Placebo - moć povjerenja (nastavak 28)

 Onima koji Bogu prigovaraju ravnodušnost spram zla u svijetu, nedostaje svijest o tome da Bog nije stvarnost nasuprot čovjeka koja mu 'izvana' pomaže ili odmaže, nego je moć u njemu samome koja mu pruža mogućnost da sebe spozna kao ljubav, ukoliko je to kadar prihvatiti. Bog nije netko tko je moćan; On jest Moć. Čovjek sam bira kako će upotrijebiti tu moć, bez obzira koliko imao potrebu da odgovornost za svoje loše izbore svali na drugoga, pa tako i na samoga Boga. Napokon, nije li prebacivanje odgovornosti i okrivljivanje drugoga temeljno svojstvo ega? Nisu li tako postupili i 'prvi ljudi', ne pitajuć se zašto su to učinili i mogu li išta popraviti, nego su radije ustrajali oko prebacivanja odgovornosti na drugoga, što dakako, nije ni malo učinkovito. Baš naprotiv.

Kao biće gladno ljubavi, i posljedično pravednosti, dobrote, ljubavi...čovjek se s pravom osjeća prikraćeno u svijetu ega u kojem caruje suprotna stvarnost. Nije li onda ironično da se toliki umovi naprežu u nastojanju da mu oduzmu tu nadu u bolju stvarnost mjesto da joj i sami, razmjerno svojim darovima, pokušaju pridonijeti? Zar bi liječnici bolesniku uskratili djelotvoran lijek samo zato što su uvjereni kako je to pusti placebo. Nevjerojatno je kako se ne shvaća bit istine. Kada bi postojao kakav placebo za uskrsnuće od mrtvih, bismo li ga i dalje držali obmanom. Ta, tko garantira da svi lijekovi nisu placebo lijekovi? I zar to ne bi bila, zapravo, odlična vijest. Radosna vijest o veličanstvenoj moći našega uma da snagom vjere mijenja stvarnst. Ne zvuči li ovo od nekud poznato?

Zaboga miloga, lijek nije nešto što su liječnici proglasili lijekom, nego nešto što liječi. Jedina definicija i funkcija lijeka jest da liječi. Sve ostalo je irelevantno. Zašto uopće postoji fenomen placeba? Zašto je to nerijetko jedini djelotvorni lijek? Jesu li znanstvenici ikada sebi postavili takvo pitanje mjesto što ulažu toliko napora da ga, kao obmanu, učine ništavnim? Doznavši da ih je izliječio "lažni lijek", ljudi se najčešće ponovno vraćaju u stanje bolesti, a znanstvenici likuju evidentirajući još jedan fenomen kojeg tada imenuju nocebom (kao negativno usmjereni placebo, antiplacebo, odnosno neutralizacija placebo učinka novim placebo učinkom). Kako besmisleno i kako se namjerno propušta bit placeba kao fenomena!

Tko nam garantira da svaki, pa i najjači lijek, ne djeluje kao placebo kojeg karakterizira, ne u obmana, kako nas želi uvjeriti znanost, nego moć koju mu čovjek, vjerujući, pridaje. Njegova učinkovitost, dakle, nije svojstvo lijeka (bio on stvarni ili lažni), nego ljudskoga duha. Dok to ne shvatimo i dalje ćemo biti osupnuti, a onda i nepovjerljivi prema svemu što ne sadrži jake kemijske supstance koje smo, zahvaljujući trajnim sugestijama "onih koji znaju", naučili držati učinkovitima. I jest tako, no treba znati još nešto: I to je placebo. Sve u što nepokolebljivo vjerujemo djeluje u skladu s tom vjerom - to je najjednostavnija i jedina istinita i smislena definicija placeba i njegovog negativnog parnjaka noceba.

