Sloboda izbora (nastavak 30)

 Ego je jedini teret koji nosimo. Teret  kojeg se možemo osloboditi snagom Duha Kristova koji je dio naše božansko-ljudske naravi zastrt  težnjama ega. Kako bi smo doprijeli do tog Duha u sebi, nije dovoljna spoznaja sama po sebi, kako nas uvjeravaju mnogi prodavači instant duhovnosti parafrazirajući Isusove riječi o snazi vjerovanja: 'Vjeruj da si savršen, i bit ćeš savršen', uvjeravaju oni izostavljajući napomenuti da je vjera aktivan, a ne pasivan čin koji podrazumijeva življenje u skladu s vjerovanjem. Ako, dakle, vjerujete da ste savršeni, onda trebate živjeti u skladu s tim. To je jedini kriterij autentičnosti.

Savršeni smo takvi kakvi jesmo, to je istina s obzirom na svoju izvornu, božansku narav, no ne smijemo zaboraviti činjenicu da smo jedina bića pod Suncem koja imaju moć ne živjeti u skladu s tom prirodom. Naša je sloboda prostor koji nam to omogućava, a ego snaga koja tu mogućnost realizira. Koliko smo istinski savršeni govori nam snaga ega koja je u obrnutom srazmjeru s tim savršenstvom, odnosno božanskom moći koja nam stoji na raspolaganju. Biti savršen ne znači ništa drugo do življenja u skladu sa svojom božanskom naravi koja je suprotna egu. 

                         

Još jedna česta i pogubna zabluda u vezi s duhovnošću jest naivno vjerovanje kako Bogu činimo neku uslugu kada se molimo, trudimo oko pravednosti, dobrote i td. Sve što činimo po pitanju duhovnosti, ne činimo Bogu, nego sebi i zato je egoistično od Njega očekivati nagradu za nešto što činimo u svoju korist, pa bila to molitva, post, odricanje ili što god. „Toliko molim, činim dobra djela, žrtve i pokore, ali Bog nikako da se smiluje“, često čujemo vjerničke jadikovke na Božju bešćutnost koja se, između ostalog, s čuđenjem pita zašto Bog daje da se loše stvari događaju dobrim ljudima. 

Takav stav automatski pretpostavlja 

•  da se a priori držimo dobrima (savršenima) 
•  da su stvari koje nam se događaju doista loše
•  da nam Bog uskraćuje one dobre. 

Nijedno od toga zapravo nije istinito. Da smo savršeni ne bi smo se imali potrebe tužiti; Naše procjene o tome što je dobro, a što loše, u kontekstu duhovnog razvoja, najčešće su pogrešne i ono najbitnije; Bog nikome, pa ni nama ništa ne uskraćuje. Naprotiv, On čini upravo suprotno pružajući nam uvijek novu priliku da naučimo nešto iz tih „loših“ iskustava. Stoga nam samosažaljenje neće biti od ikakve pomoći, ali otvoren duh hoće. Zapitajmo se za moguće razloge zbog kojih nas 'pravedne Bog progoni'.

Najčešća zamjerka na Božju pravednost ide za tim da ukaže na činjenicu da mnogi manje pobožni i bogobojazni od nas doživljavaju manje zla od nas. Ova pretpostavka sadrži još više proizvoljnih stavova koji ne moraju imati nikakve veze s pravom istinom. U prvom redu ona dolazi od strane ega koji uvijek pretpostavlja da je u svemu ispred drugoga, pa tako i u pogledu duhovnosti, te samoga sebe već time demantira. S tim u vezi ide i procjena 'dobra', odnosno 'zla' koje se događaju jednome, odnosno drugome kao i već spomenuta naivna pretpostavka da nešto činimo Bogu, a ne sebi.

Vođena sličnim predrasudama i sama sam dugo imala pogrešnu sliku Boga koji je uvijek na strani onih drugih koji baš i ne zaslužuju toliku naklonost, dok mene, koja ju, zacijelo, zaslužuje više od njih, zaobilazi u velikom luku. Pa, šta će nam onda takav Bog, mislimo se mazeći svoj ego prerušen u bezbroj ruha. Svi smo vjerojatno iskusili sličan osjećaj, a on je najbolja potvrda naše sebičnosti koja je sklona sebi pripisati više zaslužnosti od drugoga. Ego će iznaći tisuće razloga da potkrijepi tu našu pretpostavku, no njegova uloga i jest u tome - opravdati sebe i okriviti druge.

