Iz straha strah. (nastavak 47)

Kada sam prvi put čula za zakon projekcije ili zrcaljenja, reagirala sam otporom, kako se i očekuje od ega. Priča koju sam pročitala u nekoj od brojnih knjiga jedva da je išta pomogla jer ne postoji ta mudrost koju ego ne umije isčitati naopačke. A priča ide otprilike ovako: na ulazu u jedno indijsko selo, sjedio je mudri učitelj iskazujući dobrodošlicu ssvima koji su u njega dolazili. Jedan od došljaka mu se obratio za pomoć budući se kanio nastaniti u tom selu: Prije odgovora, mudrac mu uzvrati pitanjem: "A kakvi su bili ljudi u mjestu iz kojeg dolaziš?" "Uh, grozni! - odvrati došljak - Ne zna se tko jegori od kojega". "Ovdje su isti takvi", odgovori mirno mudrac. Poslije toga dolazi drugi čovjek s istim pitanjem, ali na mudračevo protupitanje odgovara kako su ljudi u mjestu iz kojeg dolazi dobri i obzirni, na što mu ovaj uzvraća kako su i ovdje isti takvi. Sve je tu logično i smisleno, no ukoliko niste na čistu se još uvijek u potpunosti poistovjećujete s vlastitim egom, neće pomoći ni ova, ni ikoja druga priča jer ego sve shvaća kao osobni napad i to je njegovo najjače oružje. Kada to shvatimo, najednom sve počimamo gledati drugim očima, i sebe i druge shvaćajući i prihvaćajući kako smo mi jedini koji određuju kakvi ljudi gdje žive. 

Nedavna lekcija s meni dragom i bliskom osobom višestruko potvrđuje ovu mudrost iz koje osobno učim i rastem, dok se druga strana, reagirajući iz ega koji joj, bez osnova nameće silan osjećaj krivnje, svim silama trudi da ga proicira na mene uvjeravajući me kako joj to činim ja, a ne njen strah, odnosno ego. I što god učinila ili ne učinila da ju razuvjerim, ona to shvati kao potvrdu svog uvjerenja. Nakon brojnih bezuspješnih pokušaja, napokon sam odustala od ćorava posla ne dopuštajući da se zbog toga osjećam loše unatoč činjenici što je postalo više nego jasno da se strah, unatoč svih mojih pokušaja, izborio za svoju "istinu" koja se završava poljuljanim odnosom bez ikakva stvarnog osnova. Kako se moja istinska blagonaklonost nije promijenila, a istodobnao sam naučila ne biti nevezana na ishod situacije, mogu to mirno pustiti, usvojiti novu mudrost i pustiti da djeluje na način koji nadilazi svako racionalno poimanje. 

