Borba sa samim sobom (nastavak 1.)

Ljubite svoje neprijatelje, dobro činite svojim mrziteljima, blagoslivljajte one koji vas proklinju, molite za one koji vas zlostavljaju. Onomu tko te udari po jednom obrazu pruži i drugi, i onomu tko ti otima gornju haljinu ne krati ni donje. Svakome tko od tebe ište daji,

a od onoga tko tvoje otima ne potražuj.

(Lk 6, 17-31)

Najteži, najbeskompromisniji i najnerazboritiji Isusov zahtjev, za mnoge kršćane, uključujuć i mene, upravo je gore navedeni citat i vrlo je vjerojatno da ga velika većina jednostavno izbacuje iz svojg bogoštovlja kao utopiju ili, u najboljem slučaju, kao nedostižni ideal. I sama sam se k njima pribrajala sve dok nisam shvatila da božja stvarnost ne može biti podijeljena, a u tom kontekstu nema kompromisa, nema mjesta za rupe bez svjetlosti i nema ulaska u kraljevstvo dok se ne plati i posljednji novčić. Zar je Bog tako prezahtijevan i opako sitničav? Ta, ono gore je doista teško, a mi nismo kao Isus. Točno. O tome se i radi. Zašto nismo kao Isus; zašto ne možemo ono što On može, kad nas je sam uvjeravao kako je to, i moguće, i nužno, ukoliko se želimo dokopati kraljevstva Božjeg? Ajme nama!

Godinama sam pokušavala shvatiti zašto je čovjeku toliko teško slijediti bilo koju Isusovu zapovijed, počevši od 'Zlatnog pravila', pa do te zastrašujuće, fakat neprirodne, ljubavi prema neprijatelju. I makar nikada nisam posumnjala u bilo koju Isusovu besjedu, ova mi se doimalo istinski tvrdom. Kao da bi smo od sebe, Bože oslobodi, morali pred ljudima praviti idiota kako bi smo dokazali vjernost Isusu. I koliko god smo to, možebit, ponekad i bili spremni učiniti za Njega, onako u tišini svojega srca, nisamo mogli shvatiti zašto bi smo se izlagali ruglu pred ljudima koji to ionako neće shvatiti nikako drugačije do li kao samoporugu.

Ta, svi znamo kako se ego, i bez toga, rado iživljava na slabostima, pa kako li bi se tek s guštom dograbio nečega što se samo nudi. Nije li taj ego bezumno likovao u povicima: Druge je spasio, neka spasi sam sebe ako je on Krist Božji, Izabranik! (Lk 23,35)? Isus, za razliku od nas, nije došao u napast da im dokazuje tko je On zaista, no tko bi od nas malih egića odolio tolikoj napasti čak i kad se i nema dokazati ništa naročito? Ali Isus nas uporno uvjerava da možemo. Ponekad bih se čak i uvjerena kako to jest moguće, ali me majčica priroda nije baš oplela s dovoljno debelih živaca za takvu pustolovinu.

Ukoliko me neka budala potplete nogom zadovoljno se cereći, možda ću otrpjeti, ali će se sve u meni uzbibati. Učini li to drugi put, planut ću ko buktinja i učiniti sve što je u mojoj moći da toj budaletini pokažem koliko je glupa, primitivna, neodgojena kreatura nalik svinji , i sve čega bih se, unezvijerena, mogla dosjetiti. Napokon, zaslužio je i gore, samo da se, u toj jari koja bubnja u glavi i srcu, mogu sjetiti britkijih uvreda koje nadođu tek kada je već 'kasno'.  Lako je Isusu kad nije imao kratak fitilj, a to, kako se čini, ima više veze s biologijom i kemijom, nego s moralom i duhovnošću. Već slijedeći trenutak sažalila bih se nad tom budalom kad bi se poskliznuo i pao pred ljudima, ali to ne znači da ću mu dopustiti da se jeftino provodi na moj račun. I još na čistu bistru miru. Od toga, naime, poludim.

Banalan je to primjer koji će spremno potpisati svatko pred čijim nosom zamahnemo o ljubavi prema neprijatelju, i to je najprirodnija ljudska reakcija, tim više što pisci evanđelja, nekim čudom, nisu izostavili iz tekstova onaj legendarni Isusov bič i isprevrtane stolove kojih se, za razliku od ostaloga, tako rado volimo spomenuti. Tako bih se i sama najčešće tješila kako bi, na mom mjestu, vjerojatno i sam Isus postupio isto, ako ne i gore. Ta, jadni trgovčići su samo vršili ono što im je Mojsijev Zakon nalagao, a ova kreatura želi biti velika tako da na bilo koji način ponizi, uvrijedi ili omalovaži drugoga.

