S one strane ljubavi. (nastavak 50)

Još kao dijete svoje kršćanstvo sam shvaćala ozbiljno tražeći put do duhovne kristolikosti koja bi trebala biti u temelju kršćanstva, a koju nisam susretala kako u crkvi, kao duhovnoj instituciji, tako ni u izrazito kršćanskoj obitelji i izrazito kršćanskom društvu. Cijeli moj svijet bijašeizrazito kršćanski, ali u njemu ništa ne bijaše u skladu s Kristovim Duhom. Upravo suprotno. Sve što sam mogla uočiti na svim razinama bijaše djelo ega utemeljeno na sebičnosti i uzdizanju iznad drugoga što se, već prema položaju i hijerarhiji tipičnoj za ego svijest, zrcalilo na svim razinama društva od međusobnog odnosa među pojedincima, do ustroja društva uključujuć i crkvu. Kršćanstvo tog kršćanskog svijeta svodilo se na vanjske obrede, slijepi posluh autoritetu svjetovnom i duhovnom, te poštivanje svog dijela ugovora s njima. I samoj sebi sam djelovala čudno zbog potrebe postavljanja čudnih pitanja koje nitko oko mene nije postavljao: Zašto Kristov Duh u zajednici koja se deklarira kršćanskom ne djeluje na način na koji je Krist obećao? Zašto svijet, suprotnom obećanju, ostaje isti unatoč tolikim molitvama, misama, sakramentima, blagoslovima...? Zašto nigdje ne cvijeta ljubav ukoliko ju sam Bog tako obilno zasijava u ljudskim srcima? Zar Isus nije govorio istinu, ili barem svu istinu? Kao dijete to nisam mogla shvatiti, pa i kao odrasloj osobi mi je trebalo poprilično vremena za tolike paradokse.Stvar je, naime, vrlo jednostavna. Paradoksa nema. Deklarirati se kršćaninom i biti kršćanin nisu istoznačnice. U tome leži riješenje paradoksa.

Biti kršćaninom, prije svega, podrazumijeva aktivnu borbu s vlastitim egom koji je u temelju svakolike ppatnje. To, pak, zahtjeva veliku otvorenost i spremnost duha na prilično neugodnu stranu istine koja nas potiče da, primjerice, ispovijed ne koristimo kao ispriku za svoje grijehe ili crkvene obrede za umirivanje savjesti i zamjenu za osobni duhovni angažman, kao što to ego čini. Ne postoji spasenje bez osobnog angažmana jer se ljubav ne može ničim kupiti, a najmanje se na nju može jeftino pretplatiti. Obredi jedino mogu biti u službi ljubavi, a nikako zamjena za nju. Ego se, međutim, ne da poučavati. Njegov je zakon oduvijek jasan:  uz što manje ulaganja dobiti što više iz čega nije izuzeta ni duhovnost. Unosna prodaja oprosta u srednjem vijeku najbolji je pokazatelj toga stava, između ostalog. Crkvu podjednako čine i laici i klerici, a postotak onih koji djeluju isključivo po diktatu ega je jednak u obje skupine. Što, dakle, očekivati od učenika ukoliko je učitelj neuk? Što očekivati od roditelja koji svoj nedostatak ljubavi opravdaju uz pomoć duhovnog autoriteta dobivši opravdanje da bi mogli u njemu ustrati i napredovati. O, takvih stvari ima mnogo više no što bi se na prvi pogled reklo. Ne postoji ništa, pa ni sam Bog, što ego ne bi iskoristio kao sredstvo vlastite promidžbe tim više što mu je lako dostupna i pomoć "odozgor" u vidu božanske potvrde vlastite ispravnosti. Nema toga što ego nije spreman učiniti ne bi li izbjegao istinu koja je jedina kadra osloboditi nas od njegova ropstva. 

Slijep za istinu, opstaje on na svim razinama društva kao temeljni zakon s one strane ljubavi nerijetko maskiran u ljubav.

