U svojoj vjekovnoj potrazi za Istinom, naišla sam na pravi trag tek kad sam se spotaknula o ego koji je bilo nemoguće ignorirati ukoliko se željelo otkriti bilo što smisleno u pogledu duhovnosti. Stvarnost koju je Isus nazvao "zavodnikom i lašcem", nije nikakav sotona, na kojem crkva uporno insistira, a posredstvom nje i većina vjernika među kojima ima i takvih koji bi se lakše odrekli i samoga raja, nego zavodljivog sotone koji obećava vječne muke onima koji su to, po njihovu sudu, svakako zavrijedili, dakle, njihovi neistomišljenici.
Oduvijek sam se čudila zašto se neki vjernici toliko boje odreći sotone, kao stvarnosti po sebi; kao bića u ontološkom smislu riječi. Bilo bi to kao nekakav anti-Bog ili anti-Krist, što je kontradiktorno samom pojmu Boga. Sve, međutim, postaje smisleno kada ovaj apsurdni pojam, koji se unatoč toga zadržava u svijesti ljudi, zamijenimo pojmom ego koji nije ništa izvanjskoga kao što svjedoči i samo evanđelje govoreći kako iz srca, a ne od nečeg ili nekog drugoga, dolaze zle misli i nakane. Kako takav stav, međutim, podrazumijeva osobnu odgovornost, bilo ga je jednostavnije i lakše zamijeniti apstraktnim pojmom nekakvog Zloga prebacujući na njega grijeh napastovanja, zavođenja, obmana i poticanja s kojima se onda moramo nositi ni krivi ni dužni. Lakše je, naime, prihvatiti kako zlo dolazi od nekud izvana, nego da ga stvaramo sami. U tome je tajna prijanjanja uz fikciju đavola.
Kolika god bila potreba ega da se prerušava u sve i svašta, od dobra do zla, i koliko god sinovi svijeta na tome inzistirali, to ni malo ne utječe na istinu, a ona glasi: sotona je tek izlika ega da bi djelovao sakriven iza te obmane. Za utjehu onima koji se tako teško odriču stvarnosti Zloga kao da se radi o pitanju života, "dobra vijest": Ništa se ne brinite! Ego, naime, nije ni malo strašniji ni slabiji od sotone. On je upravo sve ono što smo, tako komotno, pripisivali njemu.
Odgovor je jednostavan: u snu čovjek nije u doticaju sa egom i zato djeluje tako bezazleno čak i ako smo samo trenutak prije u njemu vidjeli divlju zvijer, zar ne? Kako smrt posve dokida "stvarnost" ega, to je razlog zašto tek tada shvaćamo kako su svi ljudi, zapravo dobri. Ne po našoj subjektivnoj procjeni, nego po svojoj božanskoj naravi koju je do tada zaklanjala sjena ega.
Biti prosvjetljen, dosegnuti božansku Istinu, Kristovu svijest, znači vidjeti tu božanstvenost unatoč egu. To, međutim, nije moguće ukoliko smo sami robovi ega. Ne možemo vidjeti površinu vode dok smo u nju zaronjeni. Ne možemo voljeti nikoga, pa čak ni sebe, dok se poistovjećujemo s egom. U tome leži sva moć sotone: Poistovjećivanje s egom, još uvijek, prevladava u svijesti svijeta i zato je on takav kakav jest - bezočan. I takav će ostati bez obzira na svekoliki napredak znanosti, tehnologije, medicine....
Promjena svijesti jedina je nada čovječanstva. "Da svi budu jedno" kao što to jesu u Božjim očima. Takvi ćemo postati samo onda kada prestanemo i sebe i druge gledati očima ega. Tada ćemo shvatiti da ne postoje neprijatelji, ne postoje dobri i loši, postoje samo različite manifestacije istoga Duha Životvorca - Duha Ljubavi.
Isusu je ta Istina bila bjelodana i zato se nije morao pretvarati da voli svoje neprijatelje; On ih nije vidio unatoč ega s kojima su se sami toliko poistovjetili da nisu mogli znati što zapravo čine, baš kao što to ne znamo ni mi koji činimo isto jedni drugima, ponekad čak i u Njegovo ime.
(nastavlja se)
