U početku bijaše riječ (nastavak 5.)

 Jedino se Isus nije ustručavao sablažnjavati farizeje i pismoznance svojom istinom posve suprotnom njihovu uvriježenu vjerovanju, a to nije odlika ega. Naprotiv, želja da se svidi, još jedno je oruđe ega koje nas odvodi od istine. Jedno od onih suptilnijih, ili točnije, perfidnijih oruđa kojima poseže kada ništa brutalnijeg nije izgledno. Koliko smo „sitinih ili krupnih“ grijeha učinili robujući obzirima i imperativu sviđanja i odobravanja? Vjerojatno ćemo u nekom sukobu radije držati stranu robusnog izrugivača, nego li stranu žrtve jer imamo neodoljivu potrebu podilaziti većem egu.

Na stranu što ćemo ga prezreti čim se nađemo izvan njegova dosega, zahtjev ega je ostvaren, u oba slučaja. Pa tko će se onda spasiti, Gospodine? Ta, ništa nam nije dozvoljeno! - zakukat ćemo očajni pred tako skučenim izborom, ali nećemo dobiti podrobnijeg odgovora od onoga koji je Isus ponudio, a koji se sastoji u oslanjanju na Boga kojem je sve moguće.

U praksi to znači da na razini ljubavi više ne postoji potreba onoga za onim za što mislimo da nam se brani dok smo na ego-razini. Prisila nije u naravi ljubavi i zato ona ništa ne brani, a kako je mudrost lice ljubavi to ona zna da bi zabrana mogla biti jedino kontraproduktivna. Ne može se slobodi braniti da bude slobodna, a ipak ostane slobodom. Božja ljubav koja je u temelju svekolikog stvaranja, tvorac je slobode, pa ne može biti u njenoj suprotnosti. Zabrane, kazne, prinude, osude, odmazde..., sredstva su ega. Bog daje pravo na izbor i zato ga poštuje, bez obzira na vrstu izbora.

On je postavio pravila života i dao nam mogućnost da ga živimo u svoj punini, ali ne tako da nas na to prisili, nego da nam to, u duhu ljubavi, ponudi kao izbor; kao dar koji možemo i odbiti. U tom slučaju, međutim, predstoji nam život u patnji, pravoj naravi ega. Pojam sebičnosti je skovan u odnosu na individualno jastvo, ali se on, prije svega, odnosi na sebičnost pred Božjom ponudom nasuprot koje biramo svoju vlastitu. U tom kontekstu je on sinonim za đavla, sotonu ili koji god drugi naziv uzeli kao označavanje stvarnosti suprotne Božjoj biti. Ne zaboravimo, pri tom, uočiti kako je sve ono što je u suprotnosti s Božjom biti, ujedno suprotno i našoj vlastitoj iz Njega proistekloj.

Još davno prije Isusa, ljudski se um dovinuo toj mudrosti svejednosti i nedjeljivosti bitka – počela života, a Isus u tom Bitku prepoznaje Boga, Oca sveg stvorenja u kojem je sva punina istine života. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini. (Iv 4,24), a autor 'Proslova' donosi svoju viziju Božje stvarnosti u duhu Parmenida: (Iv 1,1-4)

U početku bijaše Riječ,

i Riječ bijaše kod Boga –

i Riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.

Kada se, k tome, sjetimo starozavjetnog imena Boga, koje naprosto znači Onaj koji Jest, i tome pridodamo svekoliku ljudsku mudrost izraženu kroz duhovnost, religiju i predaju, još nam samo preostaje posegnuti za mudrošću najsuvremenije znanosti kako bi smo napokon shvatili kako sveobuhvatna mudrost svih vjekova potvrđuje upravo to što je, tako jezgrovito, izraženo u Ivanovu 'Prologu', pa danas mnogi eminentni znanstvenici govore sličnije teolozima, nego znanstvenicima što mi je, kao čovjeku koji u potrazi za istinom ne isključuje ni jednu razinu života, uvelike olakšalo put. Štoviše, suvremena znanost mi je više osvijetlila neke teološke nedoumice, nego li sama teologija koja najčešće ostavlja previše prostora za različitu interpretaciju bilo čega.