Vrhunsko umijeće ega, za kojim po potrebi poseže, jest umijeće da se dobro prikaže kao zlo, a zlo kao dobro. Na toj sposobnosti počiva društveno uređenja koje omogućava šačici moćnika da čovječanstvo drži u nevidljivom ropstvu, crkvi i vjernicima da koriste Krista za promicanje vlastitih interesa. Budući se ovakvo stanje vjere nije promijenilo ni dva tisućljeća poslije Krista, teško da će se ikada promijeniti uz istu razinu svijesti. Ako nam ni sama duhovnost nije duhovna, što možemo očekivati od društva? Upravo to što imamo. Na razini duha puke obrede, na materijalnoj razini puko preživljavanje, na emocionalnoj stres, strah, frustraciju. Smiješno je gledati kako se većina vjernika fanatički boji "najvećeg od svih grijeha" neredovitog dolaska na misu, dok istovremeno neprestalno gaze svih deset Božjih zapovijedi, a da ni ne trepnu.

Tko je za to odgovoran i kome je pošlo za rukom da napravi takvu gradaciju grijeha? Retoričko pitanje, dakako. Vrsta duhovnosti koju crkva uporno promiče, lako regrutira ponosne roditelje i djecu zbog puke činjenice što ministriraju, čitaju poslanice ili skupljaju lemozinu  Sasvim dovoljan znak duhovnosti za jedne i druge i nemala poslastica za vječno gladni ego. Nema li se ego čime sam ponositi, učinit će sve da se ni svi ostale osjećaju isto. Najtužnije je, međutim, što crkvi nije ni na kraj pameti da  išta mijenja. I njoj, kao i političkim strankama, nije u interesu da njeguje nešto što bi moglo uzdrmati njene vlastite temelje. Tako cijelo društvo naoko čini sve u ime pravednosti, pravde i jednakopravnosti svih, dok istovremeno zatire sve ono što bi mirisalo na takvo "svetogrđe". A društvo nije nikakva apstraktna stvarnost nego se sastoji od pojedinaca; mene, tebe, onoga tamo... I dokle god budemo čekali da društvo, mjesto nas, bude pravedno, zdravo i moralno, dotle ćemo imati i takvo političke i duhovne institucije.

Monopol na spasenje. (nastavak 49)

U krilu crkve sve više bujaju tkz-e karizmatske grupe, što samo po sebi nije ni malo loše. Problem, međutim, nastaje onoga trenutka kada više ne umijete razlikovati duhove, i u skladu s tim donositi ispravne odluke. Svaka skupina je, naime, sastavljena od različitih pojedinaca i kao takva ne može biti jedinstvenog duha (nije to bila čak ni grupica Isusovih učenika) i stoga ih ne bih preporučila nikome tko se nije kadar nositi s takvim izazovom. I sama sam nekoć imala priliku upoznati takve grupe iznutra i sasvim trijezno, bez osjećaja krivnje, zaključiti da tu ima istinski dobronamjernih i bogobojaznih ljudi, ali i onih sumnjivog mentalnog zdravlja pa sve do onih čiji je ego zgrabio priliku za samouzdizanje i bivanje važnim. Ovih posljednjih je, na žalost, ali očekivano, najviše baš kao što vrijedi za crkvu u cjelini i ljudsku svijest općenito.

Nevolja se ne sastoji u njima kao skupini, nego u onima koji, tragajući za duhovnom pomoći, takvim skupinama pristupaju kao izvoru neupitne duhovnosti i nepogrešive spoznaje što može roditi još većim nevoljama i potaknuti još veće strahove. Kao što smo već bezbroj puta istakli, ego funkcionira na principu straha i krivnje, a crkvena doktrina je posljednje mjesto gdje bi se tražila sloboda od straha. To nipošto ne znači da crkva ne može ljudima ponuditi nikakvo dobro, ali joj treba pristupati s velikom mudrošću koja ne izvire iz nje same, a koju velika većina vjernika nije dosegla, niti uopće zna da takva mudrost postoji. Tu onda uskaču svakojaki karizmatici koji se nude da mjesto Boga odlučuju kako Njegov Duh može, a kako ne može i ne smije, djelovati. Mjesto da Bogu prepuste što i kako može, sami se stavljaju mjesto Njega dok istovremeno upravo za to optužuju sve one koji ne misle isto kao oni. Pametnom dosta.

