Kako su djela Kristova svjedočila sama za sebe, ego je morao naći načina da obezvrijedi ta djela i narav moći kojom to čini te ga optužiše da to ne čini snagom Božje ljubavi, nego demonskom snagom, zlim duhom, Belzebubom kojim istjeruje tog istog zlog duha. Ništa što je Isus rekao kako bi shvatili ludost takve apsurdne optužbe, nije pomoglo u rasvjetljavanju istine, nego je sve to dodatno išlo u prilog osudi. Ego, naime, ne umije gledati nikako drukčije do li svojim očima u kojima je, već unaprijed, osuđeno sve što miriše na ljubav i zato ne postoji način da se pred njim opravda. Za slučaj da ništa nije mogao učiniti snagom Božjom o kojoj je toliko govorio, optužili bi ga za razmetanje praznim riječima...kada je, pak, svoje riječi potvrđivao djelima, onda su ga optužili da to čini đavolskom snagom, a ne Božjom.
U čemu, je dakle, Isus pogriješio i da li je postojao način da, na neki drugi način, uvjeri taj ego kako ništa ne može u sebi biti podijeljeno i sebi suprotno, a ipak ostati to što jest. Drugim riječima, zlo nije kadro činiti djela suprotna svojoj naravi baš kao što ljubav nije sposobna činiti djela suprotna sebi. Upravo to je, na dramatičan način, potvrđeno cijelim Isusovim životom i Njegovom smrću. Ni onaj posljednji "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" koji je izrekao u svojoj beskrajnoj boli, nije dotakao bešćutni ego, nego je sve to poslužilo za potvrdu njegova stava. Poruga i prijezir njegov je odgovor na raspetu ljubav. "Nek spasi samoga sebe kad je miljenik Božji".
Da je Isus sišao s križa, našao bi ego način da i tu moć izruga i obezvrijedi. Dakle, što god učinila ljubav zato jer je ljubav, naići će na osudu ega, zato jer je stvarnost njoj suprotna. Dva tisućljeća poslije Isusa, nije se promijenilo to pravilo, niti će se ikada promijeniti. Što god da se čini u ime ega, a ne u ime ljubavi, imat će posljedice ega u temelju kojega nije ljubav, nego strah. Najveće umijeće duha jest prepoznati taj ego ma kako vješto se maskirao. Tko ima uši da čuje, neka čuje.
