Duh, kao stvarnost suprotna egu, spontano teži ljubavi, miru, ljepoti..., i neće se osjećati ugodno u okolnostima koje su mu protivne, no ako je čvrsto ukorijenjen u tim vrijednostima nikakve okolnosti ne mogu mijenjati njegovu izvornu narav. U postizanju takve postojanosti duha svijest igra presudnu ulogu. Želimo li se uzdići iznad razine ega, najprije moramo shvatiti da jesmo na toj razini, te da je temeljna značajka ega samoživost – 'ja, ja, ja'. Najveći problem, međutim, leži u činjenici što je rijetko koji pijanac svjestan svog stanja.
Kao što je svima poznato, oni najčešće tvrde suprotno. Što je pijanstvo veće, nijekanje je veće.
Ego se, poput temperamenta, može manifestirati kao agresivni, napadački ili kao pasivni, defanzivni ego. Jedan, kako mu i samo ime govori, napada dostojanstvo drugoga kako bi prikrio nedostatak vlastitoga, a drugi sredstvima ega brani napadnuto dostojanstvo upravo zato jer je sam prema njemu skeptičan, najblaže rečeno. I jedan i drugi, dakle, pate od nedostatka svijesti o nepovredivosti dostojanstva koje je dostojanstvo samoga Boga u ljudskoj stvarnosti, pa oba plaćaju cijenu tog straha u vidu gubitka samopoštovanja, što je najkraći put do vrata pakla. Vrata koja sam i sama otvorila.
Kraljevstvo Božje nije izvan nas, pa nije ni pakao; jedno i drugo stvaramo sami, sada i ovdje.
Kao što fizička bol signalizira da nešto nije u redu, tako isto čini i emocionalna bol, odnosno patnja, a liječenje može otpočeti tek kada postavimo točnu dijagnozu; onu koja otkriva pravi uzrok bolesti. Učinimo li to u iskrenoj nakani da budemo iscjeljeni, zacijelo nam neće biti uskraćena božanska pomoć, ali ne prije toga.
Svestvarateljska Mudrost je u temelju slobode pa ju ne može dokidati. Težimo li toj Mudrosti, od presudne je važnosti ta distinkcija između stvarnosti boli i patnje skrojene po mjeri i diktatu ega. One nipošto nisu istoznačne.
Patnja je ogorčenost i očajavanje zbog činjenice što nam se nešto dogodilo, a bol je tek očitovanje same činjenice. Objasnimo to na primjeru vremenske nepogode: Pada snijeg i kolnici su zaleđeni. To je činjenica. Ukoliko smo se zatekli u vozilu bez adekvatne zimske opreme, mogu se dogoditi svakave neugodnosti, pa i tragedija. I to je činjenica.
Doživjeti bilo koju nevolju nije ugodno. I to je činjenica, ali i vjerojatnost da se one događaju pod određenim okolnostima, također je činjenica koju treba uvažavati. No, kada se to dogodi, a mi se latimo očaja, bijesa, zdvajanja..., to nisu objektivne činjenice, nego naš osobni izbor.
To je plamen patnje, plamen ega, odnosno zla jer predstavlja ogorčen otpor protiv bolnih iskustava koja su neizbježna stvarnost ljudskoga roda.
Za razliku od boli, patnju stvaramo sami. Patnja je bol koju bez potrebe namećemo svojoj duši. Ta bol je razorna i ima dugotrajne posljedice budući predstavlja pobunu protiv stvarnosti kao takve. Ona a priori osuđuje ne uvažavajući argumente Istine i zato je najjače oružje ega koje život pretvara u bizarni teret uvjetujući njegovu vrijednost odsustvom svake boli.
Patnja zanemaruje činjenicu da je život jednako neprocjenjiv i božanstven unatoč činjenici što nas boli zub i zato duh, koji je iznad razine ega, nužno biva ranjen. Kako, dakle, razlikovati patnju (zdvajanje, očaj, opiranje...) od objektivne boli (bolest, tuge, žalost...)? Po njihovim plodovima, dakako. Misli i osjećaji prate svaki pokret duha, pa tako i patnju. Obratimo li na njih pozornost, shvatit ćemo pritišće li nas bol ili je u pitanju patnja. Razlika je golema. Patnja poseže za tmurnim, mračnim i očajnim mislima koristeći osjećaje kao brane protiv struje života, dok bol mogu pratiti intenzivni osjećaji, ali oni nisu negativni, pa ma kako bol bila teška. Baš kao što naš, mudrošću obdareni, imunosni sustav povisuje temperaturu tijela kako bi se ono obranilo od infekcije, tako i sama bol liječi od nje same ukoliko patnja ne umiješa svoje nečiste prste.
Kao slobodna bića imamo moć staviti mudrost ega iznad Božje mudrosti, no svaki izbor nužno nosi posljedice u skladu s tim izborom. Tako je i s patnjom. Kada budemo u stanju osjećati bol bez prisustva patnje, znat ćete da ste od nje iscijeljeni. Savršen primjer takve slobode jest Isusova muka i smrt. Lišena svakog žalca patnje kao glasnika ega, bila je čista, dostojanstvena bol kojom je ego razoružan za sve vjekove. Takva bol, za razliku od patnje, podržava dostojanstvo života, odnosno dostojanstvo Boga u tom životu.
Zar ćemo ruži, zbog njenog trnja, odricati ljepotu? Ukoliko nismo pažljivi, trnje nas može ogrebati, ali ta činjenica ni malo ne umanjuje ljepotu i miris ruže. Na žalost, prema životu se odnosimo upravo suprotno. Bezumno sjekući trnje, nerijetko posječemo i ruže zbog kojih trnje jedino i postoji. Prispodoba o ljulju (Mt 13,24ss) jasno potvrđuje ovu istinu. Na pitanje kako je mogao niknuti kukolj iz dobra sjemena, Isus upućuje na neprijatelja istine – kneza ovoga svijeta, ili jednostavno ego koji podržava iluzornu odvojenost od Boga, odnosno naše izvorne biti čineći nas nesretnima pri susretu s boli koju onda osuđujemo kao nepravdu poslanu od samoga Boga ili, što je još gore, zbog činjenice patnje počimamo sumnjati u Božju opstojnost. Ozdravljajući bolesne Isus jasno ukazuje na prirodu bolesti kao takve: Idi, oprošteni su ti grijesi. Grijeh, koji je ukorijenjen u naravi ega, onaj je koji nas kažnjava, a ne Božja volja kako to shvaćaju oni koji ju kritiziraju kao nesavršenu. Stvarnost koja je suprotna egu, pa dakle i grijehu, jest ljubav i zato je ona jedina kadra opraštati ih, odnosno iscjeljivati patnju koja leži unjihovu temelju.
(nastavlja se)