O kad bi ti znao što ti je mir! (nastavak 48)

Svakome  iole duhovnom i bezazlenom neće promaknuti upadljiva karakteristika Isusova nauka i stava: Bog je ljubav, strah je neprijatelj te ljubavi. Ni jednom jedinom besjedom ili djelom Isus nas nije plašio Bogom. Upravo suprotno, želio je da se riješimo tog straha koji u svemu traži i nalazi zlo. Na žalost, crkva, ne samo da nije nastavila Njegov nauk, nego ga je upotrijebila kako bi propagirala spasenje po svom, a ne Isusovom receptu i ne posve lišeno straha. Štoviše, crkva je Božju ljubav limitirala svojim propisima i sve ono što se u njih ne uklapa, ne dolazi od Boga. Tako stoljećima plaši vjernike postojanjem dobra koje ne dolazi od pravoga duha i koje, prema tome, nužno vodi u propast duše, a jadni zaplašeni umovi onda pale mnoge knjige, filmove, naučne misli, djela i toliko toga što, možebit ne dolazi od dobroga duha. Da nije žalosno bilo bi smiješno.

Toliko nesretnih ljudi traži u njoj utočište od svakojakih strahova koji haraju srcima postajući sve jačima, a ona, nemoćna da bude ono što nije, nudi još više straha proglašavajući zlom ono dobro koje nije stiglo izričito iz njenih propisa. Sami ne ulaze, rekao bi Isus, pa i drugima priječite put ulaska u svijet oslobođen od straha. I dok naveliko lamentiraju o beskrajnoj Božjoj ljubavi, ničim uvjetovanoj, ipak ju uvjetuju s bezbroj ALI koje nije postavio Bog, nego oni Bogu, oni u Njegovo ime i uz Njegovo dopuštenje, kako sami propovijedaju. Da li je ikada ikoga njegovo mišljenje o nepogrešivosti učinilo nepogrešivim. Nikada, nikoga. Pa, kako možeš, Crkvo vlastitom uskogrudnošću ograničavati Božju bezuvjetnu ljubav koju sama propovijedaš.Kako možeš postavljati bezbroj uvjeta nečem što je bezuvjetno? Zdrava logika uzmiče pred ovom logikom, ali ne i strahom ispunjena svijest milijuna vjernika koji sve čine kako treba, ali i dalje ostaju jednako jadni, jednako nesretni, jednako bijedni...Ostaju zato jer ostaje i strah iz kojih sve to niče, a koji se crkva ne trudi ukloniti kako ne bi izgubila mjesto posrednika između Boga i ljudi, kako se postavila namjesto Krista gurnuvši Ga tako u drugi plan. Zato mimo crkve nema spasenja, kaže ona, a ne mimo Krista. I makar će ona sve izokrenuti tvrdeći da je to jedno isto, sam Krist, vjerujem, ne misli tako, pa ma koliko se trudili učiniti ga sredstvom vlastite ideologije.

Nemaš se pravo osjećati dobro, a kamo li iscjeljeno, ukoliko to crkva nije amenovala. Nitko, naime, nema moć boriti se sa strahom osim nje same i zato svi oni koji to čine ne čine ništa drugo nego vragom istjeruju vraga, baš onako kako su Isusa optuživali. O slijepa službenice Božja, kad bi samo znala što činiš onima koji istinski žele ozdraviti!

Svatko tko nas s Bogom plaši, na bilo koji način, u najboljem slučaju je daleko, daleko od istine kavu je navještao i bio Isus Krist. Toliko vremena već slijepac vodi slijepoga i obojica se čudom čude što ne nalaze puta.