(nastavlja se)

Nikoga ne zovite svojim učiteljem

Dokle god za svojom božanskom biti tragamo posredstvom tuđih umova i srdaca (kao da nemamo svoje),  ta je potraga bezlična i jalova baš kao i duh koji joj, iz puke inertnosti, pribjegava. Kao kad bi majka išla kod susjeda ili prijatelja kako bi tražila mišljenje o vlastitom djetetu koje je rodila i s kojim živi. To nipošto ne znači kako se tuđe mišljenje ne smije respektirati, ali svakako znači da Bog ne može mojemu duhu jasnije i stvarnije govoriti posredstvom tuđega duha nego direktno mojemu. Zar nas Bog dijeli na one vrijedne spoznaje i one bezvrijedne? Ukoliko je odgovor ne, pitam se, zašto uporno tragamo za Bogom u sebi robujući tuđem vodstvu. Čime je bilo tko pred Bogom mjerodavniji za nas od nas samih? Zar netko mjesto nas može odlaziti u posjet našem ocu, prijatelju, liječniku..?

Božja je narav ista u svima nama i zato je iskustvo susreta s Bogom, manje više, univerzalno, pa nema nikakve potrebe i još manje smisla da svoj duh iznajmljujemo drugome kako bi to iskustvo učinio autentičnijim. Upravo suprotno. Nikada nećemo biti kadri susresti Boga u sebi ukoliko ga tražimo svugdje osim tu gdje jedino prebiva. Ne postoji toliko sveta molitva, stvar, mjesto ili osoba koja će nas više približiti Bogu osim našega vlastitiga duha koji jest očitovanje samoga Božjega Duha.

Isus je predložio učenicima jednu jedinu molitvu, a i to zato jer su, vođeni krivim poimanjem Boga, na tome uporno inzistirali, pa ipak, unatoč tome, nikada nije spomenuo da će se spasiti samom molitvom. Istinsko traganje za Bogom u sebi predstavlja najsavršeniju molitvu i zato je rečeno Nije, naime, rečeno: molite i naći ćete, nego je rečeno tražite. „Tražite i naći ćete.“ Sama potraga je znak da vjerujete u stvarnost koju tražite. U protivnom ne bi ste tragali. I molitva je, između ostalog, traganje, ali nije jedina, napose ne ona, površno shvaćena, molitva ponavljanja određene formule.

Bog se, naime, ne otkriva uz pomoć formula, pa ma kako djelovale sveto i uzvišeno. Sve što je duhu blisko u traganju za Bogom jest molitva i jest sveto. Istinsko traganje je, prema tome, istinska molitva. Mnogi teolozi molitvu definiraju kao razgovor s Bogom što je tek djelomično točno budući se najčešće taj razgovor svodi na puko izgovaranje riječi, a Bog na nekoga „gore“ tko ima dovoljno živaca i strpljenja slušati to nesuvislo, isprazno brbljanje. Tako se tobožnji razgovor svodi na monolog kojega ne sluša ni onaj tko ga izriče. Isus je bio posve jasan u pogledu takve molitve. Puste riječi nikoga neće spasiti. U protivnom bi, među tolikim moliteljima moralo biti mnogo više plodova no što ih opažamo u svijetu?

Inertnu duhu je, na žalost, lakše vjerovati da je netko drugi za njega pronašao ono što bi trebao sam pronaći. Kao da je Bog stvar koja se može posuđivati, naručivati, preuzimati, prisvajati, baš po potrebi ega koji to odvijeka čini kako bi svoje suprotstavio drugome kao bolje, vrijednije, istinitije... Žalosno, zbilja žalosno. Kraljevstvo Božje je u vama – riječi su Isusove koje se, u pravilu, shvaćaju i prevode svakako samo ne onako kako bi trebale. Strahuje se, naime, da bi mogle djelovati previše slobodoumno, a to nije po volji ega koji ne podnosi ni slobodu ni savršenstvo. Upravo suprotno. Sa sviješću da smo uistinu biće božanskoga Bića, sva samodopadnost se topi i nestaje čemu se ego ni malo ne raduje. Zato je mnogima više do poučavanja, nego do spašavanja; više do osobne moći, nego do pomoći, više do učenja o Isusu nego učenju od Njega.

Kada se to napokon shvati moći će otpočeti novo doba duha, nikako prije. Tko može misliti slobodu dok se duh izvrgava ropstvu tuđega duha; tko je čuo za ljubav bez slobode? Nije li sloboda uvjet svih uvjeta? Napokon, zašto bi Bog davao slobodu svima ukoliko ona ne bi bila dostatna za takvu odgovornost i zašto bi smo bili osobno odgovorni Bogu kada ga osobno nismo upoznali? Ne možemo preuzeti tuđu spoznaju niti za nju preuzimati odgovornost. Možemo, naime, blagovati za zajedničkim stolom, ali nitko mjesto nas i za nas ne može blagovati. Nadam se da je to dovoljno očito i dovoljno znakovito budući bez toga nema Istine koja je kadra oslobađati od tereta ega.