subota, 7. siječnja 2012.

Nikoga ne zovite svojim učiteljem


Dokle god za svojom božanskom biti tragamo posredstvom tuđih umova i srdaca (kao da nemamo svoje),  ta je potraga bezlična i jalova baš kao i duh koji joj, iz puke inertnosti, pribjegava. Kao kad bi majka išla kod susjeda ili prijatelja kako bi tražila mišljenje o vlastitom djetetu koje je rodila i s kojim živi. To nipošto ne znači kako se tuđe mišljenje ne smije respektirati, ali svakako znači da Bog ne može mojemu duhu jasnije i stvarnije govoriti posredstvom tuđega duha nego direktno mojemu. Zar nas Bog dijeli na one vrijedne spoznaje i one bezvrijedne? Ukoliko je odgovor ne, pitam se, zašto uporno tragamo za Bogom u sebi robujući tuđem vodstvu. Čime je bilo tko pred Bogom mjerodavniji za nas od nas samih? Zar netko mjesto nas može odlaziti u posjet našem ocu, prijatelju, liječniku..?

Božja je narav ista u svima nama i zato je iskustvo susreta s Bogom, manje više, univerzalno, pa nema nikakve potrebe i još manje smisla da svoj duh iznajmljujemo drugome kako bi to iskustvo učinio autentičnijim. Upravo suprotno. Nikada nećemo biti kadri susresti Boga u sebi ukoliko ga tražimo svugdje osim tu gdje jedino prebiva. Ne postoji toliko sveta molitva, stvar, mjesto ili osoba koja će nas više približiti Bogu osim našega vlastitiga duha koji jest očitovanje samoga Božjega Duha.

Isus je predložio učenicima jednu jedinu molitvu, a i to zato jer su, vođeni krivim poimanjem Boga, na tome uporno inzistirali, pa ipak, unatoč tome, nikada nije spomenuo da će se spasiti samom molitvom. Istinsko traganje za Bogom u sebi predstavlja najsavršeniju molitvu i zato je rečeno Nije, naime, rečeno: molite i naći ćete, nego je rečeno tražite. „Tražite i naći ćete.“ Sama potraga je znak da vjerujete u stvarnost koju tražite. U protivnom ne bi ste tragali. I molitva je, između ostalog, traganje, ali nije jedina, napose ne ona, površno shvaćena, molitva ponavljanja određene formule.
Bog se, naime, ne otkriva uz pomoć formula, pa ma kako djelovale sveto i uzvišeno. Sve što je duhu blisko u traganju za Bogom jest molitva i jest sveto. Istinsko traganje je, prema tome, istinska molitva. Mnogi teolozi molitvu definiraju kao razgovor s Bogom što je tek djelomično točno budući se najčešće taj razgovor svodi na puko izgovaranje riječi, a Bog na nekoga „gore“ tko ima dovoljno živaca i strpljenja slušati to nesuvislo, isprazno brbljanje. Tako se tobožnji razgovor svodi na monolog kojega ne sluša ni onaj tko ga izriče. Isus je bio posve jasan u pogledu takve molitve. Puste riječi nikoga neće spasiti. U protivnom bi, među tolikim moliteljima moralo biti mnogo više plodova no što ih opažamo u svijetu?

Inertnu duhu je, na žalost, lakše vjerovati da je netko drugi za njega pronašao ono što bi trebao sam pronaći. Kao da je Bog stvar koja se može posuđivati, naručivati, preuzimati, prisvajati, baš po potrebi ega koji to odvijeka čini kako bi svoje suprotstavio drugome kao bolje, vrijednije, istinitije... Žalosno, zbilja žalosno. Kraljevstvo Božje je u vama – riječi su Isusove koje se, u pravilu, shvaćaju i prevode svakako samo ne onako kako bi trebale. Strahuje se, naime, da bi mogle djelovati previše slobodoumno, a to nije po volji ega koji ne podnosi ni slobodu ni savršenstvo. Upravo suprotno. Sa sviješću da smo uistinu biće božanskoga Bića, sva samodopadnost se topi i nestaje čemu se ego ni malo ne raduje. Zato je mnogima više do poučavanja, nego do spašavanja; više do osobne moći, nego do pomoći, više do učenja o Isusu nego učenju od Njega.
Kada se to napokon shvati moći će otpočeti novo doba duha, nikako prije. Tko može misliti slobodu dok se duh izvrgava ropstvu tuđega duha; tko je čuo za ljubav bez slobode? Nije li sloboda uvjet svih uvjeta? Napokon, zašto bi Bog davao slobodu svima ukoliko ona ne bi bila dostatna za takvu odgovornost i zašto bi smo bili osobno odgovorni Bogu kada ga osobno nismo upoznali? Ne možemo preuzeti tuđu spoznaju niti za nju preuzimati odgovornost. Možemo, naime, blagovati za zajedničkim stolom, ali nitko mjesto nas i za nas ne može blagovati. Nadam se da je to dovoljno očito i dovoljno znakovito budući bez toga nema Istine koja je kadra oslobađati od tereta ega.