Iz straha strah. (nastavak 47)

Kada sam prvi put čula za zakon projekcije ili zrcaljenja, reagirala sam otporom, kako se i očekuje od ega. Priča koju sam pročitala u nekoj od brojnih knjiga jedva da je išta pomogla jer ne postoji ta mudrost koju ego ne umije isčitati naopačke. A priča ide otprilike ovako: na ulazu u jedno indijsko selo, sjedio je mudri učitelj iskazujući dobrodošlicu ssvima koji su u njega dolazili. Jedan od došljaka mu se obratio za pomoć budući se kanio nastaniti u tom selu: Prije odgovora, mudrac mu uzvrati pitanjem: "A kakvi su bili ljudi u mjestu iz kojeg dolaziš?" "Uh, grozni! - odvrati došljak - Ne zna se tko jegori od kojega". "Ovdje su isti takvi", odgovori mirno mudrac. Poslije toga dolazi drugi čovjek s istim pitanjem, ali na mudračevo protupitanje odgovara kako su ljudi u mjestu iz kojeg dolazi dobri i obzirni, na što mu ovaj uzvraća kako su i ovdje isti takvi. Sve je tu logično i smisleno, no ukoliko niste na čistu se još uvijek u potpunosti poistovjećujete s vlastitim egom, neće pomoći ni ova, ni ikoja druga priča jer ego sve shvaća kao osobni napad i to je njegovo najjače oružje. Kada to shvatimo, najednom sve počimamo gledati drugim očima, i sebe i druge shvaćajući i prihvaćajući kako smo mi jedini koji određuju kakvi ljudi gdje žive. 

Nedavna lekcija s meni dragom i bliskom osobom višestruko potvrđuje ovu mudrost iz koje osobno učim i rastem, dok se druga strana, reagirajući iz ega koji joj, bez osnova nameće silan osjećaj krivnje, svim silama trudi da ga proicira na mene uvjeravajući me kako joj to činim ja, a ne njen strah, odnosno ego. I što god učinila ili ne učinila da ju razuvjerim, ona to shvati kao potvrdu svog uvjerenja. Nakon brojnih bezuspješnih pokušaja, napokon sam odustala od ćorava posla ne dopuštajući da se zbog toga osjećam loše unatoč činjenici što je postalo više nego jasno da se strah, unatoč svih mojih pokušaja, izborio za svoju "istinu" koja se završava poljuljanim odnosom bez ikakva stvarnog osnova. Kako se moja istinska blagonaklonost nije promijenila, a istodobnao sam naučila ne biti nevezana na ishod situacije, mogu to mirno pustiti, usvojiti novu mudrost i pustiti da djeluje na način koji nadilazi svako racionalno poimanje. 