Naučeni smo vjerovati da lijek ne može biti 'obična' šećerna otopina, pa se očajni vraćamo bolesti ne shvaćajući da je duh onaj koji ozdravljuje i onaj koji stvara bolest, a čini to u skladu s našim dubokim uvjerenjem. Pravo je čudo da znanstvenici i liječnici to još nisu shvatili, stoga je vjerojatnije da ne žele shvatiti iz mnogobrojnih, svima nam poznatih, pa čak i shvatljivih razloga s pozicije ego-svijesti. Farmaceutska industrija ne živi od našega zdravlja, nego od bolesti, a vjera se ne može prodavati barem onda kada se spozna da ona liječi, a ne lijekovi. No, sve dotle dok su nam oni (lijekovi) potrebni da bi ju potakli i održali, moći će trljati ruke stvarajući uvijek nove strahove i nove lijekove koji će ih otklanjati. 

Slično je i s mnogim religijama.

Kada bi najveći duhovni autoriteti svih religija najednom objavili zabludu u vezi s Božjom opstojnošću, bolnice bi, bez sumnje, umah preplavile kolone ozbiljnih bolesnika koji su izgubili smisao života. Nije li to smiješno i porazno za neizmjerno veličanstvo ljudskoga duha? Dati nekome drugome moć da određuje narav i istinu tvoga vlastitog duha, pogrda je tom duhu. Ne zovite nikoga svojim učiteljem, reče najveći Učitelj svijeta, ali učenici ne slušaju, oni svoj duh ne drže svetim tlom unutar kojega sam Bog prebiva nego tu svetost traže na način koji im netko 'svetiji od njih' odredi, propiše ili preporuči.

(nastavlja se)

Zlo nije kategorija bića (nastavak 27)

Ukoliko bi naš osobni angažman na polju duhovnosti bio posve irelevantan, sloboda bi bila tek suvišna prtljaga, štoviše, nepotrebni teret koji nam je, ni krivima ni dužnima, natovaren na pleća, tek toliko da nešto vučemo. Nije li se briga oko istine mogla prepustiti nekolicini 'bistrih' mjesto gnjavaže sa svakim pojedincem koji okreće uho čas jednom, čas drugom, bistrijem umu od svoga vlastitoga, ne bi li doznao nešto o sebi samome.

Hvala bogu što ih imamo, reći ću u ime onih kojima je najmučnije pokrenuti vlastiti duh, ali u ime onih kojima on ne služi samo za ukras, očekujemo barem minimum poštovanja i uvažavanja. Molbu, dakako, adresiramo na sve one koji se, bez njegova pristanka, drznu postavljati učiteljem našemu duhu, pa i više od toga.

Isusov nauk mi se, naime, doima dovoljno mudrim da bi mogao biti savršen putokaz ka božanskoj svijesti, pa ipak ga nisam prihvatila bez ikakve kritičnosti. Zadaća uma je da ispituje, istražuje i verificira, a ne da prepisuje riješenja. Isusov nauk testirala sam u laboratoriju života kao jedinom mjerodavnom načinu spoznavanja istine. Rezultati su doista uznemirujući: Isus je, po svemu sudeći, znao nešto što običnom smrtniku ostaje skriveno neprobojnom koprenom ega; nešto toliko daleko i toliko blizu koliko to otajstvo uopće može biti. Poznavao je stvarnost koju većina nas ne poznaje; stvarnost suprotnu egu: stvarnost ljubavi. Naravi ega teško je i predočiti, a kamo li shvatiti narav ljubavi, ali to mu ne daje pravo da joj odriče stvarnost.

Zašto se, dakle, Isus nazivao Sinom Čovječjim, ali i Sinom Božjim, dok nama jedva uspjeva biti ljudskim bićem? Nismo li, zajedno s Njim, svi potekli od istoga Tvorca i svi baštinili istu, sinovsku narav? Jesmo. Svi smo baštinili istu narav, ali je svi nismo osvijestili. Ljubav je, naime, narav Božja u ljudskoj biti, koja se može, ali ne mora, očitovati kao izraz slobodne volje. Jedino u tom kontekstu jesmo, odnosno nismo, istobitni Ocu. Kao kad netko od zemaljskoga oca, vrsnog umjetnika, naslijedi dobru genetsku predispoziciju, ali ju ne realizira, zbog ovog ili onog razloga. I dalje smo nositelji očeva potencijala, ali ga nismo oživotvorili. Nismo postali umjetnici, nego, recimo, pijanci.

