smo se izlagali ruglu pred ljudima koji to ionako neće shvatiti nikako drugačije do li kao samoporugu.

Ta, svi znamo kako se ego, i bez toga, rado iživljava na slabostima, pa kako li bi se tek s guštom dograbio nečega što se samo nudi. Nije li taj ego bezumno likovao u povicima: Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik! (Lk 23,35)? Isus, za razliku od nas, nije došao u napast da im dokazuje tko je On zaista, no tko bi od nas malih egića odolio tolikoj napasti čak i kad se i nema dokazati ništa naročito? Ali Isus nas uporno uvjerava da možemo. Ponekad bih se čak i uvjerena kako to jest moguće, ali me majčica priroda nije baš oplela s dovoljno debelih živaca za takvu pustolovinu.

Ukoliko me neka budala potplete nogom zadovoljno se cereći, možda ću otrpjeti, ali će se sve u meni uzbibati. Učini li to drugi put, planut ću ko buktinja i učiniti sve što je u mojoj moći da toj budaletini pokažem koliko je glupa, primitivna, neodgojena kreatura nalik svinji , i sve čega bih se, unezvijerena, mogla dosjetiti. Napokon, zaslužio je i gore, samo da se, u toj jari koja bubnja u glavi i srcu, mogu sjetiti britkijih uvreda koje nadođu tek kada je već 'kasno'.  Lako je Isusu kad nije imao kratak fitilj, a to, kako se čini, ima više veze s biologijom i kemijom, nego s moralom i duhovnošću. Već slijedeći trenutak sažalila bih se nad tom budalom kad bi se poskliznuo i pao pred ljudima, ali to ne znači da ću mu dopustiti da se jeftino provodi na moj račun. I još na čistu bistru miru. Od toga, naime, poludim.

Banalan je to primjer koji će spremno potpisati svatko pred čijim nosom zamahnemo o ljubavi prema neprijatelju, i to je najprirodnija ljudska reakcija, tim više što pisci evanđelja, nekim čudom, nisu izostavili iz tekstova onaj legendarni Isusov bič i isprevrtane stolove kojih se, za razliku od ostaloga, tako rado volimo spomenuti. Tako bih se i sama najčešće tješila kako bi, na mom mjestu, vjerojatno i sam Isus postupio isto, ako ne i gore. Ta, jadni trgovčići su samo vršili ono što im je Mojsijev Zakon nalagao, a ova kreatura želi biti velika tako da na bilo koji način ponizi, uvrijedi ili omalovaži drugoga.

Na kraju krajeva, samo mi je to malo dostojanstva ostalo u životu, pa zar da i njega rasprodam u bescijenje! Želi li Isus doista čovjeka bez dostojabstva? Nije li i sam govorio o tom dostojanstvu kao o temeljnoj ljudskoj vrijednosti koja proizlazi od dostojanstva samoga Boga, njegova Tvorca? Ne stoji li još u Knjizi Sirahovoj upozorenje: Sine, poniznošću časti samog sebe i cijeni sebe svojom pravom cijenom. Sumnjam, naime, da se tu misli na išta drugo do na isto to dostojanstvo koje po našim životima pripada Bogu. Kako ću, dakle, cijeniti taj život puštajući da po njemu pljuju? Oh, kako zapetljano!