Plodovi su, međutim, govore sami za sebe: dok se ona uljuljkava u osjećaj krivnje i posramljenosti, ma kome je pripisivala, dotle odlučno ustrajem na nakani da ne stvorim novog neprijatelja kako to želi ego i moj i njen. Napokon, posve je irelevantno da li ona to shvaća ili ne shvaća. Na koncu konca, to je njena osobna stvar i sve moje težnje neće promijeniti ništa sve dotle dokle to sama ne učini. Kada bih djelovala sa razine ega, još kako bih imala razloga osjećati se uvrijeđenom; ta svu moju blagonaklonost i želju da pomognem, zahvaljujući svom strahu, pretvorila je u sredstvo straha, a sve što se sa strahom prima, postaje strah. No, mjesto da se osjetim uvrijeđenom, čini to ona, odnosno njen strah, okrećući naglavačke svako nastojanje da se to izbjegne. Mjesto da razmišljam i djelujem iz kategorije krivaca, radije to činim iz kategorije odgovornosti, što je posve različito budući da biti odgovoran ne znači isto što i kriv, ali uz svijest da isto ne mogu očekivati i od nje koja još uvijek ne umije drugačije, samo što to ne shvaća, a donekle i ne želi shvatiti. Tako i samu čnjenicu da se istinski ne osjećam povrijeđeno, jer sam, po milosti iscjeljenja od te ego-potrebe, njen ego tumači kao posebu vrstu "nabijanje krivnje" i tako u beskraj. Njen ego, naime, ne prihvaća mogućnost da netko ne osjeća ili ne nameće krivicu u situaciji u kojoj on to očekuje. Baš kao što ne shvaća da se ne moramo osjećati loše u lošim okolnostima, jer ja nisam svoje okolnosti. Moja se obitelj uporno sablažnjava. pa i okrivljuje. zbog činjenice što se uporno odbijam osjećati loše zbog loših okolnosti, čak toliko da se osjećam daleko bolje u lošim okolnostima, nego što se oni osjećaju u odličnim što nemilice iritira njihov ego koji očekuje dramu koja mu je uskraćena i zato riga vatru. Odbijam se poistovjetiti sa lošim okolnostima kako to čine oni, a ego to ne prašta. U tome se sastoji sva krivica koju sam toliko dugo uzalud pokušavala shvatiti. Kako se odbijam ponašati u skladu sa zakonom ega, ego me drži neprijateljem, a kad sam se, uz to, prestala hrvati s njime i podilaziti mu, sukob je eskalirao, ali ovaj put bez mojega sudjelovanja. Pustite mrtve neka pokapaju svoje mrtve i ne dramite njihove drame zbog kojeg to i čine. Sve dok je ego "glava kuće" i zakoni će biti takvi. Tu nema iznimke.

Što, dakle, reći, što činiti oči u oči s takvom vrstom straha koji i dobro okreće na zlo, suprotno onome što je Isus rekao? Ništa. Može se jedino zadržati istinska sućut, pa i povećati, ista i veća blagost, te odlučno odbijanje zamke ega da nas uvuče u svoju dramu krivaca. I što je najbitnije je ne osuđivati, ma kako se ego trudio uvući nas u tu klopku. Razlikovati osobu od njenog straha, njenog ega i njegovih drama. To je sve i nije ni malo beznačajno bez obzira što nitko ništa ne može učiniti protiv velikog straha sve dotle dok se osoba s njime potpuno poistovjećuje ne dopuštajući mogućnost za drugačije poimanje stvarnosti. Možda će morati progutati još veću dozu kako bi se prenula, ali nije na nama da prognoziramo način i vrijeme kada će i kako Božja Mudrost učiniti ono što naoko izgleda nemoguće. Uostalom, i sama sam do jučer billa u sličnoj situaciji svjedočeći kako je doslovno potrebno samo toliko vjere koliko zrno gorušice da bi se planine straha pobacale u more ništavila. Vjera ih je, naime, i stvorila. Vjera u njihovu strahovitu moć - moć da nam unište život. Kada sam shvatila da ništa, baš ništa, uključujući i izrazito loše okolnosti u koje smo, iz bilo kog razloga, upali, nema moć da nas učini nesretnima ukoliko na to ne pristanemo, tada je i bilo tako, premda nikada ne možemo reći da smo sada završili sa lekcijama mudrosti. Naprotiv, što se više uspinjemo, to više učimo o svome neznanju. Uostalom, to nas čuva od svetačke oholosti kao posljednjeg asa iz rukava ega.

Budući je egu takvo ponašanje strano, pa i neprirodno, učinit će sve da ga "ispravi". I nikada ne zaboravite da ne možemo razdvajati svoj ego od tuđega. Radi se o istoj ego-svijesti sa vlastitim  ego-pravilima jednakim za svaki pojedinačni ego. Ne natjera li vas vaš ego dase zbog loših okolnosti osjećate loše, možda će to uspjeti nečijem tuđem (prijateljevom, bratovom, susjedovom...lanac je beskonačan). Kao i u priči o Jobu, koja govori upravo o tome, ne postoji način da razuvjerite ičiji ego, a onda mu, slomljeni, pridodate i svoj i eto belaja. Eto još jedne pobjede ega.

Pa, idemo onda mijenjati tu vjeru, pa će se i život mijenjati.