Iz perspektive ljudske svijesti, Božja stvarnost je nužno osobne naravi. Samo čovjek, naime, može postati umjetnik, sve ako i u životinjskom svijetu postoje izvanredne genetske predispozicije da se postane vrhunska životinja. Posve je nedvojbeno kako Bog, kao Bitak, jest u svemu što jest, ali je isto tako nedvojbeno da je taj 'Jest' svjestan sebe kao Bitka jedino u ljudskoj svijesti. Bez obzira da li postoji kakva svijest mimo ljudske, spoznaja bitka uvijek se događa na način svijesti koja ga spoznaje.

Bitak, naime, spoznaje sebe samoga na način na koji se očituje sebi samome. On jest onaj jesam u svakome ja koji ga izriče. Čovjek, dakle, ne može spoznati Božju narav (narav Bitka)  do li kroz svoju vlastitu narav. Stvarnost naše slobode jest onaj ja koji toliko svojatamo, no stvarnost koja mu osigurava to zadovoljstvo jest Bog koji izriče svoj biti u toj biti.

U svijesti osobe, Bog je nužno osoba budući je stvaralački Bitak moć da nešto bude ono što jest. Ukoliko imamo moć biti ovo ili ono, imamo to samo zato jer participiramo u Svejednom Bitku s kojim smo istobitni, ali ne istovijetni, kao što je to i morska kapljica s morem.

Da se najednom pojavi kakva nova moć koju čovjek do tada nije poznavao, bila bi to moć Bitka da se na taj način očituje u ljudskoj biti. Pojedinac kao takav nema u tome nikakve zasluge. Njegova slobodna volja po kojoj odabire stav spram te božanske moći, jedina je moć njega kao individue; moć koja mu je darovana. Hoće li ju uvažavati živjeći u skladu s njom, ili će joj se opirati suprotstavljajući joj, izbor je na koji Bog nema nikakva upliva. Ne zato što ne bi bio kadar, nego zato što je moć slobodnog izbora Njegov temeljni dar svijesti koja sebe spoznaje kao stvaralačko ja.

Sloboda nas čini sustvarateljima stvarnosti koju ne zatičemo zadanu. Život je dinamična stvarnost u kojoj je nakana temeljni pokretač svega. Bez slobode nakana bi bila iluzija. I dobro i zlo niču iz djelatne nakane. Ona, pak iz temeljnog stava o naravi naše biti kao takve. Zlo nije moć po sebi, nego je nemoć da se živi u skladu sa svojom božanskom biti. Nemoć proizišla iz sumnje u svoju božansku narav. Ona je otpor spram ljubavi kao očitovanja te naravi u ljudskoj biti. Zlo, dakle, ne ide u red bića, nego u red ne-bića: onoga što nije. Mogli bi smo ju, stoga, u nasuprot moći, smatrati za nemoć. Nemoć da ostvarimo svoj ljudski potencijal.

Ljubav je, naprotiv, životvorna moć dok je zlo rušilačka sila i zato protivna životu, pa dakle i ljubavi kao stvaralačkoj naravi tog života. Zahvaljujući slobodnoj volji, čovjek je jedino biće koje ima moć ne živjeti u skladu sa svojom biti i zato trpjeti duhovnu bol.