Na kraju krajeva, samo mi je to malo dostojanstva ostalo u životu, pa zar da i njega rasprodam u bescijenje! Želi li Isus doista čovjeka bez dostojabstva? Nije li i sam govorio o tom dostojanstvu kao o temeljnoj ljudskoj vrijednosti koja proizlazi od dostojanstva samoga Boga, njegova Tvorca? Ne stoji li još u Knjizi Sirahovoj upozorenje: Sine, poniznošću časti samog sebe i cijeni sebe svojom pravom cijenom. Sumnjam, naime, da se tu misli na išta drugo do na isto to dostojanstvo koje po našim životima pripada Bogu. Kako ću, dakle, cijeniti taj život puštajući da po njemu pljuju? Oh, kako zapetljano!

Stavljajući, tako, po strani taj nerazumni zahtjev za okretanjem drugog obraza, osim u činu praštanja, ili molitvi za zlostavljača, nakon što se, se uzburkani duh ponovno sastane sa sobom u tišini duše, i ponekog kajanja zbog vlastitog osuđivanja (pravednog, dakako), to bi bilo sve u vezi s onim radikalnim zahtjevom, uz  neizostavni podsjetnik na bič kao dokaz da ni Isus nije baš sve mirno odtrpio, pa zašto bi to od nas tražio. Naravno da je činio i mnoga druga djela, ali njih se ne sjećam baš tako često kao biča, prigovarala bih sebi, a onda bih se odmah uzimala u obranu: Ne može se reći da ni ja, u okviru svojih mogućnosti, nisam činila štošta dobroga i vrijednoga, pa i divnoga, ali nema više nikoga tko bi to bio voljan potvrditi.Baš sad, kad mi najviše treba i Božja i ljudska pomoć, obje su presahle, kao da se i sam Bog urotio na strani ega, pa mu u svemu pogoduje. Kako se, dakle, može od mene očekivati nešto što sama od nikoga ne mogu očekivati, pa ni od samoga Boga? Ovako bi najčešće završavali svi unutrašnji dijalozi uma i duha u vrijeme kada bi se svijet ljuljao pod nogama, a onaj unutarnji rasplinjavao u očajavanju i sažaljenju.

Prepoznatljiv obrazac za kojim poseže svatko tko se počme osjećati žrtvom bilo kojih okolnosti čvrsto uvjeren kako one nipošto nemaju, i ne mogu imati, veze s bilo čime čemu bi sami bili uzrokom. I doista nemaju, ali samo na razini ega. Samosažaljenje i uloga žrtve, omiljena su i jaka oruđa ega s kojima nas prividno tetoši i opravdava samo da bi nas mogao još više stisnuti, pa nije čudno što ni jedna nevolja ne dolazi sama, kako potvrđuje iskustvo vjekova. Nevolja je savršen teren da se ego baci u svoj vjekovni lov. Uzdrma li vas, stoga, prva, očekujte i drugu, jer ona će vas slomiti, a treća dotući. Padajući u zamku očajavanja, opiranja, bijesa, osuđivanja, osvećivanja ili samosažalijevanja, ložimo ulje za novu nevolju, novu bol, novu patnju i tako u začarani krug sve dok ne naučimo lekciju: Ne opirie se Zlotvoru!, jer on se upravo tako hrani i jača. Njemu i treba naš „pravedni bijes, pravedna osuda“ ili bilo koji „pravedni grijeh“ i učinit će sve da ga podrži, vjerujte mi na iskustvo, ako već riječ nije dovoljna.

Strašno je teško shvatiti kako ne postoji pravedna osuda, pravedni gnjev i bilo što preavedno u kategoriji grijeha budući je za to potrebno nadići kategoriju ega, barem toliko da mu se pogleda ravno u oči, a kad to učinite, shvatit ćete da je, premda nevjerojatno lukava i perfidana, njegova taktika, zapravo, posve prozirna, a ponekad i smiješna. No prije toga valja zapamtiti da se do toga dolazi tek kada se uzdigne iznad njegove razine, nikako prije. U čemu je, dakle, razlika? Najjednostavnije bi bilo odgovoriti: u svemu, jer to je jedini ispravan odgovor, ali kako je lako biti general poslije bitke, kada to više nije bitno, to ćemo se potruditi biti konkretniji.