Plodovi su, međutim, govore sami za sebe: dok se ona uljuljkava u osjećaj krivnje i posramljenosti, ma kome je pripisivala, dotle odlučno ustrajem na nakani da ne stvorim novog neprijatelja kako to želi ego i moj i njen. Napokon, posve je irelevantno da li ona to shvaća ili ne shvaća. Na koncu konca, to je njena osobna stvar i sve moje težnje neće promijeniti ništa sve dotle dokle to sama ne učini. Kada bih djelovala sa razine ega, još kako bih imala razloga osjećati se uvrijeđenom; ta svu moju blagonaklonost i želju da pomognem, zahvaljujući svom strahu, pretvorila je u sredstvo straha, a sve što se sa strahom prima, postaje strah. No, mjesto da se osjetim uvrijeđenom, čini to ona, odnosno njen strah, okrećući naglavačke svako nastojanje da se to izbjegne. Mjesto da razmišljam i djelujem iz kategorije krivaca, radije to činim iz kategorije odgovornosti, što je posve različito budući da biti odgovoran ne znači isto što i kriv, ali uz svijest da isto ne mogu očekivati i od nje koja još uvijek ne umije drugačije, samo što to ne shvaća, a donekle i ne želi shvatiti. Tako i samu čnjenicu da se istinski ne osjećam povrijeđeno, jer sam, po milosti iscjeljenja od te ego-potrebe, njen ego tumači kao posebu vrstu "nabijanje krivnje" i tako u beskraj. Njen ego, naime, ne prihvaća mogućnost da netko ne osjeća ili ne nameće krivicu u situaciji u kojoj on to očekuje. Baš kao što ne shvaća da se ne moramo osjećati loše u lošim okolnostima, jer ja nisam svoje okolnosti. Moja se obitelj uporno sablažnjava. pa i okrivljuje. zbog činjenice što se uporno odbijam osjećati loše zbog loših okolnosti, čak toliko da se osjećam daleko bolje u lošim okolnostima, nego što se oni osjećaju u odličnim što nemilice iritira njihov ego koji očekuje dramu koja mu je uskraćena i zato riga vatru. Odbijam se poistovjetiti sa lošim okolnostima kako to čine oni, a ego to ne prašta. U tome se sastoji sva krivica koju sam toliko dugo uzalud pokušavala shvatiti. Kako se odbijam ponašati u skladu sa zakonom ega, ego me drži neprijateljem, a kad sam se, uz to, prestala hrvati s njime i podilaziti mu, sukob je eskalirao, ali ovaj put bez mojega sudjelovanja. Pustite mrtve neka pokapaju svoje mrtve i ne dramite njihove drame zbog kojeg to i čine. Sve dok je ego "glava kuće" i zakoni će biti takvi. Tu nema iznimke.

Što, dakle, reći, što činiti oči u oči s takvom vrstom straha koji i dobro okreće na zlo, suprotno onome što je Isus rekao? Ništa. Može se jedino zadržati istinska sućut, pa i povećati, ista i veća blagost, te odlučno odbijanje zamke ega da nas uvuče u svoju dramu krivaca. I što je najbitnije je ne osuđivati, ma kako se ego trudio uvući nas u tu klopku. Razlikovati osobu od njenog straha, njenog ega i njegovih drama. To je sve i nije ni malo beznačajno bez obzira što nitko ništa ne može učiniti protiv velikog straha sve dotle dok se osoba s njime potpuno poistovjećuje ne dopuštajući mogućnost za drugačije poimanje stvarnosti. Možda će morati progutati još veću dozu kako bi se prenula, ali nije na nama da prognoziramo način i vrijeme kada će i kako Božja Mudrost učiniti ono što naoko izgleda nemoguće. Uostalom, i sama sam do jučer billa u sličnoj situaciji svjedočeći kako je doslovno potrebno samo toliko vjere koliko zrno gorušice da bi se planine straha pobacale u more ništavila. Vjera ih je, naime, i stvorila. Vjera u njihovu strahovitu moć - moć da nam unište život. Kada sam shvatila da ništa, baš ništa, uključujući i izrazito loše okolnosti u koje smo, iz bilo kog razloga, upali, nema moć da nas učini nesretnima ukoliko na to ne pristanemo, tada je i bilo tako, premda nikada ne možemo reći da smo sada završili sa lekcijama mudrosti. Naprotiv, što se više uspinjemo, to više učimo o svome neznanju. Uostalom, to nas čuva od svetačke oholosti kao posljednjeg asa iz rukava ega.

Budući je egu takvo ponašanje strano, pa i neprirodno, učinit će sve da ga "ispravi". I nikada ne zaboravite da ne možemo razdvajati svoj ego od tuđega. Radi se o istoj ego-svijesti sa vlastitim  ego-pravilima jednakim za svaki pojedinačni ego. Ne natjera li vas vaš ego dase zbog loših okolnosti osjećate loše, možda će to uspjeti nečijem tuđem (prijateljevom, bratovom, susjedovom...lanac je beskonačan). Kao i u priči o Jobu, koja govori upravo o tome, ne postoji način da razuvjerite ičiji ego, a onda mu, slomljeni, pridodate i svoj i eto belaja. Eto još jedne pobjede ega.

Pa, idemo onda mijenjati tu vjeru, pa će se i život mijenjati.