(nastavlja se)

Tražite i naći ćete (nastavak 26)

 Bitak u kojem jest sve što jest, stvarnost je koju imenujemo Bogom, a Njegova narav jest stvaralačka Ljubav. Zašto uopće išta postoji, vjekovno je pitanje filozofa. Zašto je radije bitak mjesto nebitka? Stanje čiste potencije (Aristotelova materia prima), latentno je stanje bitka koje nema alternativu u ne-bitku. Dokle god je nešto u stanju mogućnosti, onda je to isključivo mogućnost s obzirom na bitak. U protivnom ne bi bila mogućnost, potencija. Nebitak, dakle, ne može imati potenciju, pa tako ni aktualizaciju. 'Nebitak nije' – to je njegova apsolutna definicija kako je to već odavno shvatio mudri Parmenid. Stoga nemamo nikakve potrebe baviti se nebitkom, tim više što još nismo proniknuli ni u tajnu Bitka premda smo njegovo očitovanje.

Zadovoljavamo se pukim imenovanjem tog Bitak i u najboljem slučaju mu pripisujemo stvaralačku moć kao da smo od nje posve odijeljeni? Može li uopće postojati išta protivno bitku? Odgovor na to pitanje može nam unekoliko približiti pojam Boga, Tvorca života, no stvarnost Boga Oca, o kome je Isus govorio, može nam i dalje ostati tek prazni, tradicijom usvojeni, pojam čije otajstvo nam potpuno izmiče baš kao što nam izmiče i Njegovo Sinovsko otajstvo.

Zašto, dakle, Boga nazivamo svojim Ocem poimajući Ga, kako to skeptici vole reći, previše antropomorfno? Ta, nije li isti Bog, pored ljudske, stvorio i sve ostale biti. S kojim pravom, onda, Boga shvaćamo kao osobu? Pitanja su to s kojima se um koji misli, prije ili poslije, mora susresti. Njemu, dakako, neće biti dovoljna riječ kakva teologa, svećenika ili gurua. 

Kršćanin će se, dakako, osjetit pozvanim vjerovati Isusu, no sve dotle dok ne pronikne u tajnu Njegova sinovskog otajstva, to neće biti moguće. Sama riječ, naime, nema nikakva značenja ukoliko nije duhu prispodobiva. Tek kada Isusova spoznaja postane i naša osobna, tada ćemo Njegovu riječ moći doživjeti kao Istinu i Život, a On sam nam je rekao kako to postići: Ustrajno molite, i dat će vam se! Tražite, i naći ćete! Kucajte, i otvorit će vam se! Jer svatko tko moli, prima; tko traži, nalazi, a otvara se onomu koji kuca. (Lk 11, 9-11). Oni koji ne čine tako, nemaju nikakvog prava suditi o tome. Bilo bi to kao da se a priori osporava neki znanstveni eksperiment tvrdeći kako je neponovljiv.

Ukoliko se, prema Einsteinovoj teoriji, svjetlosna zraka zakrivljuje pri prolasku pored neke masivne zvijezde, onda to moramo provjeriti prije nego li ju prihvatimo ili odbacimo. Zašto se na području duha ne poštuje isto pravilo, nego se mnogošta drži nevjerodostojnim samo zato što netko drugi ne vjeruje. Mnogi ljudi, primjerice, ne vjeruju da postoji išta manje od onoga što je oko kadro percipirati i to je njihovo pravo, no svakako ih nećemo držati mjerodavnima za prezentiranje znanstvene istine. Pojedini znanstvenici, a napose samoprozvani 'bistri vitezovi', čine upravo tu pogrešku. 'Ne vjerujem, dakle, nije istina'.

Neupitno pravo svakoga pojedinca jest njegovo osobno uvjerenje o bilo čemu. To je minimum dostojanstva koje zahtjeva slobodan um, pa me silno čudi činjenica da se to pravo osporava upravo od strane onih koji bi ga trebali najviše promicati. Ukoliko je njihovo nepovjerenje u bilo što dovoljan razlog da isti stav nametnu i onima koji s njima ne dijele to mišljenje, onda zbogom slobodoumnosti - vratimo se lomačama i vješticama. Kada bi smo se morali za pomoć obraćati kakvom 'bistrom' među nama kako bi procijenio jesmo li, i koliko, gladni ili žedni, život bi uistinu bio vražja tvorevina. Ma koliko bili bistri (možda i prebistri), naši vitezovi nisu uspjeli shvatiti kako svaka potraga za istinom, bilo znanstvena ili duhovna, ne predstavlja ništa drugo do potragu za nama samima, a to, već po definiciji, isključuje bilo kakvu vrstu prisilnog nametanja.

