U početku bijaše riječ (nastavak 5.)

 Jedino se Isus nije ustručavao sablažnjavati farizeje i pismoznance svojom istinom posve suprotnom njihovu uvriježenu vjerovanju, a to nije odlika ega. Naprotiv, želja da se svidi, još jedno je oruđe ega koje nas odvodi od istine. Jedno od onih suptilnijih, ili točnije, perfidnijih oruđa kojima poseže kada ništa brutalnijeg nije izgledno. Koliko smo „sitinih ili krupnih“ grijeha učinili robujući obzirima i imperativu sviđanja i odobravanja? Vjerojatno ćemo u nekom sukobu radije držati stranu robusnog izrugivača, nego li stranu žrtve jer imamo neodoljivu potrebu podilaziti većem egu.

Na stranu što ćemo ga prezreti čim se nađemo izvan njegova dosega, zahtjev ega je ostvaren, u oba slučaja. Pa tko će se onda spasiti, Gospodine? Ta, ništa nam nije dozvoljeno! - zakukat ćemo očajni pred tako skučenim izborom, ali nećemo dobiti podrobnijeg odgovora od onoga koji je Isus ponudio, a koji se sastoji u oslanjanju na Boga kojem je sve moguće.

U praksi to znači da na razini ljubavi više ne postoji potreba onoga za onim za što mislimo da nam se brani dok smo na ego-razini. Prisila nije u naravi ljubavi i zato ona ništa ne brani, a kako je mudrost lice ljubavi to ona zna da bi zabrana mogla biti jedino kontraproduktivna. Ne može se slobodi braniti da bude slobodna, a ipak ostane slobodom. Božja ljubav koja je u temelju svekolikog stvaranja, tvorac je slobode, pa ne može biti u njenoj suprotnosti. Zabrane, kazne, prinude, osude, odmazde..., sredstva su ega. Bog daje pravo na izbor i zato ga poštuje, bez obzira na vrstu izbora.

On je postavio pravila života i dao nam mogućnost da ga živimo u svoj punini, ali ne tako da nas na to prisili, nego da nam to, u duhu ljubavi, ponudi kao izbor; kao dar koji možemo i odbiti. U tom slučaju, međutim, predstoji nam život u patnji, pravoj naravi ega. Pojam sebičnosti je skovan u odnosu na individualno jastvo, ali se on, prije svega, odnosi na sebičnost pred Božjom ponudom nasuprot koje biramo svoju vlastitu. U tom kontekstu je on sinonim za đavla, sotonu ili koji god drugi naziv uzeli kao označavanje stvarnosti suprotne Božjoj biti. Ne zaboravimo, pri tom, uočiti kako je sve ono što je u suprotnosti s Božjom biti, ujedno suprotno i našoj vlastitoj iz Njega proistekloj.

Još davno prije Isusa, ljudski se um dovinuo toj mudrosti svejednosti i nedjeljivosti bitka – počela života, a Isus u tom Bitku prepoznaje Boga, Oca sveg stvorenja u kojem je sva punina istine života. Bog je Duh, i koji mu se klanjaju, moraju mu se klanjati u duhu i istini. (Iv 4,24), a autor 'Proslova' donosi svoju viziju Božje stvarnosti u duhu Parmenida: (Iv 1,1-4)

U početku bijaše Riječ,

i Riječ bijaše kod Boga –

i Riječ bijaše Bog.

Ona u početku bijaše kod Boga.

Sve je po njoj postalo

i ništa što je postalo

nije bez nje postalo.

Kada se, k tome, sjetimo starozavjetnog imena Boga, koje naprosto znači Onaj koji Jest, i tome pridodamo svekoliku ljudsku mudrost izraženu kroz duhovnost, religiju i predaju, još nam samo preostaje posegnuti za mudrošću najsuvremenije znanosti kako bi smo napokon shvatili kako sveobuhvatna mudrost svih vjekova potvrđuje upravo to što je, tako jezgrovito, izraženo u Ivanovu 'Prologu', pa danas mnogi eminentni znanstvenici govore sličnije teolozima, nego znanstvenicima što mi je, kao čovjeku koji u potrazi za istinom ne isključuje ni jednu razinu života, uvelike olakšalo put. Štoviše, suvremena znanost mi je više osvijetlila neke teološke nedoumice, nego li sama teologija koja najčešće ostavlja previše prostora za različitu interpretaciju bilo čega.

U svjetlu znanosti razumljivija mi je i sama duhovnost. Ta, ne živi čovjek samo na jednoj razini, niti mu je spoznaja jednodimenzionalna, pa kad se sve razine usaglase, otvaraju se mnogi, dotad neviđeni, vidici. Sve ono što je Isus naučavao, na sebi svojstven način, sada potvrđuje znanost; od stvaralačke svijesti iz koje je svijet nastao, znakovite međuovisnosti svega stvorenja, znanstveno potvrđene moći molitve, blagodati opraštanja i neosuđivanja, do ljubavi prema neprijatelju, da pobrojimo samo neke.

Znanstvenici sve više postaju vjernici jer naprosto ne mogu nevjerovati onome što očima gledaju, pa, domalo, čujem Isusov prigovor upućen svima koji nisu vjerovali dok nisu vidjeli. Što preostaje čovjeku do li vjerovati nakon što vidi kako emocije mijenjaju strukturu DNK; kako DNK ima moć uređivati fotone svjetlosti ili osjećati emocije donora udaljenog tisućama kilometara; kako čak i 'najobičnija' voda iz slavine mijenja kristalnu strukturu u skladu sa lijepim, odnosno ružnim mislima i riječima kao i moć da zadrži to sjećanje, postajući blagotvornom, ili štetnom. Doista, i samo kamenje svijedoči ukoliko duh zakaže, baš kako je Isus prorekao.

