Placebo - moć povjerenja (nastavak 28)

 Onima koji Bogu prigovaraju ravnodušnost spram zla u svijetu, nedostaje svijest o tome da Bog nije stvarnost nasuprot čovjeka koja mu 'izvana' pomaže ili odmaže, nego je moć u njemu samome koja mu pruža mogućnost da sebe spozna kao ljubav, ukoliko je to kadar prihvatiti. Bog nije netko tko je moćan; On jest Moć. Čovjek sam bira kako će upotrijebiti tu moć, bez obzira koliko imao potrebu da odgovornost za svoje loše izbore svali na drugoga, pa tako i na samoga Boga. Napokon, nije li prebacivanje odgovornosti i okrivljivanje drugoga temeljno svojstvo ega? Nisu li tako postupili i 'prvi ljudi', ne pitajuć se zašto su to učinili i mogu li išta popraviti, nego su radije ustrajali oko prebacivanja odgovornosti na drugoga, što dakako, nije ni malo učinkovito. Baš naprotiv.

Kao biće gladno ljubavi, i posljedično pravednosti, dobrote, ljubavi...čovjek se s pravom osjeća prikraćeno u svijetu ega u kojem caruje suprotna stvarnost. Nije li onda ironično da se toliki umovi naprežu u nastojanju da mu oduzmu tu nadu u bolju stvarnost mjesto da joj i sami, razmjerno svojim darovima, pokušaju pridonijeti? Zar bi liječnici bolesniku uskratili djelotvoran lijek samo zato što su uvjereni kako je to pusti placebo. Nevjerojatno je kako se ne shvaća bit istine. Kada bi postojao kakav placebo za uskrsnuće od mrtvih, bismo li ga i dalje držali obmanom. Ta, tko garantira da svi lijekovi nisu placebo lijekovi? I zar to ne bi bila, zapravo, odlična vijest. Radosna vijest o veličanstvenoj moći našega uma da snagom vjere mijenja stvarnst. Ne zvuči li ovo od nekud poznato?

Zaboga miloga, lijek nije nešto što su liječnici proglasili lijekom, nego nešto što liječi. Jedina definicija i funkcija lijeka jest da liječi. Sve ostalo je irelevantno. Zašto uopće postoji fenomen placeba? Zašto je to nerijetko jedini djelotvorni lijek? Jesu li znanstvenici ikada sebi postavili takvo pitanje mjesto što ulažu toliko napora da ga, kao obmanu, učine ništavnim? Doznavši da ih je izliječio "lažni lijek", ljudi se najčešće ponovno vraćaju u stanje bolesti, a znanstvenici likuju evidentirajući još jedan fenomen kojeg tada imenuju nocebom (kao negativno usmjereni placebo, antiplacebo, odnosno neutralizacija placebo učinka novim placebo učinkom). Kako besmisleno i kako se namjerno propušta bit placeba kao fenomena!

Tko nam garantira da svaki, pa i najjači lijek, ne djeluje kao placebo kojeg karakterizira, ne u obmana, kako nas želi uvjeriti znanost, nego moć koju mu čovjek, vjerujući, pridaje. Njegova učinkovitost, dakle, nije svojstvo lijeka (bio on stvarni ili lažni), nego ljudskoga duha. Dok to ne shvatimo i dalje ćemo biti osupnuti, a onda i nepovjerljivi prema svemu što ne sadrži jake kemijske supstance koje smo, zahvaljujući trajnim sugestijama "onih koji znaju", naučili držati učinkovitima. I jest tako, no treba znati još nešto: I to je placebo. Sve u što nepokolebljivo vjerujemo djeluje u skladu s tom vjerom - to je najjednostavnija i jedina istinita i smislena definicija placeba i njegovog negativnog parnjaka noceba.

Naučeni smo vjerovati da lijek ne može biti 'obična' šećerna otopina, pa se očajni vraćamo bolesti ne shvaćajući da je duh onaj koji ozdravljuje i onaj koji stvara bolest, a čini to u skladu s našim dubokim uvjerenjem. Pravo je čudo da znanstvenici i liječnici to još nisu shvatili, stoga je vjerojatnije da ne žele shvatiti iz mnogobrojnih, svima nam poznatih, pa čak i shvatljivih razloga s pozicije ego-svijesti. Farmaceutska industrija ne živi od našega zdravlja, nego od bolesti, a vjera se ne može prodavati barem onda kada se spozna da ona liječi, a ne lijekovi. No, sve dotle dok su nam oni (lijekovi) potrebni da bi ju potakli i održali, moći će trljati ruke stvarajući uvijek nove strahove i nove lijekove koji će ih otklanjati. 

Slično je i s mnogim religijama.

Kada bi najveći duhovni autoriteti svih religija najednom objavili zabludu u vezi s Božjom opstojnošću, bolnice bi, bez sumnje, umah preplavile kolone ozbiljnih bolesnika koji su izgubili smisao života. Nije li to smiješno i porazno za neizmjerno veličanstvo ljudskoga duha? Dati nekome drugome moć da određuje narav i istinu tvoga vlastitog duha, pogrda je tom duhu. Ne zovite nikoga svojim učiteljem, reče najveći Učitelj svijeta, ali učenici ne slušaju, oni svoj duh ne drže svetim tlom unutar kojega sam Bog prebiva nego tu svetost traže na način koji im netko 'svetiji od njih' odredi, propiše ili preporuči.

(nastavlja se)