Na pitanje tko sam ja mjerodavan odgovor mogu dati jedino ja sama. Badava će me netko uvjeravati da Bog postoji, da ga je on susreo, sve dotle dok se i moj um u to sam ne uvjeri, tuđe svjedočanstvo je za njega tek neprovjerena imformacija. Bog je osobna stvarnost ukoliko je prispodobiv mojemu duhu, jer duh je stvaralački princip koji se ne preuzima kao gotova datost. 

Istina, stoga, ne trpi nikakve prisile, pa dolazila ona od ma koga. Upravo tu prisilu, po sudu 'bistrih vitezova', čini religija. Može biti. Ne kanim ovdje braniti ničije pravo upliva na slobodu duha, pa ni od strane religije, ali ne kanim ni propustiti priliku da skrenem pozornost kako upravo to čine i oni, 'bistri' osporavajući religiji isto ono što sami nameću kao svoje ekskluzivno pravo. Pa, koliko god meni osobno to djelovalo smiješno, ponekad čak i simpatično, činjenica je da svojim nemudrim istupima negiraju upravo ono što tobože zagovaraju: slobodu osobnog izbora i osobnog doživljaja božanskoga.

Dopusti, čovječe, čovjeku pravo da ima svoj vlastiti razbor, svoj um i svoj duh i svoju mudrost! Ta, od kud ti pravo da mjesto drugoga sudiš o njegovoj istini? Zar vi osjećate njegovu glad bolje od njega, ili ju vi utažujete? Ukoliko već netko nema temeljne svijesti o biti i dostojanstvu ljudske slobode, bilo da se nalazi u taboru religije ili protiv nje, svejedno, treba dobro razmisliti o stvarnosti slobode i njenoj ulozi u ljudskoj, odnosno božanskoj stvarnosti. Ukoliko ni to ne pomogne, poslušajmo riječi najvećeg i najmudrijeg među ljudima: Nikoga na zemlji ne nazivajte svojim ocem, jer imate samo jednog Oca, onoga nebeskoga! (Mt 23,9). Samo se, dakle, bezumnost može postavljati na mjesto Boga i prisvajati Njegovo pravo da se očituje u svakom duhu na način tog duha.

Dajući podrobne upute o tome što je za naš duh štetno, a što ne, 'bistri vitezovi' i ne pomišljaju da time automatski pretpostavljaju kako to sami nismo kadri odvagnuti, pa su nam neophodne upute nekog, u svemu, vrsnijeg uma – njihovog, razumije se. Sam Isus, koji je, po svemu sudeći, znao ponešto bolje o stvarnosti duha od naših 'vitezova', nikada nije poučavao one koji ga nisu sami pitali za mišljenje. On je, naime, znao vrijednost i ulogu slobode koju je uvažavao čak i onda kada je ona bila očigledno krivo usmjerena. Nije Mu padalo na pamet da ikoga silom uvjerava. Njegova mudrost ne potječe od ega i zato je autentična. Ne vjerujte, dakle, nikome, tko vam nastoji zarobiti slobodu, pa bio to i sam bog. Takav bog, razumije se, ne bi mogao biti Bogom.

(nastavlja se)

Opraštanje (nastavak 25)

Oproštenje grijeha, ne podrazumijeva oslobođenje od neke kazne koja bi se, u protivnom, provela na štetu grešnika, nego znači raspoloživost duha za ljubav. Odemo li k liječniku da nam sanira ranu, ona će vremenom zacijeliti i tijelo će ponovno biti zdravo, ali liječnik ne može, mjesto nas, poštovati i čuvati naše tijelo od novih ozlijeda. Isto vrijedi i za grijeh. Sve dotle dok smo pod vlašću ega patnja je neizbježna. Obratite se, dakle, i vjerujte evanđelju, odnosno Radosnoj vijesti o kraljevstvu ljubavi u kojem patnja nije moguća. Kraljevstvo koje nam stoji na raspolaganju ukoliko smo spremni slijediti put ljubavi ne popuštajući zamkama ega.