U svjetlu znanosti razumljivija mi je i sama duhovnost. Ta, ne živi čovjek samo na jednoj razini, niti mu je spoznaja jednodimenzionalna, pa kad se sve razine usaglase, otvaraju se mnogi, dotad neviđeni, vidici. Sve ono što je Isus naučavao, na sebi svojstven način, sada potvrđuje znanost; od stvaralačke svijesti iz koje je svijet nastao, znakovite međuovisnosti svega stvorenja, znanstveno potvrđene moći molitve, blagodati opraštanja i neosuđivanja, do ljubavi prema neprijatelju, da pobrojimo samo neke.

Znanstvenici sve više postaju vjernici jer naprosto ne mogu nevjerovati onome što očima gledaju, pa, domalo, čujem Isusov prigovor upućen svima koji nisu vjerovali dok nisu vidjeli. Što preostaje čovjeku do li vjerovati nakon što vidi kako emocije mijenjaju strukturu DNK; kako DNK ima moć uređivati fotone svjetlosti ili osjećati emocije donora udaljenog tisućama kilometara; kako čak i 'najobičnija' voda iz slavine mijenja kristalnu strukturu u skladu sa lijepim, odnosno ružnim mislima i riječima kao i moć da zadrži to sjećanje, postajući blagotvornom, ili štetnom. Doista, i samo kamenje svijedoči ukoliko duh zakaže, baš kako je Isus prorekao.

Da bi smo se mogli sjediniti sa svojom božanskom biti i slijediti Isusa, nužno je obuzdavanje ega, a to, kako rekoh, nije ni malo lagana zadaća. U protivnom svi bi smo bili sveci i ne bi nam trebala ničija pomoć. Prvi korak na tom mukotrpnom putu je isti kao i kod oslobođenja od bilo koje ovisnosti – priznati svoje ego-ropstvo. To je, zapravo, preduvijet bez kojeg je  sve ostalo besmisleno, od težnje za dobrom, do molitve i bogoštovlja. Dokle god poričemo ropstvo egu, pouzdano smo u njegovim šapama, i što je poricanje i opiranje veće, to je i ropstvo veće. Svjedočim osobnim iskustvom, bez imalo želje da budem mudra, pametna ili pobožna.

To sam nastojala dok nisam shvatila kako se tu radi o podvalama ega, a ne o stvarnom stanju duha. Čim sebi priznate motivaciju ega, u iskrenoj nakani da je osvijestite, prestaje potreba za nijekanjem, opravdavanjem i sličnim vrstama otpora. Tada se, naime, trudite da razotkrijete, a ne da prikrijete ili zamaskirane stvarne motivacije, pa se nećete uzrujavati kada vam to pođe za rukom, što će nužno uslijediti ukoliko budete iskreni sa sobom. S vremenom će postati sve lakše zatjecati ego kako se prerušio u nešto sebi suprotno. Zaprepastiti ćete se kada shvatite kako je velika većina svih 'dobrih djela', uključujuć i djela milosrđa, motivirana egoizmom, a ne ljubavlju, i da im cilj nije dobrobit drugoga (osim uzgredno), nego čista sebičnost.

Zamaskirana i dobro upakirana, ali ipak gola sebičnost. Prepoznat ćemo ju kao samougađanje vlastitoj taštini na nebrojene načine: željom da se doimamo dobrima, da dobijemo pohvalu, priznanje, odobravanje, ostavimo dobar utisak na sebe i druge, ili to djelo, pak, činimo iz pukog osjećaja dužnosti, običaja ili tek da umirimo savjest, posve je svejedno; bitno je shvatiti kako to dobro djelo, žrtvu, dar, ili što god, nismo učinili iz pravoga motiva, pa se ono tako ni ne može tretirati, niti to je, bez obzira što se njome postiglo.

Dobro djelo motivirano egom, pandan je „pravednoj osudi“ o kojoj smo govorili, samo što sada ima prividno pozitivan predznak. Bez obzira što smo tim djelom nekome nesumnjivo pomogli, sa stanovišta božanske svijesti, stanovišta ljubavi, samo smo još jednom potvrdili svoju sebičnost koristeći se ruhom ljubavi, ali bez njene motivacije. Moglo bi se reći kako smo ovdje zloupotrijebili dobrotu kako bi smo se i njome okoristili. Ne u materijalnom smislu, nego u smislu samouzdizanja, temeljne potrebe ega.

