Dva tisućljeća pobožno sluša ovu mudrost mnogobrojni kršćanski svijet; sluša ali ne čuje, jer uši imaju, al ne čuju, oči imaju, al ne vide, baš kao ni oni kojima su onomad bile upućene. Ne shvaćajući kako nije veliko čak ni život svoj dati za drugoga, ukoliko se to čini iz želje da njega uzdižu, hvale i slave, čovjek je spreman činiti štošta za drugoga, ali rijetko je to nesebično, rijetko bez želje za samouzdizanjem...Često, odveć često, darivanje je tek prikriveno samo-darivanje u sveopćoj službi vlastite sebičnosti zvane ego. Sebičnost je, dakle, a ne ljubav, glavni motiv većine "dobrih djela" koje čovjek čini. Takvo sebedarje je već nagrađeno od strane ega, pa nema što tražiti od ljubavi-Boga. O tome govore Isusove riječi dovoljno jasne za najskromniji um, ali avaj!...problem nije u (ne)razumijevanju, niti je ikada bio.
Tko ima uši da čuje, neka čuje!