Što to znači u konkretnom životu? Treba li se pretvarati da ne boli kada boli i glumiti da nismo povrijeđeni kada se sve u nama buni? Ni slučajno. Emocije je opasno potiskivati, blokirati i zanemarivati. Oni su gorivo života i zato u njegovoj službi. Emocije po sebi nisu ni pozitivne ni negativne, one su naprosto emocije i treba im dopustiti da budu ono što jesu bez suvišnih etiketiranja. Čim smo, naime, emociju etiketirali, odmah smo ju vrednovali, odnosno označili pozitivnom ili negativnom; korisnom ili štetnom. Čineći tako utječemo na njih i usmjeravamo ih prema toj etiketi, pa ćemo 'dobre i vrijedne' osjećaje očekivati, kadkada i s izrazitim nestrpljenjem ili čak frustracijom, a one 'loše i bezvrijedne' nastojati izbjegavati i prikrivati. Na taj način jednima i drugima dajemo moć da nama upravljaju i mjesto nas određuju jesmo li i koliko vrijedni.

Ulovljena u tu zamku, dugo sam proučavala vlastite osjećaje s izrazitom pomnjom da bih napokon shvatila da im sami pridodajemo oznake pozitivnih i negativnih koje oni po sebi nemaju kao što ih nema snijeg, kiša, vjetar, sunce...sve dok mi ne odlučimo što oni nama predstavljaju. Je li kiša jednako ružan i nepodnošljiv dan, ili je romantika neba, ne odlučuje kiša nego mi. Nije drugačije ni s emocijama. Osjećajna smo bića, pa su osjećaji prirodna pojava koju možemo dočekati osuđivanjem ili prihvaćanjem, baš kao i kišu ili snijeg. Oni, naime, nisu tu da nama naštete, ali ako u to sebe dovoljno uvjerimo, bit će nam po našoj vjeri, u to nema nikakve sumnje.

'Sve ima svoje vrijeme' kaže Propovijednik i doista je tako. Kako za promjenu vremena postoje prirodni razlozi, tako i za promjenu osjećaja. Na koncu konca, zar itko može sebe zamisliti u jednom jedinom raspoloženju, jednim jedinim osjećajem, jednom jedinom mišlju... Život je neprestalno stvaranje, neprestalni tok i mijena i apsurdno je očekivati od njega nepokretnost, jednoličnost, ostajanje na mjestu. Svatko od nas ima najomiljenije jelo, no to nipošto nije razlog da zanemarimo sva ostala, ne samo zbog raznolikosti, nego i zbog zdravlja. Život se gradi iz raznolikosti. On jest raznolikost. Kada bi smo iz svojega života nekako odstranili sva iskustva i osjećaje koje ne držimo odveć vrijednima, vrlo brzo bi smo shvatili da nam nije previše toga ostalo, da život nije potpun. 

Da bi struja tekla potreban je i pozitivni i negativni naboj i ni jedan nije bolji ili pozitivniji od drugoga. Naboj označava tek smjer kretanja elektrona, a ne vrijednosnu kvalifikaciju. Ovo jednako vrijedi i za osjećaje kod kojih brkamo činjenice s vrijednosnim sudovima i zato postajemo nesretni, jadni, bezvrijedni... Sve su to utjelovljeni vrijednosni sudovi koje smo sami donijeli. Ne postoji osjećaj nesreće ili osjećaj bezvrijednosti. Za razliku od tuge, boli, ljutnje, bijesa, straha, radosti, veselja..., ne(sreća) je plod uvjerenja, a ne samih osjećaja.