Stavljajući, tako, po strani taj nerazumni zahtjev za okretanjem drugog obraza, osim u činu praštanja, ili molitvi za zlostavljača, nakon što se, se uzburkani duh ponovno sastane sa sobom u tišini duše, i ponekog kajanja zbog vlastitog osuđivanja (pravednog, dakako), to bi bilo sve u vezi s onim radikalnim zahtjevom, uz  neizostavni podsjetnik na bič kao dokaz da ni Isus nije baš sve mirno odtrpio, pa zašto bi to od nas tražio. Naravno da je činio i mnoga druga djela, ali njih se ne sjećam baš tako često kao biča, prigovarala bih sebi, a onda bih se odmah uzimala u obranu: Ne može se reći da ni ja, u okviru svojih mogućnosti, nisam činila štošta dobroga i vrijednoga, pa i divnoga, ali nema više nikoga tko bi to bio voljan potvrditi.Baš sad, kad mi najviše treba i Božja i ljudska pomoć, obje su presahle, kao da se i sam Bog urotio na strani ega, pa mu u svemu pogoduje. Kako se, dakle, može od mene očekivati nešto što sama od nikoga ne mogu očekivati, pa ni od samoga Boga? Ovako bi najčešće završavali svi unutrašnji dijalozi uma i duha u vrijeme kada bi se svijet ljuljao pod nogama, a onaj unutarnji rasplinjavao u očajavanju i sažaljenju.

Prepoznatljiv obrazac za kojim poseže svatko tko se počme osjećati žrtvom bilo kojih okolnosti čvrsto uvjeren kako one nipošto nemaju, i ne mogu imati, veze s bilo čime čemu bi sami bili uzrokom. I doista nemaju, ali samo na razini ega. Samosažaljenje i uloga žrtve, omiljena su i jaka oruđa ega s kojima nas prividno tetoši i opravdava samo da bi nas mogao još više stisnuti, pa nije čudno što ni jedna nevolja ne dolazi sama, kako potvrđuje iskustvo vjekova. Nevolja je savršen teren da se ego baci u svoj vjekovni lov. Uzdrma li vas, stoga, prva, očekujte i drugu, jer ona će vas slomiti, a treća dotući. Padajući u zamku očajavanja, opiranja, bijesa, osuđivanja, osvećivanja ili samosažalijevanja, ložimo ulje za novu nevolju, novu bol, novu patnju i tako u začarani krug sve dok ne naučimo lekciju: Ne opirie se Zlotvoru!, jer on se upravo tako hrani i jača. Njemu i treba naš „pravedni bijes, pravedna osuda“ ili bilo koji „pravedni grijeh“ i učinit će sve da ga podrži, vjerujte mi na iskustvo, ako već riječ nije dovoljna.

Strašno je teško shvatiti kako ne postoji pravedna osuda, pravedni gnjev i bilo što preavedno u kategoriji grijeha budući je za to potrebno nadići kategoriju ega, barem toliko da mu se pogleda ravno u oči, a kad to učinite, shvatit ćete da je, premda nevjerojatno lukava i perfidana, njegova taktika, zapravo, posve prozirna, a ponekad i smiješna. No prije toga valja zapamtiti da se do toga dolazi tek kada se uzdigne iznad njegove razine, nikako prije. U čemu je, dakle, razlika? Najjednostavnije bi bilo odgovoriti: u svemu, jer to je jedini ispravan odgovor, ali kako je lako biti general poslije bitke, kada to više nije bitno, to ćemo se potruditi biti konkretniji.

Prvo i osnovno; ego uvijek prosuđuje iz svoje razine gledajući na druge svojim očima i djelujući tako kao da, mjesto drugoga, on sam stoji sebi nasuprot. Iz tog razloga sam se zrcali u stvarnosti koju napada, od koje se brani, pred kojom se opravdava, bježi ili dovijava, posve svejedno. Sjetimo se dobro poznate i tako istinite narodne poslovice: 'Sjelo ruglo nasred puta i svakom se ruga.' Upravo to čini ego ukoliko „ruganje“ shvatimo u najširem mogućem kontekstu tj. kao grijeh. Ego ima potrebu osuđivati zato jer vjeruje da i sam zaslužuje osudu. Voli se osjećati krivim jer ne vjeruje u oslobođenje od grijeha. Voli ponižavati jer sam pati od osjećaja manje vrijednosti. Ne voli praštati jer zna da je to kategorija slobode pred kojom drhti. Uživa u strahu jer mu je strah najmoćnije oružje i garancija opstanka.Voli osjećaj stida, bespomoćnosti i bezvrijednosti jer iz njih niče strah da smo pogrešni, pa dakle, odvojeni od božanske biti, što znači biti u njegovoj vlasti. Podržavanje i nametanje ovakvih osjećaja, u sebi ili u drugima, svakako je pouzdan znak ropstva iz kojega se nije lako osloboditi.