Recept za nesreću. (nastavak 46)

"Želiš li ozdraviti?", pitao bi Isus one koji su od Njega ozdravljenje. Dugo mi je to pitanje djelovalo čudno, u najbolju ruku retoričko, no nije tako. Upravo suprotno. Dokle god ne shvatimo da ne možemo ozdraviti dok nismo iscjeljeni na svim razinama; dok ne maknemo uzrok bolesti koji je tek posljedica nesklada sa samim sobom, dotle naše ozdravljenje može biti samo na toj površnoj razini koja ublažava posljedice, ali ne uklanja uzrok. Isusovo pitanje ide u tom smjeru: Želiš li iscijeliti i jesi li spreman mijenjati sebe u skladu s tim? Znao je da to nije ni malo lako jer  zahtijeva potpunu suradnju slobodne volje lišene predrasuda i strahova kojima se razmeće ego s kojim se svi poistovjećujemo i zbog toga ne uviđamo zamku u koju upadamo. Sami sebi, naime, postavljamo stupice u koje upadamo da bi smo i dalje mogli biti ego, a ne veličanstveno, bogoliko, bogoduho stvorenje po kojem se očituje sam Svestvaralački Duh koji je u temelju svega što jest.

Učinivši sebe robovima ega koji nam sugerira kako smo odvojeni od Boga i stoga nemoćni, bijedni, grešni i nedostojni ljubavi, ego može dalje "uživati" u svojim plodovima - mizernosti, bespomoćnosti i nedostojnosti, dakle patnji koju je sam stvorio. Svaki čovjek želi ozdraviti, ali ne žele svi biti iscjeljeni. Ne žele jer ne znaju što to znači, a još manje vjeruju. Pa kako im onda pomoći? Teško, ili nikako. Da se moglo pomoći bez vlastitog angažmana, Isus bi nas, hoćeš nećeš, bio sve iscijelio jednom jedinom riječju. No, nismo mu to dopustili, ni onomad, ni sada. Štoviše, svim silama se trudimo da podignemo branu spram snage Duha koja nam se daruje besplatno i preko svake mjere. Ne tražimo način kako da se riješimo patnje, nego tražimo način da ju zadržimo. Ne zato što tako želimo, nego zato što tako činimo. Sami ne umijemo, a ne vjerujemo Onome tko to umije. U protivnom, svi bi smo već odavno bili iscijeljeni.

Nedavno sam doživjela još jednu gadnu pljusku ega zbog koje sam se, po tko zna koji put, pitala: Koliko još udaraca treba primiti srce...zašto je još jednom tako brutalno ranjeno...do kada još tako.... A onda, kad se moj um utišao, stigao je jednostavan, savršen odgovor na sva ta pitanja:Koliko još - koliko ti bude potrebno da naučiš da im se zahvališ i ne primaš njihovu ponudu. Tko te prisiljava da se zbog tuđega ega (ponašanja motiviranog strahom) osjećaš jadno, poniženo, uvrijeđeno...Ne postoji sila koja ti to nalaže osim tvog vlastitog, drame željnoga, ega. Dokle god za tim imaš potrebu, bit će ti dana. Zašto mi se događaju te uvrede? Zato što ih podsvijesno hranim bivajući za njih prijemčiva dik istovremeno molim za iscjeljenje. 

Tako se, u svjetlu duha oslobođenog ega, pokazuje istina Božjega Duha koji svako zlo okreće na dobro onima koji vjeruju. Posljednji, najbrutalniji udarac, bio je potreban mojemu duhu da bi naučio mudrost ne poistovjećivanja s egom, svojim ili tuđim. Istog trenutka je samosažaljenje prestalo, a mudrost Božja je zasjala u svoj svojoj ljepoti. Više se nisam osjećala ranjeno, povrijeđeno, poniženo....Ne zato što su se okolnosti objektivno promijenile, nego zato jer sam ih najednom vidjela u drugom svjetlu i osjetila razliku ne samo na razini intelekta (umna razina), nego i svim srcem koje je trenutno iscjelilo od te i svih drugih emocionalnih boli na koje me nikada nitko nije mogao prisiliti, nego sam na njih pristala slobodnom voljom. Prihvativši sugestiju ega, osjećah se poniženo ukoliko se netko drugi ponašao na način na koji se ponašao. 