Sreću najčešće doživljavamo kao osjećaj ugode s onim tko jesmo i kako jesmo, a to je posve subjektivna procjena. Jedno siromašno djete iz tkz-og Trećega svijeta, ima posve drugačije viđenje sreće od sitog, zbrinutog i sveimajućeg djeteta koje će, vrlo vjerojatno, biti nesretno ukoliko nema najnoviji model najskupljeg mobitela. Je li, dakle, ne(sreća) nešto po sebi razumljivo i nedvosmisleno. Dakako da nije, ali izvorni osjećaji jesu. Oni, za razliku od sreće, imaju temelj u objektivnim okolnostima. Oni su tok života, a ne njegova interpretacija. Sve, dakle, što podliježe vrijednosnoj kvalifikaciji ne spada u osjećaje, nego u uvjerenja. Ako smo na nekoga ljuti, time ne iznosimo nikakav vrijednosni sud, ali ako nekoga mrzimo, onda to svakako činimo. Osjećamo li se tužno, to je osjećaj, osjećamo li se bezvrijedno, to je negativno uvjerenje, negativna kvalifikacija vlastitog života.

(nastavlja se)

JEZIK EGA: JA,JA,JA (nastavak 23)

Duh, kao stvarnost suprotna egu, spontano teži ljubavi, miru, ljepoti..., i neće se osjećati ugodno u okolnostima koje su mu protivne, no ako je čvrsto ukorijenjen u tim vrijednostima nikakve okolnosti ne mogu mijenjati njegovu izvornu narav. U postizanju takve postojanosti duha svijest igra presudnu ulogu. Želimo li se uzdići iznad razine ega, najprije moramo shvatiti da jesmo na toj razini, te da je temeljna značajka ega samoživost – 'ja, ja, ja'. Najveći problem, međutim, leži u činjenici što je rijetko koji pijanac svjestan svog stanja.

Kao što je svima poznato, oni najčešće tvrde suprotno. Što je pijanstvo veće, nijekanje je veće. Ego se, poput temperamenta, može manifestirati kao agresivni, napadački ili kao pasivni, defanzivni ego. Jedan, kako mu i samo ime govori, napada dostojanstvo drugoga kako bi prikrio nedostatak vlastitoga, a drugi sredstvima ega brani napadnuto dostojanstvo upravo zato jer je sam prema njemu skeptičan, najblaže rečeno. I jedan i drugi, dakle, pate od nedostatka svijesti o nepovredivosti dostojanstva koje je dostojanstvo samoga Boga u ljudskoj stvarnosti, pa oba plaćaju cijenu tog straha u vidu gubitka samopoštovanja, što je najkraći put do vrata pakla. Vrata koja sam i sama otvorila. Kraljevstvo Božje nije izvan nas, pa nije ni pakao; jedno i drugo stvaramo sami, sada i ovdje.

Kao što fizička bol signalizira da nešto nije u redu, tako isto čini i emocionalna bol, odnosno patnja, a liječenje može otpočeti tek kada postavimo točnu dijagnozu; onu koja otkriva pravi uzrok bolesti. Učinimo li to u iskrenoj nakani da budemo iscjeljeni, zacijelo nam neće biti uskraćena božanska pomoć, ali ne prije toga. Svestvarateljska Mudrost je u temelju slobode pa ju ne može dokidati. Težimo li toj Mudrosti, od presudne je važnosti ta distinkcija između stvarnosti boli i patnje skrojene po mjeri i diktatu ega. One nipošto nisu istoznačne. Patnja je ogorčenost i očajavanje zbog činjenice što nam se nešto dogodilo, a bol je tek očitovanje same činjenice. Objasnimo to na primjeru vremenske nepogode: Pada snijeg i kolnici su zaleđeni. To je činjenica. Ukoliko smo se zatekli u vozilu bez adekvatne zimske opreme, mogu se dogoditi svakave neugodnosti, pa i tragedija. I to je činjenica.