Ukoliko se osjećate nadmoćno, superiorno i vrijedno, ali to isto nerado gledate u drugima, budite uvjereni da se osjećate jednako bespomoćno kao i onaj koga vrijeđate, samo što ste to duboko potisnuli, pa će biti teže doprijeti do tih skrivenih slojeva. Jednako vrijedi i za sav „pravedni“ gnjev, ljutnju, mržnju i ostale delicije ega. Tako smo došli do drugog pravila; ne postoji opravdanog ili pravednog  grijeha, pa ma kako se to doimalo nepravednim. Zaboravite na tu kategoriju ukoliko doista želite upoznati svoju božansku bit. Radi se, naime, o podvali ega koji samo traži olako opravdanje za isto ono zbog čega druge optužuje; nedostatak mudrosti i suosjećanja. Doslovno tako. Svaki je, naime, grijeh svojevrstan nedostatak suosjećanja svojstvenog ljubavi, pa kada nekoga osuđujete za bilo što, automatski se zatvarate tom suosjećanju koje potrebuje svaki grešnik zbog same činjenice što je grešnik, ili rečeno Isusovim riječnikom, što je odlutao od svoje prave biti (koja je ljubav) i stoga nužno pati.

Nitko ne može biti u neskladu sa sobom, a ne biti nesretan. To je Božji zakon zapisan u našoj biti i nije mu moguće umaknuti. Sjetimo se Isusova govora o bolesnima i zdravima. Nije tu riječ o analogiji, nego te riječi treba shvatiti doslovno. Svatko tko griješi, nužno je patnik; Tko čini grijeh, rob je grijeha. Robovanje stvara patnju, a patnja stvara bol. Bolesne, pak, treba liječiti, a ne osuđivati. Ponekad odglumimo milosrđe pa kažemo nešto u tom smislu, ali time mu više pripisujemo neku psihičku teškoću, nego li što uistinu shvatimo o kakvoj se bolesti radi i što joj je pravi lijek. Isus je razumio i postavljao se ispravno: djelovao je s razine ljubavi nudeći suosjećanje kao jedino djelotvorno sredstvo koje neće pogoršavati stanje, nego će otvarati put k ozdravljenju. On je bio jedini koji je, po metodi 'pravedne osude', mogao optužiti onu bludnicu, i jedini koji je mogao prvi baciti kamen, ali je bio i jedini koji to nije učinio. Onoga trenutka kad bi je osudio, više sam ne bi bio bez grijeha.

Treća stupicaa ega jest samoopravdavanje i nijekanje vlasttite grešnosti, odnosno sebeljublja. Oni su farizeji bili spremni na smrt kamenovati ženu zbog grijeha koji su i sami s njom počinili, pa ipak njihov ego je u stanju iznaći opravdanje zašto su oni to mogli učiniti, a da ne budu krivi, i k tome učiniti još veći grijeh osuđivanja, pa čak i kažnjavanja smrću, i za sve to se jednostavno opravdati njenim grijehom. Tražiti izliku za svoj grijeh, uskratiti to drugome i stavljati se sucem i egzekutorom nad grijesima drugih; sve to ego čini u đuture. Da stvar bude još bizarnija, najčešće je to popraćeno osjećajem savršene svetosti i  savršene bogobojaznosti. Pravi Eldorado svetogrđa.  Pa, tko to može, može bolje od najboljeg?  Hinjenu nedužnost i pravednost koristi kako bi neometano osuđivao, a tuđi grijeh, kako bi prividno umanjio svoj vlastiti.

(nastavlja se)