Prvo i osnovno; ego uvijek prosuđuje iz svoje razine gledajući na druge svojim očima i djelujući tako kao da, mjesto drugoga, on sam stoji sebi nasuprot. Iz tog razloga sam se zrcali u stvarnosti koju napada, od koje se brani, pred kojom se opravdava, bježi ili dovijava, posve svejedno. Sjetimo se dobro poznate i tako istinite narodne poslovice: 'Sjelo ruglo nasred puta i svakom se ruga.' Upravo to čini ego ukoliko „ruganje“ shvatimo u najširem mogućem kontekstu tj. kao grijeh. Ego ima potrebu osuđivati zato jer vjeruje da i sam zaslužuje osudu. Voli se osjećati krivim jer ne vjeruje u oslobođenje od grijeha. Voli ponižavati jer sam pati od osjećaja manje vrijednosti. Ne voli praštati jer zna da je to kategorija slobode pred kojom drhti. Uživa u strahu jer mu je strah najmoćnije oružje i garancija opstanka.Voli osjećaj stida, bespomoćnosti i bezvrijednosti jer iz njih niče strah da smo pogrešni, pa dakle, odvojeni od božanske biti, što znači biti u njegovoj vlasti. Podržavanje i nametanje ovakvih osjećaja, u sebi ili u drugima, svakako je pouzdan znak ropstva iz kojega se nije lako osloboditi.

Ukoliko se osjećate nadmoćno, superiorno i vrijedno, ali to isto nerado gledate u drugima, budite uvjereni da se osjećate jednako bespomoćno kao i onaj koga vrijeđate, samo što ste to duboko potisnuli, pa će biti teže doprijeti do tih skrivenih slojeva. Jednako vrijedi i za sav „pravedni“ gnjev, ljutnju, mržnju i ostale delicije ega. Tako smo došli do drugog pravila; ne postoji opravdanog ili pravednog  grijeha, pa ma kako se to doimalo nepravednim. Zaboravite na tu kategoriju ukoliko doista želite upoznati svoju božansku bit. Radi se, naime, o podvali ega koji samo traži olako opravdanje za isto ono zbog čega druge optužuje; nedostatak mudrosti i suosjećanja. Doslovno tako. Svaki je, naime, grijeh svojevrstan nedostatak suosjećanja svojstvenog ljubavi, pa kada nekoga osuđujete za bilo što, automatski se zatvarate tom suosjećanju koje potrebuje svaki grešnik zbog same činjenice što je grešnik, ili rečeno Isusovim riječnikom, što je odlutao od svoje prave biti (koja je ljubav) i stoga nužno pati.

Nitko ne može biti u neskladu sa sobom, a ne biti nesretan. To je Božji zakon zapisan u našoj biti i nije mu moguće umaknuti. Sjetimo se Isusova govora o bolesnima i zdravima. Nije tu riječ o analogiji, nego te riječi treba shvatiti doslovno. Svatko tko griješi, nužno je patnik; Tko čini grijeh, rob je grijeha. Robovanje stvara patnju, a patnja stvara bol. Bolesne, pak, treba liječiti, a ne osuđivati. Ponekad odglumimo milosrđe pa kažemo nešto u tom smislu, ali time mu više pripisujemo neku psihičku teškoću, nego li što uistinu shvatimo o kakvoj se bolesti radi i što joj je pravi lijek. Isus je razumio i postavljao se ispravno: djelovao je s razine ljubavi nudeći suosjećanje kao jedino djelotvorno sredstvo koje neće pogoršavati stanje, nego će otvarati put k ozdravljenju. On je bio jedini koji je, po metodi 'pravedne osude', mogao optužiti onu bludnicu, i jedini koji je mogao prvi baciti kamen, ali je bio i jedini koji to nije učinio. Onoga trenutka kad bi je osudio, više sam ne bi bio bez grijeha.

Treća stupicaa ega jest samoopravdavanje i nijekanje vlasttite grešnosti, odnosno sebeljublja. Oni su farizeji bili spremni na smrt kamenovati ženu zbog grijeha koji su i sami s njom počinili, pa ipak njihov ego je u stanju iznaći opravdanje zašto su oni to mogli učiniti, a da ne budu krivi, i k tome učiniti još veći grijeh osuđivanja, pa čak i kažnjavanja smrću, i za sve to se jednostavno opravdati njenim grijehom. Tražiti izliku za svoj grijeh, uskratiti to drugome i stavljati se sucem i egzekutorom nad grijesima drugih; sve to ego čini u đuture. Da stvar bude još bizarnija, najčešće je to popraćeno osjećajem savršene svetosti i  savršene bogobojaznosti. Pravi Eldorado svetogrđa.  Pa, tko to može, može bolje od najboljeg?  Hinjenu nedužnost i pravednost koristi kako bi neometano osuđivao, a tuđi grijeh, kako bi prividno umanjio svoj vlastiti.

(nastavlja se)