Doživjeti bilo koju nevolju nije ugodno. I to je činjenica, ali i vjerojatnost da se one događaju pod određenim okolnostima, također je činjenica koju treba uvažavati. No, kada se to dogodi, a mi se latimo očaja, bijesa, zdvajanja..., to nisu objektivne činjenice, nego naš osobni izbor. To je plamen patnje, plamen ega, odnosno zla jer predstavlja ogorčen otpor protiv bolnih iskustava koja su neizbježna stvarnost ljudskoga roda.

Za razliku od boli, patnju stvaramo sami. Patnja je bol koju bez potrebe namećemo svojoj duši. Ta bol je razorna i ima dugotrajne posljedice budući predstavlja pobunu protiv stvarnosti kao takve. Ona a priori osuđuje ne uvažavajući argumente Istine i zato je najjače oružje ega koje život pretvara u bizarni teret uvjetujući njegovu vrijednost odsustvom svake boli. Patnja zanemaruje činjenicu da je život jednako neprocjenjiv i božanstven unatoč činjenici što nas boli zub i zato duh, koji je iznad razine ega, nužno biva ranjen. Kako, dakle, razlikovati patnju (zdvajanje, očaj, opiranje...) od objektivne boli (bolest, tuge, žalost...)? Po njihovim plodovima, dakako. Misli i osjećaji prate svaki pokret duha, pa tako i patnju. Obratimo li na njih pozornost, shvatit ćemo pritišće li nas bol ili je u pitanju patnja. Razlika je golema. Patnja poseže za tmurnim, mračnim i očajnim mislima koristeći osjećaje kao brane protiv struje života, dok bol mogu pratiti intenzivni osjećaji, ali oni nisu negativni, pa ma kako bol bila teška. Baš kao što naš, mudrošću obdareni, imunosni sustav povisuje temperaturu tijela kako bi se ono obranilo od infekcije, tako i sama bol liječi od nje same ukoliko patnja ne umiješa svoje nečiste prste.

 Kao slobodna bića imamo moć staviti mudrost ega iznad Božje mudrosti, no svaki izbor nužno nosi posljedice u skladu s tim izborom. Tako je i s patnjom. Kada budemo u stanju osjećati bol bez prisustva patnje, znat ćete da ste od nje iscijeljeni. Savršen primjer takve slobode jest Isusova muka i smrt. Lišena svakog žalca patnje kao glasnika ega, bila je čista, dostojanstvena bol kojom je ego razoružan za sve vjekove. Takva bol, za razliku od patnje, podržava dostojanstvo života, odnosno dostojanstvo Boga u tom životu.

 Zar ćemo ruži, zbog njenog trnja, odricati ljepotu? Ukoliko nismo pažljivi, trnje nas može ogrebati, ali ta činjenica ni malo ne umanjuje ljepotu i miris ruže. Na žalost, prema životu se odnosimo upravo suprotno. Bezumno sjekući trnje, nerijetko posječemo i ruže zbog kojih trnje jedino i postoji. Prispodoba o ljulju (Mt 13,24ss) jasno potvrđuje ovu istinu. Na pitanje kako je mogao niknuti kukolj iz dobra sjemena, Isus upućuje na neprijatelja istine – kneza ovoga svijeta, ili jednostavno ego koji podržava iluzornu odvojenost od Boga, odnosno naše izvorne biti čineći nas nesretnima pri susretu s boli koju onda osuđujemo kao nepravdu poslanu od samoga Boga ili, što je još gore, zbog činjenice patnje počimamo sumnjati u Božju opstojnost. Ozdravljajući bolesne Isus jasno ukazuje na prirodu bolesti kao takve: Idi, oprošteni su ti grijesi. Grijeh, koji je ukorijenjen u naravi ega, onaj je koji nas kažnjava, a ne Božja volja kako to shvaćaju oni koji ju kritiziraju kao nesavršenu. Stvarnost koja je suprotna egu, pa dakle i grijehu, jest ljubav i zato je ona jedina kadra opraštati ih, odnosno iscjeljivati patnju koja leži unjihovu temelju.

 (nastavlja se)