Zlo nije kategorija bića (nastavak 27)

Ukoliko bi naš osobni angažman na polju duhovnosti bio posve irelevantan, sloboda bi bila tek suvišna prtljaga, štoviše, nepotrebni teret koji nam je, ni krivima ni dužnima, natovaren na pleća, tek toliko da nešto vučemo. Nije li se briga oko istine mogla prepustiti nekolicini 'bistrih' mjesto gnjavaže sa svakim pojedincem koji okreće uho čas jednom, čas drugom, bistrijem umu od svoga vlastitoga, ne bi li doznao nešto o sebi samome.

Hvala bogu što ih imamo, reći ću u ime onih kojima je najmučnije pokrenuti vlastiti duh, ali u ime onih kojima on ne služi samo za ukras, očekujemo barem minimum poštovanja i uvažavanja. Molbu, dakako, adresiramo na sve one koji se, bez njegova pristanka, drznu postavljati učiteljem našemu duhu, pa i više od toga.

Isusov nauk mi se, naime, doima dovoljno mudrim da bi mogao biti savršen putokaz ka božanskoj svijesti, pa ipak ga nisam prihvatila bez ikakve kritičnosti. Zadaća uma je da ispituje, istražuje i verificira, a ne da prepisuje riješenja. Isusov nauk testirala sam u laboratoriju života kao jedinom mjerodavnom načinu spoznavanja istine. Rezultati su doista uznemirujući: Isus je, po svemu sudeći, znao nešto što običnom smrtniku ostaje skriveno neprobojnom koprenom ega; nešto toliko daleko i toliko blizu koliko to otajstvo uopće može biti. Poznavao je stvarnost koju većina nas ne poznaje; stvarnost suprotnu egu: stvarnost ljubavi. Naravi ega teško je i predočiti, a kamo li shvatiti narav ljubavi, ali to mu ne daje pravo da joj odriče stvarnost.

Zašto se, dakle, Isus nazivao Sinom Čovječjim, ali i Sinom Božjim, dok nama jedva uspjeva biti ljudskim bićem? Nismo li, zajedno s Njim, svi potekli od istoga Tvorca i svi baštinili istu, sinovsku narav? Jesmo. Svi smo baštinili istu narav, ali je svi nismo osvijestili. Ljubav je, naime, narav Božja u ljudskoj biti, koja se može, ali ne mora, očitovati kao izraz slobodne volje. Jedino u tom kontekstu jesmo, odnosno nismo, istobitni Ocu. Kao kad netko od zemaljskoga oca, vrsnog umjetnika, naslijedi dobru genetsku predispoziciju, ali ju ne realizira, zbog ovog ili onog razloga. I dalje smo nositelji očeva potencijala, ali ga nismo oživotvorili. Nismo postali umjetnici, nego, recimo, pijanci.

Iz perspektive ljudske svijesti, Božja stvarnost je nužno osobne naravi. Samo čovjek, naime, može postati umjetnik, sve ako i u životinjskom svijetu postoje izvanredne genetske predispozicije da se postane vrhunska životinja. Posve je nedvojbeno kako Bog, kao Bitak, jest u svemu što jest, ali je isto tako nedvojbeno da je taj 'Jest' svjestan sebe kao Bitka jedino u ljudskoj svijesti. Bez obzira da li postoji kakva svijest mimo ljudske, spoznaja bitka uvijek se događa na način svijesti koja ga spoznaje.

Bitak, naime, spoznaje sebe samoga na način na koji se očituje sebi samome. On jest onaj jesam u svakome ja koji ga izriče. Čovjek, dakle, ne može spoznati Božju narav (narav Bitka)  do li kroz svoju vlastitu narav. Stvarnost naše slobode jest onaj ja koji toliko svojatamo, no stvarnost koja mu osigurava to zadovoljstvo jest Bog koji izriče svoj biti u toj biti.

U svijesti osobe, Bog je nužno osoba budući je stvaralački Bitak moć da nešto bude ono što jest. Ukoliko imamo moć biti ovo ili ono, imamo to samo zato jer participiramo u Svejednom Bitku s kojim smo istobitni, ali ne istovijetni, kao što je to i morska kapljica s morem.

Da se najednom pojavi kakva nova moć koju čovjek do tada nije poznavao, bila bi to moć Bitka da se na taj način očituje u ljudskoj biti. Pojedinac kao takav nema u tome nikakve zasluge. Njegova slobodna volja po kojoj odabire stav spram te božanske moći, jedina je moć njega kao individue; moć koja mu je darovana. Hoće li ju uvažavati živjeći u skladu s njom, ili će joj se opirati suprotstavljajući joj, izbor je na koji Bog nema nikakva upliva. Ne zato što ne bi bio kadar, nego zato što je moć slobodnog izbora Njegov temeljni dar svijesti koja sebe spoznaje kao stvaralačko ja.

Sloboda nas čini sustvarateljima stvarnosti koju ne zatičemo zadanu. Život je dinamična stvarnost u kojoj je nakana temeljni pokretač svega. Bez slobode nakana bi bila iluzija. I dobro i zlo niču iz djelatne nakane. Ona, pak iz temeljnog stava o naravi naše biti kao takve. Zlo nije moć po sebi, nego je nemoć da se živi u skladu sa svojom božanskom biti. Nemoć proizišla iz sumnje u svoju božansku narav. Ona je otpor spram ljubavi kao očitovanja te naravi u ljudskoj biti. Zlo, dakle, ne ide u red bića, nego u red ne-bića: onoga što nije. Mogli bi smo ju, stoga, u nasuprot moći, smatrati za nemoć. Nemoć da ostvarimo svoj ljudski potencijal.

Ljubav je, naprotiv, životvorna moć dok je zlo rušilačka sila i zato protivna životu, pa dakle i ljubavi kao stvaralačkoj naravi tog života. Zahvaljujući slobodnoj volji, čovjek je jedino biće koje ima moć ne živjeti u skladu sa svojom biti i zato trpjeti duhovnu bol.

(nastavlja se)