Upustivši se u tu bespoštednu borbu razotkrivanja prikrivenih motiva, bilo mi je krajnje nelagodno priznavati sebi: i ovo je ego, i ovo, i ovo... Gospode, Bože! Postoji li išta čisto od njegova zadaha? Pa, tko će se dokopati božanske svijesti uz ovakav omjer? Tko će se onda spasiti?, jaučem zajedno s izbezumljenim učenicima kada je Isus otvoreno negodovao nad pobožnim mladićem koji nije bio voljan razdijeliti svoje golemo bogatstvo siromasima. Učenici su se nad tim čudili, a mi bi smo ga, zacijelo, proglasili ludim. Da razbacamo toliko bogatstvo, i još kome?!

Oči u oči s egom, postalo mi je jasno kako gotovo da i nije postojala ni jedna stvar koja bi bila posve lišena njegove ljage. Već i sama činjenica da, čim nešto naučimo, pa ma kako mukotrpno, trenutno dobivamo neodoljiv poriv da drugima „solimo pamet“ upirući prstom u njihovo neznanje, još je jedna potvrda o njegovoj neugodnoj žilavosti i sposobnosti transformacije i prerušavanja za koje je i više nego sposoban.

Tu, naime, leži još jedna, od brojnih opasnosti ega; da se, razotkriven ispod jedne maske, brže bolje zaodjene drugom. Kako je sasvim solidno obdaren lukavošću, shvatit će da se mora dobro zakamuflirati pa će sve češće zaogrtati ruhom ljubavi kako bi i dalje zadržao kontrolu i vlast. Bolje išta, nego ništa, logika je koju obilato koristi.

Najbolji primjer ove preobrazbe su Isusovi učenici koji su, uslijed silnog oduševljenja zbog činjenice što su postali 'prvašići', odmah bili spremni zauzdavati tuđe slobode, pa i uništavati, ukoliko je to moguće: Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi? Isus se okrenu pa ih ukori. (Lk 9,54-56). Siroti učenici. Mislili su da tako iskazuju poštovanje Učitelju, dok je Njemu je od toga bilo mučno. Svi činimo sličnu pogrešku vjerujući kako sve služi za naše samouzdizanje i osudu drugih, a Isus uči upravo suprotna.

(nastavlja se)

Može li slijepac voditi slijepca (nastavak 4.)

Ljudi izrijekom vjeruju u Isusa, ali rijetki tu vjeru potvrđuju vršeći što je rekao. Preteško je to za nas, govorimo, kao da je kopito ega lakše. Sva zla ovoga svijeta, u najširem smislu riječi, dolaze od ega i zato s pravom nosi epitet zlotvora, đavla, lašca, zavodnika, zloga ili sotone. Nema nikakve potrebe pisati ove izraze velikim početnim slovom ukoliko tu počast ne dodijelimo i samome egu.

Možda će se i današnji pismoznanci i farizeji usprotiviti mogućnosti da 'najobičnijem, bizarnom' egu ode tako moćna i veličanstvena titula legendarnog, gotovo omiljenog, sotone, ali takvi se zacijelo nisu potrudili suočiti s vlastitim egom, oči u oči, i tako mu spoznati istinsku narav. Uvjeravam vas, pored ega nam ne treba dodatnog vraga. Dovoljno je strašan za sve đavle paklene. Ono što nas svakodnevno iskušava u našoj ljudskosti, pa dakle i božanstvenosti, nije nikakav onostrani, misteriozni, entitet, nego je to naš vlastiti ego. Bez njega bi na zemlji već bilo uspostavljeno Kraljvstvo o kojem Isus govori, ali nipošto neće biti uspostavljeno sve dok izvor zla prebacujemo na nekog drugoga, kako bi smo sebi olakšali. Najlakše je, naime, izmisliti nepostojeće biće koje je odgovorno za našu samoživost i sebičnost. Tada joj se možemo prepustiti do mile volje.

