JEDNODUHOST (nastavak 34)

Na Isusove riječi kako Njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta, te kako je došao svjedočiti za Istinu, pilat je sarkastično upitao: "Što je to Istina?" Znajući kako sinovi "ovoga svijeta" ne bi shvatili kad bi im rekao, Isus je šutio. Ta ni dvije tisuće godina nakon toga; dvije tisuće vjere u tog istog Isusa, rijetki i danas znaju odgovor na to pitanje. Ne samo zato jer ga i ne traže, nego prvenstveno zbog toga što, poistovjećujući se s iluzijom odvojenosti,"istinom" ega, nisu kadri prihvatiti tu istinu čak ni kad se spotaknu na nju.

Zašto je Isus bio jedini koji je mogao "živjeti u svijetu, ali ne biti od svijeta" i što to, zapravo, znači? Rijetki kršćani tako duboko promišljaju Njegovo Otajstvo da bi uopće i postavljali ovakva pitanja, a kamoli za njima tragali cijelim svojim bićem, što je preduvjet da se "otvori onima koji kucaju". 

Previše smo duhovno inertni da bi smo išli dalje od površnih, manje više irelevantnih, stvari poput obreda, molitve iz navike ili osjećaja pripadnosti i po kojeg novčića u crkvenu blagajnu. I to je uglavnom sva naša duhovnost. Na žalost, odnosno na sreću, to je podjednako daleko od duhovnosti danas kao što je to bilo i prije dvije tisuće godina. "Neće svaki koji mi govori Gospodine, Gospodine ući u kraljevstvo nebesko!" Jednako vrijedi i za obrede. Odlazak na nedjeljnu misu, izgovaranje molitava i davanje milodara, samo po sebi, ne znači baš ništa ukoliko se svijest nije promijenila.

Istina o kojoj govori Isus podrazumijeva svijest o jednoduhosti svijeta; svijeta kojem u temelju stoji isti Duh Božji koji se očituje u svemu što jest i samo onaj tko je sjedinjen s tom Istinom; onaj koji ju živi, može voljeti svakoga čovjeka kao sebe samoga budući Ljubav ima samo oči Ljubavi i zato u svakome i u svemu vidi samo sebe. Ljubav  u svemu vidi sebe samu kao u ogledalu, baš kao što to čini i ego utemeljen na strahu; oči straha u svemu vide strah; oči oskudice svuda vide oskudicu i td.

Kako se naravi ega nije lako odhrvati i kako to podrazumijeva cjeloživotni angažman na svim razinama koji implicira apsolutnu iskrenost sa sobom poniranjem do najsjenovitijih sjena s kojima se nemamo običaj suočavati, nije neobično što, ni nakon dvije tisuće godina ponavljanja: "Gospodine, Gospodine!" , u svojoj duhovnosti nismo značajno odmakli. Svi se olako opravdavamo kako su neke stvari bile moguće samo Isusu, dok su za nas, ne samo teške, nego i nemoguće. I tako nastavljamo u svojoj isključivo vanjskoj manifestaciji tobožnje duhovnosti, dok uporno i dalje robujemo egu poistovjećujući se s njime u tolikoj mjeri da ne uspjevamo voljeti ni sebe, a kamo li drugoga. Isus je bio jasan u pogledu toga tko i koliko može: "I veća ćete djela od ovih činiti", rekao je ne kaneći opravdavati našu slabost i lijenost.

Kada bi smo istinski shvatili bit Istine o kojoj je On toliko govorio sve bi postalo tako jednostavno. Svi smo jednako bogoduhi; svi smo očitovanje Božjeg stvaralačkog Duha; svi smo Ljubav na način vlastite biti i zato svekoliki Život jest svet što znači da se tako s njime trebamo i ophoditi, a to je nemoguće sve dotle dokle se budemo poistovjećivali s egom koji nas uvjerava kako smo međusobno odvojeni i kao takvi međusobni takmaci, pa čak i neprijatelji.

Da. S pozicije ega, to je svakako istina budući ego nema oči za Istinu. Upravo suprotno. Ego ne vidi stvarnost, nego njenu sjenu iz koje poniče. Sve što treba učiniti kako bi se izišlo iz tog svijeta sjena jest promijeniti kut gledanja usmjeravajući pogled, ne na sjenu, nego na ono čega je sjena.

(nastavlja se)