S one strane ljubavi. (nastavak 50)

Još kao dijete svoje kršćanstvo sam shvaćala ozbiljno tražeći put do duhovne kristolikosti koja bi trebala biti u temelju kršćanstva, a koju nisam susretala kako u crkvi, kao duhovnoj instituciji, tako ni u izrazito kršćanskoj obitelji i izrazito kršćanskom društvu. Cijeli moj svijet bijašeizrazito kršćanski, ali u njemu ništa ne bijaše u skladu s Kristovim Duhom. Upravo suprotno. Sve što sam mogla uočiti na svim razinama bijaše djelo ega utemeljeno na sebičnosti i uzdizanju iznad drugoga što se, već prema položaju i hijerarhiji tipičnoj za ego svijest, zrcalilo na svim razinama društva od međusobnog odnosa među pojedincima, do ustroja društva uključujuć i crkvu. Kršćanstvo tog kršćanskog svijeta svodilo se na vanjske obrede, slijepi posluh autoritetu svjetovnom i duhovnom, te poštivanje svog dijela ugovora s njima. I samoj sebi sam djelovala čudno zbog potrebe postavljanja čudnih pitanja koje nitko oko mene nije postavljao: Zašto Kristov Duh u zajednici koja se deklarira kršćanskom ne djeluje na način na koji je Krist obećao? Zašto svijet, suprotnom obećanju, ostaje isti unatoč tolikim molitvama, misama, sakramentima, blagoslovima...? Zašto nigdje ne cvijeta ljubav ukoliko ju sam Bog tako obilno zasijava u ljudskim srcima? Zar Isus nije govorio istinu, ili barem svu istinu? Kao dijete to nisam mogla shvatiti, pa i kao odrasloj osobi mi je trebalo poprilično vremena za tolike paradokse.Stvar je, naime, vrlo jednostavna. Paradoksa nema. Deklarirati se kršćaninom i biti kršćanin nisu istoznačnice. U tome leži riješenje paradoksa.

Biti kršćaninom, prije svega, podrazumijeva aktivnu borbu s vlastitim egom koji je u temelju svakolike ppatnje. To, pak, zahtjeva veliku otvorenost i spremnost duha na prilično neugodnu stranu istine koja nas potiče da, primjerice, ispovijed ne koristimo kao ispriku za svoje grijehe ili crkvene obrede za umirivanje savjesti i zamjenu za osobni duhovni angažman, kao što to ego čini. Ne postoji spasenje bez osobnog angažmana jer se ljubav ne može ničim kupiti, a najmanje se na nju može jeftino pretplatiti. Obredi jedino mogu biti u službi ljubavi, a nikako zamjena za nju. Ego se, međutim, ne da poučavati. Njegov je zakon oduvijek jasan:  uz što manje ulaganja dobiti što više iz čega nije izuzeta ni duhovnost. Unosna prodaja oprosta u srednjem vijeku najbolji je pokazatelj toga stava, između ostalog. Crkvu podjednako čine i laici i klerici, a postotak onih koji djeluju isključivo po diktatu ega je jednak u obje skupine. Što, dakle, očekivati od učenika ukoliko je učitelj neuk? Što očekivati od roditelja koji svoj nedostatak ljubavi opravdaju uz pomoć duhovnog autoriteta dobivši opravdanje da bi mogli u njemu ustrati i napredovati. O, takvih stvari ima mnogo više no što bi se na prvi pogled reklo. Ne postoji ništa, pa ni sam Bog, što ego ne bi iskoristio kao sredstvo vlastite promidžbe tim više što mu je lako dostupna i pomoć "odozgor" u vidu božanske potvrde vlastite ispravnosti. Nema toga što ego nije spreman učiniti ne bi li izbjegao istinu koja je jedina kadra osloboditi nas od njegova ropstva. 

Slijep za istinu, opstaje on na svim razinama društva kao temeljni zakon s one strane ljubavi nerijetko maskiran u ljubav.

Vrhunsko umijeće ega, za kojim po potrebi poseže, jest umijeće da se dobro prikaže kao zlo, a zlo kao dobro. Na toj sposobnosti počiva društveno uređenja koje omogućava šačici moćnika da čovječanstvo drži u nevidljivom ropstvu, crkvi i vjernicima da koriste Krista za promicanje vlastitih interesa. Budući se ovakvo stanje vjere nije promijenilo ni dva tisućljeća poslije Krista, teško da će se ikada promijeniti uz istu razinu svijesti. Ako nam ni sama duhovnost nije duhovna, što možemo očekivati od društva? Upravo to što imamo. Na razini duha puke obrede, na materijalnoj razini puko preživljavanje, na emocionalnoj stres, strah, frustraciju. Smiješno je gledati kako se većina vjernika fanatički boji "najvećeg od svih grijeha" neredovitog dolaska na misu, dok istovremeno neprestalno gaze svih deset Božjih zapovijedi, a da ni ne trepnu.

Tko je za to odgovoran i kome je pošlo za rukom da napravi takvu gradaciju grijeha? Retoričko pitanje, dakako. Vrsta duhovnosti koju crkva uporno promiče, lako regrutira ponosne roditelje i djecu zbog puke činjenice što ministriraju, čitaju poslanice ili skupljaju lemozinu  Sasvim dovoljan znak duhovnosti za jedne i druge i nemala poslastica za vječno gladni ego. Nema li se ego čime sam ponositi, učinit će sve da se ni svi ostale osjećaju isto. Najtužnije je, međutim, što crkvi nije ni na kraj pameti da  išta mijenja. I njoj, kao i političkim strankama, nije u interesu da njeguje nešto što bi moglo uzdrmati njene vlastite temelje. Tako cijelo društvo naoko čini sve u ime pravednosti, pravde i jednakopravnosti svih, dok istovremeno zatire sve ono što bi mirisalo na takvo "svetogrđe". A društvo nije nikakva apstraktna stvarnost nego se sastoji od pojedinaca; mene, tebe, onoga tamo... I dokle god budemo čekali da društvo, mjesto nas, bude pravedno, zdravo i moralno, dotle ćemo imati i takvo političke i duhovne institucije.