Monopol na spasenje. (nastavak 49)

U krilu crkve sve više bujaju tkz-e karizmatske grupe, što samo po sebi nije ni malo loše. Problem, međutim, nastaje onoga trenutka kada više ne umijete razlikovati duhove, i u skladu s tim donositi ispravne odluke. Svaka skupina je, naime, sastavljena od različitih pojedinaca i kao takva ne može biti jedinstvenog duha (nije to bila čak ni grupica Isusovih učenika) i stoga ih ne bih preporučila nikome tko se nije kadar nositi s takvim izazovom. I sama sam nekoć imala priliku upoznati takve grupe iznutra i sasvim trijezno, bez osjećaja krivnje, zaključiti da tu ima istinski dobronamjernih i bogobojaznih ljudi, ali i onih sumnjivog mentalnog zdravlja pa sve do onih čiji je ego zgrabio priliku za samouzdizanje i bivanje važnim. Ovih posljednjih je, na žalost, ali očekivano, najviše baš kao što vrijedi za crkvu u cjelini i ljudsku svijest općenito.

Nevolja se ne sastoji u njima kao skupini, nego u onima koji, tragajući za duhovnom pomoći, takvim skupinama pristupaju kao izvoru neupitne duhovnosti i nepogrešive spoznaje što može roditi još većim nevoljama i potaknuti još veće strahove. Kao što smo već bezbroj puta istakli, ego funkcionira na principu straha i krivnje, a crkvena doktrina je posljednje mjesto gdje bi se tražila sloboda od straha. To nipošto ne znači da crkva ne može ljudima ponuditi nikakvo dobro, ali joj treba pristupati s velikom mudrošću koja ne izvire iz nje same, a koju velika većina vjernika nije dosegla, niti uopće zna da takva mudrost postoji. Tu onda uskaču svakojaki karizmatici koji se nude da mjesto Boga odlučuju kako Njegov Duh može, a kako ne može i ne smije, djelovati. Mjesto da Bogu prepuste što i kako može, sami se stavljaju mjesto Njega dok istovremeno upravo za to optužuju sve one koji ne misle isto kao oni. Pametnom dosta.