Za ime Božje, to je siguran recept za doživotnu nesreću. Najednom sam to shvatila na svim razinama i postala slobodna, zdrava, iscjeljena. Ništa se nije promijenilo, niti se išta trebalo promijeniti osim tog stava prema ponižavanju. Nitko, baš nitko izvan nas samih nema moć da nas ponizi, uvrijedi ili ozlijedi.  Sada su moje misli i stavovi pričali posve novu priču. Netko se ponašao tako i tako...Ok, to je apsolutno njegova stvar i nema sa mnom nikakve veze. Svatko će ionako snositi odgovornost za djela koja čini, zašto bih se ja osjećala loše zbog loših stvari koje netko čini iz bilo kog razloga? Bože, kako je to jednostavno, kako mudro i kako  zrelo? Gdje mi je pamet bila do sada. Želiš li se osjećati bijedno, bez brige budi, lako će se nači netko tko će tome udovoljiti, na ovaj ili na onaj način. ZATO nam se i događaju stvari koje se događaju jer smo s njima sklopili podsvjesni savez, dogovor i nepisanu odluku da ćemo postupatu u skladu s njim. Tko god se bude ponašao na način koji osobno smatran neprimjerenim, iz bilo kog razloga, odbijam biti sretna. Osjećat ću se izdano, ranjeno, poniženo...'Neka ti bude kako si odabrao, smiješni čovječe!', ali zašto se onda čudiš kad se upravo tako dogod;. Ttako kako si sam odabrao? 

Ego je, kako se dade vidjeti,  istovremeno i moćan i smiješan u svojoj nemoći. Kada mu pristupite otvoreno, bez straha od istine koju svim silama nastoji izokrenuti, pokaže se slabijim no što bi ste mogli slutiti. Drugim riječima: Sve što postoji, uključujuć i ego, služi pununi života, služi istini, služi Svestvaralačkoj Ljubavi koja jest Bog, ukoliko mu damo priliku. Kako se, dakle, mogu osjećati dobro kad mi je netko učinio nešto ružno? Tako da shvatiš da nije učinio tebi, nego sebi. Ukoliko želiš da to bude i tebi, bit će ti, ne želiš li, neće ti biti. Što ti imaš s tuđim životom, tuđim ponašanjem , tuđim grijehom....? Ništa ili sve, zavisi koliko i kako želiš. Imaš moć da budeš sretan, ali i moć da budeš nesretan. Izbor je samo tvoj.

Ne samo da sam primila dar savršenog iscjeljenja, nego i slobodu od potrebe da optužujem bilo koga, uključujuć i samu sebe kao i one koji su se ponašali na način koji je do jučer ego osuđivao. Tako automatski nestaje svake ogorčenosti iz koje izviru optužbe. Beskrajno veliki dar Božje Ljubavi. Dar kojem sam oduvijek bila otvorena, ali ne dovoljno da bih se u potpunosti odrekla ega i njegovih kolačića. Sve do sada. Ovoj mudrosti i ovim darovima nije me doveo moj um, nego srce koje je, težeći za mirom, dolazilo u sve češću i sve bolju prigodu da bude iscjeljeno. Ta prigoda bijaše svaka nova bol, povreda, patnja...na kojima sam sada beskrajno zahvalna jer Bog, uistinu, svako zlo okreće na dobro onima koji vjeruju. Onima koji to ne mogu ni prihvatiti ni vjerovati vrijedit će neka druga pravila u skladu s njihovom vjerom. "Tko ima uši da čuje, neka čuje."