Da bi smo se mogli sjediniti sa svojom božanskom biti i slijediti Isusa, nužno je obuzdavanje ega, a to, kako rekoh, nije ni malo lagana zadaća. U protivnom svi bi smo bili sveci i ne bi nam trebala ničija pomoć. Prvi korak na tom mukotrpnom putu je isti kao i kod oslobođenja od bilo koje ovisnosti – priznati svoje ego-ropstvo. To je, zapravo, preduvijet bez kojeg je  sve ostalo besmisleno, od težnje za dobrom, do molitve i bogoštovlja. Dokle god poričemo ropstvo egu, pouzdano smo u njegovim šapama, i što je poricanje i opiranje veće, to je i ropstvo veće. Svjedočim osobnim iskustvom, bez imalo želje da budem mudra, pametna ili pobožna.

To sam nastojala dok nisam shvatila kako se tu radi o podvalama ega, a ne o stvarnom stanju duha. Čim sebi priznate motivaciju ega, u iskrenoj nakani da je osvijestite, prestaje potreba za nijekanjem, opravdavanjem i sličnim vrstama otpora. Tada se, naime, trudite da razotkrijete, a ne da prikrijete ili zamaskirane stvarne motivacije, pa se nećete uzrujavati kada vam to pođe za rukom, što će nužno uslijediti ukoliko budete iskreni sa sobom. S vremenom će postati sve lakše zatjecati ego kako se prerušio u nešto sebi suprotno. Zaprepastiti ćete se kada shvatite kako je velika većina svih 'dobrih djela', uključujuć i djela milosrđa, motivirana egoizmom, a ne ljubavlju, i da im cilj nije dobrobit drugoga (osim uzgredno), nego čista sebičnost.

Zamaskirana i dobro upakirana, ali ipak gola sebičnost. Prepoznat ćemo ju kao samougađanje vlastitoj taštini na nebrojene načine: željom da se doimamo dobrima, da dobijemo pohvalu, priznanje, odobravanje, ostavimo dobar utisak na sebe i druge, ili to djelo, pak, činimo iz pukog osjećaja dužnosti, običaja ili tek da umirimo savjest, posve je svejedno; bitno je shvatiti kako to dobro djelo, žrtvu, dar, ili što god, nismo učinili iz pravoga motiva, pa se ono tako ni ne može tretirati, niti to je, bez obzira što se njome postiglo.

Dobro djelo motivirano egom, pandan je „pravednoj osudi“ o kojoj smo govorili, samo što sada ima prividno pozitivan predznak. Bez obzira što smo tim djelom nekome nesumnjivo pomogli, sa stanovišta božanske svijesti, stanovišta ljubavi, samo smo još jednom potvrdili svoju sebičnost koristeći se ruhom ljubavi, ali bez njene motivacije. Moglo bi se reći kako smo ovdje zloupotrijebili dobrotu kako bi smo se i njome okoristili. Ne u materijalnom smislu, nego u smislu samouzdizanja, temeljne potrebe ega.

Upustivši se u tu bespoštednu borbu razotkrivanja prikrivenih motiva, bilo mi je krajnje nelagodno priznavati sebi: i ovo je ego, i ovo, i ovo... Gospode, Bože! Postoji li išta čisto od njegova zadaha? Pa, tko će se dokopati božanske svijesti uz ovakav omjer? Tko će se onda spasiti?, jaučem zajedno s izbezumljenim učenicima kada je Isus otvoreno negodovao nad pobožnim mladićem koji nije bio voljan razdijeliti svoje golemo bogatstvo siromasima. Učenici su se nad tim čudili, a mi bi smo ga, zacijelo, proglasili ludim. Da razbacamo toliko bogatstvo, i još kome?!

Oči u oči s egom, postalo mi je jasno kako gotovo da i nije postojala ni jedna stvar koja bi bila posve lišena njegove ljage. Već i sama činjenica da, čim nešto naučimo, pa ma kako mukotrpno, trenutno dobivamo neodoljiv poriv da drugima „solimo pamet“ upirući prstom u njihovo neznanje, još je jedna potvrda o njegovoj neugodnoj žilavosti i sposobnosti transformacije i prerušavanja za koje je i više nego sposoban.

Tu, naime, leži još jedna, od brojnih opasnosti ega; da se, razotkriven ispod jedne maske, brže bolje zaodjene drugom. Kako je sasvim solidno obdaren lukavošću, shvatit će da se mora dobro zakamuflirati pa će sve češće zaogrtati ruhom ljubavi kako bi i dalje zadržao kontrolu i vlast. Bolje išta, nego ništa, logika je koju obilato koristi.

Najbolji primjer ove preobrazbe su Isusovi učenici koji su, uslijed silnog oduševljenja zbog činjenice što su postali 'prvašići', odmah bili spremni zauzdavati tuđe slobode, pa i uništavati, ukoliko je to moguće: Gospodine, hoćeš li da zapovjedimo ognju da siđe s neba i da ih uništi? Isus se okrenu pa ih ukori. (Lk 9,54-56). Siroti učenici. Mislili su da tako iskazuju poštovanje Učitelju, dok je Njemu je od toga bilo mučno. Svi činimo sličnu pogrešku vjerujući kako sve služi za naše samouzdizanje i osudu drugih, a Isus uči upravo suprotna.

(nastavlja se)