Ukoliko je đavao kriv za naše grijehe, nemamo se potrebe truditi oko njih, a uzgredno ćemo dati priliku egu da naraste do neslućenih granica. Jao vama, učitelji Zakona, jer ste odnijeli ključ spoznanja! Vi sami ne uđoste, a onima koji htjedoše ući zapriječiste. (Lk 11,52). Poneki „pismoznanci“ idu toliko daleko da izvrću Isusove riječi dajući im posve suprotno značenje, pa primjerice vele: „Da, Isus je rekao ljubite svoje neprijatelje, ali ovi nisu neprijatelji; Oni su đavli“, a narod plješće. „Jao vama, licemjeri!“ Može li slijepac voditi slijepca? Zar neće obojica u jamu pasti? (Lk 6,39) Kako nam svjedoče sva četiri evanđelista, Isus se najžešće obarao na licemjerje i njihov isprazni formalizam, a dvije tisuće godina nakon toga, ono još uvijek cvijeta jednakom ustrajnošću uzimajući si pravo da, baš kao i onomad, baš ono bude mjera istinske pobožnosti. Tako, još uvijek, bogoštovlje najčešće svodimo na puki obred, mnoštvo riječi i laskanje svojoj pobožnosti, pa kad bi se Isus danas pojavio mogli bi smo ga optužiti istim, znakovitim, optužbama: Ovaj čovjek ne dolazi od Boga, ne svetkuje subote. (Iv 9,16).

Oni ne shvaćaju, niti žele shvatiti, da je subota, kao i sve bogoštovlje, radi čovjeka, a ne radi Boga. Nama je prohodati prašumu i iznaći pravi put u mnoštvu stramputica, a ne Bogu. Mi smo ti koji trebamo Njegovu pomoć, a ne On našu. Na tome se temelji sav Isusov nauk i zato u Njemu nećemo pronaći ni najmanje formalnosti koliko god bi ona bila primjerenija mnogim Njegovim sljedbenicima, ondašnjim i današnjima.

(nastavlja se)

"Ne dajte svetinje psima!" (nastavak 3.)

Isus se nije opravdavao pred svojim tužiteljima premda je bio moćan obraniti se, a u pitanju nije bio ponos, nego sam život, pa ipak se zbog toga nije osjećao manje dostojanstveno. Upravo suprotno. Ta, zar bi dolikovalo Sinu Božjemu da se pograbi sa onima koji jedva da znaju razlučitii čovjeka od psa. I što bi mogao reći u svoju obranu kada se Njegova krivica i sastojala u tome što i sam nije kao oni. Tako je postupio na način koji jedino dolikuje mudrosti: Ne dajte svetinje psima! (Mt 7,6). Koliko je sam autor Matejevog evanđelja, ili već neki kasniji redaktor, površno shvatio dubinu ovih riječi, potvrđuje i naslov koji je iznad njih stavio: Ne obeščašćujte svete stvari. 

'Svetinje' na koje je Isus mislio, nisu stvari poput bogoštovnih predmeta, nego duhovne stvarnosti kao što je to ljubav, istina, Bog. Često sam i na vlastitoj koži iskusila tu vrstu osude, ali za razliku od Isusa, na sve moguće načine sam nastojala opravdati svoje pravo da budem ono što jesam i osuditi njihovo opiranje.

Osuda otpora je također otpor, pa sam činila isto što i oni; branila svoje pravo na izbor, a osporavala njihovo. I tako u krug. Isus, međutim, nije pao u tu zamku čak ni kad su ga izazivali pitanjima poput onoga o njegovu božanstvu, a u tome je ustrajao i u susretu s fizičkom patnjom i smrću ne pokušavajući, ni najmanjim znakom, uvjeravati ikoga u svoju nedužnost i pravednost. U očima ega, takvo uvjeravanje samo može povrijediti dostojanstvo, a u očima ljubavi kazna ionako ne bi postojala. Drugim riječima, jedini postupak u skladu s dostojanstvom jest neopiranje zlomu, jer ako i ne razumije jezik ljubavi, ona ga razoružava.

To je jedini razlog zašto se bijes stišava čim čovjek, pas, mačka...izdahnu. Ego ostaje bez svog goriva. Na tom tragu je i zahtjev o neosuđivanju jer je osuđivanje, bilo pravedno“ ili nepravedno, samo je potvrda da smo u vlasti ega čija pravednost se iscrpljuje u zakonu oko za oko, zub za zub. To je vrhunac njegove pravičnosti koja služi  isključivo kažnjavanju u svrhu poravnanja duga, dakle, najprostija trgovina koristima. Ali, što možemo ponuditi kao otkupninu za život koji smo primili kao dar ljubavi, a obezvrijedili ga zadahom zla. Na početku svog djelovanja, Isus se morao pripremiti za božansku misiju izlažući se kušnji u okolnostima kada ego, ukoliko nije posve utišan, nije kadar reći 'ne'. 