Ovu osobnu povijest iscjeljenja započela sam prije par godina puštajući da Duh puše kamo hoće bez obzira razumijem li to ili ne, i evo, plodovi su i više nego očiti, a njihova vrijednost se može izreći jednom jedinom rječju: beskrajno dragocijeni. Osjećam se preporođenom jer jesam preporođena mudrošću i istinom kojoj vjerovah "mimo svake nade". Vjerovah i kada ništa ne shvaćah, ništa ne vidjeh i ništa ne promijenih na bolje. Ta vjera, sama po sebi bijaše dovoljna da Bog učini, ne samo onako kako sam molila, nego i beskrajno više, onako kako se, u skladu sa naslijeđenim stavovima, ne usudih vjerovati.
"Hvala Ti što si nas sazdao tako čudesno i što su djela Tvoja predivna!" - to je sve što mogu reći gledajući Mudrost Božju koja se razlijevam mojim životom i od "jarka mojega rijeka, nastade, a od rijeke more.".

Višene moram vjerovati jer sada znam da je to istina.

Isusova krivica. (nastavak 45)

Sve što je činio, govorio i osjećao činio je iz ljubavi za one koji su ga osudili. Kako je to moguće? Kako je i kome pošlo za rukom da u ljubavi pronađe ikakva zla, a kamo li takvog koje zaslužuje smrtnu kaznu? Sam po sebi, um ne može pojmiti takav apsurd jer on, apsurd, nije u naravi uma. Pa ipak, svijet ega je svijet uma koji, uronjen u vlastiti mrak, ne samo da nije kadar vidjeti svjetlo, nego će, bude li potrebno, svjetlost proglasiti tamom, a tamu svjetlošću. 

Kako su djela Kristova svjedočila sama za sebe, ego je morao naći načina da obezvrijedi ta djela i narav moći kojom to čini te ga optužiše da to ne čini snagom Božje ljubavi, nego demonskom snagom, zlim duhom, Belzebubom kojim istjeruje tog istog zlog duha. Ništa što je Isus rekao kako bi shvatili ludost takve apsurdne optužbe, nije pomoglo u rasvjetljavanju istine, nego je sve to dodatno išlo u prilog osudi. Ego, naime, ne umije gledati nikako drukčije do li svojim očima u kojima je, već unaprijed, osuđeno sve što miriše na ljubav i zato ne postoji način da se pred njim opravda. Za slučaj da ništa nije mogao učiniti snagom Božjom o kojoj je toliko govorio, optužili bi ga za razmetanje praznim riječima...kada je, pak, svoje riječi potvrđivao djelima, onda su ga optužili da to čini đavolskom snagom, a ne Božjom.

U čemu, je dakle, Isus pogriješio i da li je postojao način da, na neki drugi način, uvjeri taj ego kako ništa ne može u sebi biti podijeljeno i sebi suprotno, a ipak ostati to što jest. Drugim riječima, zlo nije kadro činiti  djela suprotna svojoj naravi baš kao što ljubav nije sposobna činiti djela suprotna sebi. Upravo to je, na dramatičan način, potvrđeno cijelim Isusovim životom i Njegovom smrću. Ni onaj posljednji "Oče, oprosti im jer ne znaju što čine!" koji je izrekao u svojoj beskrajnoj boli, nije dotakao bešćutni ego, nego je sve to poslužilo za potvrdu njegova stava. Poruga i prijezir njegov je odgovor na raspetu ljubav. "Nek spasi samoga sebe kad je miljenik Božji".

Da je Isus sišao s križa, našao bi ego način da i tu moć izruga i obezvrijedi. Dakle, što god učinila ljubav zato jer je ljubav, naići će na osudu ega, zato jer je stvarnost njoj suprotna. Dva tisućljeća poslije Isusa, nije se promijenilo to pravilo, niti će se ikada promijeniti. Što god da se čini u ime ega, a ne u ime ljubavi, imat će posljedice ega  u temelju kojega nije ljubav, nego strah. Najveće umijeće duha jest prepoznati taj ego ma kako vješto se maskirao. Tko ima uši da čuje, neka čuje.