Moja nećaka, koju izuzetno cijenim, u cvijetu je svoje mladosti, i silno se trudi što iskrenije živjeti svoju kršćanku vjeru (čini se da su generacije koje dolaze sve više svjesne vrijednosti duhovnosti, te se potraga za sobom pojavljuje sve ranije u životu), no poput većine drugih, ne odstupa lako od starih vizija koje su već gotove preuzete od drugih bez ikakve potrebe da se ista revalorizira vlastitim duhom kako bi postala osobna, kakva jedino i može biti istinska duhovnost.
U našim rijetkim polemikama na temu duhovnosti, shvatila sam kako, unatoč istinskoj iskrenosti njene vjere, koju, dakako, poštujem i uvažavam, najveći kamen spoticanja leži u poznatoj kršćanskoj isključivosti i nespremnosti da se, makar i na trenutak, zaviri iza teških zidina dogmi. Pričajući o istim stvarima imenujemo ih različito čudeći se međusobno kako ona druga ne shvaća koliko griješi.
Sve ono što ona zove sotonom, vragom ili đavlom, ja nazivam egom argumentirajući primjerom iz života ni malo ne umanjujući stvarnost zla koju je kadar reproducirati. No ona na to odmahuje rukom uz znakovit komentar: "Ah, ti i taj tvoj ego!" Potpuno sam uvjerena kako je Isus smjerao upravo na ego kada je, između ostalog, rekao: "Zašto vidite trun u oku bratovu, a brvna u oku svojemu ne vidite?". Naime, činimo to upravo zbog svog brvana, a ne zbog bratova trna. U tom i leži zavodljivost ega (lašca, zavodnika, zlotvora...); Zbog grede u vlastitom oku ne vidimo jasnu, nego iskrivljenu sliku, kao kad bi smo nešto gledali kroz razmrskana stakla naočala kroz koje ono što gledamo poprima odlike naočala, odnosno razlomljenih stakala.
Nastojeći ne povrijediti osjećaje svoje nećake nastojim je uvjeriti kako vrag ništa ne gubi na snazi ukoliko ga poistovjetimo s egom, samo što uvodimo element osobne odgovornosti koji bez njega otpada. Ne možeš, naime, zapovjediti sotoni, ne možeš snositi odgovornost za njegova djela, niti ga ikako možeš kontrolirati, (ukoliko vjerujemo da je to slobodno, a uz to nezamislivo moćno duhovno biće). Sve to otpada u onom trenutku kada u igru uvedemo ego. I makar stvarnost zla ostaje ista, sada više nije nadmoćna, nije izvan nas, nije bez našega utjecaja, i ono najbitnije; nije bez naše odgovornosti.
Na žalost, nisam uspjela uvjeriti nećaku, niti mi je to cilj. Svjesna sam, naime, da je nekako lakše optužiti nekoga drugoga za sve loše što činimo sebi i drugima, i zato nam, zapravo, treba vrag kako bi smo se lakše nosili sa vlastitim slabostima koje tako pomno pred sobom skrivamo u dubinama svojega podsvijesnoga uma. Skrivamo bez ikakve potrebe. O tome je Isus neprestano poučavao i na to nas ohrabrivao: "Tražite istinu i istina će vas osloboditi!", no rijetko tko nađe hrabrost da se suoči s njom i zato nam treba sotona, trebaju nam neprijatelji, trebaju nam nepravde, zločesti ljudi i sve ostalo kako bi smo ostali podalje od vlastite istine.
Istina u početku, doista djeluje sablazno, šokantno, bolno i neprihvatljivo, ali samo dokle se opiremo slijedeći glas straha. Onoga trenutka kada ju prigrlimo, postaje sve pitomija i pitomija da bi se na kraju pokazala posve bezazlenom, štoviše, blagoslovom oslobođenja od straha koji leži u temelju svih sukoba na svim razinama uključujući i sukob sa samim sobom. Zapravo, sve se svodi samo na tu, osobnu razinu jer isključivo tu nastaje svaki nesklad, ma kako se činilo nemogućim. Kao što je netko mudro primjetio: "Ako se osjećamo nakovnjem, stvarnost ćemo doživljavati čekićem".
Svi smo mi ogledala jedni drugima i u svakome čovjeku se zrcali naša vlastita stvarnost, bila ona predivna ili preružna. Nikada ne možemo znati ništa o drugome čovjeku, a da u tu sliku ne unosimo sebe i već time je mijenjamo, baš kao što dokazuje kvantna fizika na materijalnoj razini, a mistici na duhovnoj. Promatranjem putanje nekog atoma, mi je mijenjamo, pa nikada ne možemo znati kakvo je izgledala prije našega promatranja i bez njegova utjecaja. Naprotiv; kvantna fizika ispravno zaključuje da stvarnost atoma bez odnosa s promatračem, zapravo, i ne postoji. Do istog zaključka su došli mnogi sveci i mistici svih naroda kroz ljudsku povijest. Na tom tragu su i mnoge Isusove riječi poput onih: "Što god učiniste jednom od ovih malenih, meni učiniste"
Kada bi ljudi uistinu imali osobine koje im mi pripisujemo, onda bi svatko u njima vidio isto što i mi, a tome, kako znamo, nije tako. Neku osobu izrazito volimo, ili ne volimo, cijenimo ili omalovažavamo, a netko drugi upravo suprotno. Isto tako i sami kotiramo kod drugih: od najboljih, do najgorih. Sve to ne bi bilo moguće da se radi o objektivnim stvrnostima. Svatko, naime, u stolu vidi stol, a u stolici stolicu, no to isto ne vrijedi za ono što vidimo jedni u drugima. Kako bi drugačije jedna ista osoba nekome mogla biti nešto posve drugo no što je to meni, tebi, njemu...?
Stvar je prilično jednostavna i prilično šokantna: vidimo sebe u drugima. U svakome vidimo po neki djelić sebe koji nismo osvijestili; onaj koji volimo, ili onaj koji ne volimo. To je univerzalno pravilo ljudskoga duha i zato istina djeluje toliko oslobađajuće.Ono čemu se u drugima posebno divimo, čime nas očaravaju, zapravo je zrcalna projekcija našega duha i to je predivno.
Međutim, to isto vrijedi i za one negativne osobine: Sve što nas smeta kod drugoga, projekcija je naše stvarnosti koju se trudimo sakriti od sebe i drugih. Pa, što jača odbojnost to veći strah od te iste osobine u sebi koju osuđujemo i zato ju moramo projicirati na druge budući stvarnost ne možemo anulirati. Boli nas vlastita stvarnost i samo zato bježimo od nje ne znajući da će odbačena još više boljeti i još više jačati. Kada prihvatimo sve ono od čega u sebi bježimo, postaje nam blagoslovom služeći životu, kao božanskom očitovanju, što i jest svrha svega: služenje obilju života.
Strahovito je teško sebi to posvijesti, tim više što nam društvo na svim razinama, od obitelji do religije, u tome ne može pomoći jer bi to podrazumijevalo da su sami svijesni, a kada bi tome bilo tako, onda taj problem ne bi bio toliko težak da se samo rijetki odvaže uhvatiti s njime u koštac, baš kao što je i rečeno: Uzak je put i strme su staze na putu kraljevstva i rijetki njime hode. Doista jest tako, no to ne mijenja činjenicu da je to jedini put oslobođenja od ropstva i da nam je svima jednako dostupan.
(nastavlja se)