Ovo su tri najjača područja ega: Prvo: ugrožena egzistencija (pretvaranje kamenja u kruh u svrhu utaživanja gladi); drugo: ponuda demonstracije božanske moći u svjetovne svrhe  (baciti se s litice i ostati neozlijeđen) i treće: ponuda bogatstva i vlasti (kraljevstva svijeta). Kako je Isus, uistinu bio Božji Sin, pa dakle i moćan da sve to učini, morao se najprije susresti s tim demonima u sebi. Demonima koji proizlaze iz same naravi čovjeka kao slobodnog bića, dakle onoga koje, u svakom trenutku, ima moć opredjeliti se za jedan od ponuđenih svjetova: svijet ega ili svijet ljubavi. Kada bi Isus bio lišen te mogućnosti izbora, ne bi mogao biti čovjekom (kojega upravo ta sloboda i čini čovjekom), niti bi moglo biti riječi o Njegovu slobodnom opredjeljenju. Sloboda, prema tome, nužno podrazumijeva mogućnost izbora i zato je i sam Isus morao biti iskušan, baš kao i pravednik Abraham i Job u istoimenim starozavjetnim pričama.

Priča o Jobu slikovito opisuje uobičajene kušnje ega koje navodi Bogu kao kamen spoticanja svakoj vjeri. Lako je, tvrdi đavo, biti vjeran Bogu dok ti sve ide dobro, ali oduzmi nešto što je egu bitno i uskoro ćeš začuti kletve i jadikovke. Tako pravedni Job, malo, po malo, ostaje najprije bez materijalnih dobara, a doskora i bez obitelji, ali se i dalje, za razliku od svoje žene, koja je simbol reakcije ega, nepokolebljivo drži vjere u Božju pravednost utemeljenu na Njegovoj biti koja je ljubav. Đavao, na koncu, predlaže da mu se, kao posljednji adut, udari na zdravlje i sam život kako bi se Boga uvjerilo da ipak postoji nešto gdje je ego jači od povjerenja u ljubav. I Bog, vjerujući u Jobovu pouzdanost, dopušta i tu, posljednju kušnju iz koje Job, (zapravo Bog), dakako, izlazi kao pobjednik. Ta, čija je to moć u Jobu nadjačala sile ega, ako ne Božja?

Priča o Jobu je paradigma Isusova poslanja. Dopustiti egu da na njemu iskuša sva svoja oružja, a onda iz ruku Božjih (ruku Ljubavi) dostojanstveno uzeti pobjednički pehar u ime cjelokupnog ljudskog roda.

Nije nam time pokazao kako se osloboditi ega po svaku cijenu, nego nas je poučio kako da se oslobodimo potrebe da se neprestalno  borimo s njime, dokazujući nam koliko je ljudska narav  kadra učiniti. Mnogo više nego što je kadra  povjerovati. 

Isus nije pobijedio ego kao Bog, nego kao čovjek, i upravo tom veličanstvenom pobjedom potvrđuje svoju istovjetnost s Bogom. Čineći to kao čovjek, šalje čovjeku poruku o ljudskoj naravi koja je izvorno bogolika i zato kadra činiti božanstvene stvari ukoliko istinski vjeruje u tu božansku narav. O toj vjeri On govori kada ju toliko puta stavlja kao uvjet spasenja. 

Ta, kako ćeš ustati iz invalidskih kolica ukoliko, zbog nevjere ne pokušavaš ustati. 

Mnogobrojni vjernici banaliziraju taj imperativ vjere misleći kako će se spasiti samom vjerom da je Isus Sin Božji. Što na to odgovara sam Isus? I đavao vjeruje, i strepi. Vjerovati da je Isus Sin Božji, podrazumijeva aktivno sudjelovanje u toj vjeri na način koji je On sam svjedočio vjerujući da je Sin Božji: Zašto me zovete:“Gospodine, Gospodine!“, a ne vršite što kažem? (Lk 6,46). 

Kada odlazimo k liječniku i ovaj nam propiše terapiju za našu bolest, a mi odemo i ne postupimo po njegovu naputku, to svakako odaje naše nepovjerenje u  liječnika. U protivnom, učinili bi smo što nam je rekao, zar ne?

(nastavlja se)