Opraštanje (nastavak 25)

Oproštenje grijeha, ne podrazumijeva oslobođenje od neke kazne koja bi se, u protivnom, provela na štetu grešnika, nego znači raspoloživost duha za ljubav. Odemo li k liječniku da nam sanira ranu, ona će vremenom zacijeliti i tijelo će ponovno biti zdravo, ali liječnik ne može, mjesto nas, poštovati i čuvati naše tijelo od novih ozlijeda. Isto vrijedi i za grijeh. Sve dotle dok smo pod vlašću ega patnja je neizbježna. Obratite se, dakle, i vjerujte evanđelju, odnosno Radosnoj vijesti o kraljevstvu ljubavi u kojem patnja nije moguća. Kraljevstvo koje nam stoji na raspolaganju ukoliko smo spremni slijediti put ljubavi ne popuštajući zamkama ega.

Što to znači u konkretnom životu? Treba li se pretvarati da ne boli kada boli i glumiti da nismo povrijeđeni kada se sve u nama buni? Ni slučajno. Emocije je opasno potiskivati, blokirati i zanemarivati. Oni su gorivo života i zato u njegovoj službi. Emocije po sebi nisu ni pozitivne ni negativne, one su naprosto emocije i treba im dopustiti da budu ono što jesu bez suvišnih etiketiranja. Čim smo, naime, emociju etiketirali, odmah smo ju vrednovali, odnosno označili pozitivnom ili negativnom; korisnom ili štetnom. Čineći tako utječemo na njih i usmjeravamo ih prema toj etiketi, pa ćemo 'dobre i vrijedne' osjećaje očekivati, kadkada i s izrazitim nestrpljenjem ili čak frustracijom, a one 'loše i bezvrijedne' nastojati izbjegavati i prikrivati. Na taj način jednima i drugima dajemo moć da nama upravljaju i mjesto nas određuju jesmo li i koliko vrijedni.

Ulovljena u tu zamku, dugo sam proučavala vlastite osjećaje s izrazitom pomnjom da bih napokon shvatila da im sami pridodajemo oznake pozitivnih i negativnih koje oni po sebi nemaju kao što ih nema snijeg, kiša, vjetar, sunce...sve dok mi ne odlučimo što oni nama predstavljaju. Je li kiša jednako ružan i nepodnošljiv dan, ili je romantika neba, ne odlučuje kiša nego mi. Nije drugačije ni s emocijama. Osjećajna smo bića, pa su osjećaji prirodna pojava koju možemo dočekati osuđivanjem ili prihvaćanjem, baš kao i kišu ili snijeg. Oni, naime, nisu tu da nama naštete, ali ako u to sebe dovoljno uvjerimo, bit će nam po našoj vjeri, u to nema nikakve sumnje.

'Sve ima svoje vrijeme' kaže Propovijednik i doista je tako. Kako za promjenu vremena postoje prirodni razlozi, tako i za promjenu osjećaja. Na koncu konca, zar itko može sebe zamisliti u jednom jedinom raspoloženju, jednim jedinim osjećajem, jednom jedinom mišlju... Život je neprestalno stvaranje, neprestalni tok i mijena i apsurdno je očekivati od njega nepokretnost, jednoličnost, ostajanje na mjestu. Svatko od nas ima najomiljenije jelo, no to nipošto nije razlog da zanemarimo sva ostala, ne samo zbog raznolikosti, nego i zbog zdravlja. Život se gradi iz raznolikosti. On jest raznolikost. Kada bi smo iz svojega života nekako odstranili sva iskustva i osjećaje koje ne držimo odveć vrijednima, vrlo brzo bi smo shvatili da nam nije previše toga ostalo, da život nije potpun. 

Da bi struja tekla potreban je i pozitivni i negativni naboj i ni jedan nije bolji ili pozitivniji od drugoga. Naboj označava tek smjer kretanja elektrona, a ne vrijednosnu kvalifikaciju. Ovo jednako vrijedi i za osjećaje kod kojih brkamo činjenice s vrijednosnim sudovima i zato postajemo nesretni, jadni, bezvrijedni... Sve su to utjelovljeni vrijednosni sudovi koje smo sami donijeli. Ne postoji osjećaj nesreće ili osjećaj bezvrijednosti. Za razliku od tuge, boli, ljutnje, bijesa, straha, radosti, veselja..., ne(sreća) je plod uvjerenja, a ne samih osjećaja.

Sreću najčešće doživljavamo kao osjećaj ugode s onim tko jesmo i kako jesmo, a to je posve subjektivna procjena. Jedno siromašno djete iz tkz-og Trećega svijeta, ima posve drugačije viđenje sreće od sitog, zbrinutog i sveimajućeg djeteta koje će, vrlo vjerojatno, biti nesretno ukoliko nema najnoviji model najskupljeg mobitela. Je li, dakle, ne(sreća) nešto po sebi razumljivo i nedvosmisleno. Dakako da nije, ali izvorni osjećaji jesu. Oni, za razliku od sreće, imaju temelj u objektivnim okolnostima. Oni su tok života, a ne njegova interpretacija. Sve, dakle, što podliježe vrijednosnoj kvalifikaciji ne spada u osjećaje, nego u uvjerenja. Ako smo na nekoga ljuti, time ne iznosimo nikakav vrijednosni sud, ali ako nekoga mrzimo, onda to svakako činimo. Osjećamo li se tužno, to je osjećaj, osjećamo li se bezvrijedno, to je negativno uvjerenje, negativna kvalifikacija vlastitog života.

(nastavlja se)